Неум- нападнути ученици из Јање

Након овог инцидента екскурзија је прекинута.

У полицији кажу да је групу ученика напала једна особа, док организатори екскурзије тврде да је у нападу учествовала група хулигана.

Срећко Бошњак, портпарол Управе полиције МУП-а ХНК, рекао је да је 2. октобра у 23.55 часова Жељко Ћубела из Неума (26) дрвеном палицом напао ученике Александра Бороју (1, Едина Карасалиховића (1 и Оливера Петровића (1.

´´Полиција је привела три осбе, али је установљено да је нападач био само Ћубела и да остали нису имали везе са инцидентом. Он је приликом привођења био у видно алкохолисаном стању, с њим је обављен разговор и у полицији је задржан до отрежњења. Општинском суду Чапљина поднесен је захтјев за прекршајно гоњење´´, рекао је Бошњак.

Он је навео да је ријеч о особи која је често склона нарушавању јавног реда и мира, те о алкохоличару и лијеченом овиснику, који се "очигледно није успио излијечити".

На питање зашто полиција након инцидента није обезбиједила хотел, како су то тражили организатори екскурзије, Бошњак је рекао да након привођења нападача више никоме није пријетила опасност.

Сања Радовановић из туристичке агенције ´´Семберија транспорт´´, која је била организатор путовања, рекла је Срни да је група од 36 ученика у пратњи три професора, директора школе и туристичког водича изашла у дискотеку и да се напад догодио приликом повратка на шеталишту према хотелу "Зенит" гдје су били смјештени.

´´Група нападача је насрнула на ученике, почела ударати палицама, а потезали су и нож. Дјеца су се разбјежала на све стране. Колико знамо полиција је ухватила једног или двојицу нападача. Тражили смо да нам обезбиједе хотел у току ноћи да не би било узнемиравања, међутим они то нису могли учинити, јер су, како су рекли, у читавој полицијско станици на располагању имали само три полцијаца´´, испричала је Радовановићева.

Она је нагласила да дјеца ничим нису испровоцирала напад нити су током свог боравка имали контакта с неким другим.

´´Чиме смо им засметали не знам, али мислим да су нас напали смишљено и организовано, јер су исте особе са аутомобилима више пута пролазиле испред кафића гдје смо били ту вече´´, каже Радовановићева.

Према њеним ријечима, након што полиција није могла да гарантује да више неће бити узнемиравања, управа школе одлучила је из безбједносних разлога да дјецу врати кући.

Ученици су синоћ допутовали у Бијељину.


http://www.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=43220

24.04.2008

Mostar

Počeli pripremni radovi na obnovi saborne crkve u Mostaru

MOSTAR - U Mostaru su jučer počeli prvi pripremni radovi na obnovi saborne crkve Svete trojice.

Paroh mostarski Radivoje Krulj je kazao kako će u sljedeća dva dana bušiti tlo kao i ispitivati temelj, nakon čega bi trebalo da počne obnova crkve.

"Geodetski zavod RS radi ispitivanja temelja kako bi ustanovio mogu li podnijeti gradnju nove crkve. Biće uzeti uzorci tla i kamena kako bi utvrdili u kakvom su stanju temelji. Ovo ispitivanje je nužno da bi mogli pristupiti daljim radovima´´, kazao je Krulj.

On je izjavio kako je za obnovu same crkve potrebno pet milijuna maraka, dok je za obnovu cijeloga prostora oko saborne crkve potrebno oko 15 milijuna maraka.

´´Problem je u tome što ćemo crkvu obnavljavati na tradicionalni način, odnosno neće se upotrebljavati ni beton, ni armatura. Kada bismo crkvu obnavljali modernim metodama proces bi bio tri puta jeftiniji. Međutim, tada to ne bi bila saborna crkva kakvu poznajemo. Pored toga, u prostoru oko crkve bilo je još šest drugih objekata koje treba obnoviti´´, pojasnio je Krulj.

Dragan Mitrović, iz Geodetskog zavoda RS, kaže kako je zadatak Zavoda da ispita građevinske materijale koji su prije bili ugrađeni u hram, a koji će ponovno biti ugrađeni prilikom obnove, te da se ispita stanje temelja.

"Počeli smo s istražnim geomehaničkim bušenjem na dubini od šest do osam metara. Bušićemo tlo na četiri mjesta i to tamo gdje je opterećenje najviše, kod oltara i zvonika, kao i na mjestima gdje su bili potporni nosivi zidovi", rekao je Mitrović.

Donatorsko veče 10. maja

Vladika zahumsko-hercegovački Grigorije ranije je potvrdio da će se donatorsko veče za obnovu sabornog hrama održati u Mostaru 10. maja.

Donatorsko veče će, pored predstavnika vlasti iz BiH, okupiti privrednike i ljude dobre volje iz svih krajeva koji žele da pomognu obnovu hrama.

http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=22648&meni=2


Postrojbe HVO-a crkvu su zapalile 6. januara 1993. godine, na Badnji dan, pri čemu su ostali samo spoljni zidovi, zvonik i jedno zvono.

VITEZ: SPALJENO ŠEST ZASTAVA BIH

U centru Viteza sinoć spaljeno šest zastava BiH, koje su bile postavljene na stubovima javne rasvjete, povodom Dana općine, koji će biti obilježen u ponedjeljak (Onasa)

Preneseno iz oslobodjenja:

KARAULA
Piše: Mirko Šagolj
30/04/08


Zataškavanje

Obilježavanje 65. godišnjice Bitke na Neretvi, jedne od najhumanijih bitaka Drugog svjetskog rata, poznatije kao "bitka za ranjenike", poslužilo je i kao povod za podsjećanje na činjenicu da je u Muzeju "Bitka na Neretvi" bio logor i da se ta činjenica uporno negira i prećutkuje punih 15 godina. Ovu temu konačno je i na prostoru ovog dijela Federacije javno otvorilo "Oslobođenje" u okviru izvještavanja s proslave u Jablanici.

Prema dokumentaciji kojom raspolaže Udruga logoraša domovinskog rata, logor u Muzeju u Jablanici utemeljen je 14. aprila 1993. godine, a zatvoren 1. maja sljedeće godine – nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Prema istom izvoru, kr­oz logor je prošlo 450 zarobljenih Hrvata s područja sjeverne Hercegovine - 362 civila i 88 za­robljenih pripadnika HVO. Lo­g­oraši u svojim iskazima tvrde da je i u ovom logoru, kao i u svim drugim, nad logorašima provođena teška tortura. Dobro poznajem neke logoraše koji su ovdje proveli više od deset mjeseci i koji to potvrđuju.

Indikativno je da niko od novinara koji su prolazili kroz Jablanicu dok je logor postojao ni slova o tome nije saopćio javnosti. Jedan od mojih kolega mi je priznao da je dolazio u logor, ali da je mislio da su tu smješteni izbjegli Bošnjaci iz Stoca i Čapljine. Tako su mu, veli, rekli. Želim baš ovdje da kažem i to da je prije nekoliko godina na jednom sastanku na kojem se razgovaralo o obilje­žavanju Bitke za ranjenike predsjednik boračke organizacije NOR-a u Jablanici na vrlo neugodan način tvrdio da u Muzeju nije bilo nikakvog logora i da je to obična laž. Prećutao sam tu njegovu tvrdnju, a nije mi bilo pravo što sam tako postupio. Pomislio sam, u jednom trenutku, da to čovjek ne zna. Ali, apsolutno je nemoguće da čovjek živi u maloj Jablanici, da je učesnik Bitke za ranjenike i da nije znao za logor u Muzeju koji je bio otvoren više od godinu dana. Sad mi je potpuno jasno da se, zapravo, ta činjenica uporno zataškava. Zašto?

Što se postiže tim zataškavanjem? Pa, postiže se to da odgovorni ne izlaze pred lice pravde i da se daju argumenti onim političkim snagama koje na svaki način nastoje da omalovaže antifašistički i oslobodilački karakter NOR-a. Trebalo je samo neki dan čuti šta o obilježavanju Bitke na Neretvi (iz)govori na Radiju "Herceg-Bosna" Ivo Miro Jović. Pas s maslom ne bi pojeo. A on je partizansko dijete.

Na duši nekadašnjeg, ali i današnjeg, političkog rukovodstva Okruga koji je u toku rata objedinjavao općine Konjic, Jablanicu i Prozor, a na čijem čelu je u to doba bio Izetbegovićev povjerenik dr. Safet Ćibo, stoji još jedna krupna moralna i politička mrlja. A to je zločin u konjičkom selu Trusini koji se dogodio u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine, dakle isti dan kad i zločin nad Bošnjacima u Ahmićima. Pripadnici Armije BiH upali su u to selo, ubili 15 civila i sedam zarobljenih pripadnika HVO, opljačkali i spalili sve hrvatske kuće u tom selu i široj okolini. Do dana današnjega niko za taj zločin nije pozvan ni na raport.

Svi stanovnici hrvatske nacionalnosti pobjegli su, poslije toga – kud koji, mili moji. U bijeli svijet. Danas u tom selu i u široj okolini živi, slovom i brojem, samo jedna povratnica – Kata Bojčić. I to u tuđoj kući, par stotina metara udaljenoj od njene. Potuca se po bijelom svijetu i po iznajmljenim kućama, evo, punih 15 godina. Njena kuća ne može se popraviti jer je do temelja spaljena i srušena. I niko živ da se smiluje da joj ozida makar malo ćumeza na temeljima njene kuće. Ni oni koji su je srušili, ni oni koji u ime stradalih Hrvata žive kao grofovi, poput spomenutog "antifašiste" Ive Mire Jovića.

Kako je moguće dalje (zajedno) dok ovako krupne činjenice, poput logora u Jablanici i Trusine, budu zataškavane?! Odgovor je jasan - nikako.

Mladići psovali putnicima četničku majku

GORAŽDE - Policija iz Goražda identifikovala je mladiće sa inicijalima S.K. i S.Đ, koji su u ponedjeljak uveče zaustavili autobus beogradske registracije i vrijeđali putnike na nacionalnoj osnovi, izjavio je Emko Rizvanović, portparol MUP-a Bosansko-podrinjaskog kantona.

Incident se dogodio u naselju Batkovci kod Goražda, kada su mladići automobilom presreli autobus koji je saobraćao na relaciji Beograd - Foča, u kome se nalazilo 50 putnika.

Kako je izjavila jedna od putnica u autobusu, koji svaki drugi dan saobraća na toj liniji, napadači su izašli iz automobila, lupali po prednjem staklu autobusa i uzvikivali: "Izađite Srbi" i psovali "četničku majku".

Putnica je pozvala mobilnim telefonom brata koji radi u policiji u Foči, a on je pozvao kolege u Goraždu i prijavio slučaj. Kada je policija došla na lice mjesta, napadači su pobjegli.

"Operativnim radom na terenu napadači su vrlo brzo uhvaćeni i identifikovani, a goraždanska policija je autobus dopratila do Osanice, administrativne granice sa RS", rekao je Rizvanović i naglasio da u ovom slučaju nije došlo do oštećenja autobusa niti fizičkog napada na putnike, već se radilo samo o verbalnom napadu.

http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=23079&meni=6

Uvodnik BHdana:

Pravda je spora, ali nedostižna


Kantonalni sud u Sarajevu
Broj: 009-0-K-07-000071

12. 3. 2008.

"(...) U konkretnom slučaju dana 21. 2. 2008. godine je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja optuženog Jakić Vinka za krivično djelo iz člana 282. stav 2, ranije važećeg Krivičnog zakona BiH, kada se krivično gonjenje ne može preduzeti, jer je proteklo dvostruko vrijeme od po pet godina, odnosno ukupno vrijeme od 10 godina."

Ovo je epilog desetogodišnje trakavice u kojoj je nevini kriminalac Vinko Jakić uz pomoć svojih pomagača u sarajevskom sudu stavio ad acta iznos od 844.748,46 DM, koliko je maznuo tokom 1997. i 1998. godine. To mu je pošlo za rukom tako što je njegova adresa godinama bila nepoznata sudu, unatoč tome što je godinama sjedio u upravi Investicijske banke Federacije; kada mu je sud napokon ustanovio adresu, godinama je odbijao da primi sudske pozive za rasprave; kada je za njim raspisana i potjernica Interpola, počeo se odazivati na rasprave; kada je Vrhovni sud Federacije BiH ukinuo nevjerovatnu, skandaloznu, oslobađajuću prvostepenu presudu i kada je angažirani sudski vještak izvijestio sud da ga je Jakić ucjenjivao - nastupila je zastara.

Vjerovatno nikada ne bih došao do ovih podataka da se s Jakićem već mjesecima ne srećem na sudu zbog njegove tužbe protiv Dana za klevetu. Još ne znam tačno koliko desetina hiljada maraka ovaj prevarant traži za narušavanje ugleda i duševne bolove koje su mu nanijeli tekstovi iz našeg magazina u kojima smo se bavili njegovim kriminalom. Dijapazon njegovih aktivnosti je veoma širok - osim navedene prevare, ima tu još mnogo drugih različitih krivičnih djela. Njegovim kriminalnim rekordom bavili su se i drugi mediji, ali niko tako sistematično i uz dokaze kao mi. Preko više uglednih osoba (uključujući i doskorašnjeg predsjednika Hrvatske seljačke stranke Marka Tadića) Jakić mi je ponudio novac u zamjenu za obustavljanje istraživanja njegovog kriminala. Kad sam ponudu s gnušanjem odbio (nakon čega se unezgodio i prof. dr. Tadić), uslijedila je tužba sarajevskom sudu za klevetu.

A ovo sve pišem zbog nevjerovatne prakse koju doživljavam pred Općinskim sudom u Sarajevu. Naime, u nekoliko procesa koji se vode protiv Dana povodom tužbi za klevetu uglednika poput Jakića, uređujuće sudije uredno odbijaju moje prijedloge za saslušanje svjedoka i izvođenje dokaza. Kako time onemogućavaju moju odbranu, to od predsjednika suda zatražim izuzeće sudije, što se također uredno odbija. To nije ni čudo s obzirom da je predsjednik ovog suda Goran Salihović, o kojem smo također pisali, pulen moćnog predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Branka Perića, te skandalozni zaštitnik interesa Vakufske direkcije u sporu protiv stanara nacionaliziranih stanova kojima onemogućava upis vlasništva u zemljišne knjige.

Zahvaljujući svojim pomagačima u sarajevskim sudovima, "ugledni biznismen" Vinko Jakić je samo u jednom nekažnjenom "projektu" zaradio skoro milion maraka. Osokoljen takvim tretmanom u sarajevskoj "Palači pravde", Jakić je naumio da i od Dana namakne lijepu svotu. Kad se nađemo pred sudijom u Salihovićevom sudu, tretman kriminalca imam ja, a ne on. Nosio sam se mišlju da sutkinju koja (na)vodi proces informiram da ću se baciti kroz prozor njene kancelarije (na trećem spratu) ako me napokon ne počne tretirati kao ravnopravnu stranku u sporu. No, odustao sam - žao mi asfalta. Ali mi žao i da se lišim mogućnosti daljnjeg praćenja skandalozne prakse bh. sudova zahvaljujući kojima su uglednici poput Vinka Jakića (vidjeti pod: Edhem Bičakčić, Dragan Čović, Nedžad Branković...) i dalje na slobodi.

Evo jos malo, opet iz Dana.

Mostar: U petak 9. maja na mezarju Šehitluci klanjat će se dženaza dvanaestorici poginulih pripadnika 4. korpusa ARBiH



Slučaj Vranica traje i nakon 15 godina

Ofanziva Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar počela je devetog maja 1993. u 4.35. Istovremeno je krenula i akcija masovnog hapšenja: čak 12.000 civila se našlo u konclogorima HVO-a. U zgradi komande 4. korpusa i 41. mostarske brigade, smještene u Vranici, pripadnici ARBiH odolijevali su napadima 36 sati, a potom je 13 branilaca zarobljeno. Iste noći snimljeni su za prilog HTV-a o ratnim uspjesima HV-a i HVO-a. Desetorica će u petak biti ukopani na Šehitlucima, a za tijelima trojice još se traga



Irfan Redžović
Pred zgradom su, prema tvrdnjama svjedoka, poginuli Nedžad Bajrović i Eldar Omerika, a 13 branilaca je zarobljeno
Evropa će devetog maja slaviti svoj praznik ujedinjenja i Dan pobjede nad fašizmom. Poznavajući domaće vlasti, i Bosna i Hercegovina će se slavlju pridružiti svojim ispolitiziranim manifestacijama, a Mostar će - kao i obično - biti podijeljen. Iako gradski oci neće pristati da se ovaj petak i oficijelno proglasi danom žalosti, u istočnom dijelu grada devetog maja neće biti muzike niti uobičajene gradske vreve: Mostarci će do mezarja Šehitluci ispratiti posmrtne ostatke 12 poginulih pripadnika 4. korpusa ARBiH ekshumiranih iz masovne grobnice Rimski bunar Goranci.

Iz ove sekundarne masovne grobnice prošle godine je ekshumirano 16 tijela, jedno je još uvijek neidentificirano, no ono što je posebno potresno za ovaj grad jeste ujedno i već 15 godina najbolnija mostarska istina - konačno će na svoje posljednje počivalište biti ispraćeni desetorica Zlatnih ljiljana koji su zarobljeni u zgradi Vranice, nekadašnjoj komandi 4. korpusa.

Zarobljeni, snimljeni, ubijeni Napad na Mostar počeo je devetog maja 1993. u ranim jutarnjim satima, žestokim atakom vojnika Hrvatske vojske i HVO-a iz svih raspoloživih oružja i oruđa. Istovremeno je krenula i akcija masovnog hapšenja: čak 12.000 civila se našlo u konclogorima HVO-a u koje su deportirani nakon zatvaranja na stadionu Veleža. Posebno jak atak jedinice HV-a i HVO-a usmjerile su na zgradu komande 4. korpusa i 41. mostarske brigade, smještene u Vranici. Pripadnici ARBiH pružali su otpor punih 36 sati, no sve je bilo uzalud: pred zgradom su, prema tvrdnjama svjedoka, poginuli Nedžad Bajrović i Eldar Omerika, a 13 branilaca je zarobljeno. Iste noći snimljeni su za prilog HTV-a o ratnim uspjesima u Mostaru. Za tijelima trojice još se traga.

"Istina se kad-tad mora iskopati", kaže Azra Penava. Njezin muž Fahir (Halila) Penava, dipl. inžinjer elektrotehnike, rođen je 24. januara 1954. i do rata je radio u Hidroelektranama na Neretvi. U trenutku zarobljavanja bio je komandant jedinice za vezu 4. korpusa. Fahir Penava, kao major i najstariji, bit će prvi unesen na Šehitluke. Za njim još devetorica zarobljenih u zgradi Vranice: Vahidin (Ilijasa) Hasić, rođen 9. jula 1972. u Čapljini, do rata student Mašinskog fakulteta, Nenad (Slobodana) Milojević, rođen 28. augusta 1968. u Mostaru, uposlenik Vodovoda, Zlatko (Safeta) Mehić, rođen 9. januara 1970. u Mostaru, Senad (Omera) Čehić, rođen 11. maja 1964. u Nevesinju, građevinski tehničar do rata zaposlen u G.P. Hercegovini, Dževad (Osmana) Čolić, rođen 8. juna 1970. u Ravni, po zanimanju mašinski tehničar, Mimo (Mehe) Grizović, rođen 4. decembra 1971. u Nevesinju, također mašinski tehničar, Nazif (Hamida) Šarančić, rođen 5. oktobra 1965. u Nevesinju, do rata student Mašinskog fakulteta, Dževad (Omera) Husić, rođen 30. aprila 1975. u Podveležju, učenik srednje škole, i Alija (Osmana) Čamo, rođen 13. maja 1965. u Nevesinju, po zanimanju mašinski tehničar.

"Tijelo moga brata nije pronađeno", kaže Meho Husković. Feđa Husković je rođen 5. maja 1972. u Mostaru i rat je dočekao kao student Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Odmah se prijavio kao dobrovoljac u policiju, a potom u 41. mostarsku brigadu. "Muž Hasan je umro prošle godine... bolje je reći presvisnuo od boli", kaže Jadranka Husković, Feđina majka: "I nije samo on, mnogi su presvisnuli čekajući istinu. A oni koji znaju gdje su tijela naše djece - šute i rade u policiji. U policiji su bili prije rata, u policiji su bili za vrijeme rata, u policiji su i danas." Njezine riječi zorno potvrđuju već spominjani snimci HTV-a na kojima se vidi predratni i poratni policajac Franjo Dujmović s motorolom u ruci. A nije jedini...

"Naša je obaveza da nastavimo tražiti i ostale. Tragedija porodica ubijenih neće biti manja, ali opet je drugačije kada ljudi znaju gdje su kosti njihovih najmilijih", kaže Sead Salčin, mostarski borac i jedan od organizatora tužnog obilježavanja 15. godišnjice napada na Mostar: "Oni su zarobljeni pa ubijeni: svi su kodeksi pregaženi. I opet ništa. I mi smo zarobljavali, ali nismo ubijali zarobljenike ni iz osvete, ni iz mržnje, već smo se ponašali kao vojska i razmjenjivali ih."

Jadranka suznih očiju spominje Hibu i Hamida Šarančića, roditelje koji će u petak ukopati trećeg sina - Nazifa: "Njega su ubile ustaše, a Senada i Bajru četnici." No, barem će znati gdje im je dijete. Jadranka i Meho vjeruju da će i Feđa biti pronađen, zajedno s još dvojicom zarobljenika iz Vranice za kojima se traga: Šefikom (Mehmeda) Pobrićem, rođenim 26. januara 1966. u Podveležju, ekonomskim tehničarom, i Hasanom (Ahmeta) Balićem, rođenim 18. marta 1966. u Drežnici, građevinskim tehničarom do rata zaposlenom u G.P. Hercegovini.

General Prazina i bojovnik Tuta "Feđa je, kako smo mi čuli, ranjen i navodno je ostavljen kod Vranice", priča Meho, no napominje da je o Feđinoj, kao uostalom i o sudbini ostalih zarobljenika, bilo bezbroj različitih verzija. Jadranka posjeduje tek jedan pisani trag: Šefik Hadžihasanović, nekadašnji zamjenik ombudsmana FBiH, dostavio joj je - kao odgovor porodicama na upit o podacima kojim su tadašnji mostarski dužnosnici raspolagali o nestalima - iskaz Berislava Pušića, tada predsjednika Komisije za nestale HZ HB, dat 17. augusta 1995. Pušić u tom iskazu tvrdi: "Za sada raspolažemo podacima da je tražene osobe zarobio i odveo u nepoznatom pravcu general ARBiH Jusuf Prazina Juka."

Pušić je, u istom dopisu, iskazao duboko uvjerenje kako je "na tragu istine o nestalim iz Vranice". U međuvremenu je postao dio mostarske šestorke kojoj se sudi u Haagu, Hadžihasanović je umro, njegovo ombudsmansko mjesto naslijedila kćerka, no za istinom o nestalim iz Vranice još se traga. I za deset pronađenih u grobnici Rimski bunar u prvi mah se vjerovalo da je riječ o poginulim pripadnicima VRS-a. Grobnica je sekundarna, što će reći da su pušići obilato radili ne na otkrivanju, već na skrivanju istine.

Uloga generala ARBiH Juke Prazine u priči o Vranici je dobrim dijelom rekonstruirana: Prazina se, januara 1993, nakon što je odbio zapovijedi Glavnog štaba ARBiH na Igmanu, oružano sukobio s drugim jedinicama Armije BiH i nakon borbi utočište pronašao u HVO-u. Na barikadama HVO-a istakao se u maltretiranju civila, naročito Bošnjaka i Srba, a u toku napada postrojbi HV-a i HVO-a na Mostar sudjelovao je u ozloglašenoj Samostalnoj kažnjeničkoj bojni Široki Brijeg, kojom je komandirao Mladen Naletilić Tuta. Učestvovao je i u napadu na zgradu komande, a osobno je razvrstavao zarobljenike u dvorištu Ekonomske škole. Vojnike iz Vranice uputio je na Mašinski fakultet, gdje su mučeni i maltretirani, u čemu su - po tvrdnjama preživjelih zatvorenika - Juka Prazina i Armin Pohara pomagali.

Preživjeli svjedoci kao istražitelje i zlostavljače zarobljenika iz Vranice navode još sedam imena: Josip Marčinko, Ladislav Jurić, Željko Džidić, Mate Aničić, Miljenko Lugonja, Dragan Šunjić i Damir Cipra. Posljednja dvojica su policajci, a Cipra je - valjda kao dokazani mučitelj - nakon rata angažiran na mjestu šefa obezbjeđenja konzulata SAD-a u Mostaru. Haška optužnica u predmetu "Prlić i ostali", koja obuhvata i ubistva na Mašinskom fakultetu, navodi izjavu jednog od svjedoka: "Jednom su odsjekli uho, a poslije toga ga ubili. Nakon toga su dvojica bojovnika upala u prostoriju i rafalom pucala po zatočenicima."

Pred Kantonalnim sudom, pak, 21. maja 2007. po treći put je otpočet proces Mostarskoj četvorki: nakon što je Vrhovni sud FBiH poništio dvije oslobađajuće presude, Željko Džidić, Mate Aničić, Ivan Škutor i Erhad Poznić ponovo su se našli na optuženičkoj klupi. Terete se po komandnoj odgovornosti za ratne zločine - odvođenje civila u logor Heliodrom te za slučajeve "Vranica" i "Mašinski fakultet". Prema optužnici, odgovorni su za zatvaranje, mučenje i smrt 11 civila Bošnjaka i 13 pripadnika Armije RBiH zatočenih u zgradi komande 4. korpusa u Vranici.

No, u Mostaru malo ko vjeruje da će i ovaj proces rezultirati kaznom: prvooptuženi Džidić, nepobitno je i do sada utvrđeno, bio je - u trenutku zločina - šef jedinice Vojne policije u zgradi Mašinskog fakulteta. Nepobitno je dokazano i da je zločin izvršen. Tužilaštvo je - još dok ga je vodio Ibro Bulić - imalo na raspolaganju AID-ov video i audio snimak prodaje iskaza te svjedoke da je advokat Mate Aničića davao novac svjedocima u procesu, koji su (gle koincidencije!) nakon toga mijenjali iskaze.

Carstvo zločinca Bulić je u međuvremenu postao uposlenik Tužilaštva BiH, a prvooptuženi Džidić sagradio je nadomak mjesta zločina - prekoputa zgrade Vranica - pravo carstvo: veleljepnu poslovno-stambenu zgradu u kojoj ima svoj tržni centar. S gradom Mostarom ima ugovor o upravljanju gradskim bazenom (99-godišnji, napravljen po uzoru na iznajmljivanje Veležovog stadiona). I ne samo on: brojni su sudionici i akteri zločina zapravo i danas pod debelom zaštitom vladajućih politika.

Stoga i ne čudi što Mostarci vjeruju da je pravda dostižna možda tek u Sarajevu ili čak Haagu, gdje će "Prlić i ostali" braneći sebe, vjeruje se, ponuditi cjelovitiju sliku zbivanja od devetog maja 1993. do Vašingtonskog sporazuma. U toj će slici svoje mjesto svakako naći sve one jedinice koje su povele ofanzivu na Mostar - osim Tutine kažnjeničke bojne, bile su tu i ATG Dretelj, "Ludvig Pavlović" i "Knez Domagoj" iz Čapljine, "Bruno Bušić" iz Ljubuškog, specijalna i artiljerijske jedinice HV-a te specijalne jedinice HVO policije i MUP-a HZ HB-a. Ali i oficiri, policajci i vojnici zaduženi za egzekucije zarobljenih vojnika i civila.

Jer, 400 Mostaraca se još uvijek vode kao nestali. A njihove porodice za njima tragaju. "Pronaći ih, obaveza je svakog od nas preživjelih", kaže Semir Drljević Lovac, Zlatni ljiljan, brigadir ARBiH, nekadašnji komandant, a danas predsjednik mostarskog JOB-a. Lovac će zajedno sa svojim suborcima Esadom Humom i Eminom Folićem, preživjelim komandantima i Zlatnim ljiljanima, u petak unijeti prvi tabut na Šehitluke.





Sutina



Već ukopani


Na gradskom groblju Sutina 3. maja su sahranjeni dvojica sinova Džemila Drače, braća Alica i Dragan - Kruna. Alica je u trenutku zarobljavanja u svom stanu imao 44, a Dragan 42 godine: obojica su ekshumirani iz grobnice Rimski bunar, a vojnici HVO-a su ih 1993. odveli. Nekoliko dana ranije, 25. aprila, na groblju Sutina ukopan je još jedan ekshumirani Mostarac iz ove grobnice - arhitekt Hamza (Sadika) Filipović, rođen 1947. godine i također od 1993. smatran - nestalim.





Dijana Čuljak-Šelebaj, novinarka HTV-a



Znate li vi koliko je mladih Hrvata poginulo u Bosni?

Eldin Hadžović

Dijana Čuljak-Šelebaj Danima nije htjela dati intervju, već samo službenu izjavu koja glasi: "Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kad gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način uradila." Ostatak razgovora, čijem se objavljivanju žustro protivila, zaprijetivši čak i sudskom tužbom, nazvala je "prijateljskim ćaskanjem"



Dijana Čuljak-Šelebaj: "Ne znam kojom mjernom jedinicom se izmjeri ratno huškanje"
DANI: Gospođo Čuljak-Šelebaj, Vi ste, izvještavajući o zarobljavanju vojnika ABiH u Vranici, 9. 5. 1993, rekli sljedeće: "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače sjedište zapovjedništva ABiH i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile. (...)" Možete li prokomentirati Vaše tadašnje izvještavanje, tj. možete li nam reći šta danas mislite o tom događaju i o sebi?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Za početak, morate shvatiti da je to bila sasvim normalna retorika za to vrijeme. Danas kad to čujem, zapitam se da li je stvarno moguće da sam ja to govorila. Prošlo je puno godina i na neke stvari možda gledam drugačije. Čujte, rat je uvijek prljava stvar i samo zavisi s koje se strane nalazite u tom trenutku. Ne možete gledati pojedinačno sve gluposti koje su se dešavale, i s jedne i s druge strane. Mislila sam onda što mislim i danas: ko god je ubijao civile ili gađao civilne ciljeve, bez obzira kojoj "strani" pripada, treba da odgovara pred sudom za to jer je to zločin, bez obzira protiv koga je uperen. Ja sam bila prisutna kad su te vojnike zarobili i doveli pred Ministarstvo obrane. Neke od njih - imena im, nažalost, ne znam - sam srela dan-dva kasnije na Heliodromu, išli smo tamo nešto snimati, ali se ne sjećam više jesmo li izvještavali o njima. Kasnije im se gubi trag, a ja nisam ni policijski isljednik, ni sudac, ni tužitelj da istražujem. Samo sam obavljala zadatke na koje su me urednici slali.

DANI: Znači li to da su Vas urednici slali na zadatke s unaprijed konstruiranom pričom?

ČULJAK-ŠELEBAJ: To nije istina! Taj dan su se u Mostaru vodile ulične bitke, a ja sam sa svojim snimateljem hodala ulicama i snimala što se snimiti dalo. Sasvim slučajno sam se zatekla pred Ministarstvom obrane kad je dovedeno tih 13 zarobljenika, jer smo tamo i inače išli po informacije. Pitala sam ko su ti ljudi i rekli su mi da su to zarobljenici iz Vranice. Ja sam ih tada snimila, a niko mi nije rekao šta taj dan "trebam da radim". Tako je to i inače išlo, odeš u Informativni centar, ili kako već da se to tada zvalo, i oni ti kažu: pucalo se tu i tu ili napali su nas tu i tu, a mi smo uzvratili. Uvijek su "oni" napali, i tako je to bilo, na svim stranama, tako se izvještavalo.

DANI: Druga Vaša izjava, koja se također odnosi na ratni period, tačnije na Dretelj, glasi: "Mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj." Vi ste, dakle, tvrdili da je koncentracijski logor bio "udoban smještaj"? Kako to komentirate?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Nije u pitanju Dretelj, nego Heliodrom, krivo su vas brifirali.

DANI: Imam ispred sebe tekst iz Feral Tribunea u kom piše da se radi o Dretelju.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Heh, Feral! Nikad u životu nisam bila u Dretelju, a prilog je s Heliodroma, reemitiran je nedavno u Latinici, i to je istina. Svojim očima sam vidjela ljude koji nisu htjeli otići odatle jer nisu imali kamo - domovi su im bili porušeni, obitelji nestale, sela sravnjena sa zemljom.

DANI: Dakle, napokon, šta sad mislite o svom tadašnjem izvještavanju?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Može li samo jedno kontrapitanje: jeste li razgovarali s Denisom Latinom?

DANI: Ne, nikad.

ČULJAK-ŠELEBAJ: E, on je imao svog omiljenog novinara Smiljka Šagolja i ja za njega nikad nisam slala izvještaje.

DANI: Šta time želite reći?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Da imate jedno užasno preduvjerenje i da je jako teško razgovarati fer i kolegijalno kad nastupate s tezom da sam ja bila jedna užasna novinarka koja je slala užasne tekstove, a pritom zaboravljate da je bilo novinara koji su koristili puno žešću retoriku, a među njima je bilo i urednika. Dosta mi je više toga da uvijek ja budem crna ovca izvještavanja o bošnjačko-hrvatskom sukobu. Moja retorika je bila mala beba u odnosu na ostale, a ni sama ne znam kako se proširio mit koji već deset godina traje da sam ja bila najgora.

DANI: Niste u pravu, niko ne tvrdi da ste Vi bili najgori, ipak Vam je konkurencija bila dosta jaka u to vrijeme. Međutim, Vi ste u centru pozornosti jer se bliži godišnjica stradanja vojnika iz Vranice...

ČULJAK-ŠELEBAJ: Rat je ružno vrijeme u kojem novinari pokušavaju raditi najbolje što mogu. Kad gledam to s odmakom od deset godina, vjerojatno puno stvari ne bih na taj način uradila. Moje su namjere bile najbolje, profesionalne, a moji izvještaji sastavljani na osnovu informacija koje sam prikupljala na terenu.

DANI: Jeste li ikad pomislili da bi se u hrvatskom javnom mnijenju Vaši izvještaji mogli protumačiti kao ratno huškanje?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Nisam nikad o tome razmišljala jer smatram da su u to vrijeme svi tako izvještavali.

DANI: Ja vam garantiram da nisu.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Ko to nije tako izvještavao u Hrvatskoj?

DANI: Pa, recimo, taj isti Feral, kojeg ste maloprije s nipodaštavanjem spomenuli.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Dobro, a kako je vaša televizija izvještavala?

DANI: Mi smo printani medij koji je i u ratu pisao o ratnim zločinima ABiH.

ČULJAK-ŠELEBAJ: A, kako je vaš Dnevni avaz o tome pisao?

DANI: Avaz tada nije ni postojao.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Pa, koje ste dnevne novine imali?

DANI: Recimo, Oslobođenje, koje je ´92. dobilo nagradu za najbolji list u svijetu, između ostalog i za objektivno izvještavanje.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Ili to, ili zato što se u BiH tada dešavala velika tragedija pa je sve bilo malo nategnuto.

DANI: Postoji arhiv pa sami analizirajte.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Ovako je nemoguće razgovarati, vi ste puni predrasuda i šta god ja da kažem, ne mogu se oprati. Danas da se bavim ratnim izvještavanjem, vjerovatno ne bih koristila takvu retoriku.

DANI: Trebaju li novinari koji su se bavili ratnim huškanjem odgovarati za svoje postupke? To kod nas nije praksa, iako su novinari u svijetu već osuđivani, čak i za suučesništvo u genocidu, u Rwandi. Šta mislite?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Ja ne znam šta su oni u Rwandi radili, niti znam kojom mjernom jedinicom se izmjeri ratno huškanje. To je jedna, ovako, dosta apstraktna tema koja je dobra za novinarske kolumne ili književnike.

DANI: Ja sad moram biti potpuno direktan i pitati: mislite li da su, pod onakvim okolnostima, konstrukcije tipa "muslimanski ekstremisti" mogle navesti hrvatsku javnost da na neki način opravda ubijanje tih vojnika? U tom se kontekstu, priznat ćete, može izmjeriti ratno huškanje.

ČULJAK-ŠELEBAJ: "Ekstremne snage" je sintagma koju su koristili ama baš svi na televizijama. Da li je ona dobra i ispravna trebalo bi raspraviti na debati s novinarima koji su izvještavali sa sve tri strane.

DANI: Podsjećam Vas da ste Vi u svojoj izjavi izjednačili regularnu i legitimnu armiju jedne zemlje s ekstremnim snagama.

ČULJAK-ŠELEBAJ: A, šta da vam na to kažem?! Zar je od mene neko stvarno očekivao da izniveliram razliku između ekstremista i regularne vojske? Osim toga, vi u Armiji i jeste imali ekstremne snage.

DANI: Naravno, to niko ne poriče, niti može.

ČULJAK-ŠELEBAJ: Sve je ovo cjepidlačenje na zarezu. Kako sam ja mogla znati da mudžahedini nisu u Vranici, ako ćemo stvar već dovoditi do apsurda?

DANI: Pa, Vi ste vidjeli te ljude, jesu li oni bili mudžahedini?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Ne razumijem, šta sad želite od mene, deset godina kasnije, koju rečenicu? Ja sam vidjela trinaest ljudi, a koliko ih je bilo u Vranici, to ne znam, i kako sam mogla znati da možda unutra nema mudžahedina.

DANI: Niste znali, ali ste to svejedno rekli!?

ČULJAK-ŠELEBAJ: Jest, ali vjerovatno zato što je to tad neko rekao meni. Imate li možda primjer kako su drugi mediji iz Hrvatske pisali o Vranici?

DANI: Ali Vi ste bili na licu mjesta!

ČULJAK-ŠELEBAJ: Ali ja nisam nikad ušla u Vranicu, nego sam se držala sporednih ulica gdje se nije puno pucalo, ta nisam luda da idem tamo gdje se puca! Tad sam imala, ne znam, 27 godina, bila sam žena i pritom sam vidjela hrpu, s oproštenjem, p*z**rija koje su se dešavale. Snimila sam to i pobjegla glavom bez obzira. Niti sam uživala, niti sam huškala, niti sam mislila da je bilo što od svega toga super, shvatite me. Šta sam trebala reći - ovi ljudi su divni i krasni i nema veze što su ubijali Hrvate? Znate li vi koliko je mladih Hrvata poginulo u Bosni, a i te je ljude neko ubio?

DANI: To uopće nije relevantno za ovo o čemu sad pričamo jer ovako možemo u nedogled nastavljati sve do Ahmića dok ne dođemo.

ČULJAK-ŠELEBAJ: O tome se i radi, to od početka i govorim, ne možemo vaditi stvari iz konteksta jer je u tom ratu sve bilo užasno. Odavno se ne bavim ratnim zbivanjima, ali da se bavim, provjerila bih kolike su zatvorske kazne dobili Bošnjaci koji su ubijali Hrvate, pa biste vidjeli, dragi kolega, da su te kazne vrlo niske i da ih ima malo.






Viktor Ivančić, odgovorni urednik Feral Tribunea



Ispričavam se, nije jedan, nego drugi konclogor!


- Iskreno se ispričavam gospođi Dijani Čuljak-Šelebaj što sam njezinu izjavu da "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj" vezao uz koncentracioni logor Dretelj, a ona ju je, kako danas tvrdi, izrekla u kameru HTV-a stojeći ispred koncentracionog logora Heliodrom. Ako je to točno, a nemam razloga sumnjati u vjerodostojnost iskaza gospođe Čuljak-Šelebaj, moj grijeh je neoprostiv: jer sasvim je nešto drugo javno svjedočiti da se u koncentracionom logoru Heliodrom osiguravao "ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj" u odnosu na tvrdnju kako se "ako ne udoban, a onda barem siguran smještaj" nudio u koncentracionom logoru Dretelj. Da se zbilja radilo o logoru Dretelj, gospođu Čuljak-Šelebaj moglo bi se optužiti da je kao novinar podupirala ratne zločine, a ovako, pošto se radi o logoru Heliodrom, stvar je sasvim obratna - ona je ratne zločine podupirala kao novinar.

Hvala sefe za Dane

Dijana Čuljak-Šelebaj


Penava: Neka na HTV prikaže cijeli snimak

Imamo pouzdana saznanja da postoji mnogo više snimaka od onih koji su emitirani 1993., kaže predstavnica porodica nestalih...
09.05.2008. 13:50

Tvrdnje Azre Penave, predstavnice porodica ubijenih boraca Armije RBiH u zgradi "Vranica", gdje je bila smještena Komanda Četvrtog korpusa u Mostaru, da novinarka i urednica HRT Dijana Čuljak-Šelebaj snosi dio odgovornosti za taj zločin, jučer je izazvala brojne reakcije u Hrvatskoj.

U emisiji Hrvatske televizije "Slikom na sliku" 1993. godine prikazano je zarobljavanje boraca u "Vranici", a autor priloga bila je upravo Čuljak-Šelebaj. Nakon toga, izgubio im se svaki trag.

U izjavi za portal Index.hr Čuljak-Šelebaj kazala je da se ne smatra odgovornom. Sve je pokušala dovesti u politički kontekst, spomenuvši suđenje Jadranku Prliću i informacije da je "Hasan Čengić finansirao napade 11. septembra u Njujorku"!?

Naglasila je da saosjeća sa žrtvama, da je njen prilog pomogao u otkrivanju istine, da je krunski dokaz o zarobljavanju i nestanku boraca Armije RBiH i da je spremna pomoći porodicama u otkrivanju pune istine.

Mnogi su, međutim, te njene izjave doživjeli kao posipanje pepelom. Jer, kako smatraju porodice ubijenih, njeni komentari u prilogu o "muslimanskim ekstremistima", "izdaji Hrvata", "uzimanju hrvatskih civila za taoce", "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" kumovali su tragediji.

- Ako je spremna pomoći, mi ne tražimo od nje ništa više osim da na HTV emitira sve što je snimila u Mostaru tog tragičnog dana, prije 15 godina. Jer, imamo pouzdana saznanja da postoji mnogo više snimaka od onoga što je emitirano, rekla je Penava.

Danas dženaza

Tek 15 godina nakon zločina, deset boraca Armije RBiH iz "Vranice", od njih 13 ubijenih, bit će ukopano danas u Mostaru. Dženaza-namaz bit će im klanjan na trgu Musala, a ukop obavljen u haremu Šehitluci.


Autor: F. V

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/penava-neka-na-htv-prikaze-cijeli-snimak

Manifestacija uz ustaške simbole

Brojne zvanice iz Hrvatske i BiH okružene ikonografijom NDH. Među gostima bila i supruga Đurđa. Intonirane himna Hrvatske i pjesma "Hercegovina u srcu"...
01.06.2008. 12:30

Nepunih stotinu metara od spomenika prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, u Širokom Brijegu jučer je pred više hiljada ljudi svečano otkriven i spomenik njegovom najbližem saradniku, bivšem ministru odbrane Hrvatske Gojku Šušku.

Činu otkrivanja spomenika prisustvovali su aktuelni ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Hrvatske Petar Čobanković, bivši general Ljubo Ćesić Rojs, bivši šef hrvatskih tajnih službi i sin prvog predsjednika Hrvatske Miroslav Tuđman.

Bh. zvanice

Od bh. političara, na trgu Gojko Šušak su bili predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić, državni i federalni ministri: Dragan Vrankić, Vjekoslav Bevanda, Nevenko Herceg, predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto, premijer ZHK Zvonko Jurišić, načelnik općine Široki Brijeg Miro Kraljević, penzionisani general HV-a i HVO-a Stanko Sopta, te bivši ministar odbrane "Herceg-Bosne" Vladimir Šoljić.

Vihorile su se isključivo hrvatske zastave, kao i mnoge crne na kojima je velikim štampanim slovima napisano NDH. Našli su se tu i dragovoljci odjeveni u crno. Svečanosti je prisustvovala i supruga pokojnog Gojka Šuška Đurđa koja, međutim, nije držala govor.

Lik i djelo

Jedan od govornika bio je i načelnik Širokog Brijega Miro Kraljević, inače inicijator podizanja spomenika.

- Svjedoci smo obezvređivanja lika i djela Gojka Šuška, ali svima koji to rade možemo poručiti: Uzalud vam trud, mi ćemo i dalje nastaviti - kazao je Kraljević.

Treba još napomenuti da je na početku jučerašnje manifestacije u Širokom Brijegu odsvirana i državna himna, i to Republike Hrvatske, dok je poslije odsvirana i himna Hrvata u Hercegovini "Hercegovina u srcu".

I Široki Brijeg je u Hrvatskoj?!

Nešto prije početka manifestacije s novinarima je razgovarao bivši potpredsjednik Vlade Hrvatske i trenutni zastupnik HDZ-a u Saboru Bosiljko Mišetić. Na pitanje zašto u Hrvatskoj nema spomenika Gojku Šušku, odgovorio je: "Pa, ima ga. Evo u Širokom Brijegu..."


Autor: A. DUČIĆ

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktuelno/manifestacija-uz-ustaske-simbole-

Bošnjaci pretukli srpskog povratnika

BOSANSKI PETROVAC - Vinko Stupar (56), povratnik u Bosanski Petrovac, pretučen je u četvrtak naveče u kafiću "Domino" u tom gradu.

Stupar je izjavio kako ga je prvo verbalno, a potom i fizički napala grupa od tridesetak mladića bošnjačke nacionalnosti.

"Incident se dogodio oko 22 časa kada su napadači od konobara zatražili da mu ne služi piće uz povike "Alahu egber", "Ne služi četnika", "Ne dajte četniku piće" i "Mi ćemo ga ionako sada zaklati", tvrdi Stupar.

On priča da je s njim u kafić ušao i srpski povratnik u Petrovac Drago Brkljač kog nisu napali. Nakon vrijeđanja mladići su, kaže, počeli da opkoljavaju sto za kojim je sjedio i vitlali su noževima.

Kada je Stupar ustao da izađe, kako dodaje, oborili su ga na pod i šutali ga po tijelu, glavi te udarali stolicama.

"Uspio sam da izađem na zadnji izlaz lokala, ali me dočekala veća grupa bošnjačkih mladića, koji su bili opkolili lokal i ulicu. Zahvaljujući tome što sam još bio priseban i što sam dobro poznavao svoj rodni kraj, nekako sam u posljednji momenat uspio da pobjegnem kroz prolaz između dva kioska, inače danas sigurno ne bih bio živ", priča Stupar.

On je naveo da je uspio da pobjegne do kafića "Lisac" iz kojeg su konobari zvali policiju, a njega zbrinuli u bolnici nakon čega je dao izjavu policiji.

"Prenoćio sam kod sestre, koja živi deset kilometara od Petrovca prema Bihaću, da bi me jutros sestrić prevezao u Banjaluku, gdje se drugi put u izbjeglištvu nalazim kod prijatelja", istakao je Stupar.

Stupar je u posljednje vrijeme bio u Beogradu, ali je u Bosanski Petrovac došao s namjerom da preda dokumentaciju na tender za obnovu spaljene kuće i ergele bosanskobrdskih konja u Petrovcu.

Nije mu, kaže, jasno otkud tolika mržnja ovih mladića, koje je poznavao dok su bili dječaci.

Uvjeren je da je napad na njega neko dobro isplanirao kako se nikada ne bi stvarno vratio u rodni kraj.

On očekuje da će policija podnijeti krivičnu prijavu protiv napadača.
Napadnut taksista u Srebrenici

Dvojica nepoznatih mladića pretukla su juče u srebreničkom naselju Soloćuša taksistu Milu Stanojevića iz Zalazja.

Nakon što mu je zbog rasjekotine na čelu ukazana prva pomoć u Domu zdravlja, Stanojević je sanitetskim vozilom odvezen u Opštu bolnicu u Zvorniku.

"Krenuo sam svojim taksi vozilom oko 14 časova iz Srebrenice prema Bratuncu. Nisam imao putnika u autu. Iza mene su na motoru išla dvojica mladića, koji su počeli da luduju obilazeći me i presrećući. Zaustavio sam auto i pitao ih zašto to rade", izjavio je Stanojević i dodao da su mladići, psujući mu "srpsko dijete" i uz riječi "znamo da si četnik sa Zalazja, zaklaćemo te u Potočarima" fizički nasrnuli na njega.

"Osjetio sam da mi niz obraze lije krv kada me jedan od njih dvojice udario nekim predmetom po glavi", kazao je Stanojević i dodao da je, kad se pribrao, otišao u srebreničku policiju, a potom u Dom zdravlja.

http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=27270&meni=2