EKSHUMIRANA ČETIRI TIJELA NA ŠIREM PODRUČJU CERSKE

Tuzlanski tim Federalne komisije za traženje nestalih osoba danas je radio ekshumacije na širem području Cerske u općini Vlasenica. «Ekshumirali smo četiri tijela koja smo pronašli na površini zemlje. U pitanju je jedno tijelo iz 1993. godine i tri tijela iz srebreničke kolone, koji su u julu 1995. godine nakon pada Srebrenice putem spasa pokušavali doći do tada slobodne teritorije, koju su držale snage Armije Republike Bosne i Hercegovine», kazao je Murat Hurtić, šet tuzlanskog Odjeljenja Komisije za traženje nestalih. Prema najavama Hurtića sutra će raditi ekshumacije u okolini Bratunca.

Kada ovo citam dodje mi zlo od onih koji misle da npr. Dodik nije cetnik. Moze se on predstvljati kolko hoce da je "socijalista", ali on ne odstupa od cetnicke politike ni za milimetar, dok nasi balije samo gledaju kako da se ulizuju obrijanim cetnicima.

Kad odem na neki njihov sajt zgrozim se.
Cak se za......ju da je Srebrenicu strefila elementarna nepogoda, pa da su vojnici Hrvatske vojske poubijali te ljude i sl.
Kad se cita sto oni pisu ispade da Srbi nisu nikad ni mrava zgazili, a kamoli ubili.

27.05.2006.g

14 godina od masakra u sarajevskoj Ferhadiji



Grad Sarajevo danas obilježava četrnaestu godišnjicu od masakra u glavnoj ulici Ferhadiji kada je, čekajući u redu za hljeb, poginulo 26, a teže i lakše ranjeno 108 građana.
Tim povodom delegacije Kantona i Grada Sarajevo, općina Centar i Stari grad, porodice poginulih te malobrojni građani minutom šutnje te polaganjem cvijeća i vijenaca na mjesto stradanja odali su počast svim žrtvama masakra.

Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac kazala je kako današnje obilježavanje predstavlja tužan dan u bliskoj Historiji grada kada je stradao toliki broj nevinih sugrađana.

"Još uvijek tragamo za istinom o ovom stradanju, kao i o svim drugim stradanjima u Sarajevu i BiH. Zločin se ne može zaboraviti, ali zbog bolje budućnosti naše djece i svih nas istina je potrebna", kazala je Borovac.

Ministar za boračka pitanja KS Hajriz Bećirević ustvrdio je kako granata koja je toga dana pala u Ferhadiju nije ubila samo predstavnike jednog naroda, već ljude bez obzira na njihovu vjeru ili naciju.

"Toga dana ljudi su došli iz nužde kako bi preživjeli taj dan s kilogramom hljeba. Želimo da mlade generacije vide šta se to nama dešavalo u bliskoj prošlosti te da se to ne smije zaboraviti", kazao je on.

Dodao je kako Kanton Sarajevo priprema projekt "Opsada i odbrana Sarajeva" u okviru kojeg će na području KS biti primjereno obilježena sva mjesta masovnog stradanja građana, kako bi se svake godine odala dužna počast svim poginulima.

Od agresorske granate toga dana poginuli su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Ćeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.

FENA

27.05.2006.g.

27.05.2006 - Komemorativni skup povodom 14. godišnjice stradanja bošnjačkih civila s područja Višegrada



Povodom 14. godišnjice stradanja bošnjačkih civila s područja Višegrada, Udruženje boraca, porodica nestalih lica i civilnih žrtava agresije Višegrad 92 održat će danas komemorativni skup. Na most Mehmed-paše Sokolovića bit će položeno 3.000 ruža, a planiran je i obilazak mezarja Stražište.

Cupo, ovo sto radis je zaista golemo. Medjutim, interesuje me da li ti TRAJNO CUVAS SVE TE PRIKUPLJENE DOKUMENTE? Ako je to tacno onda si ti jednako znacajan kao i Amor Masovic i Simon Vizental, s obzirom koliko je Intenet lako dostupan javnosti.

Ako ih ne cuvas trajno, preporucio bih ti da napravis neku jednostavnu web stranicu, gdje bi se to sto radis trajno sacuvalo.

Bilo bi veoma zgodno da na INTERNETU imamo neko mjesto gdje lako mozemo pretrazivanjem doci do podataka o genocidu. A to moze dobro raditi jedini neki volonter kao ti, jer od drzave ne mozemo nista ocekivatiu tom pravcu. Vec su vecinom ukinute intistucije koje su se bavile genocidom i koje je svojevremeno oznovala Republiak BiH.

Evo jedan primjer koliko je potrebna jedna takava baza podataka o genocidu na internetu. Ja sam jednom vidio negdje ne internetu svjedocenje zene koju je McKenzie silovao u nekom cetnickom zenskom logoru. Kada je Srbija predlozila McKenzija za svjedoka odbrane na sudjenju u Hagu za genocid, ja sam htio da nadjem to svjeodcenje i da ga posaljem nasim advokatima, da dokazu da McKenzie nije kredibilan svjedok. I nisam to mogao naci. Dakle, veoma je vazno da mi Bosanci imamo neku banku podataka na internetu za sve buduce generacije i za sve buduce sudske procese. Sjetimo se da jevreji i danas sude razne faktore sirom svijeta zbog holokausta i da dobijaju milionske ostete. Dakle, pocni odmah TRAJNO cuvati dokumente o genocidu, i to pocni od onoga sto vec imas. Evo ti moj prilog za danas:

Zivotne Price: Silovana 365 dana u godini
Written by Mirna MEKIĆ, novinarka BIRN-ovog Justice Reporta

Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine. Sa 20 godina je ostarila, osijedjela i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Ovo je njena priča.

- Nakon što sam mu prepričala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo. Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.



Krajem travnja 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.

Priča iz pakla

Muža su odveli na prinudni rad u logor. Ostala sam sa djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan a da toga uopće nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.

Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično smijali. Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo.

Ipak, ostadoh živa.

Nije mi lako pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo priživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?

Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali ubiti. Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na bajonet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana. Želim zaboraviti, ali ne mogu.

Izbavljenje

I tako smo živjeli do 18. travnja 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM. Pustio nas je da idemo kuda želimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. Sa 21. godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Ličila sam na avet.

Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne može desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž.

Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U kolovozu 1994. godine je sa još jednim zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali se. Na žalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.....Nije me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.

Život u miru

Danas sam 60% invalid. Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji. Redovno idem na psiho-terapije. Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom. Mjesečno primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje treba da pijem koštaju 250KM. Nemam tih para.

U siječnju prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovana? Nismo izašli. Ovaj mjesec, 19. svibnja, dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim. Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na televiziji.

Jedva preživljavam. Ali sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hoću da ih gledam dok rastu. Hoću da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju će moći izdržavati.

http://www.bosna-ba.com/index.php?option=content&task=view&id=1069&Itemid=49

To je super da skupljas tu grdju. Medjutim, danas je ta gradja potrebnija nego ikada. Danas je taj Genocid jos "frisak" te se sirom svijeta pisu clanci, studije, analize, knjige o genocidu u BiH. I cesto se dogadja da autoru negdje u svijetu zatreba neka konkretna informacija o predmetu clanka. Na primjer meni je zatrebala nedavno informacija o jednom poznatom Bosnjaku. Ja odlucim da ukucam njegovo ime u Google pretrazivanje, i pojavi se njegovo ime u wikipedija elektronskoj enciklopediji. Ja to otvorim, kad ono kao referenca za taj clanak navodi se bosanska stranice "Poznati Bosanci" ("Famous Bosnians"). Dakle, kada su ljudi pisali tu enciklopediju koristili su trazenje na internetu i informaciju iz "Famous Bosniaks" stavili u enciklopediju koju cijeli svijet koristi.

Kada bi bila jedna takva specijalizirana web stranica koja bi se zvala "Gnocide in Bosnia" tvoji podaci bi se koristili svakodnevno u cijelom svijetu. To sto si skupio podatke i koji su sada u tvom kompjuteru je odlican prvi korak, ali da bi bilo koji rad bio koristan mora biti dostupan masovnoj upotrebi.

Sefe ja sve sto imam postiram na ove teme koje sam vec spomeno od slika koje napravim do textova na koje naletim. Imas i stranicu www.genocid.org koja sadrzi isto dosta toga. I ja bih volio kad bi neko prevodio na engleski jer malo toga ima na engleskom a cetnickog propagadnog materijala ima kamara.

Godišnjice Sjećanje na dan kada je Drina krvava tekla

Ni vječnost nije dovoljna da se zaborave višegradski užasi

Uhvatio ga je u avliji, ja ga otimam, a četvorica me drže. Uhvatio ga je s leđa i rekao mu: "Hodi vamo Turčine". Samo je izgovorio: "Mama, molim te pom...", progutao je tri slova i nož mu je prešao preko grla. Čula sam hrskanje. Ostao mi je u avliji, a mene su odveli u "Vilinu vlas". Imao je samo 16 godina - prisjeća se žena, čije ime iz razumljivih razloga ne otkrivamo, koja je u Višegradu 1992. godine gledala kako joj Milan Lukić kolje sina.

Počinioci zločina

U godini koja je, kaže, najcrnja u njenom životu, izgubila je i supruga, a i sama je zlostavljana u višegradskoj banji "Vilina vlas".
Oko 1.500 prognanih Višegrađana jučer je s Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Drinu bacilo 3.000 ruža, po jednu za svakog ubijenog sugrađanina. Pridružile su ime se i članice Udruženja nestalih iz Vogošće, Hadžića i Prijedora. Od dana kada se, kako tvrde preživjeli, na višegradskoj ćupriji gazilo po usirenoj bošnjačkoj krvi prošlo je 14 godina, ali ni vječnost nije dovoljna da se zaborave svi užasi koji su se tada dešavali.
- Dolazimo ovdje i gledamo u Drinu kao da će ona progovoriti, kao da će nam neku kost naših najrođenijih izbaciti. Pitam se da li u Višegradu ima ijedan pošteni Srbin da dođe i kaže gdje su grobnice, da smirimo duše, da se pomirimo sa sudbinom i tragamo za počiniocima zločina - kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja "Žena - žrtva rata".
Napretka ima, kaže Hedija Kasapović, jeruhapšeni su Milan Lukić i Željko Lelek, Sredoje Lukić se predao. Mitar Vasiljević osuđen je na 15 godina, u Sudu BiH procesuiraju se Boban Šimšić i Novo Rajak, ali, ističe ona, to je mali broj.

Obilazak mezarja

- Gdje su Nenad Tanasković, Risto Perišić, mnogi drugi, pa i žene koje su činile zločine? A glavni inicijator zločina na području općine Višegrad je Branimir Savović, ratni predsjednik općine i SDS-a - ističe Kasapović, predsjednica Udruženja porodica nestalih "Višegrad 92", koje je i organiziralo jučerašnji skup.
Od 3.000 nestalih Višegrađana do danas je pronađeno i identificirano svega 300, a jedan broj posmrtnih ostataka na identifikaciju čeka u mrtvačnicama u Visokom i Goraždu.
- Postoji i jedan mali broj porodica koje nisu dale krv za DNK analizu i čak to ne žele, jer su ubijeđene da su njihovi najmiliji još živi - kaže Kasapović, te dodaje da će za mnoge od nestalih koji su bačeni sa višegradskih mostova Drina biti trajni mezar.
Nakon obraćanja goraždanskog muftije Hameda ef. Efendića, predstavnika Udruženja nestalih i Vlade RS, te bacanja ruža u najveću grobnicu višegradskih Bošnjaka, u Carevoj džamiji proučen je tevhid, a članovi porodica posjetili su i mezarje Stražište na kojem su ukopane do sada identificirane žrtve zločina.

Branković: Krvoločne zvijeri

- Neki ljudi, a većinu smo dobro poznavali, pretvorili su se u krvoločne zvijeri. Ovdje, na ovoj ćupriji, na najdrastičniji način potvrdilo se da čovjek može biti mnogo gori od životinje. Teško je prihvatiti istinu da postoje ljudi koji su spremni ubijati druge ljude, samo zbog toga što su druge vjere - istakao je Omer Branković, potpredsjednik Vlade RS.

Traganje za grobnicama

- Narednog mjeseca u Višegradu bi trebao biti otvoren ured Udruženja porodica ubijenih Višegrađana. Tom udruženju mjesto i jeste u Višegradu, a ne na sarajevskoj kaldrmi. Njegov osnovni cilj bit će traganje za grobnicama i kostima naših najrođenijih - kazala nam je Bakira Hasečić.

http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=16025&z=12&isasp=

Francuska lekcija bh. zvaničnicima

Obilježavanje datuma najtežih stradanja nevinih građana u agresiji na BiH iz godine u godinu postaje tek puka formalnost. Okupe se oni koji su izgubili najdraže, a općinske ili gradske vlasti polože cvijeće. Zadrže se taman koliko su upaljene televizijske kamere.
Ko se sjeća i ko je doživio, zna da je masakr u Ferhadiji 27. maja 1992. jedan od tragičnijih dana opsade Sarajeva. Dan kada su granatom sa srpskih položaja gađani i ubijeni ljudi dok su čekali u redu za hljeb šokirao je svijet.
Od tada je, evo, 14. godina, a barem nekoliko posljednjih niko od državnih i entitetskih zvaničnika nije se pojavio 27. maja u nekadašnjoj Vase Miskina, danas Ferhadiji.
Ni Bošnjak iz Vijeća ministara, ni Hrvat iz Predsjedništva BiH ni Srbin iz Parlamenta BiH, a u Ferhadiji su poginule i ranjene Sarajlije iz sva tri naroda i reda ostalih.
Kako se u državama s dignitetom i tradicijom, državama koje znaju da ne smiješ zaboraviti svoju historiju zarad bolje budućnosti, poštuju žrtve njihovih građana, jučer jeupravo u glavnom gradu BiH pokazala Francuska.
Ona se prisjetila dvojice hrabrih vojnika iz francuskih snaga UNPROFOR-a, koji su živote ostavili na Mostu Suade Dilberović i Olge Sučić, koji se tada zvao Vrbanja most. Posjeta admirala, generala, ambasadora, izaslanika francuskog predsjednika, Širakovo pismo, počasti su dostojne sjećanja na smrt dvojice francuskih vojnika u mirovnoj misiji. Pridružili su im se, što je apsolutno opravdano i na mjestu, i naši najviši zvaničnici. Jer, francuski vojnici dali su svoje živote da bismo mi danas živjeli u miru.
Upravo iz ove francuske lekcije treba naučiti kako njegovati sjećanje na prošlost. Kako cijeniti žrtve onih koji su svoje živote izgubili u redu za hljeb, vodu... I za njih su zvaničnici ove države trebali naći vremena.

http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=16039&z=10&isasp=

Pomozite da se identifikuje osoba koju su strijeljali Skorpioni

Sa snimka strijeljanja Srebreničana koje su ubili pripadnici jedinice Škorpioni identifikovano je 5 osoba.

Za osobu na slici još uvijek nije utvrđeno o kome se radi.

Do sada su indentifikovani: Safet Fejzić (17), Azmir Alihshpahić (17), Sidik Saltić (36), Smail Ibrahimović (35) i Saib Salkić (20).


Ukoliko znate o kome se radi molimo da nas kontaktirate na: [email protected], obavjestite neko od udruženja ili Komisiju za traženje nestalih osoba.