Zamjenik reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH hadži hafiz Ismet ef. Spahiæ kazao je u petak u svojoj hutbi u Begovoj džamiji da uzroke posljednjih musibeta (arapski - iskušenja) koji su nas zadesili u BiH moramo potražiti prije svega u sebi.
Ef. Spahiæ je kazao da Allah, dž. š., upozorava da se "pripaze oni koji krše Božije propise da ih ne pogodi kakvo iskušenje i bolna kazna" i da je "sve što vas zadesi u životu od iskušenja djelo vaših ruku", odnosno da "nije došlo samo od sebe".
- Zato braæo moja, preispitajmo se malo, zašto se ovakav hal (ar. stanje, prilika) dogodio. Zašto nas je ovo stanje pogodilo. Zašto smo ponovo prepušteni u ruke onih koji su nam poruèivali da æe graditi zatvore, a ne džamije. A poruèivali su javno, na skupovima. Nisu oni krivi, braæo moja. Greška je u nama, u našim postupcima, u našim halovima, u našim odnosima jednih prema drugima. Jer, gdje nam je svijest. Gdje nam je vjera, gdje nam je naš karakter... - kazao je uvaženi hafiz Spahiæ, inaèe, veoma omiljen meðu vjernicima.
Osvræuæi se na stanje duha Bošnjaka dodao je da "sunce može dugo sjati, ali da ga ne vidi èovjek koji sjedi zatvoren u jednoj prostoriji".
- Kad èovjek uradi jedan grijeh, na njegovo srce doðe jedna crna taèka, mrlja. Ako se ne pokaje ili ne uradi jedno dobro djelo, onda ta mrlja ostaje. I sve tako dok mu se srce potpuno ne zacrni. Kaže Allah: "Njihova srca su pocrnjela zbog grijeha koje èine." On pored munare ne èuje ezana. Ne vidi kandilja. Jer je duhom oslijepio i oglušio. Ne može da èuje, da vidi. Tako i moj Bošnjo ne može da vidi kuda srlja. Jer grijeh je nadjaèao njegovo dobro djelo. Poruèuje nam jedna divna izreka: "Znajte da su s vama Allahovi èuvari, meleci, pa ih se stidite." Stidite se meleka. Kad nema nikoga ima melek. Kad si zaokruživao (na izborima, op. a.) bio je melek koji je vidio gdje si ti zaokružio.
On te je pratio. Što se njega nismo zastidjeli, da kažemo: "Èekaj, dokle æemo mi ovo, dokle æemo samo po sebi pljuvati, po svojoj sadašnjosti... - istakao je hafiz Spahiæ.
Svaka stvar, kazao je hafiz Spahiæ, ima nešto što je kvari, pa tako i naša èasna vjera.
- Kad stavite siræeta, nema više meda. Ono što kvari ovu vjeru jesu pokvareni vlastodršci. Vi ste se uvjerili više puta u te stvari. Dok doðeš do jednog obiènog papira trebaš, što kažu, poderati opanke. Do najobiènijeg papira. Dakle, ono što kvari ovu našu dragu vjeru jesu pokvareni vlastodršci. Oni koji nemaju morala, nemaju vjere, nemaju èvrstine u sebi... Zapravo, kriju se iza vjere. Vi se dobro sjeæate da su se ovuda gurali po prvim safovima. Dok im je trebalo. Nema ih sad. Obazrite se, pogledajte... Nema nijednog više. Ne trebate im vi više, braæo moja. Ali neæe daleko, èeka ih Allahova kazna, zapamtite. Evo, veæ su kažnjeni, pa drugi dolaze umjesto njih (na vlast). I ovi æe drugi biti kažnjeni, ne bojte se. I oni æe otiæi - poruèio je hafiz Spahiæ.
Allah, dž. š., naveo je hafiz Spahiæ, ima svoje robove, narod koji je odabrao i obdario ga svojim dobrom kako bi se njim koristili. Allah vjernike pomaže sve dok su na njegovom putu i dok se èuvaju grijeha, piše Avaz.
- Ali, onog momenta kada oni sprijeèe nimete (ar. blagodati), koje je Allah dao njima, da doðu do Njegovih robova, da moj i tvoj komšija poène roviti po kontejneru, a on ne zna kuda æe od svojih primanja, Allah od njih oduzima te nimete i daje ih drugim ljudima. A nema veæeg nimeta od vlasti. Dok èovjek koristi vlast kako treba Allah ga pomaže. Onog momenta kad on to ne koristi kako treba, Allah ga mijenja, dovodi drugog. Jer sve se mijenja po Allahovoj odredbi, zapamtite. A Allah od svojih robova najviše voli one koji su korisni ljudima. Da su umjeli tu blagodat (vlast) koristiti kako treba, te koristiti drugim ljudima, ne bi je izgubili. Opet je to uzrok našeg slabog odnosa prema vjeri - smatra Spahiæ.
Ovo nije nikakav primitivizam.
Hafiz je u pravu.
Mi smo zaista èudan narod.
Dovedemo sami sebe pred nestanak.
Onda nam zafali za milimetar da nestanemo.
Tek onda skontamo u šta smo upali pa se poèinjemo èupati iz belaja.
Premijer Federacije BiH Mustafa Mujezinoviæ primio je danas u Sarajevu marokanskog iscjeljitelja Mekkija Torabija, koji je poèetkom oktobra došao u glavni grad Bosne i Hercegovine.
Ovom prilikom se premijer Mujezinoviæ zahvalio Torabiju, u ime graðana BiH, koji su mu u potrazi za izlijeèenjem dolazili, dolaze ili namjeravaju doæi.
Posebno je naglasio èinjenicu da Torabi dolazi iz Maroka, zemlje s kojom Bosna i Hercegovina ima prijateljske odnose, što je bio i povod da se i danas tokom razgovora pomenu moguænosti njihovog daljnjeg unapreðivanja, posebno na ekonomskom planu.
Uruèujuæi Torabiju prigodan poklon, Mujezinoviæ je naglasio da je produženje njegovog boravka u Sarajevu još jedna potvrda prijateljstva i izraz razumijevanja za Bosnu i Hercegovinu i njene stanovnike koji su prebrodili mnogobrojne teškoæe tokom i poslije rata.
"Bez obzira na razlièita gledanja i shvatanja Vaših sposobnosti, uspjeli ste velikom broju oboljelih ljudi vratiti osmijeh na lice i uèvrstiti nadu u ozdravljenje", rekao je federalni premijer, navodi se u saopæenju za javnost Ureda za odnose s javnošæu Vlade FBiH.
Pogon za proizvodnju graðanstva (Welcome to the Jungle)
Melisa Salihoviæ. Ime koje se najèešæe spominje posljednjih dana po uèenièkim, studentskim a sigurno i neradnièkim krugovima. Djevojka koja potresena nemilim dogaðajima u kojima su prevareni i ona njeni prijatelji, u suzama daje izjavu za državnu televiziju onako kako najbolje umije u takvim okolnostima. I ja sam (priznajem) u poèetku sa nekim podsmijehom gledao na ovu situaciju, meðutim kada sam pogledao èitav prilog postidio sam se svog smijeha.
Piše: Haris Deliæ
Zamislio sam kako je toj djevojci koraèati ulicama, iæi u školu ili bilo gdje drugo. Kakvom izrugivanju je ona izložena. Zamislio sam sebe u toj situaciji i, vjerujte mi , nisam se dobro osjeæao. Probajte i vi ovu naizgled jednostavnu igricu i razmislite malo. Samo to tražim.
U zemlji u kojoj pola miliona ljudi ne zna popuniti glasaèki listiæ svi nalazimo sebi za pravo da se smijemo tuðoj nesreæi. Svaki peti stanovnik ove zemlje je nepismen, preko 500 000 ljudi je nezaposleno.
Koga briga, hajmo se smijati Melisi.
Naše biblioteke polako izumiru, gramatika je veæ dugo izumrla vrsta koja se èuje tek iz usta starijih, knjige èitaju samo najhrabriji i èesto su i oni izvrgnuti ismijavanju okoline.
Nije bitno, hajmo se smijat' Melisi. Od smijeha mi evo idu suze na oèi.
Jelena Karleuša je prije nekoliko dana održala „spektakularni koncert“ u jednoj diskoteci. Na fotografijama i snimcima vide se roditelji koji su doveli svoju èetverogodišnju, petogodišnju djecu na ovaj dogaðaj popraæen sadržajima koji nisu primjereni ni mnogo veæem uzrastu. To je problem.
Problem je što je neki krkan sa motorom polomio nos nekoj djevojèici u mojoj ulici zato što je ona išla pored ceste. Problem je što roditelji isprate dijete u školu nesvjesni da ide na mjesto gdje se nož èešæe koristi nego u mesnici.
Problem je u nama, dragi moji.
Melisa i njen naglasak me neæe izbosti na ulici, tramvaju ili školi.. Znam neke tipove kojima se niko ne smije, a koji hoæe. Ali hajmo se smijat' Melisi, ona nam ne može uzvratiti.
Melisa je motor za nabijanje nivoa graðanstva meðu tuzlanskom omladinom. Ona je mjera po kojoj se oni razlikuju od onih drugih. Upoznao sam ih sve i vjerujte mi, svi su oni samo ljudi.
Melisa je sistem po kojem se razlikuje graðanstvo i malograðanstvo. Zavisi samo kako ko postavi stvari.
P.S.
Umjesto razmišljanja o ovome, usavršavanja vlastitih vještina i sposobnosti, hajmo se mi ipak smijat' Melisi. Zaslužila je djevojka!
Zloèin bez kazne: Priznanje Enesa Handžiæa ubrzalo istragu o ratnim zloèinima nad Hrvatima u Bugojnu
Naredbodavci na redu
Poslije Sporazuma sa Handžiæem, “bugojanska istraga” kreæe i ka vojnim policijacima koji su poèinili okrutne zloèine i ka onima koji su bili na vrhu politièke i vojne hijerahrije vlasti
Sporazumom o priznavanju krivice izmeðu Enesa Handžiæa, bivšeg pomoænika komandanta za bezbjednost 307. brigade Armije BiH i bivšeg pomoænika komandanta Operativne grupe Zapad III korpusa Armije BiH i Tužilaštva BiH, “bugojanska istraga” je krenula u dva pravca – prema osobama koje su njemu bile podreðene i prema njegovim naredbodavcima. Enes Handžiæ je od najvišeg nivoa komandovanja u dosadašnjoj istrazi vraæen na svoj stvarni, srednji nivo komandovanja. Sada postoje èetiri sudska predmeta o ratnim zloèinima nad Hrvatima u Bugojnu (Handžiæ; Gasal i drugi; Osmiæ i Šego) i jedna dodatna istraga u Tužilaštvu BiH (Mlaæo i drugi). Nevjerovatna okrutnost vojnih policajaca u Bugojnu, koji su bili podreðeni Enesu Handžiæu, tek poèinje da šokira javnost.
Samo nekoliko dana po prihvatanju Handžiæevog Sporazuma sa Tužilaštvom, krivicu je sporazumno priznao i Osman Šego, bivši vojni vojni policajac 307. brigade Armije BiH. Iako javnosti nije dostupna posljednja verzija izmijenjene optužnice od 23. maja, iz ranije dvije verzije optužnice poznato je za šta se tereti Šego. U optužnicama iz oktobra prošle i marta ove godine se navodi da je Šego “uèestvovao i pomagao u pripremanju i vršenju kriviènih djela, ubistvima i muèenjima, kao i prisiljavanju zarobljenih hrvatskih civila na prinudni rad u Bugojnu u periodu od 18. jula 1993. godine do 19. marta 1994. godine”. Navedene su èetiri lokacije na kojima su poèinjena ova krivièna djela – “garaža privatne kuæe u naselju Donjiæi, zatim u Marksistièkom centru – Klosteru èasnih sestara i naselju Vrbanja, te prostorijama BH Banke Bugojno”. Dogaðaji su prethodno opisani u prvostepenoj presudi protiv Alije Osmiæa, bivšeg vojnog policajca 307. brigade i bivšeg vojnog policajca èete vojne policije OG Zapad. Osmiæ je u martu ove godine osuðen na 11 godina zatvora, nakon što je odustao od pregovora sa Tužilaštvom o priznavanju krivice. Rijeè je o muèenjima i ubistvima zatoèenih Hrvata u tri bugojanska logora. U periodu od 23. jula 1993. godine pa do 26. jula 1993. godine Osmiæ je “u naselju Donjiæi u Bugojnu, zajedno sa drugim pripadnicima Armije RBiH, u garaži privatne kuæe držao zatvorene pedesetak pripadnika HVO-a”. Zatvorenike su “fizièki i psihièki zlostavljali, tukuæi ih u garaži i ispred garaže rukama, nogama, policijskim palicama – pendrecima, tupim predmetima, kundacima od pušaka, pa èak i èeliènom felgom od automobilske gume”.
Zatoèenik u gepeku Zatoèenici su potom izmješteni u prostorije Marksistièkog centra – Klostera èasnih sestara u Bugojnu. Osmiæ je “došao u prostorije Marksistièkog Centra zajedno sa drugim vojnim policajcima 307. motorizovane brigade ARBiH meðu kojima su bili i zamjenik komandira vojne policije 307. motorizovane brigade Sijamija Enis zv. ’Pajo’, i Šego Osman. Neko od vojnih policajaca je prozvao Vlatka Kapetanoviæa i Ivicu Keškiæa da izaðu iz prostorija u kojima su bili zatoèeni u Marksistièkom centru. Kada su oni izašli, Osmiæ ih je zajedno sa drugim licima poèeo udarati rukama, nogama i tupim predmetima po raznim dijelovima tijela nanoseæi im velike patnje i povrede tijela. Od udaraca je Ivica Keškiæ pao na tlo u hodniku ovog centra. Osmiæ i Sijamija Enis su iz prostorija ovog centra izveli i Marija Glišiæa i poèeli ga tuæi rukama, nogama i tupim predmetima po raznim dijelovima tijela, nanoseæi mu velike patnje i povrede tijela. Od udaraca je Mario Glišiæ ostao ležati na zemlji. Osmiæ je zajedno sa Sijamija Enisom ubacio Vlatka Kapetanoviæa u gepek parkiranog crnog putnièkog vozila Mercedes. Odvezli su Vlatka Kapetanoviæa u blizinu naselja Guvna. Izvadili su zatoèenika iz gepeka sa vezanim rukama na leðima. Sijamija Enis je naredio da pucaju u Vlatka Kapetanoviæa, nakon èega je Šego Osman pucao iz automatske puške u Kapetanoviæ Vlatka koji je pao na tlo, da bi potom i Alija Osmiæ iz automatske puške pucao u tijelo Kapetanoviæ Vlatka.”
Svjedok Anto Kapetanoviæ, otac pokojnog Vlatka Kapetanoviæa je “obilazio sve logore u Bugojnu tražeæi Vlatka, obraæao se više puta raznim nadležnim licima u Bugojnu. Neki su ga upuæivali na Enesa Handžiæa, pisao je i Crvenom krstu, da bi mu jedne prilike Asim Balilhodžiæ rekao da æe iæi Handžiæu i da æe mu on reæi”. Vlatko Kapetanoviæ je poslije toga od Balilhodžiæa saznao da se tijelo Vlatka Kapetanoviæa nalazi na mjestu Garaèki podovi u opæini Bugojno. Otišao je tamo i preuzeo tijelo. “Prilikom identifikacije primijetio je da mu je bila razbijena gornja vilica i odvojena od donje, da su mu polomljena rebra i kosti isprebijane.”
U prvostepenoj presudi Osmiæu opisuju se i odvoðenja iz zgrade BH Banke: “U periodu od septembra 1993. godine pa do otprilike kraja februara 1994. godine u prostorijama BH Banke u Bugojnu, gdje su privedeni pojedini zatoèeni pripadnici HVO-a na ispitivanje, kao vojni policajac u prostorijama ove banke Osmiæ je lièno i zajedno sa drugim vojnim policajcima zlostavljao privedene zatoèenike Krajinoviæ Marka i Željku Miloša udarajuæi ih rukama, nogama i tupim predmetima po raznim dijelovima tijela, nanoseæi im velike patnje i povrede po tijelu”. Enes Handžiæ u svom Sporazumu o priznavanju krivice govori o tri sluèaja ubistva upravo u prostorijama BH Banke, koji nisu bili riješeni niti u jednoj od prehodnih istraga Tužilaštva BiH. To su sluèajevi Jadranka Gvozdena, Perice Kovaèeviæa i Nikice Miloša zvanog Kardelj. Policija je sa Iskrinog fudbalskog stadiona-logora u Bugojnu odvodila zatvorenike u prostorije i podrume zgrade BH Banke, gdje su muèeni i zlostavljani. U prostorijama BH Banke je bilo sjedište vojne policije.
Za muèenja u BH Banci su znali i drugi vojni policajci pa èak i obièno stanovništvo u okolnim kuæama: Svjedok B-1 na suðenju Osmiæu je rekao da je u dva navrata lièno sa kolegama dovodio sa stadiona zarobljene pripadnike HVO-a, u prostorije BH Banke zbog saslušanja. Prvi put je doveo pet a drugi put sedam zarobljenika u zimu 1993/1994. godine. Zarobljenici su nakon saslušanja zadržavani u podrumskim prostorijama u BH Banci duži vremenski period. Za te osobe je èuo da su ih zvali žestoki momci, ustaše, žestoke ustaše. Pošto je radio u smjenama, viðao je povremeno zatvorenike u BH Banci. “Izgledali su pretuèeno, sa vidnim povredama u vidu podliva i razbijenih zuba“. Svjedok B-1 je mogao lièno gledati sa ograde stubišta kao i u holu, sa udaljenosti od metar i po, premlaæivanje zarobljenika, te da vidi vojne policajce koji fizièki maltetiraju zarobljenike. Meðu tim policajcima bio je komandir Sijamija Enis, Ivkoviæ, Šego, Ale Ajanoviæ, a jednom ili u dva navrata je vidio i optuženog Aliju Osmiæa. Ta maltretiranja su bila i po danu i po noæi. Zarobljenike su tukli èim prije stignu, puškom, šakom, nogom, kablom, bokserom. Tuènjava zarobljenika je trajala dugo, pri tome èula se galama, a kako je bilo sluèajeva da se zarobljenici tuku u dva, tri sata ujutro, “okolno stanovništvo se žalilo na viku i galamu“. Svjedok se sjetio da je “jedan zarobljeni pripadnik HVO-a od zadobijenih povreda umro. To je prenio Sijamija Enisu koji je zajedno sa Duvnjakom i Ivkoviæem sišao u podrum, a potom su to lice iznijeli iz BH Banke, stavili ga u službeno putno vozilo Mercedes crne boje i odvezli ga u nepoznatom pravcu”.
Jadranko Gvozden je priveden u prostorije BH Banke na osnovu naloga vojnoj policiji koje je potpisao upravo Enes Handžiæ. Nikica Miloš zvani Kardelj uhapšen je na osnovu Handžiæevog naloga. Potom su Gvozden, Miloš i Perica Kovaèeviæ ubijeni premlaæivanjem u BH Banci a njihova tijela su, prema svjedoèenjima, spaljena na lokalitetu Ivandine kuæe. Handžiæev Sporazum doveo je tužiocima još jednog zaštiæenog svjedoka koji je otkrio naèin i mjesto spaljivanja tijela ove trojice zarobljenika. Dosadašnja pretraživanja ovog lokaliteta otkrila su dijelove spaljenih ljudskih kostiju, koji su poslati na DNK testiranje, kako bi se pokušao utvrditi identitet žrtava.
Tek kada javnosti bude dostupno Handžiæevo svjedoèenje bit æe moguæe utvrditi kako je bilo moguæe tako široko i sustavno muèenje zatvorenika bez bilo kakve reakcije vojnog i politièkog rukovodstva u Bugojnu, III korpusu Armije BiH ili Vladi i Predsjedništvu BiH. Opis zatoèenih u podrumu BH Banke kao “žestokih momaka” i “žestokih ustaša” odgovara opisu “onih koje treba likvidirati”. U ratnom dnevniku Dževada Mlaæe, kao predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, meðu zabilješkama sa sjednice od 22. jula navedena je i reèenica: “Zvanièno ne smijemo imati civilnih zarobljenika! Tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika, da se likvidira”. Tokom svog svjedoèenja u sluèaju Gasal i drugi, Mlaæo je rekao da ne zna èije su to rijeèi. Selmo Cikotiæ, aktuelni ministar odbrane, koji je bio komandant Operativne grupe Zapad, sa sjedištem u Bugojnu, negirao je svoju odgovornost. Ali, sada su upravo Mlaæo i Cikotiæ najviši politièki i vojni zvaniènici prema kojima se okreæe bugojanska istraga.
Brigadni bezbjednjak
Dvije optužbe protiv Handžiæa
Handžiæ se u izmijenjenoj optužnici tereti da je kao bezbjednjak brigade, po ovlaštenju komandanta Operativne grupe Zapad; komandanta 307. brigade i Ratnog predsjedništva dozvolio odvoðenje civila i zarobljenih vojnika HVO-a, koji su bili zatvoreni na Stadionu i na drugim lokacijama u gradu Bugojnu, na prinudni rad na linije fronta, gdje su njihovi životi bili ugroženi. Iako tužiteljica nije imenovala komandante i politièare koji su ovlastili Handžiæa za takvo postupanje, rijeè je o Selmi Cikotiæu i Dževadu Mlaæi. Tužiteljstvo BiH od ranije vodi istragu protiv Cikotiæa i Mlaæe, ali su se oni tokom suðenja Gasalu, Kukavici i Handžiæu, na prijedlog Handžiæeve odbrane, pojavili u svojstvu svjedoka kojima je sud dodijelio pravne savjetnike, kako ne bi sami sebe optužili.
Handžiæ se u izmijenjenoj optužnici takoðer tereti da je propustio da sprijeèi, ili provede istragu i podnese kriviène prijave, u nizu sluèajeva u kojima mu je bilo poznato da su pripadnici Vojne policije Armije BiH, koji su bili pod njegovom efektivnom kontrolom, muèili ili ubili zarobljene i zatoèene civile hrvatske nacionalnosti i pripadnike HVO-a koji su se predali Armiji BiH. U izmijenjenoj optužnici se opisuju muèenja i ubistva za koja je Handžiæ znao. Nema nijednog sluèaja u kome se on navodi kao naredbodavac likvidacija. Pitanje o tome kako je ovako okrutno postupanje vojnih policajaca Armije BiH bilo moguæe na podruèju gdje su Mlaæo i Cikotiæ predstavljali vojnu i civilnu vlast tek treba da bude postavljeno u sudnici Suda BiH.
Poslije prihvatanja Sporazuma, sudsko Vijeæe objavit æe odluku o zatvorskoj kazni u srijedu 25. maja. Sporazumom je preporuèena kazna izmeðu 5 i 10 godina, što je manje od minimalne zakonom predviðene kazne.
Vajtina pjesma u Kaplanovom aranžmanu: Kupi mi, babo, kupi mi, babo... džip!
Autor D. A. 2011-10-08 12:59:00 Kaplan: Dobio džip Premijeru Nikšiæu pukao film od mlaðahnog SDA jastreba koji je danima tražio da mu ne daju "obièni" automobil, i poklonio mu djeèiju igraèku
- Šta æeš, mlado neiživljeno, bio je komentar uz odmahivanje rukom gotovo svih federalnih ministara nakon što su èuli da je Tihiæev poltronèiæ Salmir Kaplan, zasjevši u fotelju ministra kulture i sporta, od premijera Nermina Nikšiæa izrièito zahtijevao da dobije na raspolaganje džip, a ne "obièni" automobil.
Nikšiæ je pristojno danima pokušavao pojasniti Kaplanu da ga sljeduje "škoda", a da je džip rezerviran za potpredsjednika Vlade, no to mlaðahnog SDA jastreba nije zanimalo. Stalno je upirao pjevušeæi hodnicima i u kancelariji poznatu Vajtinu pjesmu, ali u vlastitiom aranžmanu: " Kupi mi, babo, kupi mi, babo... džip".
Na kraju je, kako su nam preprièali neki od ministara, premijeru doslovno pukao film od Kaplanovog "peglanja", te se na jednoj od sjednica Vlade Federacije BiH pojavio noseæi u rukama djeèiju igraèku "džip", koju je darovao Kaplanu, što je izazvalo salvu smijeha ostalih ministara. Igra li se (sluèajni) ministar kuæi "džipom" nismo saznali, ali je opæepoznato da je na kraju ipak hajrovao bijelog hyundaija koji koristi kako bi barem neèim šarmirao sarajevske djevojke s kojima ga viðaju po raznim restoranima i hostelima na Bašèaršiji.
Pa, ne mogu da vjerujem.... Pored kriticnih momenata i rjesavanja nekih vitalnih problema, oni se bave ovakvim glupostima...
Naslovna strana » Vijesti » Iz minute u minutu » Parlament FBiH raspravlja o izmjenama naziva naseljenih mjesta
Dvodnevna sjednica poèela je dans u Sarajevu
Autor Onasa | Objavljeno 26.10.2011. u 10:48 Foto: Ilustracija U Sarajevu je danas poèela dvodnevna sjednica Zastupnièkog doma Parlamenta Federacije BiH na kojoj bi trebao biti razmatran, meðu ostalim, Prijedlog zakona o dopuni Zakona o utvrðivanju naseljenih mjesta i o izmjenama u nazivima naseljenih mjesta u odreðenim opæinama.
Na predloženom dnevnom redu su i nacrti zakona o vinu, o elektriènoj energiji u Federaciji BiH, o financiranju poslova premjera i uspostavljanja katastra nekretnina, o upravljanju državnim kapitalom u privrednim društvima u Federaciji BiH, te o lijeèništvu.
Zastupnici bi se, takoðer, trebali izjasniti o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine, o Nacrtu prostornog plana podruèja posebnih obilježja od znaèaja za Federaciju BiH "Autocesta na Koridoru 5c", te o nekoliko odluka o prihvaæanju zaduženja.
Mušan Topaloviæ Caco i sarajevska kultura sjeæanja
Godišnjica smrti komandanta koji je ubijao Srbe i svoje suborce
Piše: Vuk Baèanoviæ
Danas se navršava 17 godina od akcije „Trebeviæ 2“, u kojoj je uhapšen i ubijen Mušan Topaloviæ Caco, komandant Desete brdske brigade, naredbodavac zloèina nad sarajevskim civilima, uglavnom srpske nacionalnosti. Topaloviæu, s obzirom da je ubijen odmah po hapšenju, nikada nije bilo suðeno, dok procesi njegovim sauèesnicima, vojnicima Desete brdske brigade nisu okonèani presudama za ratni zloèin nego za ubistva.
Iz masovne grobnice Kazani ekshumirano je 27 leševa, mada prema nekim tvrdnjama ova grobnica nije do kraja istražena, te bi mogla sadržavati tijela civila, koji su proglašeni nestalima i za kojima još uvijek tragaju njihove porodice. Behireta Šljiviæ, supruga ubijenog Božidara Šljiviæa, posvjedoèila je da je tijelo svoga supruga pronašla meðu 200 leševa, sagorjelih i u fazi raspadanja. Prema podacima koje je prikupio i obradio sarajevski Istraživaèko-dokumentacioni centar, na podruèju prijeratnih opština grada Sarajeva, ubijeno je 3.431 Srba, od èega 2.497 vojnika JNA i VRS i 934 civila, s tim da se još 290 srpskih civila vode kao nestali. Koliki je meðu njima procenat žrtava Mušana Topaloviæa Cace, ako u navedenim ciframa uzmemo u obzir i srpske civile ubijene granatama i snajperskim hicima sa položaja VRS, za sada nije utvrðeno.
„Deset slojeva žrtava...“?
Svjedoèenje, koje se, s obzirom na anonimnost, mora uzeti s krajnjim oprezom, dato je, pod šifrom „Svedok 806/95-18“ Komitetu za prikupljanje podataka o izvršenim zloèinima protiv èoveènosti i meðunarodnog prava u Beogradu, govori o naèinu na koji su se podreðeni Mušana Topaloviæa Cace rješavali tijela ubijenih:
„Dok sam se nalazio u æeliji broj 2 u Centralnom zatvoru u Sarajevu (april 1993 - septembar 1995. godine), izvesno vreme su u toj æeliji boravili i pripadnici jedinice Topaloviæ Mušana zvanog 'Caco' i njegovog zamenika Delaliæ Ramiza zvanog 'Æelo 2', i to: Hatiæ Alen i Kapetanoviæ Emir... Sa Hatiæem i Kapetanoviæem sam vodio razgovor i oni su prièali da su uèestvovali u mnogim akcijama kao pripadnici navedene jedinice, kada su hvatali mnoge Srbe u Sarajevu i odvodili ih na kopanje rovova. Tada su, prema njihovim reèima, mnogi Srbi ubijeni. Njihovi leševi su odvoženi na mesto zvano 'Kazani', iznad naselja Bistrik u Opštini Stari Grad. U ove 'Kazane' su bacani u slojevima i, kako su objasnili, prvo bi bacali 30-40 leševa, zatim preko njih živi kreè, a preko kreèa jedan sloj zemlje i tako redom. Prema njihovim reèima, bilo je deset slojeva..“
Istraživanje zloèina otežano zbog srpske propagande
Treba napomenuti da je istraživanje ratnih zloèina nad srpskim civilima u Sarajevu uveliko otežano nacionalistièkom propagandom iz Republike Srpske, koja je u javnost izlazila sa ciframa i do 10.000 ubijenih civila, spiskovima žrtava na kojima su se nalazili i ljudi umrli prirodnom smræu nakon završetka rata. Tako je i Milan Bekan, savjetnik u Tužilaštvu za ratne zloèine Srbije priznao da su se u dokumentaciji preuzetoj od Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zloèinima protiv èoveènosti i meðunarodnog prava mogla naæi i „svjedoèanstva“ „o bacanju srpske dece zverima u zoološkom vrtu i sliène... što se stvarno nije dogaðalo“.
Osuðeni za ubistvo, a ne za ratni zloèin
Kako bilo, za krivièno djelo ubistva iz èl. 36 st. 1 Kriviènog zakona RBiH, osuðeni su Zijo Kubat, Refik Èolak, Esad Tucakoviæ i Mevludin Selak - na po 6 godina zatvora, Omer Tendžo i Akid Alibašiæ - na po 4 godine i 4 mjeseca zatvora, Senad Hasiæ, Samir Seferoviæ, Sabahudin Žiga, Samir Ljuboviæ, Esad Raoniæ i Senad Haraèiæ - na po 10 mjeseci zatvora, Armin Hodžiæ na 5 godina i 8 mjeseci zatvora, dok je Sead Kadiæ osuðen na 4 godine zatvora. Cacin podreðeni, Samir Bejtiæ je, nakon što je prvostepenom presudom bio osuðen na 14,5 godina zatvora za ubistvo, premlaæivanje i ratni zloèin, osloboðen krivice u obnovljenom sudskom postupku 27. juna 2008. Tako æe sluèajevi izmasakriranih sedamnaestogodišnjeg Zorana Muminagiæa, šesnaestogodišnje Sanje Vuk, Zorana Vuèureviæa, Milene Draškoviæ, Dušana Jovanoviæa, braènih parova Marine i Radoslava Komljenac i Jelene i Vasila Lavriv, Ervina Nikoliæa, Branislava Radosavljeviæa, Predraga Šalipura, Katarine Šalipur, Božidara Šljiviæa i Olge Šæiban (majke Jelene Lavriv) i drugih ubijenih srpskih civila u Sarajevu i dalje biti pravno klasificirani kao ubistvo.
Sjeæanje na Cacu: sahranjen uz Aliju Izetbegoviæa
Ono što, meðutim, svaka godišnjica, Cacinog ubistva aktuelizira jeste relativizirajuæa sarajevska kultura sjeæanja na ovog zloèinca, koju je valjda najbolje objasnio Alija Izetbegoviæ lakonskom formulacijom: „I heroj i zloèinac“. Valjda je otud mezarje šestorice policajaca, koje je Mušan Topaloviæ, opiruæi se hapšenju, izmasakrirao 1993. u sarajevskom Velikom parku, danas posjetilo dvadesetak graðana i novinara, dok æe udruženje Zelene beretke, kao i svake godine, pozvati na uèenje „Jasina“ i polaganje cvijeæa povodom godišnjice smrti „velikog bosanskohercegovaèkog patriote rahmetli Mušana Topaloviæa Cace“.
Danas je u Velikom parku, sa šaèicom ljudi, stajao i Avdo Hebib, bivši pomoænik ministra policije RBiH, èijeg je dvadesettrogodišnjeg sina Admira Caco izmasakrirao do smrti zajedno sa osmoricom kolega. Pored Admira Hebiba Caco je ubio i Elvira Šovèiæa, Jasmina Èamdžiju, Hamida Humiæa, Izet Karèiæa, Kemala Kojiæa, Dragana Miljanoviæa, Slavena Markešiæa i Srðaan Bosiljèiæa.
Jedan od uèesnika akcije „Trebeviæ 2“, isprièao je 1997. za „BH Dane“ kako je Caco ubijao: „Na stepenicama ispred Cacinog stana bio je preklan Izet Karèiæ i izvaðena mu oba oka. Admiru Hebibu je bilo odsjeèeno jedno uho i izvaðeno jedno oko. Srðanu je bio rasporen stomak i unutra sipana kiselina od koje je umro... I ostali policajci su bili preklani, a jednom od momaka je bila izvaljena kompletna noga iz kuka i prebaèena preko tijela.“
Uprkos svim navedenim faktima, Mušan Topaloviæ Caco je 26. novembra 1997. ekshumiran iz humke NN i, na dženazi, koja je po masovnosti (12.000 ljudi), mogla parirati samo onoj Alije Izetbegoviæa, slavodobitno prenet od Careve džamije do Memorijalnog centra Kovaèi, gdje je sahranjen. Danas njegovo tijelo leži u prvom redu, naspram turbeta Alije Izetbegoviæa. O kakvoj se trajnoj poruci roditeljima i djeci njegovih žrtava radi, nije potrebno detaljnije objašnjavati.
S teškom mukom poèinjem ispisivati prve retke ovog uvodnog teksta, nakon obnavljanja gradiva o Kazanima. Povod je oslobaðajuæa presuda Samiru Bejtiæu, pripadniku Desete brdske brigade. On je osloboðen odgovornosti u sve èetiri taèke optužnice jer sud nije utvrdio da je on poèinio krivièna djela koja su mu stavljena na teret. Bejtiæ je od 1994. bio u bjekstvu, 2002. je uhapšen, 2006. osuðen na 14,5 godina zatvora, potom je Vrhovni sud ukinuo presudu i naložio novo suðenje koje je 2008. rezultiralo oslobaðajuæom presudom na koju se Tužilaštvo žalilo a presuda s poèetka ove sedmice je rezultat te žalbe. Tužilaštvo, pak, najavljuje žalbu i na ovu presudu.
Teškoæa pisanja koju osjeæam nije zbog komentiranja sudskih presuda èega se, novinari, u pravilu uzdržavaju, ali se èesto, kao i u sluèaju Bejtiæa, mogu postaviti opravdana pitanja poput onog o ogromnoj razlici izmeðu oslobaðajuæe i skoro okrivljujuæe petnaestogodišnje presude.
Dio teškoæe pisanja o Kazanima èinjenica da je o tom najmraènijem geografskom lokalitetu ratnog Sarajeva – gdje su vojnici Mušana Topaloviæa Cace na najzvjerskije moguæe naèine ubijali svoje sugraðane, najviše srpske nacionalnosti, bez suðenja i bez straha od Boga – toliko toga ispisanog, prvenstveno u magazinu Dani, naroèito iz pera Vildane Selimbegoviæ i Senada Peæanina. U detalje su starije kolege, u manje demokratska vremena od današnjih, ispisivali tekstove o svakom aspektu sluèaja “Kazani”: i kako su pojedinci s imenom i prezimenom ubijali nesreænike takoðer sa imenom i prezimenom; i svjedoèenja porodica poklanih i baèenih u hladnoæu kazanske jame; i detalje hapšenja Mušana Topaloviæa i Ramiza Delaliæa tog 26. oktobra 1993., i na èinjenicama zasnovane rekonstrukcije dogaðaja o tome kako je Caco ubijen, i zapise sa naknadne dženaze 1997. koju je u Carevoj džamiji predvodio hafiz Halid ef. Hadžimuliæ (koji je Cacu, iako je svojim rukama ubio devet pripadnika MUP-a, proglasio herojem i šehidom – po svjedoèenju Nedžada Latiæa); pa izjava Alije Izetbegoviæa da je “Caco “i heroj i zloèinac” (Dani 246, 1. 3. 2002.)... Šta se još može reæi a ne ponavljati? Može se, naravno, opominjati da ova prièa nije dobila epilog, i da nema tog konteksta, te masovne grobnice sa nesrbima koja može relativizirati zlodjela Cace i Cacinih vojnika.
Još veæa teškoæa pisanja o Kazanima leži u tome što se o Caci i Kazanima godinama pisalo uz izglednu opasnost da æete biti proglašeni nacionalnim izdajnikom. To su spomenute kolege na svojoj koži iskusile. Danas je situacija mnogo lagodnija. Ali, teškoæa koju osjeæam nije zbog možebitnog etiketiranja (na to se èovjek navikne) nego zbog stanja duha u Sarajevu, duha prošlosti koji je ignorirao neugodne èinjenice, èinjenice i dogaðaje koji nisu odgovarali mainstreamu uspostavljenom od elite, bilo da se radi o Kazanima, Grabovici, Vozuæoj, ili drugim teškim temama skrivanim iza vrijednosti nacije, vjere, patriotizma, a u kojima su nažalost uèestvovali i takvi branitelji nacije, vjere, države. Vjernici i patriote.
Ono što mi je pišuæi ovaj tekst najteže jeste što ne mogu da odgovorim na pitanje: Šta su Kazani Sarajevu danas? Najlakše i najpaušalnije bi bilo sroèiti zakljuèak da je rijeè o zatvorenom poglavlju krvavog zloèina pod opsadom koji ima i sudski i društvenovrijednosni epilog. Nažalost, nije tako. Dio Cacinih suboraca je osuðen, kazne su i odležali, ali - kao što se vidi iz presude Bejtiæu - sudije još nisu spremne priznati da je rijeè o ratnom zloèinu. A jeste. Jedino je Bejtiæ, kao što znamo, i optužen za ratni zloèin i kao što smo se uvjerili prije koji dan - sud je to zanijekao. Istina, sudija je priznao da su zloèini poèinjeni, ali krivaca nema. Cacini suborci su kroz svjedoèenja njega optužili i za nalogodavca i za egzekutora.
Pa ipak, porodice žrtava za ostacima svojih najmilijih još tragaju, a na Cacin mezar na Kovaèima, na godišnjicu smrti dolaze njegovi saborci, ali i mlaðe generacije spremne javno odati poèast “heroju èiji zloèini ne mogu izbrisati prethodne zasluge u odbrani BiH”. Sve pobrojano otvara prostor za manipulacije, ponovno otvaranje rana kako individualnih, zloèinima pogoðenim, tako i onih na nivou mikrosarajevskog društva. Kako bi danas, recimo, turistièki vodiè kad bi vodio grupu znatiželjnika na Kovaèe, odgovorio na pitanje: A èije je ovo posljednje poèivalište? Kako se Sarajevo može opravdati i odbraniti od èinjenice da je nakon Kazana na Kovaèe smjestilo Cacu?
16 godina nakon rata, braniteljsku èast ovoga grada, ideju Armije BiH koja je branila zemlju od Kazana i Cace spašava potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudariæ. Treba vjerovati da æe istrajati i postaviti spomen-ploèu žrtvama likvidiranim u Kazanima. No, da bi ovaj grad saèuvao svoje sjeæanje na najdužu opsadu u historiji valja napraviti još jedan korak: za Svetozarom na Kazane moraju otiæi bošnjaèki politièari i jasno reæi da je Caco svoje herojstvo sahranio u Kazanima puno prije 26. oktobra 1993. I da je greškom sahranjen na Kovaèima.
Jasmila Žbaniæ: Nevidljivo Sarajevo
Fotografija 'Zaštiæen'FOTO: Milomir Kovaèeviæ Strašni
Piše: Jasmila Žbaniæ
Moj najdraži fotograf Milomir Kovaèeviæ Strašni zna ko je u ratu ubio njegovog oca. Ubijeni Kovaèeviæ, civil, po nacionalnosti je bio Srbin, i zato je ubijen u svojoj kuæi na Pofaliæima. Ubica civila Kovaèeviæa danas živi u Sarajevu. Strašni živi u Francuskoj.
Sjeæam se izložbe Strašnog na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, 1993. ili 1994. godine. Na fotografijama, koje su visile na zidovima crne, hladne izložbene sale, horski su se ukazivali N.N grobovi. Tu sam prvi put emotivno shvatila šta je to “patriotizam”.
Strašni se bavi medijem koji utiskuje svjetlost u naše sjeæanje, a ono Nevidljivo èini Vidljivim.
O tom Nevidljivom je rijeè.
Nevidljiv je osjeæaj stida, tuge i gnušanja zbog onoga što su zloèinci, koji s nama dijele zajednièki prostor i vrijeme, uradili našim sugraðanima Srbima. I danas, skoro dvedeset godina od poèetka rata, ne postoji ništa èime bi se taj osjeæaj mogao materijalizirati, uèiniti vidljivim.
Želim svojoj kæerki ostaviti bolje Sarajevo od onog u kojem sam živjela, ne želeæi da joj ostavim i svoj osjeæaj stida. Spomenik na Kazanima može biti dobar poèetak za takvu viziju grada.
Nije dokazano može li stid biti “nevidljiva poruka” koja lanèano putuje kroz generacije èineæi ljudska biæa nesreænima a da i ne znaju zašto.
Fotografije Milomira Kovaèeviæa Strašnog, to je bar sigurno, putovaæe kroz prostor i vrijeme, govoreæi o strahotama i ljepotama grada u kojem smo živjeli.
Sarajevski rat i mi: Izgubljena bitka Grada Heroja
Kasper više ne živi na Miljacki
Prièa o dvojici od bezbrojnih graditelja ratnog duha Grada Heroja, u inat svima koji od rata do danas od Sarajeva prave nešto drugo. I dobro im ide
Farukove pjesme svi su znali i svi su ih pjevali, ali on je maštao da jednu od njih posveti novinarima
Kad se èovjek naðe zarobljen ratom, najprije shvati dvije stvari: šta znaèi reèenica u rovu nema ateista i šta zaista znaèi rijeè sudbina. O herojstvu ne razmišlja, jer je jedino herojstvo u takvim okolnostima èiniti stvari koje prilièe normalnom, psihièki zdravom èovjeku. Pa ono što ispadne iz toga – e, to je herojstvo. A da si zdrav znaš sve dok se bojiš razaranja oko sebe, od kojih pobjeæi ne možeš, a na njihov razvoj nikako ne možeš uticati. Zato bježiš u metafiziku: kriješ se duhom, jer je tijelo veæ zarobljenik sudbine.
Takvima u ratnom Sarajevu nije bilo teško da se sakriju. Štaviše, bili su ponosni što su dio herojskog duha grada koji je odbio da umre.
Ali, to što se kriješ u masi onih koji za buduæe generacije grade storiju o Sarajevu Gradu Heroju obavezuje te da sve vrijeme oèi držiš širom otvorene. Jer, rat je raj za pokvarenjake svih sorti, a i zloèin je njegov obavezni sastavni dio.
A u stvaranju storije o ratnoj slici nekog grada zloèin ima prednost u odnosu na herojstvo: lijepo vaspitanje te obavezuje da o prvom govoriš, a da kao akter o drugom šutiš.
Susret na Ilidži Sa zastrašujuæim dimenzijama šutnje o zloèinima koji su se dogaðali u Sarajevu prvi put sam susreo kao izvještaè sa suðenja zloèincima Mušana Topaloviæa Cace u jesen 1994. godine u Vojnom sudu smještenom u kasarni koja je tada još nosila ime Viktora Bubnja. Problem se sastojao u tome što sablasne iskaze i svjedoèenja o onome što su èinili vojnici 10. brdske brigade Armije BiH pod komandom Mušana Topaloviæa Cace, a što je Tužilaštvo okvalifikovalo i Sud prihvatio kao ubistvo, pomaganje u ubistvu i prikrivanje, nisam znao da smjestim u pristojne rijeèi dostojne novinskog papira i pažnje izranjavanih èitalaca, veæ naviklih na ljudsku krv na sopstvenoj obuæi.
Na jedan drugi naèin, ali istim povodom, ostao sam bez teksta 12. marta 1996. godine, na dan vraæanja Ilidže pod okrilje Sarajeva. Tada sam bio svjedok prvog susreta oèeva Admira Hebiba i Srðana Bosiljèiæa, mladiæa monstruozno usmræenih rukom njihovog saborca Mušana Topaloviæa Cace.
Oèiju u kojima su suze davno presahle, Avdo i Gliša stajali su jedan naspram drugog, nijemi, skamenjenih lica na kojima su samo brade podrhtavale. Tako su se gledali milion godina, a onda, jednako otvorenih oèiju, zgrabili jedan drugog oèajnièkim zagrljajem roditelja uništenih zajednièkom tragedijom.
U ljeto iste godine ubici njihovih sinova, pripadnika Vojne policije Armije BiH, Sarajevo je priredilo najveæu dženazu u svojoj novijoj istoriji i smjestilo ga meðu svoje šehide i gazije.
Cacin duh Neki nadahnuti hronièari tada su pisali o Cacinom duhu koji se vratio da zauvijek lebdi nad njegovim Sarajevom. Prestrašen razvojem dogaðaja, prisjetio sam se svojih spasonosnih ratnih bjegova u metafiziku. Iz tog utoèišta nisam mrdnuo ni kad su Nijemci uhapsili i pravosudnim organima BiH izruèili S. B., vojnika komandanta Cace, koji je od onoga što je uèinio na Kazanima iz Sarajeva pobjegao kad ni ptica nije mogla. Iz svijeta duhova nisam se spuštao ni kad ga je istog tog S. B.-a Minka Kreho osudila, a Jasenko Ružiæ dva puta oslobodio: oboje sudije istog suda, oboje sudili na osnovu iste optužnice i oboje presuðivali u ime Federacije Bosne i Hercegovine.
O zemlju, ovu sarajevsku, današnju, tresnule su me rijeèi advokata Fahrije Karkina nakon druge oslobaðajuæe presude S. B.-u. Naravno da je normalno kad se advokat hvali oslobaðajuæom presudom za svog klijenta, i to jedinog Cacinog vojnika optuženog za ratni zloèin, ali sam se prepao Karkinovih rijeèi o inicijativi potpredsjednika Federacije BiH Svetozara Pudariæa da se na Kazanima postavi spomen-ploèa s imenima onih koji su tu završili samo zato što su Srbi.
“Smatram da je to bio pritisak na ovu presudu. Odjednom se pravi spomenik. Nemam ništa protiv toga, ali Bošnjaci nemaju toliko para da grade toliko spomenika koliko su stradali”, izjavio je, i to u ime bošnjaèkog naroda, advokat Fahrija Karkin. Isti onaj Karkin kome se, nekako baš u vrijeme kad i vojnicima komandanta Cace, pred istim sudom sudilo za neka druga ratna nedjela, za koja je dobio više zatvora nego tri èetvrtine zloèinaca sa Kazana.
Takva je sarajevska pravda, na koju se iskusni advokat ne žali jer od nje živi pa ma kakva bila. Nakon ove oslobaðajuæe presude, takva æe mu pravda biti naklonjena na još jedan naèin. Naime, moglo bi se desiti da mu odbranu njegovog klijenta S. B. u nastavku ove sarajevske pravosudne tragedije plati Kanton Sarajevo, èija je Skupština jednoglasno odluèila da ubuduæe novcem svih Sarajlija iz svog budžeta plaæa odbranu optuženih za ratne zloèine.
I zbog toga ne mrdam iz svijeta metafizike, jer mi je otud lakše razumjeti ovo što se dešava u stvarnosti. Ta stvarnost je u Wikipediju smjestila i ime Mušana Topaloviæa, Nickname Caco. Tamo nadugo i naširoko piše da je bio svašta, izmeðu ostalog i smuggler, thief and gangster, ali i rock musician.
Meðutim, ni rijeèi o uništavanju oreola Sarajeva Grada Heroja. Ovom prilikom i ovim povodom dvojicu graditelja tog oreola vadim iz pogubne bujice zaborava, a njihove portrete iz porodiènih albuma.
Profesorova obaveza Prvi se zove Dragan Hlubna. Ovaj Mostarac, sin legendarnog mostarskog ljekara Dragutina Hlubne, posvetio se izuèavanju veterinarskih nauka u Sarajevu i na svom fakultetu dogurao do profesorskog zvanja. Profo, kako smo ga oslovljavali svi iz ulaza u tadašnjoj Cetinjskoj broj 14 na Ali-pašinom Polju, nastavio je da ide na Fakultet svaki dan, èak i kad je nastava bila davno prekinuta i obustavljena.
“Znaš, imenjaèe, veæina mojih studenata je na liniji. Brane ovaj grad, neki su ranjeni. Možda neko od njih ima snage i za uèenje. E, svi oni zaslužuju da ih na njihovom fakultetu èeka njihov profesor”, odgovarao mi je na nesuvislo pitanje što se svakodnevno izlaže još veæem riziku kad ne mora.
O prof. dr. Draganu Hlubni moglo bi se prièati i iz drugog ugla. Recimo porodiènog: supruga Joka svakog je jutra strah za muževljev život gušila majèinskom izbezumljenošæu zbog odlaska sina Mladena i kæerkice Mirne u školu. Mladen, živa enciklopedija, kao iz rukava mogao je da ti saspe, na primjer, tri najbolja druga vremena na sto metara u finalnim trkama na posljednjih deset olimpijada, ili pak Željinu klupu na utakmici protiv OFK Beograda u prvenstvu 1978/79. na Karaburmi.
Mirna je bila roðena za glumicu, ali se uz starijeg brata vezala i za atletiku. Tako su oboje malih Hlubna juna 1994. s Ali-pašina Polja kroz dobrinjski tunel i dalje preko Igmana odvedeni na Državno atletsko prvenstvo BiH za juniore u Zenici.
Našoj radosti nije bilo kraja kad su se s ekipom vratili u komadu, ali nekako šutljivi. Mladena nije vrijedilo pitati za razloge šutnje, takav je tip i taèka, a Mirna se sama otvorila dva, tri dana nakon povratka iz Zenice.
“Znaš, èika-Dragane, oni u Zenici stalno prièaju o ratu, a imaju i vodu i struju. Imaju i hranu. Imaju i uliènu rasvjetu. I izloge imaju, one prave, sa robom i sijalicama...”, otvorila je dušu Mirna oèiju pretvorenih u dva grozda suza zarobljenih njezinom djeèijom srdžbom.
Efendija Dragan Vrjednijim od toga èini mi se detalj kako je dr. Dragan Hlubna zaradio nadimak Efendija. Bilo je to onog 23. oktobra 1993. kada se RBiH obraèunavala sa Cacom i ostalim odmetnutim komandantima. Tog dana iz kuæe nije mogao niko – od umiruæih bolesnika, do onih koji podliježu radnoj obavezi, èak ni vojnici koje je akcija protiv zlikovaca što æe kasnije postati heroji zatekla na jednodnevnom odsustvu s linije.
Prof. dr. Dragan Hlubna je od našeg ulaza do zgrade Opæine Novi Grad bez problema prošao dvije patrole do zuba naoružanih specijalaca, obavio svoje na Fakultetu i predveèe se vratio kuæi.
“Kako, Profo, matere ti”?, saèekalo ga je pitanje još na ulazu u zgradu.
“Jednostavno, imenjaèe. Jesi l’ vidio da sam na sebi imao onaj moj stari kišni mantil – jesi. Jesi l' vidio da sam na glavu stavio onu moju francuzicu – jesi! Jesi l’ vidio da nisam izbjegavao patrole nego sam išao pravo na njih i kako su mi se sklanjali s puta i još me pozdravljali – jesi! E, sad zakljuèi sam”, odgovorio je profesor i uzeo mi iz ruke ostatak cigarete.
Efendija Dragan nastavio je da profesorske dužnosti na svojoj Veterini svakodnevno izvršava sve do 17. jula 1995. godine. Tog dana vraæao se kuæi, prošao pasaž izmeðu zgrade Opæine i Geoinženjeringa i pored kapije Vodovoda poèeo da se penje ka našoj zgradi. Tada su Srbi odluèili da na zgradu RTV ispale posljednju krmaèu u ratu. Nisu pogodili, krmaèa je eksplodirala na bulevaru izmeðu Sivog doma i Opæine, a jedan gelerèiæ k’o zrno riže krenuo je istim putem kao Efendija petnaest sekundi prije...
Ah, da: Mladen Hlubna krenuo je putevima nauke, nesuðena glumica Mirna stekla je zvanje dipl. ing. i, pošto nikako nije mogla da se zaposli u rodnom gradu, završila u Portugalu gdje projektuje i gradi. A njihova mama Joka i danas je inspektorica i naša draga komšinica.
Farukova kompozicija I drugi moj ratni drug, Faruk Hasanbegoviæ se zove, svaki dan je s Ali-pašina Polja tabanao na svoje radno mjesto – Foto-optikovu prodavnicu foto opreme u Ferhadiji. Samo jednom je izostao s posla: istog onog 23. oktobra kada je dr. Dragan Hlubna, jedini iz našeg kraja, otišao na svoje ratno radno mjesto. Faruk se nije bojao granata, ali ga je strah obuzimao èim bi došao do Vjeène vatre, odakle je njegova radnja na samo dvjestotinjak metara. Odatle je, naime, poèinjala Cacina zona odgovornosti i odatle su iz haustora gotovo svakodnevno vrebale patrole 10. brdske, bez objašnjenja hapsile muškarce i odvodile na kopanje rovova. A cijelo Sarajevo je veæ znalo šta sve može biti kad te Cacini odvedu.
Faruk je bez konkurencije bio najelegantniji muškarac u ratnom Sarajevu: svakog dana èista košulja vezana kravatom i besprijekorno opeglano odijelo zbunjivali su sve koji su ga poznavali. Otkud gospoði Hasanbegoviæ, Farukovoj Mirsadi, voda i vruæa pegla za sve to – znala je samo ona. “Ama, ljudi, ne može svakakav na ulicu i u radnju pred mušterije”, zagonetno je objašnjavala.
A Faruk je bio poznat i prije rata, ali kao kompozitor. Njegovi lepršavi šlageri protkani ljubavnim stihovima pobjeðivali su i na jugoslavenskim festivalima, a u ratu su ojaèani akordima patriotizma. Farukove pjesme svi su znali i svi su ih pjevali, ali on je maštao da jednu od njih posveti novinarima. Nedostajali su mu stihovi.
“Eto vas, sve heroj do heroja, svi za Pulicerovu nagradu, a, fala Bogu, ima i pjesnika meðu vama. Pa bujrum: vi meni pjesmu, ja vama sve ostalo”, govorio je mjesecima i mjesecima dok bi nas èašæavao cigaretama, nekad i èitavim kutijama, uz obaveznu èašicu neèega što se moglo naæi na crnoj berzi. Najgrlatiji u takvom svom ubjeðivanju Faruk je bio kada nas je na okupu bilo najviše, a to su bili božiæi, bajrami, uskrsi, prvi majevi, dvadeset peti novembri – kada smo u inat svima svi slavili svaèije praznike i to jedni drugima pojedinaèno èestitali preko Radija M našeg Mirse Ibriæa. Neka se zna!
Ispunjena želja Konaèno je pjesmu pod naslovom Novinari napisao kolega s Radija Sarajevo Dubravko Brigiæ. Faruk je uzeo list sa Briginim stihovima i desetak dana kasnije u podrumu Kod Tite pojavio se s gitarom i prvom himnom novinara u istoriji ratova. Stihove smo veæ znali, a melodiju smo zapamtili od prve.
Osokoljen našim èestitanjima, Faruk je odluèio da ide dalje. Pred svima je zadužio našeg druga Edu Bilala da napravi aranžman, otpjeva Novinare i sve to snimi na kasetu, kako bismo je mogli podijeliti radio stanicama, nek’ se èuje!
Tako je i bilo, a nikad poslije nismo saznali otkud Edi struja za njegov mikrofon i sintisajzer, plus tridesetak novih novcijatih audio kaseta. Onda smo mi novinari odluèili da uzvratimo našim ratnim drugovima tako što æemo uprilièiti zvaniènu promociju Novinara. Zgoda se ukazala u Soroš centru Bore Kontiæa, kada smo promociju knjige Hamze Bakšiæa Ja, novinar iskoristili da cijelom svijetu obznanimo našu himnu.
Pjesma posveæena ratnim novinarima Sarajeva obišla je svijet, a i poslije rata pjevala se na sarajevskim žurkama.
Faruk Hasanbegoviæ, Dedo što je uvijek dobro izgled’o, sa svojim ratnim drugom Dubravkom Brigiæem možda i danas stvara nove èarolije za uho i dušu, ali na nekom svijetu boljem od ovog našeg.
Edo Bilal zapucao je u Australiju, najdalje gdje se moglo od voljenog grada okupiranog silama Neèastivog sa svih strana.
A mi koji smo još u Sarajevu zaboravili smo Farukovu kompoziciju i Edine interpretaciju, èak i Dubravkove stihove, zaturene negdje u našoj ratnoj dokumentaciji. Od koje sve èešæe okreæemo glavu.
Oni drugi za to vrijeme rade svoj posao. I ne šute.
Re: Re: Federacija sabrani primitivizmi...
Pored kriticnih momenata i rjesavanja nekih vitalnih problema, oni se bave ovakvim glupostima...