Uvredljivi grafiti na srpskim kućama u Vrapčićima
MOSTAR - Grafit "Mamu vam srpsku", veoma je uznemirio četrdesetak srpskih obitelji, koje su se do sada vratile u Vrapčiće. Povratnik u ovo mostarsko naselje Mara Milović izjavila je Srni da ih je jutrošnja provokacija šokirala.



Jutros kad smo ustali, imali smo šta vidjeti - na fasadi je bilo ispisano Mamu vam srpsku . Iako su išarane samo tri kuće, ovo je poruka svima nama koji živimo ovdje , rekla je Milovićeva.



Ona kaže da je njena obitelj u više navrata doživljavala provokacije, ali da nikada do sada nije obavještavala policiju, jer su to uglavnom činili maloljetnici.



Uznemireni povratnici o jutrošnjim grafitima su obavijestili policiju, koja je jutros izvršila uviđaj.



9.3.2009.
Pincom.info
Foto: Fotoservis.info
 

Oštećena džamija u Mostaru

Noćas su na džamiji Tabačici u mostarskom Starom Gradu razbijena stakla, te pokidan strujni kabal za vanjsko osvjetljenje ovog vjerskog objekta, potvrđeno je Federalnoj televiziji u Medžlisu Islamske zajednice

Ovo nije prvi put da se ovakve i slične stvari dešavaju na ovom vjerskom objektu, koji svakodnevno obilaze turisti, kažu u IZ-u.

Od policije se saznaje kako je prijava o ovom događaju registrovana noćas, te je izvršen uviđaj.
(Sarajevo-x.com)

Bešlić osudio grafite, Đonko posjetio srpske povratnike

MOSTAR - Mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić oštro je osudio ispisivanje grafita uvredljivog sadržaja na povratničkim kućama Srba u Vrapčićima kod Mostara.

„Nažalost, svjedoci smo ovakvim pojavama koje doprinose uznemiravanju povratnika i u njima bude osjećaj nesigurnosti", istakao je Bešlić.

„Gradonačelnik zahtijeva od nadležnih institucija da učine sve kako bi se počinitelji pronašli i kaznili", navodi se u priopćenju iz Ureda za odnose s javnošću Grada Mostara.

IPolicijski komesar Hercegovačko-neretvanske županije Himzo Đonko obišao je naselje Vrapčići gdje je dan ranije registrirano uznemiravanje srpskih povratnika i to ispisivanjem uvredljivih i uznemirujućih poruka na fasadama kuća tri srpska povratnika.



Komesar Đonko s jednim od srpskih povratnika u naselju Vrapčići

Komesar je osobno razgovarao s povratnicima, pružio im svesrdnu pomoć i potporu u nastojanju da mirno žive u mjestu u koje su se vratili.

-U tom smislu uključeni su svi potencijali policije s ciljem otkrivanja počinitelja ovih nedjela i nakon provođenja sveobuhvatne istrage javnost će se obavijestiti o rezultatima, priopćeno je iz MUP-a HNŽ.

Đonko je objasnio povratnicima da je njihov problem ozbiljno shvaćen, da će sve učiniti na njihovoj zaštiti, te da će predstavnici Federalnog ministarstva za izbjegle osobe posjetiti povratnike povodom ovog nemilog događaja.



11.3.2009.
Pincom.info
 

Uvredljivi grafiti na džamiji u Mostaru

Policijskoj upravi Mostar u utorak popodne javio se imam džamije u mostarskom povratničkom naselju Podhum prijavivši grafite uvredljivog sadržaja koji su osvanuli na tamošnjoj džamiji.

Nepoznate osobe ispisale su crvenim sprejom četiri grafita sa slovom "U" i u istom križ na ogradi, oglasnoj tabli, devastiranom zidu džamije i na trotoaru preko puta džamije.

O ovom incidentu upoznat je Odjel kriminalističke policije, a istraga je u toku.

Ovo je, kako javlja RTV Mostar, već šesnaesti napad na džamiju Derviš-paše Bahezidagića u naselju Podhum.
(Sarajevo-x.com)

Udar na svetinje



Crkvenjak pokazuje šta je zatekao
PRAVOSLAVNE svetinje u gradu na Miljacki opet su meta nepoznatih vandala. Pod okriljem noći, zasada nepoznati počinioci pokušali su da provale u Saborni hram rođenja presvete Bogorodice, ali ih je u tome verovatno neko prekinuo. Kada su se dali u beg, zaboravili su "alat", pa su između dva krila vrata ostale zaglavljene šipke s kojima je pokušana provala. Iste noći, vandali su "operisali" i u Staroj crkvi na Baščaršiji. Milenko Rašević, crkvenjak u Staroj crkvi, kaže da je u sredu ujutro zatekao širom otvorene dveri hrama.
- Odmah sam obišao oko crkve, jer sam mislio da je obijena, ili da su polupana stakla. Nije bilo oštećenja, a onda sam video da je neko obavio veliku nuždu, i to ispod krsta i uz zid crkveni - priča za "Novosti" crkvenjak Rašević, i dodaje da je odmah pozvao policiju. Pripadnici policije Kantona Sarajevo izvršili su uviđaj, registrovali oba ataka na pravoslavne svetinje i obećali rasvetljavanje događaja. Iako su srpske crkve u Sarajevu često meta napada, poslednja dva ataka desila su se u vreme kad su pravoslavni sveštenici podigli glas i odlučno zatražili poštovanje prava.
Divlja izgradnja stambenog objekta na temeljima stare srpske škole u ambijentalnoj celini Stare crkve na Baščaršiji ustalasala je sarajevske duhove, i nadležne vlasti, priterane u ćošak, morale su nešto da preduzmu.
Dugoočekivana reakcija
je stigla, federalni inspektorat zabranio je investitoru nelegalne izgradnje Jasminki Mušić dalje aktivnosti, a piše se i rešenje o rušenju. Gradilište je u četvrtak bilo pusto, a federalni građevinski inspektor nadgledao je lokaciju. Pravoslavni sveštenici i malobrojni sarajevski Srbi, oguglali na deklarativna obećanja i prividnu podršku vlasti, čekaju da se gradilište Jasminke Mušić stvarno zapečati. Uznemireni su i zbog činjenice da su se moć i samovolja pojedinca nadvile nad instituciju crkve.

JASMINKA MUŠIĆ OBOŽAVA NACIONALIZOVANU IMOVINU
OTIMA, ZA VERU NE PITA
Samo malo novinarske znatiželje bilo je dovoljno da se složi mozaik oko Jasminke Mušić. Dotična gospođa "baškari" se u 130 kvadrata stana u srcu Baščaršije, u nacionalizovanoj Palati crkve. Uspela je Mušićeva još 1993. godine da uknjiži vlasništvo nad stanom u Ulici prote Bakovića 2, što za rukom nije pošlo nikom od stanara koji na toj adresi žive pola veka. Uzurpirali su Mušići celo potkrovlje zgrade, a da nikada nisu dobili saglasnost ostalih stanara za korišćenje zajedničkih prostorija.
- Žalili smo se svim nadležnim institucijama, ali uzalud. Oni su rušili, pregrađivali, zaziđivali vrata i prozore. Ne dozvoljavaju nikome da izađe u potkrovlje, iako su to zajedničke prostorije - pričaju za "Novosti" Marica i Petar Zdilar, stanari u Prote Bakovića 2.
- Od nadležnih vlasti opštine Stari grad tražićemo da se preispitaju sve okolnosti otkupa stana - poručuju iz Crkvene opštine Sarajevo. - Sumnjamo da su Mušići falsifikovali saglasnosti za korišćenje zajedničkih prostorija, jer crkva nikada to nije potpisala. Postoji i velika razlika u kvadraturi stana koji se vodi u zemljišnim knjigama i evidencije "Sarajevostana" - objašnjava Slavica Radović, pravnik Crkvene opštine Sarajevo.
I to nije sve - Mušići poseduju komforan stan u Ulici Vakuf Jakub-paše, koji je nacionalizovana imovina Islamske zajednice. Postoji i treći, u bivšoj Ulici Miloša Obilića, u dvospratnici koja je nekada pripadala jevrejskoj porodici Eskenazi. Tu je Jasminka Mušić nadzidala sprat na osnovu iznuđene saglasnosti od Slobodana Popovića. Ne bira Jasminka Mušić slučajno nacionalizovanu imovinu. Zakon o restituciji kupi prašinu po fiokama predstavnika zakonodavnih vlasti u BiH i ko zna kada će ugledati svetlost dana. A sila Boga ne moli.

U danasnjem Oslobodjenju (nekad najboljoj novini u svijetu, danas najboljem pamfletu krnjeg sdp), nas vrli nacelnik Mr. Fontana se brani zakonom kad je dao onolike regrese svojim poslusnicima u opstini..Brani se zakonom poput Brankovica.
Fuj. 

FuuuuuuuuuuJJJJJJJJ.



BHDANI:


Korupcija u zdravstvu: Klinički centar Univerziteta u Sarajevu



Teror Farisa Gavrankapetanovića

Ismet Dolić, pacijent Klinike za očne bolesti u Sarajevu, tvrdi da je dr. Suvad Karčić tražio od njega 2.500 eura za operaciju, što je on odbio čime mu je direktno bilo ugroženo zdravlje. Istražujući o čemu se radi naišli smo na još jednu pritužbu protiv dr. Karčića. Obje prijave potvrdila je za Dane i šefica Klinike za očne bolesti dr. Amila Alikadić-Husović nakon čega je - ekspresno smijenjena. S druge strane, direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović nije htio ništa komentirati



Dolić je sjedio na nekoj stolici i čekao da iz prostorije gdje se pila kafa, "smijalo i pričalo", izađe navedeni liječnik i da ga pita: "Šta će biti sa mnom?"
"Skačući u bazen, 13. 6. 2009., osjetio sam promjenu u oku, ali sam mislio da je nešto prolazno jer se uvijek dešava da kad voda uđe u oko pravi problem dok se oko ne smiri. Kako se oko nije smirivalo, otišao sam na pregled tri dana kasnije kod gospodina Budimlića iz Bihaća, specijaliste za oko, koji je napravio rutinski pregled i postavio dijagnozu ablacija retine. Međutim, kako bi bio potpuno siguran u svoju dijagnozu, uputio me je na ultrazvuk. U Bihaću mi je 23. 6. 2009. potvrđena postavljena dijagnoza i hitno sam upućen u Sarajevo. Dr. Budimlić me je upozorio da u ovom slučaju hitnost može spasiti vid i da požurim s traženjem odobrenja od Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja Bihać. Morao sam čekati sedam dana jer se radilo o utorku - komisija koja odobrava odlaske u Sarajevo zasjeda upravo tim danom - ali odobrenje nije bilo sporno, tri očna liječnika pismeno su potvrdila nužnost odlaska u Sarajevo." Ovako priču o užasnom iskustvu koje je imao s određenim sarajevskim ljekarima počinje Ismet Dolić iz Velike Kladuše.

Naglašava da mu je prilikom ispunjavanja formulara medicinska sestra, koja je radila kod doktora Budimlića, "u povjerenju" ponudila savjet, a potom se "nudila i za uslugu posredovanja dolaska do broja telefona osobe koja, po njoj, jedino treba da me primi i operira." Dolić kaže: "To nuđenje usluge nisam htio prihvatiti, pa čak ni uzeti broj telefona od navedenog gospodina kojeg je ona predstavljala kao Suvada Karčića s reputacijom da je on liječio i Halida Bešlića." Dolić kaže da je u prvi mah pomislio da se radi o privatnoj klinici doktora Karčića, a kako on godinama plaća zdravstveno osiguranje Zavodu, smatrao je da nema potrebe ići privatniku.

Postoji rješenje S uputnicom i odobrenjem od Kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja Ismet Dolić je došao u Sarajevo 6. 7. 2009. godine. Priča: "Trebao sam se javiti sestri koja se zove Alma (?) što sam i učinio. Primljen sam hladno i rečeno mi je da predam knjižicu i papire na recepciju. Na recepciji sam vidio da ima više timova-ekipa, a budući da sam poznavao jedino ime direktorice Klinike, svoje papire sam stavio na njen tim. Poslije, oko 10 sati, jedna od navedenih sestara me je pitala zašto sam predao knjižicu na navedeni tim-ekipu. Kada sam joj objasnio da ja ne poznajem nikog od tih imena osim direktorice, ta sestra me je upozorila da to ne ide tako i premjestila moju knjižicu na drugu kolonu. Pola sata poslije toga, bio sam prozvan i dodijeljen jednoj specijalizantici da izvrši primarne preglede i eventualno uzme povijest bolesti što je zapisivala na polovici čistog papira formata A4. Kako mikroskop nije radio, navedena specijalizantica me je vodila u drugi kabinet. Poslije te kontrole sjedio sam u čekaonici više od pola sata dok jedna od sestara nije pozvala desetak pacijenata da odjednom uđu u 'ordinaciju'. Kada smo ušli, mjesta za sjesti nije bilo niti za jednu osobu premda je troje-četvero pacijenata bilo potpuno slijepo. U jednom, meni neobjašnjivom, metežu koji je sličio na histeriju, neka gospođa, kojoj ja nisam mogao vidjeti podatke na akreditaciji, počela je primati pacijente na mikroskop."

Nakon pola sata ta doktorica, kojoj Dolić nije mogao pročitati ime jer su mu zjenice bile proširene, pozvala ga je da sjedne na stolicu za mikroskop. Pitala ga je: "O čemu se radi?" Pokušavao joj je, kaže, ispričati povijest svoje bolesti, što je ona, tvrdi, dva puta prekidala odlazeći u drugu prostoriju gdje je paralelno pregledala neke druge pacijente. Na kraju je i on pozvan u tu prostoriju jer se tamo nalazio aparat za ultrazvuk gdje mu je izvršen pregled oka.

"Kada sam drugi put pregledan ultrazvukom, na susjednom mikroskopu je radio jedan gospodin koga nisam znao. Liječnica koja je mene pregledala je navedenog gospodina oslovila sa Suvad i pozvala ga da i on pogleda moje oko ultrazvučnim aparatom. Usput, njih dvoje su komentirali moju dijagnozu a ja sam još bio proširenih zjenica i nisam mogao pročitati njihove podatke s akreditacije. Poslije toga navedeni gospodin je tražio da sjednem za njegov mikroskop i također napravio pregled. Usmeno je komentirao da se vidi ruptura ili napuknuće retine u gornjem dijelu oka. Poslije toga, komentirao je, ali više za sebe, da tu mora ići operacija. Naravno, ja sam znao da je operacija nužna i prije nego što sam došao na Kliniku, donio sam potrebne stvari za ostanak na Klinici jer su mi svi rekli da je ablacija hitna stvar i da ću morati hitno na operaciju.

Međutim, ovdje se desilo nešto meni nelogično, od navedenih dvoje liječnika meni se niko nije obratio na način da mi objasni moju dijagnozu i sve ono što je nužno za nju. Naprotiv, navedena liječnica mi je rekla da ona vrši operacije, ali s prednje strane oka, a njen kolega s unutarnje strane oka i da bi ja, ali doslovno, trebao da se dogovorim s njenim kolegom. Ja nisam znao šta ja trebam da se dogovorim, o čemu, pa čak nisam imao ni prilike jer je navedeni liječnik bio stalno u nekom histeričnom pokretu", priča Dolić.

Dalje se sjeća da je sjedio na nekoj stolici i čekao da iz prostorije gdje se pila kafa, "smijalo i pričalo" izađe navedeni liječnik i da ga pitam "šta će biti sa mnom?" Dolić kaže da je čekao oko pola sata i "osjećao se jadno da jadnije nisam mogao": "U međuvremenu, navedeni liječnik je prolazio pored mene, ali ga nisam imao hrabrosti zaustaviti jer je stalno negdje žurio a i nije obraćao pažnju na mene. Na kraju, morao sam mu se obratiti sramežljivo, premda ni sam nisam znao da li je on moj liječnik, da li me je on primio i da li će me on voditi.

Upitao sam ga: 'Doktore, šta da radim i šta će biti sa mnom?' Rekao je, ali je tražio potvrdu od jedne sestre, da su svi njegovi termini popunjeni do trećeg-četvrtog mjeseca sljedeće godine i da on ništa ne može. Ja sam zamucao, pa i ako sam laik, znao sam da u tom periodu za moje oko vremena više ne bi bilo, odnosno da bi bilo prekasno. U strahu za sebe i svoje oko, pa i iz osjećaja poniženosti zbog tog čitavog postupka, nisam mogao da jasno govorim, mucao sam, što inače ne činim, usne i grlo su mi bili suhi i tuga me bila kompletnog obuzela. Kao prosjak pitao sam, opet sramežljivo, šta ću ja, da bi mi navedeni gospodin liječnik rekao da država ima određene resurse i da nudi to što nudi, a to znači slobodan termin treći-četvrti mjesec 2010. godine, a ako hoću nešto više od toga, da i za to postoji rješenje."

Koliko košta operacija? Kad je Dolić upitao doktora Suvada koliko to košta, dobio je odgovor: "U državama bivše Jugoslavije to košta 2.500 eura." Dolić kaže da mu je tada mrak pao na oči i da je bio izbezumljen, a doktor je na to dodao: "U taj iznos bi ušlo i 1.250-60 KM koje bi i ovako morao platiti za silikonsko ulje." Nakon toga dr. Suvad se udaljio, a Dolić je, sjeća se, ostao paraliziran: "Nisam pitao ništa drugo, jednostavno sam zaključio da bi navedena operacija trebala biti napravljena u njegovoj privatnoj ordinaciji-klinici. Usput, jasno mi je dao do znanja da u petak radi zadnji dan i da odlazi na godišnji do 17. 8. 2009. i ako pristanem na to da bi bio operiran do petka (sve se dešavalo u ponedjeljak). Pitao sam se, kako ovaj čovjek koji je toliko zauzet na Klinici, da su mu termini popunjeni do trećeg-četvrtog mjeseca sljedeće godine ima vremena, snage, smirene ruke i sve drugo što je potrebno da može još okupiti tim i voditi operacije mimo Klinike. Zbog svega navedenog, kao i činjenice da me neko 'regrutira' u državnoj klinici, a, navodno, želi operirati u privatnom aranžmanu, nisam mogao steći povjerenje u takvu osobu, kao i iz razloga što se navedena osoba ponašala s jednom dozom arogancije i prepotencije i odnosila se prema meni kao da sam ja prosjak, a ne klijent Klinike od koje on prima plaću, nisam pristao na njegov 'prijedlog-sugestiju-preporuku' i slično."

Cijela konverzacija između njih dvojice odvijala se, sjeća se Dolić, u prolazu dr. Suvada i trajala je "maksimalno dvije minute, pri čemu je on izgledao ili se ponašao veoma nezainteresirano, čak nije doslovno ni gledao u mene." Naišla je doktorica koja je pregledala Dolića, za koju je kasnije saznao da se zove Emina Alimanović-Halilović, i pitala ga da li se dogovorio sa Suvadom. "Ja sam, osjećajući se veoma jadno, rekao da ja to ne mogu bez obzira šta će biti sa mnom. Onda mi je ona rekla da bi ona mogla napraviti operaciju do petka, s tim da ona vrši plombiranje s prednje strane oka. Ja, naravno, nisam znao šta to znači pa ipak sam 'zagrizao', ali kada je liječnica vidjela da bih ja pristao na njenu opciju, počela je govoriti da to i ne bilo tako dobro, da bi vjerovatno za dva mjeseca morao ponoviti operaciju jer bi plombe vjerovatno ispale i da je šteta i opasno da se uspavljujem. Bio sam u velikoj dilemi, s jedne strane dva uhodana liječnika me prebacuju s noge na nogu: jedan traži (privatno) da mi uradi operaciju 2.500 eura do petka, a drugi liječnik bi mi uradio tešku operaciju do petka koja će za dva mjeseca biti neuspješna. U toj mojoj dilemi navedena liječnica Emina mi je sugerirala da promijenim stolicu i da sjednem i da još dobro razmislim."

Dolić opisuje kako se tada osjećao: "Sjedio sam, a u duši sam plakao. Vid mi postaje sve slabiji i slabiji, imam uredno zdravstveno osiguranje, a liječnik nema termina. Isti liječnik ima vremena, snage i svega što je potrebno da operira privatno - tada sam vjerovao da bih ja zaista bio operiran u nekoj privatnoj ordinaciji ili klinici, ali, naravno, ako platim 2.500 eura, liječnica me 'voza' kroz tehnologiju operacije, sugerira mi da se dogovorim s liječnikom, a i dalje mi ostavlja vremena i prostora da razmislim i da se odlučim. U takvom stanju je prošlo još sat, sat i pol vremena, ja sam sjedio na jednoj stolici, pored mene je prošao liječnik Suvad i liječnica bar pet puta i nisu ni pogledali na mene, premda se u tim prostorijama pacijenti zadržavaju samo onoliko koliko je potrebno za pregled. Vidjevši da nemam razloga više da čekam, shvatio sam da moram krenuti, jer postoji samo jedan autobus koji iz Sarajeva vozi za Veliku Kladušu i to u 15:30. Obratio sam se sestri Almi i zamolio je da mi da moje papire jer idem kući. Bila je veoma neljubazna i arogantna, pa sam joj napomenuo da ne mora sa mnom tako razgovarati jer ja nisam osumnjičenik u policiji već pacijent. Kad je liječnica Emina vidjela da idem kući, obratila mi se i pitala me: 'Šta je, niste se mogli dogovoriti s liječnikom Suvadom?' Ja sam rekao da je to klasični 'reket' i da mene niko do sada u životu nije reketirao, a neće ni ubuduće, i da sam ja kroz dosadašnje plaćanje zdravstvenog osiguranja platio nekoliko puta 2.500 eura. Liječnica Emina je promijenila boju i ton glasa i pravila se da od toga ne zna ništa. Čak se pravdala, jer sam je indirektno optužio da me i ona gura u tu 'paukovu mrežu'. Rekao sam da me stave na oficijelnu listu pa ću doći za godinu dana na red i u krajnjem slučaju neka i umrem. Ona je od sestre zatražila da upiše da dođem 26. 8. 2009., tj. poslije povratka liječnika Suvada s godišnjeg da se ponovo dogovorim s njim za navedenu operaciju."

Operacija u zadnji čas Na povratku kući Doliću se zdravstveno stanje pogoršavalo, sjena koja mu je ranije prekrivala samo dio oka širila se tako da skoro ništa više nije vidio. "Pored toga primijetio sam da oko gubi svoj anatomski oblik, da postaje mekše i da se smanjuje." Dolić nije znao šta da radi, pomisao da mora još jednom razgovarati s "tim čovjekom (liječnikom Suvadom) nije mi bila nimalo ugodna". U međuvremenu je prijateljica njegove porodice, inače liječnica, zatražila dokumentaciju od njega uz objašnjenje da poznaje direktoricu Klinike u Sarajevu i da će od nje tražiti mišljenje. Već 28. 7. 2009. mu javlja da se hitno, već sutra, javi na Kliniku u Sarajevo radi pregleda, pripreme i operacionog zahvata.

Direktorica Amila Alikadić-Husović je prepoznala nužnost i hitnost situacije i preko prijateljice je Doliću poručila da se na Klinici hitno javi doktoru Faruku Nišiću. Nakon priprema operacija je Doliću zakazana za 31. 7. 2009. Operirao ga je tim u kojem su bili doktorica Amila Alikadić-Husović, dr. Faruk Nišić i još nekoliko drugih liječnika s Klinike, a čitavu operaciju je nadzirao stručnjak za takve vrste operacija iz Beograda dr. Ivan Stefanović. Nakon pregleda, dr. Stefanović je Doliću rekao: "Kod takve dijagnoze važna je hitnost, jer što više prođe vremena od pojave ablacije do operativnog zahvata, smanjuje se mogućnost uspješnosti operacije i povratka vida."

Poslije su Doliću ljekari rekli da je operacija trajala dugo i bila veoma komplicirana, jer je stvarno stanje bilo daleko teže od onoga što se moglo vidjeti prilikom pregleda. Dr. Stefanović je izrazio žaljenje što se ovom operativnom zahvatu prišlo sa zakašnjenjem i na indirektan način izrazio sumnju u potpunu uspješnost operacije. Dolić kaže da se pitao šta bi se tek desilo da je čekao 26. 8. 2009. kad je trebao ići kod doktora Suvada. Siguran je da bi ostao bez oka i za to "direktno odgovornim smatram dvoje liječnika koji su me prvi put primili". Dolić je iz bolnice otpušten 14. 8. 2009. Na kraju kaže: "Sada sam kod kuće, išao sam na kontrolu, stanje je dosta zadovoljavajuće. Moram biti zahvalan liječnici-direktorici Amili Alikadić-Husović, koja je u trenu prepoznala hitnost operacije, kao i liječniku Faruku Nišiću i liječniku Ivanu Stefanoviću, jer da nije bilo njih, vjerovatno bih danas imao osušeno oko, i ovim putem im u moje ime, u ime moje supruge i u ime moje dvoje malodobne djece od srca zahvaljujem." O svemu ovome Dolić je obavijestio i Farisa Gavrankapetanovića, direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, no nikad nikakav odgovor od njega nije dobio.





Stav glasnogovornika



Direktor nema vremena, a pacijenti izmišljaju



Nakon što smo dobili pritužbe građana na rad doktora Suvada Karčića, kontaktirali smo Farisa Gavrankapetanovića, generalnog direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, s namjerom da ga zamolimo da nam kaže šta je on uradio u ova dva slučaja o kojima je bio obaviješten. Kako se direktor nije javio na svoj mobilni telefon, poslali smo mu poruku da bi nas nakon toga pozvala Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a, koja nam je rekla da ju je direktor obavijestio o tom pozivu. Pitala je kako bi "oni mogli vidjeti te prijave". Objasnili smo joj da su nam ljudi koji su potpisali te pritužbe tvrdili da su o svemu obavijestili i generalnog direktora, a, osim toga, dodali smo da smo razgovarali s direktoricom Klinike za očne bolesti dr. Amilom Alikadić-Husović koja nam je zvanično potvrdila da je ona direktora obavijestila o slučaju Dolić, ali da nikad nije dobila nikakav odgovor od direktora. Dakle, nas je samo zanimalo šta je direktor poduzeo po navedenim pritužbama.

Nekoliko sati nakon prvog razgovora javila nam se glasnogovornica ponovo. Tvrdila je da je ona uspjela pronaći samo jednu prijavu i to od Nijaza Skenderagića, dok o drugom slučaju nema nikakvih tragova, osim "ukoliko direktor to nije vidio, a on, vjerujte mi, sve pamti". Opet smo se pozvali na tvrdnje dr. Alikadić-Husović na šta je Jandrićka rekla da će to ponovo potražiti i poslati nam. Objasnili smo ponovo da nama ne trebaju pritužbe građana već odgovor direktora šta je uradio tim povodom. Jandrićka je rekla da će nas sutradan nazvati direktor, a onda počela pričati kako se baš ne može vjerovati pacijentima, te kako je ona bila svjedok kad je žena lažno prijavila doktora da mu je dala novac?! Dodala je i da to po njoj ne treba rješavati direktor, već tužilaštvo, na šta smo pitali da li je direktor obavijestio nadležno tužilaštvo o tome, što Jandrićka, naravno, nije "znala". Na naš komentar kako se njenom logikom onda nikad ne bi moglo vjerovati pacijentima, Jandrićka je počela komentirati kako mi ne bismo vjerovali šta se svašta dešava i kako pacijenti, maltene, maltretiraju dokumente?! Spomenuli smo slučaj Nijaza Skenderagića, koji je ozbiljan čovjek, javna ličnost, a koliko je zainteresiran za aferu potvrđuje to da nas je molio da se njegovo ime ne koristi javno. I dodali smo da nema razloga da sumnjamo u njegovu riječ jer je na kraju svoju majku uzeo s Klinike i odveo na operaciju u Zagreb. Na ovo je Jandrićka rekla: "Može mu se kad ima para." Pitali smo znači li to da ako neko nema para što se tiče dr. Karčića može umrijeti, na šta je Jandrićka počela objašnjavati da ona lično poznaje dr. Karčića još iz rata i da je on vrstan ljekar koji se jako žrtvuje za pacijente. Rekli smo da ne sumnjamo i da ukoliko želi i on može dati izjavu o ova dva slučaja jer se, uostalom, direktno spominje njegovo ime. Jandrićka je dodala da se tek trebaju očekivati pritužbe na rad ljekara i da će toga sigurno biti još puno, spominjući s tim u vezi ime dr. Alikadić-Husović.

Dan poslije Jandrićka nas je nazvala i uz objašnjenje da je direktor Gavrankapetanović zauzet prenijela nam njegovu poruku prema kojoj će on "preduzeti sve što je predviđeno zakonom". Ovom pozivu prethodio je poziv doktorice Alikadić-Husović koja nas je obavijestila da ju je dan ranije "bez ikakvog objašnjenja Gavrankapetanović smijenio"?!






Amila Alikadić-Husović, direktorica očne klinike u Sarajevu



Kriminal je, a ne korupcija ucjenjivati bolesnog čovjeka



DANI: Gospodin Ismet Dolić ispričao nam je svoje loše iskustvo koje je imao na Klinici koju Vi vodite. Možete li nam reći šta znate o tom slučaju?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: Gospodin Dolić je blizak prijatelj Hafeze Sabljaković, moje kolegice, zastupnice u Federalnom parlamentu, koja mi je rekla da njen rođak ima problema oko prijema na Očnu kliniku, da je naručen za neki april sljedeće godine... Zamolila sam da vidim nalaze i zaključila da se radi o teškom oboljenju oka, gdje je svaki dan bitan za operaciju, a za nekoliko mjeseci bi gospodin Dolić definitivno ostao bez vida. Shvatajući svu ozbiljnost situacije, odlučila sam se na hitan prijem. Sticajem okolnosti docent Ivan Stefanović, direktor Klinike za očne bolesti Kliničkog centra Srbije, dolazio je u Sarajevo - dobili smo opremu od američke firme, vrijednosti 300.000 eura, i on je došao s inženjerom iz Beograda da se oprema pusti u pogon - i onda je s dr. Farukom Nišićem napravio operaciju Dolićevog oka. Moram spomenuti da je to jedna jako teška i komplicirana operacija i po prvi put je u BiH u istom aktu urađeno odstranjenje mrene, zatim hirurgija očnog dna i cerklaž, dakle očno dno koje je bilo odlijepljeno i faktički urolano. Operativni zahvat je prošao u najboljem redu i sada se pacijent nalazi u fazi oporavka. Međutim, ono što je mene jako razočaralo, ali i ne baš iznenadilo, je da je to ko zna koja već pritužba na određeni broj ljudi s Klinike za očne bolesti i prije svega protiv primarijusa dr. Suvada Karčića. Gospodin Dolić mi je nakon operativnog zahvata rekao da mu je dr. Karčić tražio 2.500 eura da bi bio odmah operiran. On nije htio dati novac i po njegovim navodima su ga dva sata držali u kabinetu gdje ga je docentica Alimanović ubjeđivala da treba da se operira kod dr. Karčića.

DANI: Jeste li o tome obavijestili Farisa Gavrankapetanovića, generalnog direktora KCUS-a?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: Naravno, ja sam i odgojena i radim po postulatima zakona struke. Obratila sam se generalnom direktoru s molbom, u protokolima postoje pisani tragovi o tome, da on poduzme nešto kao generalni direktor, jer on jedini ima subjekt pravnog lica, ja nemam. Ja bih to naravno riješila vrlo jednostavno, otkazom, ukoliko se dokaže da su tvrdnje istinite. Do dana današnjeg nisam dobila odgovor od generalnog direktora da će preuzeti neke korake, niti ka preispitivanju, a niti ka kažnjavanju imenovanog doktora. To jako sramoti našu struku, dovodi u sumnju sav naš kvalitet rada i sve ono što smo uradili da bi oftalmologija opstala u BiH, a radimo sve zahvate koji se rade i u svijetu. Na čelu Klinike sam četiri godine i imam određene probleme. Nedavno je protiv mene napisana peticija kojom su moju smjenu tražili dr. Karčić, dr. Alimanović, dr. Ljaljević, dr. Serdarević, dr. Halimić. Ta peticija je uslijedila nakon što sam generalnog direktora Gavrankapetanovića obavijestila o slučaju Dolić. Umjesto odgovora na moju molbu, ja sam od njega dobila peticiju koja je napisana protiv mene s molbom da se izjasnim. Ja sam u svom odgovoru decidno rekla da neću ni na šta odgovarati dok ne dobijem odgovor na svoj upit.

DANI: Možete li nam reći da li Vam je direktor Gavrankapetanović ikad odgovorio na upit?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: Nažalost, nikad. Jedino je stiglo neko pismo od pravne službe. On (?) i dr. Ljaljević su optuživali dr. Karčića za uzimanje mita, međutim, sada su eto neka čudna prijateljstva, koja predstavljaju neki pakt protiv mene, vjerovatno je to tako kad čovjek počne da se bori protiv otvorenog kriminala, za mene je kriminal, a ne korupcija, ucjenjivati bolesnog čovjeka, mislim da to čak više i nije na nivou generalnog direktora, već je ovo slučaj za pravosudne organe. Najvažniji razlog zbog kojeg se na mene žale je moj uspjeh, što bi rekao Meša Selimović, u Bosni vam mogu sve oprostiti osim uspjeha. Ja sam uvela BiH u Evropsko udruženje oftalmologa i član sam Uprave evropskog udruženja. Članica sam i Američke oftalmološke akademije. Organizirala sam Prvi kongres oftalmologa u BiH gdje su došla sva svjetska imena. Nabavila sam opreme, kroz donacije, u vrijednosti od preko milion KM. Uvela sam preko 10 novih dijagnostičkih i operativnih metoda. Poslala sam apsolutno sve zaposlenike Klinike na edukaciju u Mađarsku, Tursku, Austriju, Njemačku, Grčku... Predavač sam na Međunarodnoj oftalmološkoj akademiji.

DANI: S obzirom da ste Vi direktorica, znate li da li je tačno da dr. Karčić nema slobodnog termina za operaciju do naredne godine?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: Naravno da nije tačno. On ima termina slobodnih koliko hoće, znao je maksuzije subotom i nedjeljom operirati i navečer u 12, tako da o tome nema niti govora.

DANI: Je li bilo još pacijenata koji su se žalili na dr. Karčića?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: Bilo je puno slučajeva, naprimjer iz Sarajeva, gdje je tražio da mu se unaprijed plati operativni zahvat. Zadnji slučaj je s gospodinom Nijazom Skenderagićem, koji je moj bivši kolega iz Parlamenta i prijatelj. Njegovoj majci je nekoliko puta zakazivan operativni zahvat, uvedu ženu u operacionu salu, vrate je... Na kraju je operirana u Zagrebu.

DANI: Jeste li upoznati s tim da je dr. Karčić pacijente koji su dolazili na Kliniku upućivao na svoju privatnu ordinaciju?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: A to pogotovo, to je čak bio slučaj i sa suprugom federalnog direktora za inspekcijske poslove. Rekao joj je da neće da radi laser u našoj klinici, ali da dođe kod njega privatno i da će on to uraditi. Imam ja mnogo dopisa pacijenata, jer sam ih uvijek nakon što iznesu pritužbe molila da to i napišu i imam poobimnu dokumentaciju o zloupotrebi njegovog položaja, to je zloupotreba materijala, vremena, uposlenika, prostora i svih ostalih resursa.

DANI: Da li ste i o tome obavijestili generalnog direktora?

ALIKADIĆ-HUSOVIĆ: Apsolutno. O tome postoje zapisi, međutim, možda nekome i odgovara da Klinički centar tako funkcionira, valjda nekima ne odgovara ono što je zakonito, jer onda nema tala.






Predstavka na Dr. Karčića



Odbio je da mi operira majku!



Etičkom komitetu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Farisu Gavrankapetanoviću, generalnom direktoru KCUS-a i Amili Alikadić-Husović, direktorici Očne klinike, stiglo je 24. juna ove godine pismo naslovljeno kao "Predstavka na dr. Suvada Karčića". U pismu se navodi: "Moja majka V.S., stara 74 godine, primljena je kao pacijent na Očnu kliniku 3. juna 2009. zbog problema s očnim pritiskom. Uz izuzetnu pažnju dr. Vesne Jurišić i dr. Melite (ne znam prezime ), urađen je zahvat na jednom oku, za koje mi je rečeno da trajno neće imati mogućnost vida. Za drugo oko je predložen operativni zahvat skidanja mrene, radi poboljšanja vida i kako bi se pacijent i psihički bolje osjećao. Rečeno mi je i da će se to obaviti relativno brzo i da je najbolje da pacijent ostane u bolnici. Objašnjeno mi je da će operativni zahvat uraditi dr. Karčić i to najvjerovatnije 9. 6. 2009.

Otišao sam do dr. Karčića da ga upoznam i pitam za mišljenje, pošto je majka dijabetičar. Objasnio mi je da neće biti problema i da je potrebno nabaviti odgovarajuću leću. Ja sam morao ići na službeni put i zadužio sam svoju sestru da u ponedjeljak 8. 6. 2009. ode po informaciju za vrstu leće. Rečeno joj je da isti dan nabavi leću, što je ona i uradila, jer je sutradan trebao biti izvršen zahvat. Operacija nije urađena u utorak 9. 6. 2009. navodno zbog velikog broja pacijenata i majci je rečeno da će operacija sigurno biti u četvrtak 11. 6. 2009.

Po povratku s puta, pošto majka nije operirana, otišao sam kod dr. Karčića i pitao šta je bilo s majkom, na šta mi je on odgovorio da je operirana?! Rekao sam da nije i pitao ima li potrebe da i dalje leži u bolnici, na šta je on rekao da će to sigurno uraditi u utorak 23. 6. Ponovo sam posjetio dr. Karčića u ponedeljak 22. 6. i donio prigodan poklon. Ponovo mi je potvrdio da će majka sigurno biti urađena sutradan i da ne treba ništa da brinem. Sutradan, 23. 06., pacijentica je ponovo bila pripremljena i obučena za operacionu salu (?!), ali iz meni nepoznatih razloga njen operativni zahvat nije urađen, što je izazvalo jaku uznemirenost pacijentice i porodice. Tim prije što je njen vid u zadnje vrijeme znatno oslabio.

Pošao sam ujutro, 24. 6., da kod ordinirajućeg ljekara vidim šta dalje i u hodniku sreo dr. Karčića. Pitao sam ga: 'Šta je bilo s majkom ?', na šta je on opet odgovorio: 'Pa, operirao sam je!' Rekao sam da nije i pitao zašto? Odgovorio mi je da on neće ginuti radeći na Klinici i neka je operira neko drugi! Otišao sam, poslije toga, kod šefice Klinike doc. dr. Alikadić i upoznao je s cijelim slučajem i zamolio da izvedem pacijenticu s Klinike i odvedem na neku drugu očnu kliniku. Dr. Alikadić me s punom pažnjom i razumijevanjem saslušala i odvela do pacijentice da je vidim i s njom se konsultiram.

Moram istaći da mi je u međuvremenu, već od prvog prolongiranja termina operativnog zahvata, od više mojih poznanika i prijatelja koji su imali slična iskustva, sugerirano da obavezno odnesem novac dr. Karčiću, jer u protivnom neće biti ništa od operacije. Nisam mogao da vjerujem, ali me, nažalost, slijed događaja u to uvjerio. Čak sam ispao smiješan kod ljudi kojima sam se povjerio. Dužan sam istaći da sam imao više susreta i kontakata s drugim ljudima, medicinskim sestrama i osobljem, na čiji rad mogu samo izreći sve komplimente, a posebno za dr. Jurišić i medicinske sestre s odjeljenja." Potpisnik pisma nas je zamolio da mu ne objavljujemo ime.






Odgovor Dr. Karčića



Neprimjereno ponašanje šefice i bahatost Nijaza Skenderagića



Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a poslala nam je faksom prepisku oko slučaja Skenderagić u okviru koje je i pismo koje je o svemu ovome Etičkom komitetu uputio prim.dr. Suvad Karčić (2. 7. 2009.) u kojem direktoricu Klinike optužuje za "mobing, maltretiranje i omalovažavanje kolega koji su potpisnici pisma" napisanog protiv nje i poslatog direktori KCUS-a, Kantonalnom i Federalnom ministarstvu zdravlja, vladama, Parlamentu i Ljekarskoj komori...

Karčić dalje piše: "Što se tiče pacijentice Vezire Skenderagić, navodi gospodina Nijaza Skenderagića, blago rečeno, ne odgovaraju istini", te objašnjava kako je njegova majka bila pacijentica dr. Vesne Jurišić, a on se na molbu Nijaza Skenderagića uključio u slučaj i pristao na operaciju te dodaje: "S ovakvim dogovorom gospodin Nijaz Skenderagić je bio veoma zadovoljan pa je valjda zbog toga meni donio prigodan poklon (bocu vina) koju ja nisam mogao odbiti." Operacija je, kako Karčić objašnjava, trebala biti nakon operacije koju izvrši dr. Jurišić, ali "stanje lijevog oka nije dozvoljavalo navedeni zahvat". No, nakon insistiranja Skenderagića, Karčić kaže da je pristao da izvede operaciju i o tome zakazao "samo jedan" termin "što se može provjeriti u operativnim programima, ako ih šefica nije već falsificirala". Zatim nabraja sve operacije koje je radio tih dana i objašnjava: "Ne znajući da majka gospodina Skenderagića nije operirana u utorak, a vidjevši ga ispred vrata moje kancelarije, pitao sam ga je li sve u redu, na šta je on odgovorio da nije, jer njegova majka nije operirana. Objasnio sam mu da sam bio dežurni u nedjelju, radio ponedjeljak do 3 sata i nisam stigao operirati sve pacijente, te da sam u utorak također imao naporan dan i mnogo pacijenata, te zamolio da se ne brine i da ću mu majku operirati u četrvrtak, nakon čega sam krenuo na sedmičnu vizitu koju vodi šef Klinike i u odlasku sam čuo nejasno negodovanje i spominjanje para. Vratio sam se nazad i pitao gospodina šta je rekao i on mi je odgovorio da zna u čemu je problem, da ja čekam da mi se da novac i uz to izgovorio još mnogo ružnih riječi. Nakon toga sam mu rekao da je takvim stavom mene onemogućio da izvršim bilo kakav tretman njegove majke, jer bi se svaka slučajna komplikacija tog tretmana mogla shvatiti kao namjerno izazvana te da će morati naći drugog oftalmologa da izvrši operaciju."

Dalje Karčić piše da direktorica Klinike nije krenula s njima u vizitu, a kasnije ju je vidio sa Skenderagićem i njegovom majkom: "Na takav postupak ja sam reagirao i rekao joj da nema pravo rješavati o žalbi na moj rad bez mog prisustva, na šta je ona odgovorila da može šta hoće, a gospodin Skenderagić je opet, pred svim kolegama i sestrama, ponovio bezbroj ružnih riječi upućenih meni. Pustio sam ih da rade šta hoće i nastavili smo vizitu. (...) Mislim da je suvišno komentirati kako neprimjereno i nekolegijalno ponašanje šefice Klinike za očne bolesti, tako i nezahvalnost, neuviđavnost i bahatost gospodina Nijaza Skenderagića, koji očito zajedno smišljeno i namjerno omalovažavaju mene i ostale kolege i osoblje Klinike za očne bolesti ne vodeći pri tom računa ni o čemu, a posebno o zdravlju pacijentice i napose majke."

Faris Gavrankapetanović je 27. 7. 2009. uputio pismo Nijazu Skenderagiću u kojem objašnjava da "razlozi za odgađanje otkazane operacije nisu bili lični, vezani za prim. dr. Suvada Karčića, niti kriminogeni, nego isključivo uslovljeni opterećenjem prim. dr. Karčića poslom". Dalje Gavrankapetanović navodi: "S obzirom da niste dokazali navode o mitu, a u prigovoru i ne tvrdite da je traženo od strane prim. dr. Suvada Karčića, Stručni kolegij Klinike Vaše insinuacije i Vaše ponašanje prema prim. Karčiću u prisustvu ljekara, medicinskog osoblja i pacijenata, smatra neprimjerenim vrijeđanjem ličnosti i digniteta prim. dr. Karčića. Ukoliko, eventualno, imate dokaze da su razlozi za odlaganje operacije lične ili kriminogene prirode, potrebno je da ih neizostavno dostavite Kliničkom centru."

Kad država ne funkcioniše: Keljmendijevi legalno nose oružje i uvoze blindirana vozila?!

Piše: CIN Centar za istraživačko novinarstvo
17/09/09 09:45
Naser Keljmendi, kojeg SIPA smatra vođom jedne od najbolje organiziranih zločinačkih grupa u regiji, oružje nabavio uz blagoslov sarajevskog MUP-a • Profitirali na slabostima policije i carine

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) drži da je vlasnik hotela Casa Grande na Ilidži Naser Keljmendi vođa jedne od najbolje organizovanih zločinačkih grupa u regionu. Bez obzira na to on još od 2003. nosi oružje koje je nabavio uz blagoslov sarajevske policije.

Njegove sinove Besnika i Liridona SIPA u prezentaciji za Generalni sekretarijat Interpola također spominje kao članove Naserove organizacije. Njima je zenička policija 2006. izdala dozvole za nabavku i nošenje oružja, iako su godinu ranije protiv njih u Sarajevu podnesene brojne krivične prijave, uključujući one za pokušaj ubistva i nasilničko ponašanje.

Keljmendijevi su koristili slabosti policijskog sistema u BiH kako bi izigrali zakon i naoružali se. Također su profitirali zbog propusta carinika Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koji su im dozvolili uvoz dva blindirana vozila iz SAD. Osim što su propustili evidentirati da se radi o blindiranim vozilima, carinici su podcijenili njihovu vrijednost, čime je naplaćen manji iznos carine i poreza. Ovim je bh. budžet oštećen za blizu 60.000 KM.

Informacija da će Keljmendi uvesti blindirana vozila postojala je u sistemu sigurnosti BiH, jer je pravni ataše Ambasade SAD-a u BiH prethodno upozorio federalnu policiju da Naser Keljmendi želi uvesti blindirano vozilo.

Tužilaštvo Kantona Sarajevo je objedinilo 12 krivičnih izvještaja protiv Nasera Keljmendija i njegovih sinova Besnika, Liridona i Elvisa u jedan predmet koji se nalazi u istražnoj fazi postupka. Radi se o teškim krivičnim djelima poput ubistva, pokušaja ubistva, nasilničkog ponašanja i neovlaštenog držanja oružja.

Lična zaštita

Usprkos krivičnim izvještajima, uključujući i umiješanost u ubistvo Ramiza Delalića Ćele iz 2007, sarajevska policija Naseru Keljmendiju nije oduzela dozvolu za nošenje pištolja koju mu je 2003. godine izdala radi lične zaštite. Pištolje legalno nose i njegovi sinovi Liridon i Besnik. Njima je dozvole izdala Policijska uprava u Zenici 2006, koja je također uvažila potrebu Naserovih sinova za ličnom zaštitom.

Nakon što se novinar Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva u julu ove godine počeo raspitivati o tome zašto Keljmendijima i pored krivičnih izvještaja oružje nije oduzeto, u MUP-ovima Sarajevskog i Zeničko-dobojskog kantona su priznali da su pogriješili.

"To je stvarno propust sa naše strane. Bježanja od toga nema", kazao je portparol MUP-a Kantona Sarajevo Dragan Mioković. On je najavio da će greška biti ispravljena tako što će u procesu revizije do kraja godine Naseru biti poništena dozvola i oduzeto oružje. Mioković, ali i šef unutrašnje kontrole sarajevske policije Samir Kekić, priznaju da je postojao osnov da se članovima porodice Keljmendi pištolji oduzmu i ranije.

Međutim, CIN je otkrio da Naser Keljmendi nikada nije ni trebao dobiti dozvolu za nabavku i nošenje oružja. Kekić objašnjava da, prema Zakonu o nabavci, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, dozvolu ne može dobiti osoba koja je osuđena, niti ona protiv koje se vodi krivični postupak ili je potvrđena optužnica. Osobe rođene izvan BiH moraju donijeti uvjerenje o nekažnjavanju iz mjesta rođenja.

Keljmendi je 1976. godine u rodnoj Peći pravomoćno osuđen na godinu i po zatvora zbog pokušaja ubistva. Ovaj podatak zabilježen je u krivičnoj evidenciji MUP-a Srbije.

Mioković kaže da informacija o presudi Naseru Keljmendiju nije bila dostupna policiji, te da su papiri koje je priložio uz zahtjev za dozvolu bili uredni.

U sarajevskoj policiji kažu da imaju pravo i osnov da oduzmu dozvolu ako procijene da bi vlasnik oružja mogao ugroziti interese javne bezbjednosti, kao i da je ova zakonska mogućnost bila primjenjiva na Nasera Keljmendija.

"Naser Keljmendi je osoba koja apsolutno ni po jednom kriteriju ne može u današnje vrijeme nositi oružje", kaže Mioković. Inače, Naseru je izdata dozvola za poluautomatski pištolj glock 17 koji obično koriste policijske snage.

MUPZDK-a također priznaje da je napravljena greška u postupku izdavanja dozvola dvojici Naserovih sinova, te da je pokrenuta procedura da im se one oduzmu.

Šef unutrašnje kontrole MUP-a ZDK-a Abdulah Čizmić objašnjava da je PU Zenica 2006. propustila da provjeri podatke o dvojici braće u operativnim evidencijama drugih policijskih službi u zemlji. Zenička policija je provjerila operativne i kaznene evidencije na prostoru kantona i utvrdila da se Liridon i Besnik ne vode kao osobe koje su počinile krivična djela ili učestvovale u narušavanju javnog reda. Međutim, u MUP-u kantona kažu da su ih kolege iz Sarajeva u decembru 2008. obavijestile da se u Sarajevskom kantonu protiv dvojice Keljmendija vodi više krivičnih istraga.

Nakon što je Čizmić uputio zahtjev da se utvrdi odgovornost službenika koji su izdali dozvolu, disciplinski tužilac je pokrenuo postupak protiv nekoliko policajaca.

Kantonalna policija Liridonu i Besniku još nije oduzela dozvole jer oni navodno više ne borave na području ovog kantona, kaže Čizmić i otkriva da je MUPZDK-a svim policijskim agencijama u zemlji poslao depeše da se u slučaju pronalaska braće od njih oduzmu oružje i dozvole.

"Oni je posjeduju sve dok im se ne oduzme i dok se ne donese rješenje", kazao je Čizmić.

Godinu prije nego što je izdata dozvola u Zenici, jedan od braće je uhapšen u Sarajevu zbog pokušaja ubistva i nezakonitog posjedovanja oružja nakon incidenta u kojem su, prema policijskom izvještaju, učestvovali i njegov otac i brat Elvis.

Niz propusta

Nakon što je Denis Stojnić, bh. ultimate fight borac, prijavio da su ga Keljmendijevi i njihov saradnik pokušali ubiti, policija je izvršila raciju u hotelu Casa Grande u aprilu 2005. Stojnić je policiji izjavio da ga je pratilo vozilo u kojem su bili Naser, Elvis i Liridon Keljmendi, te Almir Kukan. Nakon što su mu popriječili put, Liridon i Kukan su izašli iz vozila i pucali na njega.

U policijskom izvještaju se navodi da se Liridon tokom upada policije u hotel dao u bijeg, te je u trku bacio pištolj. Ubrzo je uhapšen, a policija je pronašla njegov odbačeni poluautomatski pištolj CZ 75 sa 14 metaka u okviru.

Liridon je nosio pištolj za koji nije imao policijsko odobrenje.

Tokom akcije uhapšena su sva četvorica. Stojnić je kasnije promijenio svoj iskaz i odustao od optužbi protiv Keljmendijevih.

U slučaju blindiranih vozila, carinski službenici Uprave za indirektno oporezivanje BiH nisu obavili svoj posao, te su direktno ili posredno pomogli Keljmendijevima. Carinici ne samo da nisu primijetili veću težinu dva blindirana terenca, nego su ih evidentirali kao obična vozila i prihvatili njihovu vrijednost na 15.000 dolara. Međutim, prema depeši pravnog atašea američke ambasade u Sarajevu samo jedno od vozila plaćeno 23.700 dolara - i to sa dva čeka, jednim na 14.700 dolara, a drugim na oko 9.000 dolara. Blindiranjem je vrijednost vozila uvećana za dodatnih 50.000 do 58.000 dolara.

Priča o vozilima je počela ranije. Naser Keljmendi je 2005. godine preko Arbera Keljmendija iz Brooklina u New Yorku naručio tri crna jeepa cherokee stara jednu godinu. Vozila su nabavljena kod autodilera u SAD-u. Clint Murphy, predsjednik i osnivač kompanije, kaže da je prvobitno postojao interes za blindiranjem tri vozila da bi na kraju njemu bila dostavljena samo dva.

Murphy objašnjava da su po zahtjevu naručilaca napravili pancirnu zaštitu od puščanih metaka, što znači da su preuredili cjelokupnu šasiju i ugradili neprobojna stakla. Cijena ovih radova se obično kreće između 50.000 i 58.000 američkih dolara, kaže Murphy. Radilo se o paketu AK-47, kaže on, što znači da je vozilo zaštićeno od metaka iz kalašnjikova kalibra 7,62 mm.

Na carini je vrijednost jednog vozila, prema tadašnjem kursu dolara, procijenjena na 25.000 KM. Troškovi blindiranja - između 76.000 i 88.000 KM nisu uzeti u obzir.

UIO je provela internu istragu na osnovu informacija CIN-a. Saopštili su da carinici nisu mogli na osnovu vlasničke knjižice i fakture zaključiti da se radi o blindiranim vozilima. U UIO kažu da ih niko nije usmeno obavijestio da je na vozilima urađena bilo kakva prepravka koja bi uvećala osnovicu za obračun i naplatu dadžbina. Sami priznaju da je u međunarodnom tovarnom listu stajalo da su vozila teška po 3.090 kg, što odstupa od realne težine ovakvih vozila koja može biti do maksimalno 1.800 kg.

Zakašnjela obavijest

Carinska služba koja je vršila carinjenje nije uzela u obzir ovaj element, što će biti ispravljeno u naknadnoj kontroli, kažu u UIO.

Na kraju blindirani jeepovi nisu ni smjeli napustiti SAD. Predsjednik Armortek International kaže da su ga kontaktirali istražitelji američke vlade i obavijestili da su vozila od Nasera Keljmendija i da se ne mogu slati van zemlje jer su namijenjena osobama sa kriminalnim dosjeom. U vrijeme kada je Murphy obaviješten, dva oklopljena džipa su već bila preuzeta.

Unatoč upozorenju, vozila su prebačena u luku Newark u New Jerseyu, odakle ih je u julu 2006. za BiH poslala firma Flexi Lease iz Toms Rivera u američkoj državi New Jersey. Prema depeši američkog pravnog atašea, barem jedan od džipova je naručen na ime Nasera Keljmendija. Ipak, godinu kasnije, Naser Keljmendi se nigdje ne spominje kao uvoznik.

Na carinskim deklaracijama Carinarnice u Zenici piše da su uvoznici Naserov sin Besnik, te Agim Voša i Aslan Peci. Prema informacijama SIPA, Voša i Peci su saradnici porodice Keljmendi. Jedan od blindiranih džipova je ostao u vlasništvu Naserovog sina Besnika, a drugi je registrovan na novinsko-izdavačku kuću Avaz, u vlasništvu Fahrudina Radončića. Treći džip, koji nije blindiran, u vlasništvu je Nasera Keljmendija.

Radončić kaže da je blindirano vozilo koristio hotel Radon Plaza u koji dolazi visoka klijentela kojima se ono iznajmljuje.

oslobodjenje.ba

[Edited by primus inter pares on 17-09-2009 at 20:18 GMT]

BHDANI:

Zločin i kazna: Istraga ratnih zločina nad Hrvatima iz Bugojna je u fazi u kojoj su i sami optuženi i osumnjičeni na slobodi postali svjesni težine dokaza kojima raspolaže Tužilaštvo BiH



Istrebljenje bugojanskih Hrvata

Puštanje na slobodu i Alije Osmića, kao petog optuženog za ratne zločine nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, koji se brani sa slobode, izazvalo je zabrinutost Tužilaštva BiH zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke u Bugojnu, saradnju optuženih i "osumnjičenih saizvršitelja od kojih su neki bili ili su i dalje na visokim položajima"



"Za optuženog Aliju Osmića su saslušani svjedoci izjavili da je bio jedan od najokrutnijih pripadnika Vojne policije"
Tužilaštvo BiH je najavilo žalbu zbog odluke Suda BiH kojom je 8. oktobra ove godine ukinut pritvor Aliji Osmiću (42), bivšem vojnom policajcu 307. brigade Armije RBiH. Osmić je optužen za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u Bugojnu počinjene u periodu od jula 1993. do marta 1994. godine. Uhapšen je u akciji SIPA-e 9. septembra ove godine i potom saslušan u bugojanskoj istrazi Tužilaštva BiH. U optužnici, koja je potvrđena odlukom Suda BiH od 7. oktobra, navodi se da Osmić "potvrđuje dispozitiv ove optužnice. U svojoj odbrani on detaljno opisuje izvršenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Osmić navodi da je po naredbi Enesa Handžića, zajedno s drugim pripadnicima Vojne policije, privodio zatočenike koje su premlaćivali kako u garažama u mjestu Donjići tako i u prostorijama Marksističkog centra, gdje je, nakon teških premlaćivanja, jedan zatočenik i ubijen. I u sjedištu Vojne policije u BH banci je vršio premlaćivanje zatočenika privedenih po nalogu Enesa Handžića."

Petorica na slobodi Navodi iz optužnice da je Osmić priznao mučenje zatočenika, privedenih po nalogu Enesa Handžića, pomoćnika komandanta za bezbjednost 307. brigade su veoma važni za ovu istragu. Enes Handžić (49), bivši ministar unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona, i Senad Dautović (46), bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti u Bugojnu, brane se sa slobode od optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, ranjenika i bolesnika te ratnih zarobljenika. U toku je zajedničko suđenje Handžiću i Dautoviću, Nisvetu Gasalu (45) i Musaibu Kukavici (39), kao odgovornima za funkcioniranje logora na stadionu Nogometnog kluba Iskra u Bugojnu. Ovoj četvorici optuženih pritvor je ukinut još u februaru 2009. godine, nakon što su bili pritvoreni 20 mjeseci.

Tužiteljica Slavica Terzić, koja vodi istragu za ratne zločine u Bugojnu, otkrila je u optužnici protiv Osmića zabrinutost zbog mogućeg utjecaja i ometanja kaznenog procesa puštanjem Alije Osmića iz pritvora: "Četvorici optuženih saizvršitelja: Nisvetu Gasalu, Musaibu Kukavici, Enesu Handžiću i Senadu Dautoviću se stavljaju na teret ista djela kao i Osmiću. Trojica od četvorice saizvršitelja žive u Bugojnu, a jedan u Donjem Vakufu koji se od Bugojna nalazi na 14 kilometara udaljenosti. Svi optuženi su sada svjesni težine dokaza koje je Tužilaštvo prikupilo i zasigurno bi došlo do utjecaja i ometanja ovog kaznenog postupka. Almir Osmić, brat optuženog Alije Osmića, je u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio također pripadnik Vojne policije a poslije i stražar u logoru na stadionu NK Iskra. Iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog Alije Osmića se vidi da je on naveo više imena dodatnih izvršitelja, te bi sigurno došlo do međusobnog kontakta radi umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti. Sam Alija Osmić je izjavio da ga je u vezi prethodnih događaja kontaktirao Abdulah Duvnjak zvani Dudo. Ko je Abdulah Duvnjak zv. Dudo najbolje se vidi iz prikupljenih dokaza koje dostavljamo uz optužnicu kao i izjave samog Alije Osmića", navela je tužiteljica Terzić.

Mučenje u podrumu U obje prethodne optužnice protiv Gasala i Kukavice, odnosno Handžića i Dautovića u okviru bugojanske istrage, imenovan je Abdulah Duvnjak. Opisan je kao pripadnik Armije RBiH koji je po nalogu Enesa Handžića dovodio zarobljenike iz Salona namještaja i drugih logora u kancelariju Enesa Handžića. "Abdulah Duvnjak je doveo neimenovanog zatočenika u kancelariju Enesa Handžića, na što je Handžić rekao Duvnjaku: 'Što ga niste zaklali?' U optužnici protiv Handžića, Duvnjak se tereti da je mučio zatvorenike u Kulturno-sportskom centru u Bugojnu. U optužnici protiv Gasala se navodi tvrdnja "jednog od rijetkih svjedoka koji su preživjeli ispitivanje u zgradi BH banke" kako su njega i druge zatočenike "s prinudnih radova iz Prusca u podrum BH banke doveli Abdulah Duvnjak i Enes Sijamija". Nakon dva sata zatočenja u ovom podrumu, zatočenici su prozivani imenom i prezimenom i izvođeni u susjednu prostoriju, gdje su ih 3-4 pripadnika vojne policije bjesomučno tukli šakama, nogama, stolicama, drvenim predmetima, puškama te ih bacali na tlo. Posebno navodi da je od siline udaraca gubio svijest. Kada bi njega vratili, izveli bi nekog drugog i tako svaka dva-tri sata. Od udaraca i mučenja neimenovani zatočenik je umro na njegovim rukama od batina koje je dobio u BH banci. Već sljedeću noć nakon smrti ovog zatočenika vojni policajac Šabić je došao s vozačem i odveo iz BH banke ovog svjedoka i još jednog zatočenika u pravcu Rostova. Svjedok je uspio pobjeći nakon što je čuo Šabića kako kaže: "Odo' priklati ovoga": "Pošto sam poznavao put, znao sam da nas vode na Rostovo i da će biti, pretpostavljao sam, smaknuće. Usput smo imali problema s autom, nestalo je goriva te smo se vratili. Odlučio sam da bježim, ali druga dvojica nisu mogli. Bili su pretučeni nasmrt. Jedan je povraćao krv i Šabić je rekao: 'Odoh ja njega priklati.' Iskoristio sam priliku, udario stražara i pobjegao. Oni su pucali za mnom", navodi ovaj svjedok u svojoj izjavi. Tako se sada, izjavama svjedoka i dokumentima, dokazuje povezanost zatvaranja, mučenja i ubistava onih Hrvata u Bugojnu, koji se već 15 godina vode kao nestali.

Saizvršitelji s visine Optužnica protiv Osmića otkriva da postoje saizvršitelji na visokim položajima koji se i dalje nalaze na slobodi: "Kod ovog Tužilaštva, u vezi s predmetnim kaznenim djelom, vodi se istraga i protiv drugih saizvršitelja koji se još uvijek nalaze na slobodi. Većina tih saizvršitelja je obnašala visoke funkcije u Bugojnu a neki ih obnašaju i danas", kaže se u optužnici protiv Osmića, uz izraženu bojazan da bi Osmić mogao da kontaktira na slobodi i s ovim utjecajnim saizvršiteljima. Tužilaštvo nije imenovalo ko bi mogao biti. Među osobama koje su već identificirane u ovoj istrazi, kao mogući osumnjičeni, nalazi se i Dževad Mlaćo, bivši predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna.

Iz krugova očito bliskih policijskoj istrazi u ovom slučaju je početkom oktobra procurila vijest da je SIPA prilikom pretresa kuće Dževada Mlaće još u proljeće 2007. godine pronašla njegovu ratnu bilježnicu. Večernji list tvrdi da je u ovom Mlaćinom dnevniku zapisano da "Hrvate Bugojna treba istrijebiti. Legalno niti jedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren. Tajno sve hrvatske čelnike treba pobiti", navodi Večernji list. Kao drugi mogući osumnjičeni na visokom položaju, već dugo se navodi Selmo Cikotić, aktuelni ministar odbrane u Vijeću ministara BiH. U toku 1993./1994. godine, Selmo Cikotić je bio komandant Operativne grupe Zapad, u čijim službama bezbjednosti su značajnu ulogu imali Enes Handžić i Senad Dautović. "Curenje podataka" iz policijske istrage o Mlaćinom dnevniku se tumači kao pritisak na tužiteljicu Terzić. Handžić i Mlaćo su krajem 2006. godine izabrani u Sabor Islamske zajednice u BiH ispred travničkog okruga.

Žrtve - komšije i poznanici Treći važan razlog zbog čega Osmićevo puštanje na slobodu izaziva zabrinutost u Tužilaštvu BiH jeste mogući novi pritisak na svjedoke u Bugojnu. "Osnovana sumnja se u najvećem dijelu zasniva na iskazu svjedoka koji su direktne žrtve djela koji se optuženom stavlja na teret. Identitet svjedoka je optuženom dobro poznat jer su to sve njegove komšije i poznanici. U slučaju eventualnog puštanja na slobodu, optuženi bi sigurno izvršio utjecaj na svjedoke. I sam optuženi je, u svojoj izjavi koju je dao u svojstvu osumnjičenog, jasno naveo da su svjedoci u ovom predmetu njegove komšije i da su zajedno odrasli u istom naselju. Mnogi od njih i danas žive u Bugojnu. I iz iskaza svjedoka koji su dobili mjere zaštite proizilazi da zaista postoji utjecaj na svjedoke u vezi s predmetnim kaznenim djelom. Iskaz svjedoka 'A' je već dostavljen saizvršiteljima u predmetu Gasal i drugi, pa optuženom Osmiću nije teško doći do njegovog identiteta i potom izvršiti utjecaj", navodi se u optužnici.

Prema izvještajima SIPA-e, na koje se poziva tužiteljica Terzić, "kod svjedoka u ovom predmetu postoji strah od problema i posljedica koje bi imali ukoliko bi svjedočili u navedenom predmetu". Tužiteljica Terzić se poziva na konkretne izvještaje SIPA-e "iz kojih se može jasno zaključiti da su svjedoci u ovom predmetu izloženi direktnim prijetnjama, kako samim svjedocima tako i njihovim porodicama". Kao primjer, navodi se izjava svjedoka M.B. koji ni do danas nije pristao da svjedoči. Svjedok "A" navodi u izjavi da je bio u Bugojnu napadnut i tjelesno ozlijeđen samo zbog toga što je hrvatske nacionalnosti. "Jedan od svjedoka u slučaju Gasal i drugi također je naveo da ga je posjetila osoba bošnjačke nacionalnosti zbog svjedočenja u ovom slučaju", kaže se u optužnici. "Za optuženog Aliju Osmića su saslušani svjedoci izjavili da je bio jedan od najokrutnijih pripadnika Vojne policije. Kako su izgledali svjedoci koji su privođeni u BH banku, vidi se iz fotografija koje su priložene uz zapisnik o saslušanju svjedoka koji je jedan od rijetkih preživjelih zatočenika iz BH banke. Većina svjedoka i članova njihovih obitelji se vratila na teritoriju općine Bugojno, gdje i danas žive, te bi puštanje na slobodu optuženog kod njih stvorilo osjećaj nesigurnosti. Svjedoci bi bili izloženi utjecaju što bi se svakako odrazilo na njihovo svjedočenje."

"Bugojanska istraga" protiv Dževada Mlaće i drugih pokrenuta je još 1994. godine u Livnu, potom je prenesena u Vitez, pa u Travnik i, nakon ocjene u Haagu da nema dovoljno dokaza, 2002. godine obustavljena u Travniku. U proljeće 2007. godine, Tužilaštvo BiH je izvršilo prva hapšenja i pretrese u ovoj istrazi, podiglo tri optužnice i sada je u kritičnoj fazi u kojoj su i sami optuženi i osumnjičeni na slobodi postali svjesni težine dokaza kojima već raspolaže tužiteljica Slavica Terzić.





Tok istrage



Traže se dokumenti i tijela


Tužiteljica Slavica Terzić je u optužnici protiv Osmića otkrila razloge zbog kojih je SIPA 9. septembra ove godine pretresala policijske stanice u Jajcu i Donjem Vakufu te brojne objekte u privatnom vlasništvu. Tužilaštvo BiH je "došlo do saznanja da je saizvršitelj Enes Handžić dana 5. jula 1994. godine u 13 sati zajedno s Nerminom Aliefendićem iz sefa Službe Vojne bezbjednosti Operativne grupe Zapad Armije RBiH izuzeo kompletnu dokumentaciju SVB OG Zapad. Također, optuženi Senad Dautović je dana 2. decembra 1993. godine od Kemala Džafića preuzeo određenu dokumentaciju Komande 3. korpusa Armije RBiH, Komandi 306.; 307.; 308; 312. i 317 BBR Armije RBiH, Opštinskih štabova odbrane Travnika i Gornjeg Vakufa; vojno-policijske izvještaje Organa bezbjednosti 307. Mtbr. te dokumente iz CSB-a Zenica, OG-a Bosanska Krajina. Po naredbama Suda BiH izvršen je pretres objekata koje su koristili mnogi osumnjičeni. Izuzeta je određena dokumentacija ali nije pronađena tražena dokumentacija. Izvršen je i pretres doma Alije Osmića i više drugih prostora. Među oduzetim predmetima nije tražena dokumentacija. Nisu pronađena ni tijela zarobljenika, koji su bili dovedeni u BH banku i u čijem premlaćivanju je učestvovao i optuženi Alija Osmić. Ovi zarobljenici su potom dovedeni iz BH banke. Tijela nisu pronađena ni nakon više pokušaja Tužilaštva i drugih organa", navodi se u optužnici protiv Osmića.

BHDANI:
Konferencije - Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije 1991. - 1999.



Skandalozna svađa oko broja žrtava u BiH

Helsinški odbor Srbije je u Sarajevu organizirao promociju knjige Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije 1991 - 1999, koju je uredila i priredila Ewa Tabeau, a izdao Helsinški odbor Srbije. Na konferenciji je bilo najmanje govora o knjizi: neposredno nakon uvodnih riječi krenula je rasprava o broju žrtava u BiH, a Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava BiH žestoko je napao kvaziistraživače koji umanjuju, relativiziraju i poriču genocid u BiH rekavši da iznesene podatke koriste kao potpune, objektivne i konačne te naglašavajući da je "podatke ICTY-a koristio i pravni tim Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde". Istina je da je većina podataka kojima raspolaže ICTY bazirana na zvaničnim podacima dobijenim od Vojske Republike Srpske, Federalnog ministarstva odbrane i Zavoda za statistiku. S druge strane, ni nakon toliko godina, koliko Institut istražuje zločine, javnost nije upoznata s rezultatima njihovog rada, niti su ikad zvanično objavili koji su to podaci o broju žrtava i stratištima do kojih su oni došli u svojim istraživanjima. Jedino relevantno objavljeno istraživanje dosad je ono koje je uradio Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva. Uz sve zamjerke koje bi se mogle izreći ovom istraživanju stoji činjenica da iza svakog broja stoji ime i prezime žrtve i način na koji je stradala. No, izgleda da određenim političkim lobijima i dalje ne odgovara prava istina o broju stradalih i da se ovdje ne radi o "manipulativnim istraživanjima", kako tvrdi Čekić, već obrnuto, o manipulaciji žrtvama



Nino Maričić
"Ako se svaki pripadnik oružanih snaga tretira kao vojnik, bez obzira je li ili nije ubijen u borbenim operacijama, to dovodi do brkanja civila i vojnika te umanjivanja broja civilnih žrtava na račun vojnih, što mijenja karakter sukoba"
U Sarajevu je u prostorijama hotela Evropa 17. oktobra promovirana knjiga Rat u brojkama: demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije 1991 - 1999, koju je uredila i priredila Ewa Tabeau, a izdao Helsinški odbor Srbije. Radi se o glavnim izvještajima demografskih vještaka predstavljenima od strane tužilaštva na suđenjima u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, koji obuhvataju demografske analize istočne Bosne (Višegrad i Vlasenica 1992.), Bosanska Krajina (Opština Prijedor i generalno Autonomna oblast Krajina 1992.), Herceg-Bosna u periodu 1993. - 1994., Srebrenica 1995., opsada Sarajeva 1992. - 1995., opću analizu promjene u etničkom sastavu u Bosni i Hercegovini 1991. - 1997. te poseban odjeljak o sukobu na Kosovu 1999.

Već u samom uvodnom izlaganju, predsjednica Helsinškog komiteta Srbije Sonja Biserko je izjavila da će "pravni fakulteti širom svijeta proučavati ove analize Tribunala kao udžbeničku literaturu", te da je ona izuzetno važna za društvo u Srbiji, "u kojem se permanentno poriču zločini na Kosovu, u Hrvatskoj i Bosni". "Ovaj materijal je izuzetno bitan zbog borbe s manipulacijama, jer svako u javnosti proizvoljno iznosi neke svoje brojke." Ambasador Kraljevine Norveške Jan Braathu, pozdravivši prisutne, izjavio je da uvijek treba imati na umu da "mi ne brojimo krompire, nego ljudske živote".

Kolektivno sjećanje Cijela konferencija se i imala prvenstveno baviti problemom metodologije naučnog pristupa prebrojavanju žrtava u bivšoj Jugoslaviji, s glavnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu. Tako je bar trebalo biti. No, krenimo redom. Tri prva izlagača bili su Geoffrey Nice, bivši tužitelj Haškog tribunala u slučaju Milošević, dr. Helge Brunborg, demografski ekspert Haškog tribunala i viši istraživač u Statističkom zavodu Norveške i dr. Jakub Bijak, predavač u Školi društvenih nauka na Southampton univerzitetu, Velika Britanija.

Nice je govorio o važnosti ekspertskih izvještaja u suđenju Miloševiću, posebno ističući vezu između "šest strateških ciljeva srpskog naroda" iz maja 1992. i rezultata te strategije, koji se ogledaju u demografskoj slici Bosne i Hercegovine 1996. Dr. Helge Brunborg je istakao kako forenzički izvještaji u slučaju Srebrenice, odnosno pronalaženje i identifikacija žrtava, doprinose u procesima protiv optuženih za ratne zločine, dok je Jakub Bijak govorio o metodologiji procjene žrtava prilikom opsade Sarajeva, koja je opširno navedena u knjizi. Sve u svemu, prva tri izlaganja su konciznošću i preciznošću predavača ukazala da se radi o skupu kakav i priliči organizatoru i zvanicama. Za naredne predavače, nakon pauze, najavljeni su dr. Mirsad Tokača ispred IDC-a i prof. dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava - inače poznati po dijametralno suprotnim stavovima o procjeni broja žrtava rata u BiH.

Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), započeo je svoje izlaganje naglašavajući da želi da se otvori "jedan smiren, akademski i stručni dijalog". On je kao glavni problem određivanja broja stradalih naveo ideologije, s kojima "imamo probleme ne samo zadnjih 15, već zadnjih 60 godina". "Imali ste tako neprikosnovene brojeve, od 1,7 miliona ubijenih u Jugoslaviji, 700.000 ubijenih u Jasenovcu i tako dalje, da bi nam se u samo predvečerje rata u bivšoj Jugoslaviji javili blajburzi, javile fojbe i još neka nerazjašnjena pitanja na jugoslavenskom prostoru. Kada sam '96. pokušao ubijediti neke političke funkcionere da odmah napravimo popis stanovništva, da utvrdimo koliko je građana ubijeno, koliko je invalida i sl., za to nije bilo sluha", rekao je Tokača, dodavši da 2003., kada je IDC započeo s projektom Ljudski gubici, nije postojao ni približno precizan broj podataka. "U javnosti smo imali veoma grube procjene, bukvalno takmičenje, ko će veći broj smisliti i izbaciti u javnost. Naravno, na mjestu gdje ne postoji racionalni dijalog, dijalog temeljen na empirijskom istraživanju, vi imate političke manipulacije. Procjene su se kretale od 150 do 329.000. U nekim novinama, kad smo počinjali projekt, pojavljivale su se i cifre od 400.000. Radilo se o ogromnim oscilacijama." (vidi tabelu)

Za podatke koji su postojali, kako je naveo Tokača, nije se znalo šta su, to jest da li su to demografski gubici stanovništva, ili su procjene o broju ubijenih i nestalih. Drugim riječima, nije se znalo šta je, zapravo, predmet istrage. "Cilj nam je bio da kvalificiramo smrtno stradale građane, naglašavam građane Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničko, vjersko porijeklo i tako dalje, kao i nestale osobe, a čija je smrt uzrokovana direktnim vojnim operacijama." Bilo je potrebno klasificirati ko je ubijen u borbama, ko od snajpera, ko je ubijen ili podlegao uslijed tortura na različitim mjestima zatočenja. Također je bilo potrebno napraviti razliku između klasificiranja vojnika koji su živote izgubili u borbi i onih koji su ubijeni kao ratni zarobljenici. Isto je tako bilo potrebno klasificirati one koji su indirektne žrtve rata, tj. one koji su umrli od posljedica gladi ili nestanka lijekova, kao što je 12 banjalučkih beba, za koje je Tokača naglasio da "nisu ni srpske ni bošnjačke", već naše bebe. Naglasio je još da je u IDC-u, pored kvantitativnog pristupa, dakle onog kojim je pobrojano 96.595 direktnih i 1.200 indirektnih žrtava rata, uveden i kvalitativni pristup, kako bi se svakoj žrtvi dalo lice: "Moramo sačuvati sjećanje na te građane. Brojevi sami za sebe ništa ne govore. Sto, dvjesto, tristo, četiristo hiljada. Govorimo li o golubovima? Govorimo o osobama. Mi moramo sačuvati kolektivno sjećanje na te ljude. Na taj način će se eliminirati politikanti i ideolozi i uspostavit će se povjerenje u ovoj zemlji."

Tokača - nacionalni izdajnik, plaćenik, diletant? Iako nije spominjao imena, Tokača je na kraju svoje prezentacije bacio rukavicu u lice onima "koji bi se htjeli igrati brojeva". Radilo se, naravno, o prisutnom dr. Smailu Čekiću koji je, izrazivši zadovoljstvo što su istraživanja njegovog Instituta koristila u sastavljanju izvještaja koji su ušli u knjigu dr. Tabeau, a koji su korišteni u procesima Stanislavu Galiću, Radoslavu Krstiću i Slobodanu Miloševiću, istakao da upravo ta činjenica potvrđuje njihovu relevantnost. Čekić je dodao da su statistike iznesene u izvještajima dr. Tabeau, kao i sve statistike, "konzervativne", tj. relativno niske, što je "povezano s prirodom svake presude". Izvještaji Haškog tribunala, navedeni u knjizi, po njemu, "pokazuju minimalan broj žrtava". Stručnjaci demografi, po Čekiću, permanentno naglašavaju u svim svojim izvještajima da minimalni brojevi znače da se uzima samo onaj podatak o smrti i ranjavanju, koji se može direktno vezati za ratne aktivnosti, pri čemu su indirektni smrtni slučajevi isključeni iz konačnih brojeva, a što je u suprotnosti s Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, što znači da izvještaje uvrštene u knjigu ne treba posmatrati kao konačne, već samo kao dijelove tih predmeta.

U svom izlaganju Čekić se dotakao "kvaziistraživača" - ideologa, učesnika i izvršioca genocida, kao i onih koji umanjuju, relativiziraju i poriču genocid u Bosni i Hercegovini. Po Čekiću, oni iznesene podatke koriste kao potpune, objektivne i konačne. "Podatke ICTY-a", podsjetio je Čekić, "koristio je pravni tim Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde." Čekić je, nazvavši Tokaču "kvaziistraživačem", utvrdio da međunarodno i humanitarno pravo ne poznaje termin "nestalo lice", te da je potrebno razlikovati borce i ratne zarobljenike, medicinsko i vjersko osoblje, te borce prisilno nestale u direktnim vojnim operacijama. Čekić je pokušao definirati pojam borca rekavši da on označava pripadnika oružanih snaga, koji učestvuje direktno u vojnim dejstvima, a ne uživa zaštitu od protivnapada koja pripada civilima. Cijeli IDC je prema Čekiću institucija koja se bavi "manipulativnim istraživanjima", budući da ignorira "dogmatiku međunarodnog humanitarnog prava". "Ako se svaki pripadnik oružanih snaga tretira kao vojnik, bez obzira je li ili nije ubijen u borbenim operacijama, to dovodi do brkanja civila i vojnika te umanjivanja broja civilnih žrtava na račun vojnih, što mijenja karakter sukoba", smatra Čekić.

Nakon izlaganja prof. Čekića, otvorena je diskusija. Dr. Rusmir Mahmutćehajić označio je Tokačino istraživanje kao katastrofalno, navodeći: "Vi ste mogli čuti nekoliko znanstvenika i stručnjaka i to je znanost. Znanost nema nikada konačan odgovor, ali imate znanstveno provjerljivu procjenu, koja je minimum. To znači, ne jamčimo da broj žrtava ne može biti dva, tri, četiri puta veći, ali ovo je ono što mi možemo dokazati. Brojke su samo jezik, kojim se količinski odnosi predstavljaju. U znanosti nema nikakvih kvalitativnih odnosa. To je potpuna izmišljotina neznalica. E, vidite, u našoj javnosti tokom godina postoji jedna bolna kontroverza, koju je uveo gospodin Tokača, upravo zato što je uveo pseudo-znanstvene kategorije, misleći da veći broj naših ljudi ne zna o čemu se radi, a da će znanstvenici koji ne vode raspravu izvan znanstvenog kruga biti lako ušutkani novinskim napadima, svađama i tako dalje. Kad bismo sada sabrali sve kako je Tokača govorio, to je žurnalistički ili pseudo-znanstveni jezik." Nakon ovoga je Kada Hodžić, ispred Udruženja majki enklava Žepa i Srebrenica, prokomentirala "da ovo možda nije pravi način na koji Mirsad Tokača radi".

Nauka ili kvazinauka Dževad Termiz, asistent FPN-a, zahvalio se dr. Mahmutćehajiću, naglasivši da je teško utvrditi šta je direktna, a šta indirektna žrtva, te da ljudi i dan-danas umiru od posljedica rata, a umirat će i generacije koje još nisu ni začete. U tom smislu, potrebno je, po njegovom mišljenju, sačiniti novi program koji bi bio metodološki valjan, kojim bi se naučno dolazilo do istinitog rezultata. Osvrćući se na Tokačino izlaganje, istakao je: "Ta saznanja su u najvećem stepenu objektivizirana. Ovo što rade razni istraživači, doprinosi zbunjivanju javnosti i vrijeđa kada se javno govori ono što ne odgovara istini."

Iznošenje kritika bilo je stihijsko, napadačko i uvredljivo, bez ikakve želje za argumentiranom diskusijom. Prije nego što je ljutito napustio dvoranu, Tokača je rekao da "bijele medvjede ostavlja u svijetu bjelila", rekavši im: "Pozivam ovu nauku ili kvazinauku, kako hoćete, da ona ponudi svoja rješenja. Moja metodologija je dala rezultat. On je podložan kritici širom svijeta. I drago mi je što je gospodin Mahmutćehajić rekao jednu potpuno kontradiktornu stvar: da, gospodine Mahumtćehajiću, mi smo napravili jedan projekt potpuno mjerljiv, potpuno vidljiv, imenom i prezimenom. S druge strane, ova pseudo-nauka, nije ponudila ništa."

Za Dane, Tokača je izjavio: "Moji protivnici imali su šansu da ovdje dođu i nešto pokažu. Međutim, oni su nam držali predavanje o metodologiji, kao da smo studenti prve godine. Pa zašto ne primjene tu svoju ingenioznu metodologiju u praksi? Ko ih sprečava već petnaest godina da građanima ponude svoju verziju 'istine', pa da onda kompariramo i dođemo do nekog rješenja?"





Dokumentacija



Kako su istražitelji Tribunala dolazili do podataka o žrtvama?



U knjizi autorica Ewa Tabeau navodi izvore iz kojih je Haški tribunal dolazio do podataka o žrtvama:

izjave svjedoka i sjećanja preživjelih
poznata javna i/ili povjerljiva dokumenta, kao što su spiskovi iz logora, policijski i obavještajni dosjei, sudski dosjei, dokumentacija o razmjeni zarobljenika, kao i vojna dokumentacija, spiskovi mrtvih i ranjenih, koje su sastavile međunarodne i/ili državne komisije, instituti koji proučavaju ratne zločine ili statističari, kao i vladine i nevladine organizacije
spiskovi nestalih lica i izvještaji o njima (prije svega Međunarodni komitet Crvenog krsta i lokalno sastavljene i objavljene knjige o nestalim licima iz određenih oblasti)
izvještaji s ekshumacija, autopsija, medicinski i forenzički izvještaji i umrlice
zapisnici s identifikacije ekshumiranih ostataka, uključujući klasičnu i DNK metodu
zvanična evidencija registriranih interno raseljenih lica, izbjeglica i povratnika u zemljama bivše Jugoslavije (zajednička evidencija o interno raseljenim licima i izbjeglicama UNHCR-a i vlada)
evidencija s graničnih prelaza o odlasku stanovnika tokom sukoba na Kosovu
dokumentacija o izbjeglicama iz kolektivnih centara u zemljama na Balkanu i u Zapadnoj Evropi.