Obzirom na to da taj stari zanat polako odumire, odluèili su ga oživjeti.
Povijest koralja
Povijest koralja seže daleko u prošlost. Podaci o najstarijim naðenim koraljnim rezbarijama i nakitu dolazi iz vremena Babilonije (oko 6.000p.n.)
Kulturu štovanja koralja prihvatili su i Egipæani (4.000-3.500p.n.).
Osim vizualne vrijednosti, koralj je imao i kulturnu vrijednost.
Vjerovali su da je koralj dio Boga, pripisivali su mu ljekovita svojstva i zaštitu od zla.
Izmeðu ostalog koralj je oznaèavao stalež kojem pripadate.
Neka od ovih vjerovanja zadržala su se kod raznih kultura i do danas.
Vjeruje se da je dolaskom Grka na Hvar (384p.ne.) i osnutkom grada “Pharosa”( Stari Grad) ostvaren prvi kontakt Hvarana s koraljima.
Tako æe našim ženama, uz oku koje ih gleda ugodne dekoltee, biti zajamèeno i dobro zdravlje. Bez obzira na bogatstvo i status, prigode ili èak zdravlje, èini mi se da koralji uvijek prièaju najèarobniju prièu o onima koji se pouzdaju u kæeri mora reseæi se tim jedinstvenim ukrasom.
Koralji i biseri - najpopularniji morski proizvodi.
TAŠÈIJE (tur.) ili KLESARI – zanatlije koje su
izraðivale razne proizvode od kamena, kao što su:stupovi, nišani, korita,èešmetaši (mali kameni zid izkoga je tekla voda, a stajao je nad koritom), kurne (malokorito u banji), ploèe kojima su poploèane avlije, okviriI pragovi prozora, vrata, kuænih I duæanskih magaza.
Povijest zanata
Èin oblikovanja kamena je fenomen kojim su obuhvaæena èovjekova trajanja u svim vidovima, razinama i vremenima. U inicijalnoj vezi èovjeka s kamenom formirani su mnogi prostorni ambijenti, njegovala se graditeljska kultura i inspirirala se kiparska misao. U prapovijesti, antici, srednjem vijeku, renesansi ... pa sve do modernog doba kamen je bio jedan od medija i pokretaèa duhovnog i misaonog razvitka èovjeka.
Život sa kamenom ohrabrio je mnoge klesara obogatiti svakodnevnicu i vajarski vokaciji daju peèat i izraz vremenu u kome su živjeli.
Velika Onofrijeva èesma- Dubrovnik
Najveæa meðu njima, Velika Onofrijeva èesma, koju su godine 1438., po Onofrijevu projektu, klesali i ukrasili Petar Martinov iz Milana i domaæi klesari, bila je ujedno i vodospremnikom u koji se slijevala voda s jednog od dvaju vodovodnih odvojaka.
Svojim oblikom podsjeæala je na romanièku krstionicu .
Ribarenje je jedno od najstarijih zanata u ljudskoj povijesti.
Otkako zna za sebe, èovjek se nadmudruju sa ribama i rijeènim virovima, s iskušenjima i izazovima. Nažalost, suvremeno doba æe, po svemu sudeæi, i ovdje uzeti danak.
Riba æe na trpeze stizati iz rijeènih i jezerskih ribnjaka, ali æe ostati prièa o nekadašnjim alas, ljudima èeliène volje i upornosti, ostaæe pjesme i poneka uspomena. Za neke æe i to biti dovoljna satisfakcija.
Iako mnogi misle da je ribarenje lagodan i unosan posao, kažu da je to kruh sa sedam kora.
Potvrda za to je i sve manji broj ribara.
Historija ribolova
Scena ribolova pomoæu štapa zabilježena je 2000 godina pne u Egiptu.
U Kini je u èetvrtom vijeku zabilježeno da se peca uz pomoæ bambusovog štapa, svilenog konca, udice izraðene od savijene igle i mamcem od kuhanog pirinèa.
Ribolov se spominje u Staroj Grèkoj, Rimu i kod Židova.
Ekonomskim razvojem društva, porastom broja gradskog stanovništva, razvitkom trgovine i porastom osobnog standarda raste i broj sportskih ribolovaca.
Razvoj ribolova pratio je i razvoj pribora za ribolov.
Pomenimo da je udica za ribolov kako danas izgleda izum Charlesa Kirbija (Charles Kirby), negdje oko 1655. godine.
Do 1770. godine štap sa vodilicama za uzicu is kalemom na kome je uzica namotana bio je u opstoj upotrebi.
Izmeðu 1865. i 1870. godine štapovi izraðeni od šest trouglastih traka od bambusa, zatim slijepljeni èineæi šesterokutna stap bili pravljeni iu Europi iu Americi.
Ribolovna uzica pravljena najèešæe upredanje dlaka iz konjske grive 1880. godine zamjenjena je svilenim nitima koje su namakane oksidirani biljni uljem.
Ribarski zanat se tada prema esnafskim uredbama morao uèiti tri godine.
Cjelodnevno ribarenje nesvakidašnji je doživljaj pun tajni tradicionalnog ribarskog zanata i sa duhom avanture.
je "pletilja" ili tkaè.
To je stari zanatlija koji se bavio tkanjem seoskih torbica (torbaka) od kozije dlake (Kozlina),
au kojima se ranije nosilo vino, so, sir, kruh, pogaèa ili rakija kad je seljak odlazio raditi na njivi ili djeca u školu.
U nekim dijelovima Srbije (npr. užièki kraj) ta torbica se zove "šarenica".
Svaki kraj je imao svoju boju, tj.. svoju kombinaciju boja, kao znak raspoznavanja.
Tkanje se radi na razboju.
To je pomagalo pomoæu kojeg se mogu tkati razlièite tkanine.
Od tepiha, preko vreæa za žito i torbica, do krpež.
Smatra se da je taj zanat star koliko i koze.
Posebno je bio razvijen u vrijeme Turaka, a broj mutavdžija se poveæao u vrijeme Drugog svjetskog rata kada je industrija posustala.
Sa donošenjem zakona o zaštiti šuma 1948. godine, kada je zabranjeno èuvanje koza, ovaj zanat je poèeo izumire, sve dok se nije konaèno ugasio.
Sodadžija je u prošlosti bio zanatlija koji je pod pritiskom obogaæivao obiènu vodu ugljiènim dioksidom, da bi se dobila tzv. soda voda, tj.. gazirana voda.
Okus takve vode je bio veoma slièan današnjim jako gaziranim kiselim vodama.
Soda voda se pakovao u tzv. sifonske boce, koje su se proizvodile od stakla i na kojima je bio montiran metalni mehanizam sa ruèkom.
Kada bi se pritisnula ruèka, soda voda bi pod pritiskom tekla u mlazu kroz cjevèicu na sredini boce.
Pored soda vode "sodadžije" su pravile i osvježavajuæa piæa dodavanjem ekstrakta i šeæera pa se dobijao: klaker, oranžada i kokta.
Ovim piæima su se punile male flašice ili litarske boce (kao za kiselu vodu ili vino) sa specijalnim zatvaraèem (takozvani pivski zatvaraè).
Soda voda je bila jeftino piæe i koristila se za uklanjanje simptoma jake kiseline u stomaku, pravljenje špricer itd.. Sifonske boce su se koristile po više puta, i kad bi se ispraznile nosile se kod sodadžije na ponovno punjenje.
U Maðarskoj je jedno vrijeme postojala praksa punjenja sifonskih boca kod kuæe.
Koristili su se posebne metalne boce koje su u ruèki imale ležište sa metalnom patronom sa komprimirani ugljièni monoksidom.
Sifon bi se otvorio, napunio vodom, ponovno zatvorio a onda bi se ušrafila metalna patrona.
Lokal ili zanatska radnja gdje se proizvodi i prodaje soda voda se naziva sodara ili sodadžijska radnja.
K A L A F A T
Jednom od najstarijih zanata.
Pomorci kažu: "Živjeti se ne mora ali se ploviti mora!" Plovidba, putovanje kao životni kredo (pod svaku cijenu).
Vjerojatno je to zov naših nomadskih predaka, neodoljiv usprkos svim opasnostima.
Na tom paradoksu (nazovimo ga Posidonov paradoks), izgraðena je cijela naša civilizacija.
“Srest æete stare majstore kalafate, osjetiti miris drveta, osjetiti snagu divnih ljudi koji èuvaju svoju tradiciju vjekovnih brodograditelja.”
Do kraja 18. stoljeæa drvo je bilo jedini brodograðevni materijal.
Od tada se puno toga promijenilio u brodogradnji, tako da danas postoji malo kalafata, a i oni koji rade veæ su zašli u godine.
Veæ 500 godina nitko nije napravio dubrovaèki galijun, još tamo od 16. stoljeæa.
Prošle godine u brodogradilištu ¨Loger¨ napravljena je prava pravcata replika onog dubrovaèkog iz 16. stoljeæa.
Jedrenjak je napravljen .
Plastika i druge tehnologije danas su potisnule drvo, uvijek biti onih koji æe guštati u gradnji drvenog broda.
Jer drveni brod , više je od broda: „Uvijek se netko naðe tko napravi drveni brod, koji uživa.
To je brod koji ima dušu, koji treba njegovati poput svoje gospoðe.“
Pape jon je gradi brode bi je meštar o' zanata
Na sve bande ka' se ode nigdir takvog kalafata.
Nekada, a to nekada i nije bilo baš tako davno, vašari, sabori i pijace nisu mogli da se zamisle bez bombondžija koji su sami pravili i prodavali svilene bombone, liciderska srca, luše, šeæerne jabuke.
Eto, bilo je tako, ali je vreme uèinilo svoje do te mere da je zanat potpuno zamro, a na vašarima, koji danas najmanje lièe na nekadašnje vašare, svega ima, osim svilenih bombona i liciderskih srca.
Varaju se oni koji misle da je taj zanat lak.
Za ovaj zanat èovek je morao da ima dobru volju i jake ruke kako bi mogao na vreme da umesi šeæernu smesu èija je temperatura oko 70 stepeni.
Naravno, ništa bez znanja jer je majstor morao taèno da zna kada je smesa dovoljno kuvana, kada stavlja ekstrakte raznih boja kako bi bombone bile šarene, da zna kada je trenutak kada se iz smese koja se hladi izvlaèe trake za seèenje bombona i luša, kada se i kako nalivaju kalupi za bombone raznih oblika, koliko se peèe testo za liciderska srca, koliko se kuva šeæer za šeæerne jabuke i kada se jabuka umaèe vreo šeæer... a kada sve to moraš da uradiš, onda te proðe i volja da jedeš bombone",
kaže (MONDO)
"Saplun sapuni"su ruèno izraðeni prirodni kozmetièki proizvodi od maslinovog ulja, kozjeg mlijeka, ružmarina i badema, sastojaka tipiènih za mediteransko podneblje.
Posebnost ovakvih proizvoda leži u tehnici izrade hladnim postupkom koji omoguæuje oèuvanje blagotvornih znaèajki svih sastojaka, posebno proteina kozjeg mlijeka koji koži vraæaju prirodnu vlažnost.
Sapuni se suše i dozrijevaju osam do deset tjedana u uvjetima blage mediteranske klime, a izraðuju se ruèno u malim kolièinama kako bi se osigurala kakvoæa.
Uz sapune, dostupna je i èista jadranska sol obogaæenu èistim eteriènim uljima koja pakirana u staklenke s crvenim detaljima i vezom promovira i još jednu specifiènost našeg kraja- konavosku nošnju.
Ne samo što su rimska, turska i druga orijentalna kupatila bila po važnosti ispred ostalih delova kuæe, veæ su se odvajkada ljudi utrkivali manifestujuæi moæ izradom što savršenijeg, lepšeg i bogatije opremljenog kupatila, hamama, kao mesta za meditiranje, pravljenje ozbiljnih planova, pa èak i voðenje carstva, ali i izbegavanje politièkih zamki.
Još od antièkih vremena, jedan od najcenjenijih zanata, kada su majstori imali tretman jednak klesarima, slikarima i uèenim ljudima, bio je keramièarski.
Re: Stari zanati
