"Sjedim na koljenima.Slušam.
U tišini sobe, negdje iza zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustvaljih hod sudbine.
Potapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju.
Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa.Jer, smrt je besmisao, kao i život."

[Edited by ayna on 19-12-2009 at 18:11 GMT] 

Prijateljstvo se na bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

Čovek, sa godinama, sve manje voli ono što je blizu.

Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila.

Snivam katkad da sam nezavisan. Ala su to lepi snovi! Ala je to rajsko uživanje.

Neki su gluvi na tuđe reči, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluvo i pusto.

Mladost nalazi snage i vremena za sve: mlad čovek ne vidi kraja ni svojoj snazi ni svom vremenu.

Ljudska ličnost, najveća svetinja.

Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji.

Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi kako se može umreti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, ali srećom, sinovi postaju razumniji čim postanu očevi.

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće. 

"Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

Derviš i smrt



[Edited by Shiva on 19-12-2009 at 19:44 GMT]

" A ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svet sa derviskim keskulom u ruci, vodjen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge zelje osim da ne budem nigde, da se ne vezujem ni za sto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noci da legnem na drugi lezaj, da nemam obaveza, ni zaljenja, ni secanja, da pustam mrznji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeci ga."

Dervis i Smrt
M. Selimovic





[Edited by diwna on 21-12-2009 at 22:11 GMT]

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu


Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka

Zivi nista ne znaju. Poucite me, mrtvi, kao se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer smrt je besmisao, kao i zivot..

..svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi, sve drugo je laz. Ili smrt. Savrseni ljudi su u grobu. Pa to i vise nisu ljudi.

...jer ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustva iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca-zla po cinu, djeca po pameti. I nikada nece biti drukciji...

Mesa Selimovic

MESA SELIMOVIC-KRUG

Zivot je izbor,a ne sudbina,jer obican covjek zivi kako mora,a pravi covjek zivi kako hoce;
zivot na koji bjedno i bez otpora pristaje je bjedno tavorenje,a izabrani zivot je sloboda.
Covjek postaje slobodan svojom odlukom,otporom i nepristajanjem.

da ostanemo ovo što smo.Sutra.
I uvijek.Djeca.
Ne veliki,ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo"

Meša Selimović-"Tišina

"U ljubavi ne pomazu ubjedjivanja.
A ne mogu ni da joj objasnjavam da sam ja sad u tezem polozaju,i da trazim od nje da mi bar za trenutak zamijeni svijet,da me prevari dok ne prebolim svoju muku,nestvarnu,ludu,nepotrebnu mozda,ali muku.Od cega bjezim,pitas.

Plasim se praznog prostora,ne znam vise sta mogu,suocen sam sa sobom kakav lako mogu da budem,a ja necu to.
Hocu da ne strepim od praznine.
Nisam suvise jak,shvati to,molim te.
Sta mislis,zasto ozivljavam onaj trenutak svoga velikog zanosa,a bjezim od sjecanja na strah?

Zato sto je taj strah moja stidna slabost,moje ponizenje,ali je uvijek sansa,isto koliko i zanos.
Mozda izvjesnija.
Za odusevljenje je potrebna pomoc i podrska,za slabost je dovoljno osjecanje napustenosti,a ono je cesce nego sigurnost.
Govorim o sebi,ali,kao da govorim i o zivotu.

Zelio bih da zivi bolji dio mene,vrijedniji,ali nesigurniji.
Podrzavam ga,hranim,jer je bio,nije izmisljen,znaci da je moguc,okrecem se proslosti da ga ona potvrdi,ali ne mogu da zivim od proslosti.
Zar ne vidis koliko mi je vazno da me obestetis?

Da zatrpas sobom prazninu sto me plasi,da me izdvojis izmedju svih ljudi,da zaboravis predrasude i zamisljeno nepotrebno dostojanstvo,da posaljes do djavola sve pametne postupke jer nisu pametni,da me uvjeris kako mi dajes sebe cijelu u zamjenu za ono sto gubim,ili da se pravis da je tako,da me obmanes dok se ne naviknem na zivot,jer ovo sto je sad,to nije zivot,vec sjecanje i cekanje.

Ali znam,uvjerio sam se,ti ne cujes kad zovem upomoc,a da ti to kazem,ne bi vrijedilo,varka bi bila otkrivena,ne bih ti vjerovao ma sta da ucinis,ili bih mislio da sve cinis iz sazaljenja.
Mozda trazim nemoguce,mozda to cak ne bi ni bio lijek,a mozda i ne mozes da mi pomognes.

A ljubav ti je razumna jer joj ne vjerujes suvise.Kao ni ja.Samo necu to da priznam."

Mehmed-Mesa Selimovic -Tisine-

Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati...

Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive.
Ali kada se otkines od sebe neodlucnog, kada pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji.
Kako su ljudi nesavrseni.
U svemu.
Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina
Drugu traze u zeni, u drugom covjeku, u lazi.
Potrebna mi je ta druga polovina, a o njoj nista ne znam.
Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli.
Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti.
Nepotpuni smo, a zatvoreni.
Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost.
Ljudi misle zlo jedan drugom.
Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti.
Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima.
Nisu ga poslusali.

Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red.
Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.

Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene.
Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja.

Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Mesa Selimovic