Ratni zločin: Dani u Uzdolu, osamnaest godina poslije



Mrtva usta ne govore

U stravičnom zločinu pripadnika ARBiH 14. septembra 1993, za koji još niko nije odgovarao, Kazo Zelenika je izgubio kćerkicu, majku, oca i još troje bliskih rođaka. Danas kaže: “Nema pravde bez suda i krivaca... Moglo bi to mnogo bolje da vlasti hoće. Ali vlasti hoće nešto drugo.” Dani su tražili odgovor na pitanje šta?



“Sve oni znaju i da hoće da pokrenu oni bi to pokrenuli. I Hrvati, i Bošnjaci. Ali neće”
Danas, nakon što prođe cijelom teritorijom župe Uzdol, čovjek odlazi noseći dvije slike ovog brdovitog dijela BiH, gdje završava Bosna i počinje Hercegovina, ili pak obratno. Prva se odnosi na bajkoliki krajolik satkan od mnoštva visova okruženih beskrajnim šumama okićenim mnoštvom izvora i pašnjacima ispresijecanim rječicama.

DJELA I NEDJELA – Svaka pomisao na vizuelni melem za oko i dušu, međutim, nestaje pri susretu oka s tragovima čovjekovih djela i nedjela na ovom komadu ramskog kraja. Sve njih je obilježio stravičan ratni zločin koji se dogodio 14. septembra 1993. godine. O onome što se dogodilo u zoru istog onog dana kada su daleko od Uzdola, u Ženevi, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman počeli još jednu rundu pregovora o budućem zajedničkom životu u uniji srpskih, bošnjačkih i hrvatskih ratnih stečevina, nema nikakvog spora. Zna se naime, da se zločin dogodio, nema spora o tome ko su njegovi počinitelji, a ko žrtve, ali do dana današnjeg za to nikada i niko nije odgovarao.

O uzdolskom zločinu napisana su brda svjedočanstava i na početku većine njih čitaocu i gledaocu na internetskim portalima skreće se pažnja na vizuelni užas koji slijedi. Po tom kriteriju i ja sam eliminirao “Izvješće Centra za ljudska prava Međugorje o obdukciji i pokopu 19. rujna u zajedničku grobnicu na gradskom groblju u Prozoru”, kao i “Zapisnik u Prosekturi Kliničkog centra Split, sačinjen dana 17. 9. 1993. prilikom vanjskog pregleda tijela, smrtno stradalih 14. 9. 1993.”, kojeg su potpisali sudski vještaci mr. sc. dr. Šimun Anđelović i prim. dr. Jakša Ivanović.

ZLA SUDBINA – O izuzetnoj brutalnosti ovog zločina govori i knjiga Ivice Milivončića Zločin s pečatom, iz koje posuđujem samo jedno svjedočenje. Evo ga:

“Svjedokinja A. Z. (1922.) ispričala je zlu sudbinu, svoju i dječaka, o kojem se brinula, malog Milana Zelenike rođenog 1981. godine. Ona kaže: ’Negdje oko pola šest počelo je pucati. Isprva, onako još pospana, odmah sam izišla pred kuću da vidim što je. A imala sam što vidjeti. Moj sinko, na sve strane gore kuće i štale. Vidila sam njih sedmoricu kako pretrčavaju put. Odmah mi je bilo sve jasno. Utrčala sam u kuću da probudim Milana. U zadnje vrijeme brinula sam se za njega, jer znate, mater mu je u Splitu na dijalizi, a ćaća dole u Prozoru. Dijete odmah skoči i pođe se oblačiti. Ja istrčah van da vidim odakle su došli. Odjednom iza sebe čuh jaku detonaciju. Ne znam odakle ubaciše bombu. A onda začuh Milanovo zapomaganje: Pomozi, ranjen sam, boli!. Utrčala sam u kuću, uzela dijete i pođoh bježati. Trčala sam do prve kuće u kojoj je živjela susjeda Doma. Dok sam trčala, zvala sam – Dome moja, bižimo! Dome, biži dok nisu sve poklali!”

ŽUPNIKOVA PREPORUKA – Ekskluzivno svjedočenje Kaze Zelenike za Dane, međutim, na neki je način drugačije od svih ostalih. Pokazuje, naime, kontekst u kome su jedinice Armije BiH izvršile zločin nad hrvatskim civilima u Uzdolu, ali i svekolike teške i dugoročne posljedice nekažnjenog zločina koji se dogodilo u Uzdolu.

Kazu Zeleniku kao sagovornika preporučio mi je don Miljenko Džalto, župnik Župe sv. Ivana Krstitelja Uzdol. Razgovarali smo 5. januara 2012. u kancelariji Mjesnog ureda i na Memorijalnom groblju u Uzdolu. Evo šta je Kazo Zelenika u diktafon ispričao samo za Dane:

“Ja sam toga dana izgubio oca Ivana Zeleniku, rođena 1930. Pa sam izgubio majku Ružu, ’31. godište, mlađa godinu od oca. I izgubio sam kćerku, najstarije dijete moje, Jadranku. Ona je rođena ’81. godine. Imala je 12 godina. Još sam izgubio rođaka... Šestero Zelenika je na groblju. Najstarija je moja strina Luca, ona je bila 1906. godište. A najmlađa moja Jadranka. Ovi Zelići, od komšija iznad mene, Marija i Stjepan, i oni su isto bili djeca. Marija je osamdeseto godište, Stjepan je tri godine mlađi.

Većina ubijenih ljudi su bili stariji. Ivka Rajić je bila nepokretna, u kolicima.

KRV I OGANJ – To su učinili ljudi iz Armije BiH. Bilo je tu nekih jedinica sa strane, bilo je domaćih. Kad je HVO uzeo Prozor, nešto prije, Here su ostale neosvojene. Napad je došao iz Hera. Bilo je to četrnaestog devetog devedeset treće u zoru. Sve redom su palili i ubijali. Ostala je živa Ruža Stojanović, tamo u potoku kod zadruge s njom je ostala i Cvita, one su preživjele. I danas su žive. Jedna je u Prozoru, druga u Uzdolu.

Ja sam bio logističar HVO-a. U trenutku napada bio sam u Prozoru. Moja žena Marica mi je rodila dijete malo prije toga, 28.8. u Prozoru, u izbjeglištvu. Dan prije 14. devetog i ja sam otišao u Prozor. Došao mi je kum. Bile su babine, kako se to kaže. U nas je bio običaj da kad ti dođe kum taj dan ne moraš ići u jedinicu.

Ujutro u šest sati čuli smo da Uzdol gori. Ja sam krenuo tamo, sa mnom je bio rođak Slavko Zelenika, pa Pero Ivanko, prijatelj. Došli smo ovamo. Jedan je mali, Ivan Stojanović, bježao i samo viče: ’Ubili su moju mamu!’ Bio je dijete. Ubili su mu mamu Anicu Stojanović, rođenu Perković. A ubili su mu i babu Katu Perković. On je uspio pobjeći iz sela. Drugi su ostali na tavanu.

Kad sam ušao u moju kuću vidim mala leži na hodniku, majka i otac u jednoj sobi. Materi mi odnijelo glavu, mozak odletio gore na plafon. Pokopali smo ih, a poslije smo našli još materinih kostiju.

PREPOZNAVANJE – Je li iko prepoznao nekog od vojnika? Bila je neka žena u Austriji, pa ova Ruža i ona druga, one su navodno prepoznale neke od njih.

Teško je znati ko je sve to bio i gdje su ti ljudi danas. Ljudi u uniformi, pa okrenuto lice... Mnogi su se raselili. U Bugojno, Konjic, šta je znam.

Prošlo je osamnaest godina i koliko još mjeseci a još niko nije odgovarao. Ne znam šta bih vam rekao. Je li me zvao neko od istražnih organa? Zovu oni, pitaju ovo i ono, dolazili su, snimali nešto... Kad su zadnji put dolazili? Pa, bili su u Prozoru, ima i dvije godine, tri. Jesam li ja uspio koga vidjeti? Mi smo došli kad je sve bilo gotovo. Kako ćeš ga vidjeti! Da si ga vidio, ubio bi ti njega il’ on tebe.

A ovi istražitelji, oni tako nagađaju, imaju neka saznanja, neće to oni nama govoriti.

To što se tiče odgovornosti, to i sada stoji sve nekako mutno. Mislim da su to neke političke igre. Da se to nešto krije. Jedni neće da traže ove, drugi neće one i tako to godinama. Prebijaju međusobno. Nemojte vi nas, nećemo ni mi vas i tako osamnaest godina. Oni stariji ljudi što su preživjeli, oni su pomrli, a od onih od ’25. do ’40. godišta i njih je više od pola pomrlo.

PREBIJANJE ZLOČINA – Šta ja znam preko kog zločina oni prebijaju ovaj u Uzdolu. Sve oni znaju i da hoće da pokrenu oni bi to pokrenuli. I Hrvati, i Bošnjaci. Ali neće. Evo, sad nešto rade oko Trusine, ali ima Grabovica, imaju Doljani, to sve čeka. Sad nešto kao hoće i sa Mlaćom i ministrom, ovim Cikotićem. Tamo je, u Bugojnu, još teže nego ovdje. Mi smo svoje barem pokopali, a oni za svoje i ne znaju gdje su.

I kod nas su dvije žene izgorjele. Ništa od njih nismo našli. Izgorjela je ova jedna Grubeša, Mara joj ime. I Jela Džalto. Maru su zapalili u štali, a Jelu na tavanu kuće Pere Prskala. Jelinih dvoje djece ostalo je s tetkom i nekim čudom su preživjeli.

Pitaš me čemu je zločin u Uzdolu bliži? Nekakvom sudskom epilogu, ili pak prepuštanju zubu vremena?

Ne znam, nisam više siguran ni u što. Eto, bili su optužili Sefera Halilovića, on je išao u Haag, ali se izvukao. Kao, nije on tada bio glavni nadređeni. Pa ko jeste bio? Neko je morao biti glavnokomandujući, je li tako! A ovaj je dokazao da nije i na tome je ostalo.

LJUDI I STRANKE – Radim u Matičnom uredu MZ Uzdol. Sa mnom je u istoj ovoj sobi radio Salem Hero, ali je od nove godine prebačen u Matični ured u Šćipama. Ovaj momak što mi pomaže oko unosa podataka, on je Josip Kovčalija, nije mu ovo posao, ali tako odrađuje pripravnički staž da se može zaposliti.

Dolaze ovdje i Bošnjaci. Imam tu matične knjige za Here, Kute, Šćipe... I još neka sela, sve je to mješovito bilo. I mi normalno prolazimo kroz Here, odemo tamo. Sad je teško i njima k’o i nama. Posla nema, ne radi se. Kad oni dođu ovdje u Uzdol, poslom u Matični ured, ili ’nako, odemo tu, u prodavnicu, blizu je, popijemo pivo ili nešto žešće. Šta ćeš, valja živjeti. Kažu, i njih je zeznula politika k’o i nas. Ko je kriv ne znaju, k’o što ni mi ne znamo.

CRNO NA BIJELO – Uzdol za deset godina? Šta ja znam... Slab je povratak, a nema se više ko ni vratiti. Mnogo je ljudi otišlo u grad, nešto je kupilo kuću il’ stan tamo i ’vamo. Gdje god je ko bio manjina prodavao je svoje i odlazio. Tako su i Bošnjaci prodavali svoje. Od deset sela, pet-šest ih je nestalo. Pogledaj knjige za pojedina sela, od rata do danas na kraju svake godine na praznoj strani upisujem NIJE BILO UPISANIH. Potpuno su odumrla hrvatska sela Ivanci, Pale, Pajići, Banja Lučica, Škarice. Odumrle su i Čelice, mješovito selo, do tamo više nema nikakvog puta.

Evo pogledaj knjige, sve u njima piše. Uzdol je 1948. imao 308 duša, pedeset treće 392, a sedamdeset prve 491. Te godine je počelo ići ono koliko je Hrvata, Muslimana, Srba, Jugoslovena... Devedeset prve godine, kad je bio zadnji popis, Uzdol je imao 484 duše, od kojih 483 Hrvata i jednog Ostali. Od toga je u Hrvatskoj živjelo 172 Uzdoljana.

Danas, to jest na kraju prošle godine, Uzdol je imao 32 kuće, od kojih devet sa jednom osobom. Ukupno je imao 91 osobu, od kojih 14 momaka, 16 djevojaka i 18 djece.

Sada u školi u Uzdolu imamo pedeset i nekoliko učenika, a pred rat smo imali sedam stotina. Sedam stotina! To su bila hrvatska i muslimanska djeca, a danas su samo hrvatska. Muslimanska djeca idu u školu u Šćipe, ovdje idu Hrvati, a u Prozoru ima mješovita škola. Od Muslimana koji su se ovdje vratili, nema niko djece.

Ima nešto obnovljenih kuća, ali njihovi vlasnici žive u Prozoru, a ovdje dođu samo ljeti. Neki su u Austriji, neki u Njemačkoj.

Vodim matične knjige za osam sela. Ja sam 56. godište i te godine je u matične knjige upisano 157 rođenih. Godinu ranije 132. Prošle, 2011. godine, rođeno je samo troje: Mihaela Brajko, Kristijan Mađar i Nikola Ratkić.

A prošle godine kojekuda je umrlo 36 Uzdoljana s mojega područja. Ovdje je umrlo samo četvero Uzdoljana, najmanje u posljednjih 15 godina. Jedni umiru u kući, a drugi u Mostaru u bolnici. Za ove što umiru vani, Vukovar, Vinkovci i šta ti ja znam gdje sve, oni samo pošalju izvješće da je taj i taj umro. Tamo se ukopava i uvodi u njihove knjige umrlih.

ČEŠNJAK I MED – Da ima posla možda bi se ljudi i vraćali. Sada se sadi mnogo voća i bijelog luka. Bijeli luk nam je postao trend. Cijela Rama je zasađena češnjakom, prošle godine se prodavao po osam, deset maraka kilo. To je onaj zimski, luk, sađen je jesenas u zemlju, a kakav će biti na ljeto vidjet ćemo. Ljudi su počeli malo da se bave pčelarstvom pa malinom, ali nemaš ti tu hladnjače, treba to neko otkupljivati, da ljudi mogu da se organizuju, da planiraju, ovako biće problema. Ne možeš sve prodati, a ne možeš sve ni u rakiju.

PRAVDA – Nema pravde bez suda i krivaca. Krivci, krivci, krivci! Teško je to i poznati. Bilo je vidi ovoga, vidi onoga, al’ de mu ga sad budi siguran. Ili, kako ćeš ti danas poznati nekoga ko je prije 18 godina bio momak? Oni stariji Muslimani su i pomrli. Bilo je i toga da stave na sebe oznaku HVO-a pa se pokušavalo pričati da su Hrvati sami pobili svoju djecu.

Ispade – nikome ništa! Oni kriju svoje, mi krijemo svoje i tako dok ljudi ne pomru i tragovi ne nestanu.

Danas oni normalno dolaze ovamo, mi normalno idemo kod njih. Patimo i mi i oni, oni još gore nego mi. Naših je bilo u Njemačkoj gdje su zaradili lijepe penzije pa se i od toga može živjeti, a oni slabo toga imaju.

Moglo bi to mnogo bolje da vlasti hoće. Ali vlasti hoće nešto drugo. Malo, malo pa izmisle da će ih neko napasti u Stocu, neko u Mostaru, neko u Sarajevu i šta ti ja znam gdje. Sve samo da raspire narod koji pati, al’ opet za njih glasa. Zato su na vlasti sve jedni te isti, samo se vrte ukrug. A država propada, od nje ovakve nema ništa. A bogata država. Imamo vode, rude, zemlja zdrava, nezagađena, ljudi radini...”

Tako govori Kazo Zelenika, čovjek na čijem licu možete vidjeti sve osim mržnje. A nje se ovaj otac jedanaestero djece najviše boji. Osveta pripada Bogu, reći će, a na državi je da krivca za bilo što, pa i uzdoljanski pokolj, kazni najpravičnije što može. Ne učini li to, ranjenog čovjeka izlaže strašnom iskušenju.

“Svi smo mi u ovoj državi izranjavani, a pogledajte šta nam ona radi”, kaže Kazo Zelenika, općinski službenik u čiji matični ured gotovo svakodnevno dolaze i Bošnjaci iz Hera. “Ne, sigurno među tim što mi dolaze po ovo ili ono nema onih koji su u Uzdolu okrvavili ruke. Takvi su ili pomrli, ili pobjegli daleko odavde”, uvjeren je Zelenika.





Rimska i druga pravila puta



Filipinac u bosanskom bespuću



Okružno vojno tužiteljstvo u Mostaru je 18. aprila 1994. godine podnijelo krivičnu prijavu, a Vojno tužiteljstvo u Livnu je 23. maja 1995. godine donijelo rješenje o pokretanju istrage protiv odgovornih za ratne zločine u selu Uzdol. Na temelju rimskih Pravila puta Viši sud u Mostaru 3. maja 1999. godine čitav kazneni predmet uputio je na razmatranje Uredu tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. Krivična prijava obuhvaća 47 osoba odgovornih za zločin ili neposrednih izvršitelja zlodjela.

Zbog komandne odgovornosti za zločine u Uzdolu i Grabovici tokom operacije Neretva 93, međutim, optužen je prvi komandant Armije RBiH general Sefer Halilović (Prijepolje, Srbija, rođen 6. januara 1952). On će 16. novembra 2005. postati jedini general sa prostora bviše Jugoslavije oslobođen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. Dvije godine kasnije, Apelaciono vijeće Haškog tribunala pravosnažno je oslobodilo Halilovića optužbe za komandnu odgovornost za zločine počinjene nad ukupno 63 Hrvata u Uzdolu i Grabovici 1993. godine.

Na džinovskom križu u Memorijalnom centru u Uzdolu nalazi se 41 manji križ s imenima isto toliko žrtava masakra, a hrvatski izvori odreda navode broj od 29 civila i 12 pripadnika HVO-a stacioniranih u uzdolskoj školi. U oslobađajućoj haškoj presudi za generala Halilovića, međutim, u kontekstu žrtava govori se isključivo o 28 hrvatskih civila i jednoj zarobljenoj osobi.

Danas niko od Uzdoljana s kojima smo razgovarali više nije siguran da slučaj Uzdol za pravosudne organe BiH uopšte postoji, bez obzira na različit tretman ubijenih Hrvata. Stoga su Dani 6. januara 2012. zamolili Tužilaštvo BiH za odgovore na sljedeća pitanja:

– Da li je u Tužilaštvu BiH podignuta optužnica protiv bilo koga zbog zločina u selu Uzdol, općina Prozor/Rama, koji se dogodio 14. septembra 1993. godine?

– Da li se u Tužilaštvu BiH vodi bilo kakav postupak protiv bilo koga zbog istog događaja?

Tri dana kasnije, s potpisom više stručne saradnice Selme Hećimović, iz Tužilaštva je stigao sljedeći odgovor:

“Poštovani Dragane, povodom zločina počinjenih u selu Uzdol u općini Prozor, Tužilaštvo BiH sprovodi istragu protiv više osoba.”

U telefonskom razgovoru iz Tužilaštva je potvrđeno da istragu protiv više osoba sprovodi Jude Romano, Filipinac s oreolom međunarodnog tužioca, sada već čuven i po istrazi slučaja Dobrovoljačka.

Dossier: Ratni zločini na području Konjica i Jablanice



Istraga opasna za – istražitelje

Istraga Tužilaštva BiH za ratne zločine na području Konjica i Jablanice, poslije gotovo tri godine, od istrage slučaja masovnog zločina u Trusini prerasta u moguće novo dokazivanje udruženog zločinačkog poduhvata na strani Armije i vlasti Republike BiH, nakon bugojanskog slučaja. Dani otkrivaju kakav je status istraga protiv ključnih ratnih političara i vojnih komandanata na ovom području: Ko je sve pod istragom, zašto i koje sve zločine istražuje Tužilaštvo BiH na ovom području?



Nedavna smrt Miralema Macića, optuženog za ratne zločine u Bradini, svega par dana nakon što je, u sklopu pripreme Sporazuma o priznavanju krivice sa Tužilaštvom BiH, svjedočio o svojim saznanjima o ratnim zločinima na području Konjica, obnovila je interes javnosti za niz povezanih istraga za ratne zločine koje Tužilaštvo BiH vodi na području Konjica i Jablanice. Unutar samog Tužilaštva i javnosti izražavana su potpuno oprečna stajališta o tome da li je riječ o jednoj ili više sumnjivih smrti koje mogu ugroziti ili otežati istragu, da li je nužna obdukcija umrlih ili je nedopustivo dodatno uznemiravanje porodica i umrlog i žrtava zločina.

Teorija odmazde Kako Dani saznaju, Macićev iskaz je ipak moguće koristiti u preostalim istragama i suđenjima. Moguće je da njegov zadnji iskaz bude pročitan na glavnom pretresu tokom suđenja za one ratne zločine o kojima je Macić svjedočio, ali naravno, takvo čitanje iskaza ne bi imalo dokaznu snagu, kakvu bi imalo da je sam Macić svjedočio pred sudskim vijećem i da je bio unakrsno ispitan od strane odbrane. Poslije obustavljanja istrage protiv Macića nastavlja se istraga za zločine nad civilima srpske nacionalnosti u Bradini koji su počinjeni u maju i junu 1992. godine.

Ovi događaji u Bradini su bili samo početak serije zločina. Zločin u Bradini se desio 25. i 26. maja 1992. godine. U Tužilaštvu BiH i dalje se vodi istraga za ubistva 18 civila srpske nacionalnosti u selu Blace kod Konjica. U svojim usmenim i pisanim iskazima, Miralem Macić je govorio o povezanosti ubistava devet pripadnika vojne policije Armije BiH u Repovcima koja su se dogodila 12. jula 1992. godine sa novom serijom ubistava u Bradini i Konjicu. “Bradina je spaljena jer su nam rekli da su Srbi krivi za ubistvo naših ljudi u Repovcima. Sada znamo da ih nisu ubili Srbi, nego naši. Ali, tada nismo znali. Nama su rekli da su krivi Srbi iz Bradine i mi smo krenuli na Bradinu, lovili smo ih, oni su bježali, skrivali su se i u tunel, a mi smo ih pronalazili i ubijali. Ko je više ubijao, više je i napredovao”, navodi se u Macićevom dnevniku koji je njegov advokat Duško Tomić također predao Tužilaštvu BiH. Poslije ubistva u Repovcima istog dana su se desila i ubistva srpskih civila u selu Zukići, za šta je ranije osuđen Redžo Balić. U javnosti je obnavljan interes za ovu istragu poslije hapšenja i potom puštanja na slobodu u junu 2006. godine Midhata Novalića, ali istraga nije dovela do optužnice. Kako saznaju Dani, i dalje je aktivna istraga u odnosu na najmanje trojicu osumnjičenih u slučaju Repovci koji su bili visoki vojni i politički zvaničnici na području Konjica i Federacije BiH. Pod istragom su i dalje Zejnil Delalić, Sead Rekić i dr. Ahmo Jusufbegović. Iako je prethodnih godina u istragama za ratne zločine, kao i u Macićevom svjedočenju, bila veoma popularna tvrdnja o seriji ubistava Srba na području Konjica zbog odmazde za ubistva u Repovcima, sada se o tome ne govori. Ubistva Srba u samom gradu Konjicu i okolnim selima prestaju biti u središtu policijskih i tužilačkih istraga. Poslije hapšenja i potom puštanja na slobodu u toku 2009. godine dvije osobe koje su bile osumnjičene za slučajeve ratnih zločina u Čelebićima i mjestu Razići, istraga se okreće ka zločinu u Trusini.

Pretresi u policiji Za ubistva ratnih zarobljenika i civila u Trusini optuženi su u toku 2010. godine Mensur Memić, Dževad Salčin, Senad Hakalović, Nedžad Hodžić, Nihad Bojadžić i Zulfikar Ališpago, ratni komandant Specijalnog odreda za posebne namjene Zulfikar pri Štabu Vrhovne komande Armije BiH. Ova istraga omogućila je ulazak istražitelja i tužitelja u osjetljivo područje ispitivanja komandne odgovornosti i mogućeg postojanja udruženog zločinačkog poduhvata bošnjačkih političkih i vojnih zvaničnika na području Konjica i Jablanice, ali u vrhu Armije BiH i vlasti Republike BiH.

Bojadžić se tereti da je naređujući napad na Trusinu 16. aprila 1993. godine naredio da “u selu Trusina niko ne smije ostati živ”. “Po okončanju napada, u okviru navedene naredbe koju je izdao optuženi Bojadžić, pripadnici odreda Zulfikar učestvovali su u ubistvima civila iz sela Trusina i strijeljanju pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se prethodno predali. Ubijeno je 17 civila hrvatske nacionalnosti i pet pripadnika HVO-a, koji su se prethodno predali, a ranjeno je više osoba, među kojima i dvoje djece.” Bojadžić se izjasnio da nije kriv.

U slučaju Trusina, Tužilaštvo i dalje vodi istragu protiv mogućih saučesnika koji se nalaze na slobodi. Zbog ove istrage u Trusini već 32 mjeseca pod stalnom policijskom zaštitom je tužiteljica Vesna Budimir, šefica Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH. Tužiteljici Budimir “prijete da će je silovati, ubiti”, nazivaju je “ustašom, lažovom, falsifikatorom, organizatorom političkih procesa, sljedbenikom Tuđmanove politike i politike Herceg-Bosne”. Tužiteljica Budimir je, također, zbog vođenja istrage protiv Sefera Halilovića dobijala prijetnje i bila izložena različitim pritiscima. Istraga protiv Halilovića nije ni do danas obustavljena, saznaju Dani.

Slučaj Trusina dobija međunarodnu dimenziju, kada Tužilaštvo BiH 2011. godine uspijeva da osigura izručenje bivših pripadnika Odreda Zulfikar Edina Džeke i Raseme Handanović iz Sjedinjenih Država. Istražitelji su sada u mogućnosti da osim Trusine, prošire krug odgovornih i za zločine kao što su ubistva dvojice i ranjavanje jednog talijanskog humanitarca na Radovan planini kod Gornjeg Vakufa u maju 1993. godine. Rasema Handanović zvana Zolja je od 2001. godine bila tražena od strane Kantonalnog tužilaštva u Travniku u toku suđenja pred Kantonalnim sudom u Travniku Hanefiji Prijiću Paragi, ali je bila nedostupna vlastima, usprkos potragama preko Nacionalnog ureda Interpola u Sarajevu.

U decembru prošle godine, Tužilaštvo BiH izdaje naloge da SIPA izvrši pretrese u zgradama policijskih stanica i zgradama općina Konjic i Jablanica, a potom su uhapšene još tri osobe. Da li je razlog za takve pretrese u zgradama policijskih stanica i općina Konjic i Jablanica to što tužilaštvo vodi istragu o udruženom zločinačkom poduhvatu, koji uključuje policijske i političke zvaničnike sa ovog područja ili je samo tražilo neke dokaze koji su možda još bili u ovim zgradama? Takvi pretresi u policijskoj stanici u Donjem Vakufu, naprimjer, u istrazi protiv osumnjičenih za ratne zločine u Bugojnu, doveli su do izricanja presude za dva udružena zločinačka poduhvata u bugojanskim procesima pred Vijećem sudija Suda BiH. U konjičkom slučaju postoji od ranije predmet protiv dr. Safeta Ćibe i drugih, ali kako saznaju Dani, istraga u ovom predmetu još nije aktivna.

Tužilaštvo je u ovom slučaju ponovo osumnjičilo Nihada Bojadžića, zamjenika komandanta Specijalnog odreda za posebne namjene Zulfikar Štaba vrhovne komande ARBiH. U međuvremenu, podignuta je i druga optužnica protiv Bojadžića za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika u logoru u objektu Muzeja Bitke na Neretvi u Jablanici. Optuženi Nihad Bojadžić se tereti da je “lično i sa drugim osobama mučio, nečovječno postupao, prisiljavao na prinudni rad, nanosio teške fizičke ozljede, seksualno zlostavljao i silovao osobe hrvatske nacionalnosti zatočene u objektu muzeja u Jablanici”. Bojadžić se na prvom pojavljivanju pred sudijom za prethodni postupak izjasnio da nije kriv.

Da li i druga optužnica protiv Bojadžića kao zamjenika komandanta Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine Zulfikar ukazuje da su na području Konjica i Jablanice počinjeni ratni zločini uz znanje vrha vojne i političke vlasti Republike BiH? Posmatrači istraga koje vodi Tužilaštvo BiH na području Konjica i Jablanice vjeruju da više nije moguće govoriti o izolovanim slučajevima zločina, niti o incidentima koji su suprotni od generalne politike, nego o udruženom zločinačkom poduhvatu unutar kojeg su počinjeni masovni ratni zločini nad Srbima i Hrvatima na području Konjica, uz znanje vrha vojne i političke vlasti Armije BiH i Predsjedništva i Vlade Republike BiH.





Dani u posjedu SIS-ovih depeša o Ahmićima, Jajcu i Lepeničkoj dolini



Zekine depeše



Odbrana Nihada Bojadžića na suđenju za ratne zločine u Trusini službeno je otvorila pitanje statusa Mate Zeke, istražitelja za ratne zločine u Uredu hrvatskog časnika za vezu u istrazi Tužilaštva BiH koja je prethodila podizanju prve od dvije optužnice protiv Bojadžića.

Arhiv za curenje Kako saznaju Dani “stav Sudskog vijeća je za sada pozitivan, jer načelno ne postoje nezakonite istrage, nego samo nezakoniti dokazi”. “Prvo su pokušali da Zekino navodno učešće u istrazi predstave kao politički uticaj na istragu, jer je Zeko predstavljen kao politički zvaničnik u kabinetu Željka Komšća, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ali, kada se ispostavilo da to nije tačno, upotrijebili su druga sredstva”, objašnjava izvor Dana. Iz Tužilaštva BiH je od Ureda hrvatskog časnika za vezu tražena samo operativna pomoć i podrška istrazi, dok sam istražitelj Zeko nije učestvovao u izvođenju dokaza, tvrde u Tužilaštvu BiH.

Nakon neuspjeha da se u sudnici ospori zakonitost istrage za ratne zločine u Trusini, uslijedilo je već curenje povjerljivih arhivskih dokumenata iz istraga vođenih u Haagu, s ciljem javne diskreditacije i kompromitacije istražitelja Mate Zeke, koji je prikazan u nizu članaka kao “ratni SIS-ovac koji je koordinirao kako i gdje premještati masovne grobnice, te prikrivao ubistva”.

Novinar Dana je u javnoj arhivi dokaza prezentiranih u Haškom tribunalu i iz izvora upoznatih sa Zekinim agažmanom u SIS-u uspio da provjeri informacije o okolnostima i sadržaju Zekinih depeša koje su sada objavljene u medijima, kako bi se osporila istraga za Trusinu. Jedan bivši visoki oficir SIS-a i HIS-a, u izjavi za Dane, detaljno objašnjava kako su u nizu operativnih akcija, kao što je Pauk, koje su vođene 1994. i 1995. godine, operativci SIS-a na području srednje Bosne dokazivali ratne zločine i kriminal unutar Hrvatskog vijeća odbrane. Mato Zeko je učestvovao u ovim akcijama SIS-a. Tada su, između ostalog, po prvi put uhapšeni Ivica Rajić i Dominik Ilijašević zvani Como.

Bez suda ništa Zločini HVO-a u Ahmićima i zločini Armije BiH u Trusini dogodili su se 16. aprila 1993. godine. U Tužilaštvo BiH je, nakon što sud nije osporio istragu za Trusinu zbog Zeke, stigla anonimna dojava da je Zeko učestvovao u napadu na Ahmiće, ali se pokazalo da je bio 50 kilometara dalje od Viteza.

Depešu o masovnoj grobnici u Vitezu Zeko je uputio 4. aprila 1996. godine nakon sastanka koji je održan u hotelu Vitezu 26. marta te godine. U jednoj masovnoj grobnici su se nalazila 22 tijela, a u drugoj još 6 tijela. “U obje ove grobnice ima tijela žena i djece, kao i jedan broj vojno sposobnih muških osoba. Navedena grobnica nalazi se nedaleko od sela Ahmići i njen tačan lokalitet zna veoma mali broj ljudi”, pisalo je u ovoj depeši.

Jedan bivši general Hrvatskog vijeća odbrane, upoznat sa ratnim i poratnim angažmanom Mate Zeke objašnjava da je i u slučaju masovne grobnice u blizini sela Ahmići kod Viteza, Zeko pokušavao da spriječi dislociranje tijela iz masovne grobnice. “Kada je saznao da se priprema dislociranje ove masovne grobnice, Zeko je posredovao u organizovanju sastanka na kome je kao uslov izmještanja tijela postavljeno pribavljanje sudske saglasnosti, te prisutnost kriminalističkih inspektora i sanitarne inspekcije. Na sastanku je jasno rečeno šta znači uklanjanje dokaza o ratnom zločinu. To je bio veoma hrabar čin, jer su u tom trenutku neki od zagovornika izmještanja grobnice došli na sastanak sa otkočenim oružjem, spremni da pucaju. Neodgovorno curenje informacija iz haških arhiva, kao što su ove depeše, veoma opasno se poigrava sa sigurnošću hrvatskh istražitelja ratnih zločina, kao da neko želi da se ponovo obnove unutar-hrvatski sukobi po ovom pitanju”, kaže ovaj bivši general HVO-a.

Na kraju depeše se kaže da “za sada nije dogovoreno ništa značajno, a nakon stjecanja sudske saglasnosti i izvršenih ostalih priprema potrebito je izvršiti dislokaciju masovne grobnice”. Naravno, sudska saglasnost i prisutnost kriminalističkih inspektora izmještanju masovne grobnice neminovno vodi do dokumentovanja ratnog zločina.

cujem na radiju: zatvoren put olovo - ribnica zbog izljevanja krivaje.

tako i treba, kad se nisu htjeli dogovoriti oko malih hidroelektrana, koje bi ne samo regulirale tok i kolicinu vode, nego bi donijele i privredni napredak ovom podrucju.

neka, s nasim (federalnim i kantonalnim, a posebno opcinskim) politicarima je uvijek bolje da je na stetu naroda!

citat:

---

statebriga wrote:
cujem na radiju: zatvoren put olovo - ribnica zbog izljevanja krivaje.

tako i treba, kad se nisu htjeli dogovoriti oko malih hidroelektrana, koje bi ne samo regulirale tok i kolicinu vode, nego bi donijele i privredni napredak ovom podrucju.

neka, s nasim (federalnim i kantonalnim, a posebno opcinskim) politicarima je uvijek bolje da je na stetu naroda!

---

citat:

---

Abulafija wrote: Ima ih i koji misle o flori i fauni, pa se zabrinu, itekako.

---

Dogovorili bi se oni lako o malim hidroelektranama ali ne mogu o profitu za vlastiti dzep. Ja mislim da je tu problem?

citat:

---

Dajdza wrote: Dogovorili bi se oni lako o malim hidroelektranama ali ne mogu o profitu za vlastiti dzep. Ja mislim da je tu problem?

---

Premijer nam objašnjava vrijednost prijatelja u ovim teškim vremenima.

http://youtu.be/AqZGaS2s2vA

Nova ljubav na vidiku... Samo im fali DOdik DOdik zacin i da budu kompletni...

Čović i Tihić potpisali zajedničku izjavu o saradnji na svim nivoima vlasti

Predsjednici HDZ-a BiH i SDA-a Dragan Čović i Sulejman Tihića usvojili su zajedničku izjavu u kojoj se ističe njihova spremnost da osnaže svoje partnerstvo, koje, kako smatraju, treba usmjeriti u pravcu bolje saradnje između bošnjačkog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini na osnovama, principima i načelima jednakopravnosti tri konstitutivna naroda u BiH s mehanizmima kojima se to može ostvariti.

Također, dvojica čelnika HDZ-a i SDA iskazali su spremnost da se njihova saradnja prakticira na svim nivoima vlasti u BiH, kroz koordinacije koje će se uspostaviti.

Dvije stranke su dosljedne u opredjeljenju zajedničkog traženja rješenja za BiH na njenom euroatlanskom putu, racionalnog unutrašnjeg uređenja koji će u potpunosti osigurati ustavnu jednakopravnost bošnjačkog, hrvatskog, srpskog naroda i svih njenih građana.

Također, zajednički je stav kako su ovo pretpostavke političke stabilnosti BiH, bez koje se neće moći ostvariti ekonomska i socijalna stabilnost zemlje.

Čelnici ovih stranaka dogovorili su se da će sačiniti sporazum o dugoročnoj saradnji na rješavanju najvažnijih pitanja za BiH i njene narode, stoji u zajedničkoj izjavi Dragana Čovića i Sulejmana Tihića.

Povratak neotpisanih



Inzko pomilovao i Nikolu Lovrinovića

Otkako su 1997. godine dobili i bonska ovlaštenja, visoki predstavnici su u BiH smijenili 175 dužnosnika, od članova Predsjedništva BiH (Dragan Čović, mart 2005.) pa naniže. Jedan broj smijenjenih je u međuvremenu rehabilitovan, a najnoviji na tom spisku je aktuelni Čovićev zamjenik Nikola Lovrinović.

Naime, Valentin Inzko ukinuo je zabranu učestvovanja u vlasti kao i kandidovanja na izborima, koju je Nikoli Lovrinoviću izrekao bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown. U trenutku izricanja zabrane, također 2005. godine, Lovrinović je bio ministar obrazovanja Srednjobosanskog kantona, a kao razlog smjene Ashdown je naveo njegovo protivljenje integraciji dviju škola pod jednim krovom.

Za ovih sedam godina od smjene do pomilovanja Nikola Lovrinović se zapravo nikad nije ni odmicao od vlasti, s koje je udaljen samo formalno. Naprotiv, i danas je neprikosnoveni Čovićev čovjek u centralnim dijelovima BiH, a ojačao je i uticaj u stranačkom vrhu, uključujući i hijerarhijski uspon.

A i kad su škole i krovovi u pitanju nije se promijenilo ništa; škole su jednako udaljene jedna od druge, s tim što im je krov sedam godina stariji pa samim tim i trošniji.

Inače, Lovrinović je vrlo popularan među hrvatskim novinarima, koji ga vole uspoređivati sa Miloradom Dodikom. Razlog: Lovrinovićeva “drčnost, bezobraznost, otresitost i odlučnost. Napokon netko sa stavom u hrvatskoj politici. Iz dana u dan, bez truna kuknjave, uporno je ponavljao da Zlatko Lagumdžija neće moći u središnjoj Bosni provesti ono što je proveo u Federaciji BiH”, napisao je jedan od njih.

Takav Lovrinović javno se zalaže za hrvatsku federalnu jedinicu, nije se libio da organizuje proteste pred Uredom visokog predstavnika u Sarajevu, a srednjobosanske i ostale Hrvate pozvao je na bojkot OHR-a.

Na sve to Inzko mu je uzvratio nekako baš isusovski: ko tebe bojkotom, ti njega – pomilovanjem. (D.S.)