IN MEMORIAM

Alija Izetbegović 8.august 1925 – 19.oktobar 2003

Najveći o Aliji Izetbegoviću

Silajdžić: "Ličnost koja je obilježila modernu historiju BiH"


Povodom devete godišnjice od smrti prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, novinari agencije Anadolija prikupili su izjave domaćih i svjetskih javnih ličnosti o ovome velikanu bosanskohercegovačke povijesti.

Bivši član Predsjedništva i premijer BiH Haris Silajdžić: “Predsjednik Izetbegović bio je ličnost koja je obilježila modernu historiju Bosne i Hercegovine. Sve što mogu reći u ovom trenutku jeste da osjećam jednu veliku prazninu."

Ratni član Predsjedništva BiH, rahmetli Nijaz Duraković: “Sa mojim prijateljem i dugogodišnjim saradnikom Alijom Izetbegovićem proveo sam četiri ratne i najteže godine. On je bio moj predsjednik i uvijek sam ga cijenio. Smatram da je u povijesti bošnjačkog naroda bar za zadnje stoljeće jedna od najvećih ličnosti. Mislim da je njegova smrt nenadoknadiv gubitak za sve u BiH. On je bio veliki čovjek, istinski demokrata i čovjek koji je omogućio ono što je uvijek govorio: slobodu i demokratiju."

Ratni član Predsjedništva BiH Mirko Pejanović: “Izetbegović je jedan od ljudi koji je hrabro birao ideju suverenosti BiH. Ukoliko naša država pristupi Evropskoj uniji i postane stabilna ekonomski i politički, onda će Izetbegović ostati zapamćen kao veoma značajna ličnost i kao čovjek humanista."

Reius-l-ulema Mustafa ef. Cerić: “Kao njegov prijatelj mogu da kažem da je smrću predsjednika Izetbegovića završena jedna značajna stranica povijesti BiH. Nadam se da ćemo mi tu stranicu znati čitati. Svim muslimanima u BiH i svim Bosancima želim izraziti suosjećanje i kazati im da ćemo tek sada shvatiti vrijednost Izetbegovića i da sve ono što je on lijepo ostavio za BiH treba cijeniti i dalje raditi onako kako je on mislio da treba da radimo. A to je da čuvamo svoj islamski identitet i da čuvamo državnost BiH."

Nekadašnji premijer Federacije BiH Hasan Muratović: “Alija Izetbegović je sigurno najveći političar kojeg je BiH imala. Donosio je vrlo teške odluke i uvjerio sam se da ih je uvijek donosio potpuno mirno u saburu. Da njega nije bilo u politici tokom raspada Jugoslvije, države BiH najvjerovatnije ne bi bilo."

Predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci: “Iz naših redova je otišao čovjek koji ima velike zasluge što danas imamo državu. Njegov odlazak je nenadoknadiv gubitak. Vjerujem da svi oni kojima je Bosna na srcu da će sada zbiti redove da idemo naprijed u bolju budućnost, koju nam je Izetbegović trasirao.”

Akademik i književnik Abdulah Sidran: “U jednom razgovoru prije sedam-osam godina gospodin Izetbegović mi je rekao: 'Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim, ja bih odbio. Ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio'. Tako nešto može osjećati i kazivati samo veoma snažna i sasvim spokojna ljudska duša. Baš tu snagu i takvo spokojstvo vidio sam na njegovom licu dok smo se nedavno opraštali u njegovoj bolesničkoj sobi. Zato sam siguran, mada ne znam šta je poručio svojim bližnjima, da Alija nikako ne bi volio slušati naš plač i gledati našu kuknjavu. Treba dugo šutjeti”.

Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Enes Karić: “Smrt gospodina Alije Izetbegovića, velikog bosanskog predsjednika, ogroman je gubitak za bosansku politiku i bosansku demokratiju. Predsjednika Aliju Izetbegovića krasile su mnoge lijepe ljudske osobine. Bio je uman, hrabar i strpljiv čovjek i sve to je lijepo uskladio. Smatram da je Izetbegović upravo tom svojom umnošću, hrabrošću i saburom očuvao Bosnu i Hercegovinu”.

Publicista, novinar i reditelj Radovan Marušić: “Umro je dobar čovjek, umro je najčestitiji Bošnjak u novijoj povijesti ovih krajeva. Bio je, iznad svega, dobar i human. Imao sam nekoliko direktnih i, uvjeren sam, obostrano srdačnih susreta s njim. Mi katolici kažemo: 'Neka mu je laka, čestita i dobra bosanska zemlja'."

Također, državnici, diplomate, intelektualci i političari iz cijelog svijeta sjećaju se rahmetli Alije Izetbegovića riječima hvale i poštovanja.

Bivši Visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown: “Divim se i jako poštujem Aliju Izetbegovića. Prvi put sam ga sreo u augustu 1992. godine. Tada sam posjetio Predsjedništvo BiH dok su okolo sipale minobacačke granate. Od trenutka kada sam se sreo s njim, imam taj duboki osjećaj divljenja i izuzetnog poštovanja prema njemu. Duboko sam uvjeren da bez njega ova zemlja ne bi postojala. A ja jako volim Bosnu i Hercegovinu. Ponavljam da bez Izetbegovića ova zemlja danas ne bi postojala i ništa drugo ne mogu osjećati prema njemu nego duboko divljenje i izuzetno poštovanje. Izetbegovića sam uvijek smatrao ocem ove države i naš zadatak sada je da nastavimo graditi BiH, osiguramo njene granice i da je osposobimo da služi svim svojim građanima.”

Premijer Turske Recep Tayyip Erdogan: “Vijest da je Alija Izetbegović, prvi predsjednik Bosne i Hercegovine i veliki mislilac umro, moj narod i mene potresla je iz dubine duše. Izetbegović je čovjek koji je svojim životom i djelom utjecao na historiju. Njegova je misija izraz ljudske časti i zadivljujuće ustrajnosti, što je predstavljalo čast cijelog svijeta. Za vrijednosti u koje je vjerovao, za svoju državu i svoj narod, on je neiscrpni izvor hrabrosti i izuzetne vrijednosti. Bol povodom Izetbegovićeve smrti moj narod i ja dijelimo sa bratskim bosanskohercegovačkim narodom.”

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić: “Sudjelujući u Vašoj boli zbog gubitka oca i supruga, želim još jednom naglasiti da je Alija svojom osobnošću i političkim djelovanjem snažno obilježio zbivanja u BiH. Cijeli je svoj život podredio političkom djelovanju i nisu ga slomile ni teške godine zatvorskog života. Neupitna je njegova državnička uloga u ratnim i poratnim godinama u BiH, tog teškog perioda za sve države na području bivše Jugoslavije. Često sam se susretao s njim na bezbrojnim mirovnim konferencijama koje, nažalost, nisu uspjele spriječiti rat, a naše smo poznanstvo nastavili i kasnije kada se BiH uspjela održati kao samostalna država.”

Bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan: “Bio je jedan od najautentičnijih svjedoka i aktera zbivanja u vrijeme i nakon raspada Jugoslavije, ali prije svega čovjek dijaloga među ljudima i civilizacijama.”

Bivši kandidat za predsjednika SAD Wesley Clark: “Predsjednik Alija Izetbegović bio je veliki čovjek i državnik, ličnost s izrazitim integritetom i hrabrošću. Raditi sa njim na poslovima okončanja rata i početka izgradnje miroljubive i napredne BiH bilo je jedno veliko i časno iskustvo u mom životu. Izetbegović je bio nepokolebljivi advokat koji se borio za narod koji je predstavljao. Izetbegović je uvijek imao pred sobom širu sliku i bio spreman na izbore i prosudbe kojima su se smrt i razaranja koja su pohodila njegovu zemlju okončala. I BiH i svijet izgubili su velikog lidera.”

Bivši generalni sekretar UN-a Kofi Annan: “Predsjednik Izetbegović ostat će upamćen po historijskoj ulozi u očuvanju jedinstva BiH i izgradnji bosanske države.”

Kreator Dejtonskog sporazuma Richard Hoolbruke: “Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Svi ljudi prave greške, pa i on. Ali, ponavljam, da nije bilo njega, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. On je razlog postojanja BiH. To je i Milošević kazao u Dejtonu. On je rekao da je Izetbegović pobijedio. Kazao je da je Izetbegović zaslužio Sarajevo, jer ga nikada nije napuštao. Da je Izetbegović napustio Sarajevo, BiH ne bi opstala.”

Francuski filozof i pisac Bernard Henry Levi: “On je propovijedao islam tolerancije, dobrohotnosti i umjerenosti, građanski islam, a mi ga nismo slušali. On je 1992. godine preklinjao Evropu da intervenira, upozoravao Fransou Miterranda da u BiH postoje koncentracioni logori. Fransoa Miterrand to nije slušao. Mi nismo slušali Izetbegovića, kao što nismo slušali ni Masuda, a onda je poginulo 200.000 ljudi u BiH i došao rat na Kosovu, što smo mogli izbjeći da smo ga slušali. On je bosanski De Gol. Njegov kredo je bio islam, ali također i demokratija i multietičnost.” 

godišnjica pogibije jednog od najvećih heroja koji su krenuli da brane bosnu i hercegovinu od agresije

Hajrudin Mešić, kapetan Hajro






heroji

Danas se navršava 20 godina od ubistva Srđana Aleksića
Jednog od najvecih bosanskih sinova


Danas se navršava 20 godina od ubistva Trebinjca Srđana Aleksića koga su na smrt pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske dok je od batinjanja branio svog sugrađanina Bošnjaka Alena Glavovića.

Aleksić je u januaru 1993. uspio da odbrani Alena Glavovića koga su četvorica naoružanih uniformisanih pripadnika Vojske Republike Srpske na silu izveli iz kafića i počeli da ga tuku kundacima.

On je krenuo za njima i povikao da puste Alena, nakon čega su se ubice usmjerile ka njemu i kundacima ga pretukli. Sve se dešavalo blizu pijace i policijske stanice u Trebinju.

Od zadobijenih povreda pao je u komu, a zatim, šest dana kasnije, 27. januara 1993. godine podlegao povredama.

Srđanov otac, Rade Aleksić, u čitulji je napisao: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".

Jedan od četvorice napadača poginuo je na ratištu, dok su ostala trojica osuđeni na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora.

Alen Glavović je preživio rat i danas živi u Švedskoj, sa suprugom i dvoje djece.

Glavović svake godine obilazi grob Srđana Aleksića u Trebinju i u kontaktu je sa Srđanovim ocem, Radetom Aleksićem.


'U svakom čovjeku vidi samo čovjeka'

Srđan Aleksić rođen je u Trebinju. Majka Mira, rođena Prijedorčanka, rano je umrla, a brat mu je poginuo u udesu motornim zmajem, iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja.

Otac Rade je bio košarkaški trener. Vaspitavao ga je, u skladu sa porodičnom tradicijom, da "u svakom čovjeku vidi samo čovjeka, da ga razlikuje samo po poštenju, po dobroti, po znanju."

Srđan se amaterski bavio glumom za šta je dobio i više nagrada, a nastavio je glumiti i u toku rata u Bosni i Hercegovini, u predstavi „San ratne noći“. Takođe je bio pionirska plivačka nada tadašnje Jugoslavije. Bio je juniorski rekorder u plivanju.

Vjerovatno najveći heroj koji je ostao iza krvavih balkanskih dešavanja s početka '90-ih posthumno je dobio Povelju Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, a nekoliko gradova u našoj zemlji i regiji također mu je odlučilo odati počast.

Dodik posthumno odlikovao Srđana Aleksića "Ordenom časti"

Predsjednik RS Milorad Dodik 9. januara ove godine je u Banjoj Luci posthumno odlikovao Srđana Aleksića "Ordenom časti RS sa zlatnim zracima", što je i prvi put da Republika Srpska oficijelno prepozna djelo hrabrog Trebinjca.

Rade Aleksić, Srđanov otac, vidno potresen, primio je ovo priznanje u Palati predsjednika RS u Banjoj Luci.


Bez priznanja u rodnom Trebinju

Prolaz u Zmaj-Jovinoj ulici u Novom Sadu danas nosi Aleksićevo ime, Pančevo ima spomen-ploču i prolaz Srđana Aleksića, a Sarajevo mu je dodijelilo Ulicu Velikih drveta.

Za razliku od gradova u regionu gdje ulice nose njegovo ime, Srđan Aleksić, za svoj ljudski gest u Trebinju nikada nije dobio takvo priznanje.

Na mezaru Alije Izetbegovića: Lider koji je posebnu požrtvovanost pokazao u ratu za svoj narod i zemlju


Arinc je na mezarju Kovači kazao je da je Alija Izetbegović bio veliki lider koji je, predvodeći svoj narod, posebnu požrtvovanost pokazao u ratu.

Zamjenik premijera Republike Turske Bulent Arinc posjetio je jutros mezar prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

Ugledni gost proučio je Fatihu i položio je vijence na spomen-obilježje šehidima Bosne i Hercegovine i predsjednika Izetbegovića, koji je iznimno poštovan u Turskoj i poznat po imenom "Bilge Kral" ili "Kralj mudrosti".

Arinc je na mezarju Kovači kazao je da je Alija Izetbegović bio veliki lider koji je, predvodeći svoj narod, posebnu požrtvovanost pokazao u ratu.

Naglasio je kako se Izetbegović borio kako njegov narod ne bi bio podređen na ovim prostorima.

''Trudio se da ojača jedinstvo među narodom. Mi Turci volimo Izetbegovića i nazivamo ga ''Bilge Kral'' (''Kralj mudrosti'').
On je zahvaljujući svojoj mudrosti i naobrazbi uspješno vodio svoj narod, iako je prošao kroz težak period.

Ja sam imao priliku kao predsjednik Velike narodne skupštine Republike Turske da posjetim Izetbegovića u njegovom domu. On je imao lijepo mišljenje o Turskoj i jako ju je volio. Poštovao je i uvijek isticao pomoć i podršku Turske Bosni i Hercegovini'', rekao je Arinc.

Dodao je kako se nada da će BiH nastaviti ići putem napretka i jedinstva, te da će očuvati jedinstvo za kojeg se borio Izetbegović. I to, dodao je, ne samo izetbegović već borci Armije BiH koji danas leže u mezarijima diljem BiH.

"Ovdje je upisana hisotorija" kazao je Arinc na mezarju Kovači.

[url=http://www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/txtindexhrr.php?teka www.index.hr/vijesti/clanak/hugo-chavez-je-mrtav/665919.aspx]http://www.bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/txtindexhrr.php?teka www.index.hr/vijesti/clanak/hugo-chavez-je-mrtav/665919.aspx

Godišnjica smrti najvećeg bosanskog kralja: Učinio Bosnu najjačom državom na Balkanu

Na današnji dan, 10. marta 1391. godine, umro je prvi bosanski kralj Stjepan Tvrtko Kotromanić, čovjek čije ime je zlatnim slovima upisano u historiju Bosne i Hercegovine.

Za vrijeme njegove vladavine granice naše domovine prostirale su se na susjedne zemlje, a Bosna je doživjela politički, ekonomski i kulturni procvat.

Stjepan Tvrtko I Kotromanić je rođen oko 1338. godine kao sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Na bosansko prijestolje je došao kao petnaestogodišnji dječak 1353. godine, a Bosnom je kao ban vladao do 1377. godine kada je uzeo titulu kralja.

Ostat će upamćen i po tome što je bio prvi vladar Bosne koji je krenuo u protivnapad na susjedne zemlje nakon što je Bosna godinama bila meta njihovih napada. U svojim je osvajanjima Tvrko I je bio više nego uspješan.

Pohod na Crnu Goru okončao je osvajanjima teritorija sve do Kotora. Potom se okrenuo prema Srbiji i stigao do Sjenice u današnjem Sandžaku. U Milima se krunisao kao kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne, piše Insider.ba.

Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva.

Bosanska vojska je na molbu srpskog kneza Lazara učestvovala u Kosovskoj bitki i izborila pobjedu nad turskom vojskom na lijevom krilu te se u domovinu vratila sa neznatnim gubicima.

Nakon toga se Tvrtko I okrenuo osvajanjem hrvatskih teritorija gdje je napredovao sve do Novigrada, a pod njegovom vlašću su bili svi dalmatinski otoci i gradovi osim Zadra i Dubrovnika.

Kralj Tvrtko I Kotromanić je iznenada umro 10. marta 1391. godine, a na njegovo mjesto došao je njegov rođak Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.

Prošle godine u Gradskom parku u Tuzli podignut mu je spomenik.

Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1952. u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.

Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.

Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.

ROĐENI TUZLAK

Mehdin Hodžić, sin Selme i majke Hurije, odrastao je u mjesnoj zajednici Šićki Brod u Tuzli. Imao je i sestru Ajšu. Nakon srednje škole upisuje Fakultet za sport u Sarajevu. Bio je atletski građen, inteligentan, pun snage koju je oplemenio borilačkim vještinama. Rat na prostoru bivše Jugoslavije zadesio ga je na službi u Splitu gdje je radio kao policajac u Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske. Tu stječe prva ratna iskustva u borbama sa snagama JNA. Kao rođeni Tuzlak koji je vidio šta se sprema u BiH, vraća se u svoju domovinu. Iako su mu neki ljudi iz tadašnjih vlasti obećali posao u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, od toga nije bilo ništa. S ciljem da ne dozvoli da njegovi sugrađani dožive strahote kojima je svjedočio u Hrvatskoj, stavlja se na raspolaganje Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine. Mehdin se odmah nakon uključenja u Patriotsku ligu svim žarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na njihovom naoružavanju.

“Bio je slobodnjak, nije bio oženjen, a bio je veoma ozbiljan i uporan u svojim ciljevima. Nije volio mnogo neku politiku…” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

“Znam da je bio ‘izrađen’ za posao kad je došao iz Hrvatske. Bilo mu je obećano da će dobiti neki posao u policiji, pa ni od toga nije bilo ništa. Znam kad smo sjedili jednom prije rata, i on mi kaže kako mu je teško. Kaže: ‘Imam 30 godina i čekam da mi otac da neki dinar.’ A to je čovjek koji je sve ostavio u Hrvatskoj, gdje je imao neki status, i vratio se da se bori za svoju državu.” (HASE TIRIĆ)

“Potjernice su bile izdane za svima nama koji smo napustili JNA i MUP. Morali smo se kriti. Rad je bio strogo ilegalan. Svi mi iz Patriotske lige imali smo konspirativna imena; Mehdin je bio ‘kapetan Senad’…” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR, Patriotska liga)

NAPAD NA BIJELJINU

Napadom na Bijeljinu 1. aprila 1992. godine započela je otvorena agresija JNA i srbijanskih paravojnih formacija na Bosnu i Hercegovinu.

“Već 2–3 mjeseca prije tog prvog aprila 1992. mogli ste vidjeti po Bijeljini organizirane jedinice koje su se šetkale s kokardama na kapama i automatskim puškama. Njih je vodio i organizirao predsjednik regionalnog odbora Srpske radikalne stranke Mirko Blagojević zajedno sa svojim kolegom Arkanom. Jasno su asocirali na četnike. To je meni i drugim momcima bio signal da se počnemo spremati za odbranu… Većina ljudi u Brčkom i dalje nije imala iskustva i nisu znali šta ih čeka. Tako je i Bijeljina u jednom momentu ostavljena sama za sebe. Sreća je da se u Bijeljini nije desio veliki pokolj kao kasnije u Foči, Zvorniku, Višegradu… Bijeljina je bila prva na udaru…” (HASE TIRIĆ, Patriotska liga)

U ‘blic krigu’ planiranom u kabinetu Slobodana Miloševića uz masovne egzekucije do 17. aprila 1992. godine snage JNA i paravojne srpske jedinice zauzimaju Zvornik, Višegrad i Foču usmjeravajući svoje snage prema Tuzli.

ETNIČKO ČIŠĆENJE

“Srbi u Bosni rade isto što su lani radili u Hrvatskoj. Pod izgovorom samoodbrane preuzimaju kontrolu nad zajedničkim teritorijem. Zapravo oni prave ‘Veliku Srbiju’. Gotovo kompletno stanovništvo lojalno legalnoj vlasti RBiH prisiljeno je na egzodus prema slobodnim teritorijama. Smatra se da oko 20.000 ljudi bježi, većinom pješice. Za dva dana prešli su 80 km, a ostalo im je još 20 km do slobodne teritorije. Nemaju hrane, ni lijekova…” (Aernout Van Lynden, reporter SKY NEWS-a,1992.)

U etničkom čišćenju neprijatelj koristi isti model. Topničke i oklopno-mehanizovane jedinice JNA opkoljavaju gradove. Putem medija lokalno stanovništvo se poziva na nepružanje otpora i potpisivanje lojalnosti tzv. srpskoj Bosni i Hercegovini, nakon čega slijedi etničko čišćenje.

Iako se žrtve etničkog čišćenja na Zvorničkoj i okolnim općinama broje hiljadama, narod u strahu i dalje vjeruje u propagandu srbijanskih medija preko kojih se nesrpsko stanovništvo poziva na lojalnost novim srpskim vlastima. Traži se da predaju oružje i ponavlja im se da JNA garantuje sigurnost svim građanima.

Kako su izgledala ta obećanja u stvarnosti, najbolje govori podatak da je na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići, koja su prihvatila poziv na mirnu predaju i potpisala lojalnost srpskim vlastima, u jednom danu odvedeno i na najzvjerskiji način pobijeno 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina. Nažalost, mnogi od tih ljudi smatrali su ljude okupljene oko Mehdina Hodžića i kapetana Hajre odmetnicima i nisu im dozvoljavali da organiziraju mobilizaciju u nekim od tih sela.

“Nismo baš bili primljeni raširenih ruku u tim selima, iako je stvarno kasnije to bio herojski kraj. Ipak, mislim da je veliki problem bila ta uljuljanost naroda koji nije vjerovao šta se dešava 6–7 kilometara od njihovih kuća ili deset kilometara od Zvornika… Nisu vjerovali i čekali su da im dođu četnički koljači. Čak su negodavali što smo mi tu!” (HASE TIRIĆ)

“U onakvom stanju u ono vrijeme mi kao narod smo lebdjeli u zraku, bili smo u nekom beznađu. Nije ni čudo. Naše političko vođstvo u Zvorniku nas je izdalo, a isto je bilo i u mnogim drugim mjestima u BiH. Napustili su grad i pobjegli sa prostora Zvorničke općine… I pored toga što je ovdje bilo provokacija od polovice 1991. godine, narod je želio mir, ali desilo se da je doživio pokolj!” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

MALA GRUPA, ALI ODABRANA

U vrijeme najstrašnijeg stradanja naroda sjeveroistočne Bosne 25. aprila 1992. godine Mehdin Hodžić preuzima dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne. Zajedno sa još jednim herojem odbrambeno oslobodilačkog rata Hajrudinom Mešićem, poznatim kao kapetan Hajro, organizira odbranu i obuku naroda na slobodnom području Zvornika. Poslije pada Bijeljine na prostor Sapne dolazi i Hase Tirić. Njih trojica se udružuju u zajedničku komandu.

Malobrojne skupine patriota okupljaju se u šumama i selima rubnih dijelova okupiranih općina. Središte otpora nalazi se na slobodnom teritoriju Sapne.

“Kažu mi da ima neka vojska u Bari. Ja sam se istuširao i otišao da vidim. Po mojoj procjeni bilo je oko 200 vojnika. Kad sam ih vidio, kao da sam vidio dragog Allaha. Jer, čuo sam prije na noć vijesti kako je u Bijeljini i u Janji pobijeno bošnjačko stanovništvo – pretežno muškarci. Odmah sam se upisao u redove Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, tj. kod kapetana Senada – Labuda.” (ISAK NOČIĆ, borac – Zaseok)

“Nismo imali oružja. Imali smo neke naprave, neko sjekiru, neko sjekiricu, neko nož. Ko je im’o kupljenu pušku, on ju je krio… Tek 93. su ih počeli iznositi…” (ISAK NOČIĆ, borac)

NAPAD NA SAPNU

“Između Kalesije i tog slobodnog dijela bilo je dosta teritorije koju mi nismo kontrolisali. I upravo su JNA i četnici htjeli osvojiti taj mali dio jer smo ih mi boli u oči.” (HASE TIRIĆ)

5. maja 1992. JNA i srpske paravojne formacije sa oklopno-mehanizovanim bataljonom i artiljerijsko-raketnim jedinicama i pješadijom napadaju prostor Sapne iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića, Kiseljaka. Branitelji su opkoljeni i napadnuti sa svih strana.

Ratni reporter Salih Brkić za TVBiH izvještava: “…Iz komande TO Zvornik javljaju nam da se na području Međeđe, Vitinice i Zaseoka nalazi oko 2.000 izbjeglica u veoma teškoj situaciji. Nalaze se u okruženju i ne mogu nastaviti put prema slobodnim teritorijama u Živinicama i Tuzli…”

10. MAJ 1992. GODINE

10. maja 1992. godine mala grupa branitelja uspijeva zaustaviti snage JNA i probuditi nadu u mogućnost otpora mnogobrojnijem i naoružanijem neprijatelju. Presudnu ulogu za uspjeh ove akcije imao je Mehdin Hodžić.

“Sa Mehdinom Hodžićem čuo sam se telefonom 9. maja zadnji put. Pitao me hoće li mu doći pomoć. Pokušao sam mu pomoći, međutim nisam mogao da se probijem do Sapne, jer su već bili jaki napadi na Kalesiju koja će pasti već 11. maja.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR, Patriotska liga)

”Dan prije dva momka su poginula, a kapetan Hajro je bio ranjen u lijevo rame. Zbog toga su kapetan Hajro i jedna dobra grupa boraca otišla tog 10. maja u susjedno selo na dženazu.” (HASE TIRIĆ)

U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijatelj je sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ušao u Zaseok.

Paravojne srpske jedinice, sastavljene od kriminalaca uz pomoć tzv. JNA, navikle su da bez problema ruše i pale sve pred sobom. Izuzev herojskog otpora na Kula-Gradu koje su im pružile snage okupljene oko kapetana Almira, neprijatelj je gotovo bez žrtava već osvojio i uništio mnoga sela i gradove u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Iza njih je ostalo na hiljade pobijenih civila koji su im se predavali bez ikakvog otpora.

“Civili, ranjenici, granate padaju, brujanje tenkova… Mi tog momenta shvatamo da smo u potpunom okruženju i da nemamo kuda. Ja sam čak u jednom momentu uzeo bombu da se ubijem ako me pokušaju zarobiti.” (HASE TIRIĆ)

Nakon prvog šoka kapetan Senad je konsolidirao odbranu koja se povukla sa prilaza Zaseoku. Njegovoj grupi pridružilo se još 25 naoružanih ljudi koje je imao u rezervi.

“Školski gledano, kad razrađujemo napad i odbranu uvijek bi odnos napadača i branioca trebao biti tri prema jedan. U ovom slučaju bio je deset prema jedan.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR)

“Pucnjava je počela kad smo ustali na doručak, tako da niko nije doručkovao.” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

“Izuzetno se dobro sjećam i ne mogu nikako izbrisati iz svojih misli taj 10. maj 1992. godine. Nije bilo pucnjave iz automatskog naoružanja; samo su se čuli tenkovi, haubice i prage.” (IBRAHIM DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Ja sam imao nesreću da sam nekako na samom početku, poslije samo pola sata, bio ranjen kad je jedan metar od mene u betonsku ploču pala granata 60 mm.” (HASE TIRIĆ)

“Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke…” (IBRAHIM DROPIĆ)

“Mi smo vidjeli kako oni ulaze u Zaseok s tenkovima iz drugog dijela, pa pošto nismo imakli nikakve veze, otud smo vikali i poimenice ih dozivali i govorili – eto tenkova, čuvajte se…” (ISAK NOČIĆ)

“Nismo imali između sebe radio niti žičanu vezu. Jednostavno oslobađanje Sapne je teklo onako kako je ko osjećao na osnovu eho lokacije, tj. odjeka pucnja… Narod se razbježao po šumama; kako je ko mogao, izvlačio se…” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

Neprijateljske snage kao i mnogo puta do tada počele su preko megafona pozivati stanovnike na predaju. “Ako ne položite oružje, JNA neće snositi odgovornost za dalja dejstva…”

“Ne znam cifru, ali bilo ih je ko mrava.” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI, borac)

“Bilo je pakleno. Sa susjednog brda kad se posmatralo prema Zaseoku i prema onim tenkovima, bilo je zaista pakleno. Dovoljno je reći – tenk…” (ISAK NOČIĆ)

“Mi smo bili odlučni i skupili smo hrabrost da ostanemo uz našeg kapetana Senada.” (IBRAHIM DROPIĆ)

“Ja sam imao u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama.” (ISAK NOČIĆ)

“Neprijatelj je bio na brdu iznad nas, na udaljenosti od nekih 50 metara. Mi smo bili u jednom šljiviku. Izašao je tenk i samohotka. Prvi tromblon koji smo ispalili pogodio je komandno vozilo…” (IBRAHIM DROPIĆ)

Odmah nakon pogotka komandnog vozila saborac Mujo ispaljuje projektil iz ose. Gađao je tenk i pogodio samohotku.

“Četnici su tada, nakon što je pogođeno komandno vozilo i samohotka, počeli bježati.” (IBRAHIM DROPIĆ)

“Sjećam se dobro rahmetli komandanta Mehdina Hodžića koji je rekao: ‘Poki, na moj znak, kad ja prvi zapucam, tada ćemo svi krenuti na juriš.’” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI, borac)

“Ispalio je taj kratki rafal i onda je povikao: ‘Juriš!!!’ Svi smo krenuli za njim u napad…” (IBRAHIM DROPIĆ)

“Nismo mogli vidjeti, ali slušali smo šta se tamo dešava. Bilo je kao u partizanskim filmovima. Čuje se kako viču – ‘uraaaa’ i narednih pola sata ta pucnjava ide sve dalje od sela…” (HASE TIRIĆ)

“Izgledalo je strašno, jer do tada sam samo u filmovima gledao te scene kad se juriša prsa u prsa. Srećom ovdje nas nisu sačekali da se bijemo prsa u prsa, već su počeli bježati.” (IBRAHIM DROPIĆ)

POGIBIJA

“Sa rahmetli komandantom Mehdinom Hodžićem krenuo sam da pokušamo zarobiti još jedan tenk… Nismo uspjeli. Tenk je pobjegao. Vjerujte mi nisam vjerovao da onako brzo može ići tenk… Četnici su se povlačili, naši su udarili kontru s drugog brda. Ne znam koliko, ali bilo nas je malo…” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI)

U silovitom jurišu kapetan Senad i njegov saborac Poki nisu vidjeli da im je grupa neprijateljskih vojnika ostala iza leđa. Iz šiblja se samo začuo kratki rafal. Kapetan Senad, Mehdin Hodžić, ili kako su ga još zvali Labud, ostao je ležati na bosanskoj zemlji u selu Zaseok.

“Čuo sam da je neko povikao da je komandant poginuo. Puzeći smo ga izvukli. Prenijeli smo ga u jednu kuću, ostavili ga i nastavili kontranapad dok nismo istjerali sve četnike…” (IBRAHIM DROPIĆ)

VOLJELI SU GA KAO OCA

“Nije bilo toga borca koji nije plakao kad smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica.” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

“Plakao sam za svojim ocem kad je umro, al’ sam više plakao za Labudom kad je poginuo. Tog čovjeka nisam mnogo poznavao. To je nekih 15–16 dana, od 25. aprila do 16. maja… Ali sam ga zavolio kao da mi je rod rođeni.” (ISAK NOČIĆ)

CRNI LABUDOVI

“Kada smo čuli vijest 10. maja da je poginuo, stvarno smo mislili da je sve gotovo, da je sve što smo radili bilo uzaludno. Međutim, ostali su njegovi borci, drugi Senadi i drugi crni labudovi.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR)

“Kada je poginuo, mi smo odlučili da sačuvamo uspomenu na tog čovjeka i da našu jedinicu nazovemo po jednom od njegovih nadimaka – ‘labudovi’ i to ‘crni’, jer malo je crnih labudova u prirodi, kao što je malo ljudi kakav je bio Mehdin Hodžić.” (HASE TIRIĆ)

DŽENAZA

“Dženaza kapetanu Senadu obavljena je po noći 10. maja. Ukopali smo ga onako kako je bio odjeven sa svim što je imao na sebi. Nismo imali vjerske službenike, nego je svako na svoj način kako je znao, pomolio se za njega Bogu i zagrnuo zemlju.” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

Na šehidskom mezarju u Zaseoku, pored Mehdina Senada Hodžića, ukopani su i Bahrija Karabegović, Adin Salihović, Hasan Salihović, Ramiz Memić, Ismet Garibović i Šefik Garibović.
Na zahtjev majke posmrtni ostaci iz Zaseoka prebačeni su nakon rata 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.

ZNAČAJ BITKE U ZASEOKU

Iako sa strateškog stanovišta danas bitka u selu Zaseok i oslobađanje Sapne ne izgleda tako značajna, ona je zaustavila dalje masovne pokolje u ovom dijelu sjeveroistočne Bosne.

“Ta njegova bitka bila je presudna za taj kraj i njegovu budućnost. To sam uvjeren. Ne d’o Bog da se Senad nije našao na tom mjestu, sa svojim iskustvom i hrabrosti…” (HASE TIRIĆ)

“Sjeveroistočna Bosna je bila prekretnica za odbranu države.” (KAPETAN ALMIR)

U bici 10. maja 1992. u Zaseoku su zarobljeni prvi tenk T55 i samohotka.

“Par momaka koji su bili tenkisti u JNA nisu ga znali upaliti. Tek nakon tri dana došao je čovjek iz Tuzle, upalio tenk i odvezao ga na slobodnu teritoriju.” (IBRAHIM DROPIĆ)

SVIJETLI PRIMJER BOSANSKOG RATNIKA

“Kada govorimo o početku, mjesecu maju, govorimo o dvije stotine ljudi. Sve ostalo kad zapuca ne stiže ni vuk. Ili je u žilama, ili je u lišću, ili se obreo u Tuzli…” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

“Nažalost od te prve grupe ostalo je par momaka živih. Ostali su svi izgunili za odbranu države.” (IBRAHIM DROPIĆ)

“Nema riječi za te ljude. Srce im je bilo od čelika.” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI)

“Mehdin je bio legenda među nama i da se on i kapetan Hajro nisu pojavili na ovim terenima i ovo bi sve prošlo kao donji kraj općine Zvornik. Sve bi tzv. četnici prvenstveno prevarili, pa onda pobili.” (ISAK NOČIĆ)

“Mehdin Hodžić bio je neposredni komandant. On nije komandovao radiovezom, jer je nije ni imao. Nije svoje borce slao u borbu i posmatrao dvogledom. Išao je prvi.” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

“Bio je vođa koji se nimalo nije izdvajao. Bio je kao običan vojnik.” (IBRAHIM DROPIĆ)

“Kad su u pitanju kapetan Senad, kapetan Hajro, kapetan Almir koji su branili Kula-Grad, to su ljudi koji su odbranili taj čitav kraj od Sapne do Teočaka.” (HASE TIRIĆ)

“Ja kad govorim o kapetanu Senadu – Mehdinu Hodžiću, govorim s poštovanjem prema njegovom liku i djelu, prema čovjeku, prema borcu i heroju, prema svom komandantu, prema čovjeku koji je imao roditelje, koji je imao kuću, nije imao ženu i djecu – mnogi bi rekli nije imao zašta da se bori. Imao je svoju kuću, mogao je sjediti u kući, a on je došao ovdje s nama da se bori… a ostavio je svoju kuću!” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)

Don Andrea Galo

Otišao propovednik jednakosti i slobode

Popularni katolički sveštenik koji je osnovao centar za rehabilitaciju ovisnika od droge, promovisao prava LGBT zajednice i čak jednom prilikom pozvao na ustoličenje gej pape, preminuo je u sredu poslepodne u Đenovi, saopštila je njegova verska zajednica

Don Andrea Galo (84), poznat pod nadimkom “ulični sveštenik” zbog svojih velikih doprinosa zajednici, među kojima je i osnivanje rehabilitacionog centra za odvikavanje od narkotika pod nazivom San Benedeto.

Galo, koji je jednom prilikom pušio marihuanu u gradskoj većnici protestvujući zbog drakonskih zakona vezanih za kozumiranje i posedovanje narkotika, je često bio označavan kao “komunista” od strane svojih protivinika.

Često je stajao u zaštitu najugorženijih i najmarginalizovanijih, poput homoseksualaca i transrodnih osoba, a ostaće zabeležen njegov predlog da bi Katolička crkva trebalo da uzme u razmatranje ustoličenje gej pape kako bi ova rigidna interesna organizacija konačno prigrlila kao jednake sve građane i vernike sveta.

“Homoseksualni papa bi bio veličanstvena stvar. Esencija Evanđelja je da smo svi Božiji sinovi i kćeri i da smo svi jednaki kao Božja deca”, izjavio je jednom prilikom Galo.

“Homoseksualni sveštenici moraju biti slobodni u izražavanju svog identiteta i svoje seksualnosti, jer represija vodi ka pedofiliji”, izjavio je Galo, dodajući da je bio seksualno zlostavljan od strane biskupa u vreme dok je bio mlad sveštenik.

Niči Vendola, predsednik Slobodarske ekološke levice (SEL) napisao je u poruci na Twitteru emotivni poslednji pozdrav ovom svešteniku velikog srca.

“Don Andrea Galo, Božije dete, saputniče, oče, brate, prijatelju…uvek ćeš biti u našim srcima, našim borbama i utopijama”.

Don Galo je rođen 18. juna 1928. u Đenovi, a sa svojih 20 godina se pridružio redu salezijanaca, posvećenih mladim ljudima, naročito siromašnim i napuštenim. Većinu života je proveo kao glava crkvene opštine St. Benedict u Đenovi, a krasila ga je velika osetljivost na nepravdu svake vrste.

Ovaj neobični sveštenik je 2006. godine podržao kampanju za legalizaciju lakih droga u Italiji, a u znak podrške je zapalio džoint u zgradi gradske skupštine, zbog čega je bio kažnjen.

Istovremeno se protivio izgradnji američke vojne baze u blizini Vićence, a 2009. je učestvovao u Paradi ponosa u Đenovi. U više navrata je kritikovao odnos katoličke crkve prema homoseksualnim osobama, a 2011. je proglašen osobom godine od strane italijanskih LGBT organizacija.

Don Galo je verovao da treba dozvoliti ženama da budu sveštenice, jer one nisu inferiorne u odnosu na muškarca. Takođe, bio je pobornik slobodne upotrebe kontraceptivnih sredstava: „Kondome bi trebalo deliti čak i u katoličkim školama, umesto da nam vid zamućuju tabui i dogme“, rekao je jednom prilikom.

Galo je smatrao da je današnja crkva napustila svoju misiju i “zaboravila suberzivnu snagu Evanđelja". On je propovedao „Crkvu siromašnih i za siromašne“ i nadao se održavanju III vatikanskog koncila, koji bi imao tri glavne teme: siromaštvo Crkve, ukidanje prisilnog celibata i zaređenje žena.

Postao je poznat širom sveta, a posebno među čitaocima e-Novina, po pevanju partizanske pesme "Bella Ciao" u crkvi Santa Messa u Đenovi. Mašući crvenom maramom i praćen horskim pevanjem vernika, Don Galo je ovim gestom zauvek ostao zarctan u srcima pravodljubivog sveta.