citat:

---

zara wrote:
@Diwna, hvala sto odrzavas ovu temu.
Narocito mi se svidio post o koraljstvu.

[Edited by zara on 26-09-2010 at 22:53 GMT]

---

Kolar, stolar… i još ponešto


Kolarski zanat polako ali sigurno nestaje, ali ga tu i tamo, nekom sitnom popravkom i restauracijom .

Zaprežna kola se danas retko mogu videti, a još ređe čeze ili fijakeri koji bude nostalgiju za „dobrim, starim vremenima“ i dobom romantike.
Zapravo, kad su nestala ta vremena i romantika, nestala su i drvena kola, a sa njima i kolari - majstori koji su ih pravili.
Zamenili su ih moderni automobili sa mnogo više upregnutih konja koji se ne vide.
A koliko do juče su oni pravi bili simbol moći i bogatstva njihovih vlasnika.
Zaprežna kola su bila za rad, a čeze i fijakeri za uživanje.
A ni jedna ni druga nije bilo lako napraviti nekadašnjim primitivnim alatom, pa ni danas, ako bi neko i pokušao uz mnogo bolja pomagala .
Danas ovaj zanat izumire , ne pamti se kad je neko poslednji put naručio da mu napravi drvena kola.

Niko danas ne pomišlja da se bavi kolarskim zanatom.
Možda se jednom vrati moda kolara, pa planiram da ga uputim i naučim svim tajnama mog zanata - kaže naš sagovornik.



Za neku od tajni smo se i mi zainteresovali, recimo od koje vrste drveta se kola prave.

– Od jasena, bresta i bagrema, zavisno već od dela za koji se koristi.
Bagrem ide za, kako mi kolari kažemo, trupinu i paoc, jasen za naplatu i raklje..
Zanatstvo nisu samo čekić, makaze, farba ili gvožđe.

To je, prije svega,umjetnost...

Ne mogu svi biti majstori, ali mogu nešto da nauče, nešto u sebi da pokrenu.

IZRADA FRULA.....

Pored cesljeva i cibuka u Godusi se izradjuju i svirala; frule i dvojnice ali u mnogo manjoj mjeri.
Za izradu svirala koriszi se slican alat kao i za izradu cibuka: dlijeto, keser, luklija, svrdlo, belegija, ege,
matkaf (samo za busenje pisce).
saranje svirala postoji poseban alat, i to: letka "cvijetusa", letka "pijavica" i saraljica.


Svirale se izradjuju od bijelog javorovog drveta i od njega su najbole.
Mogu se raditi i od makljena i divlje kruske, ali nisu dobre, jer su "gluhe", tj. nemaju jasan zvuk.
Drvo za svirale mora biti suho.
Ako je sirovo, svirala postepeno pozute i nemaju lijep izgled.
Od suhog drveta ostaj bijela.
Ako se pocne raditi od sirovog drveta, ono se mora postepeno susiti; u slucaju da se naglo susi,
narocito pored vatre, onda popuca.
Zato je najbolje susenje drveta na suncu.

Stari zanati graditelj violina Kos Zeljko

Stari zanati i posebne tehnologije polako ali sigurno zamiru skoro u svim oblastima ljudskog delovanja, ali čini se da u fotografiji ima najviše ”zaluđenika” koji istoriju i nasleđe smatraju kulturnim bogatstvom, a ne prastarom tehnikom koju je nemoguće primeniti u današnje vreme.
Svako novo znanje čini nas bogatijim i potencijalno kreativnijim, a naše novo znanje može biti staro i nekih 150 godina.


Povijest fotografije

Preteča fotografije je tzv. "camera obscura" (već opisana u prethodnom odjeljku) koju su koristili slikari pejzaža i portretisti sve do devetnaestog stoljeća.
Međutim, bit fotografije je da se ona mora sama stvoriti i zadržati na nekom fotoosjetljivom materijalu.
Problem s ranom fotografijom je bio upravo u tome kako sliku zadržati.
Postojali su, naime, materijali koji su u doticaju sa svjetlom mijenjali boju i koji bi onda u kombinaciji s mračnom komorom davali fotografije, ali one nisu bile trajne.

Problem je 1825. riješio Nicéphore Niepce. Njegova metoda zahtjevala je višesatnu ekspoziciju uz jako dnevno sunce.
Ipak, njegova metoda se nije pokazala najboljom pa je u partnerstvu s pariškim slikarem Jacques Daguerreom pokrenuo istraživanje nove metode.
1833 godine Niepce je umro, pa je Daguerre sam nastavio s istraživanjima.

1839. Jacques Daguerre najavio je da je pronašao način kako proizvesti permanentni pozitiv.
Taj je izum nazvan Dagerotipija, a francuska je vlada izum odmah otkupila i ponudila svima zainteresiranim mogućnost da se bave fotografijom i dalje ju razvijaju.
Daguerre i Nepce-ov unuk su zauzvrat dobili doživotnu rentu.

Istovremeno je u Engleskoj William Fox Talbot otkrio drugi postupak, nazvan kalotipija, ali je otkriće držao u tajnosti.
Za razliku od dagerotipije, rezultat kalotipije je bio negativ iz kojeg se je moglo proizvesti neodređen broj pozitiva.
Talbot je svoje otkriće patentirao što je uvelike limitiralo razvoj i popularnost te metode.

U sljedećih nekoliko desetljeća fotografi su umnogome unaprijedili cijeli postupak, ali vjerojatno najbitniji pomak je učinio George Eastman koji je izumio fotografski film, tj. tanku prozirnu traku s fotoosjetljivim slojem.
Prvi aparati koje je proizveo u svojoj tvrtci Kodak su imali ugrađen film, a nakon što bi se potrošila rola filma - cijeli fotoaparat bi se vraćao u Kodak,
a oni bi film razvili, napravili pozitive i vratili aparat vlasniku zajedno s fotografijama i novom rolom filma.
Kasnije, varijante fotoaparata su omogućavale vlasniku da i sam mijenja film i razvija fotografije.

1925. godine na tržište je puštena 35milimetarska Leica - aparat čija je rola filma bila široka 35 mm, što je bilo puno manje od svih dotadašnjih (velikoformatnih) aparata.
Leica je snimala fotografije čije su stranice (najčešće) imale omjer 2:3, što je od tada postao standard.

Sljedeći veći tehnološki korak je bila fotografija u boji.
Samo po sebi to nije bilo revolucionarno otkriće, jer bilo je nekoliko više ili manje uspješnih eksperimenata s bojom tokom devetnaestog stoljeća.
Prvi moderni film u boji, Kodachrome, pušten je u masovnu proizvodnju 1935. godine.
Ipak, tek u zadnjih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća film u boji postaje popularan među amaterima i profesionalcima.



I ne zaboravite definiciju "FOTOGRAFIJA JE UMETNOST CRTANJA SVETLOŠĆU"...

BILA JEDNOM JEDNA ČETKA

ČETKARI Četkarski zanat i sam način izrade, nije se u biti promijenio.
I dan danas na balkanskim, ali i poznatim europskim trgovima čistači cipela njeguju tradiciju čišćenja cipela.
Četke su zakačene po redu od malih do velikih.
To je za mnoge gradove turistička atrakcija, a za turistu najbolji način da dobije visoki sjaj na cipelama.
Četkarstvo se njegovalo i čuvalo kao dio starog zanatstva.
Od oca je ostavljano sinu.
Obiteljska tradicija i manufaktura
Tako je nekada bilo,a bilo je to ovako.



Sam četkarski obrt u povijesti se prvi put pominje u srednjem vijeku u 1354. godine u kome se daju posebne povlastice putujućim "vlasuljar" za izradu proizvoda od ljudske i životinjske dlake, uglavnom za dvorske potrebe.
Tijekom 19. stoljeća se javljaju prve domaće obrtnici, četkara, praveći različite četke za potrebe stanovništva i vojne industrije.
Svoje proizvode prodavali su na tržnicama, panađur i dućanima.
Krajem prošlog stoljeća su u osnovani i prvi četkarski esnafi u sklopu prerađivača kože.
Četka za brijanje se pravila od najfinije dlake jazavca.
Ali, majstori kažu da su nekada na cijeni i volovska, konjska, svinjska, kao i dlaka od raznih divljači.
Mnogo je gospode prošlo kroz ovaj četkarski dućan, a četke su prodavane po cijelom Balkanu, a neke četke za brijanje su se našle na kraljevskom dvoru.
One se uzimaju od konjske grive pa do konjskog repa.
Razlikuju se i po mekoći (bijela i siva).
Za umjetničke četkice, ao tome vode računa slikari, koriste se dlake vjeverice i volovskog uha.
Ovo su skupe četkice, jer je potrebno čak pet tisuća volovskih ušiju za kilogram dlaka.
Najkvalitetnije četke su pravljene od priprodnom dlake, a sada se koriste umjetne koje se prave od plastike-polipropilena.
Ali, istina je i da samo pravi majstor može prepoznati tu razliku.
Mlađe generacije imaju i kompjutere da naprave dizajn za četku za 21. stoljeće. Tako to ide.

Znate li da nema kvalitetnog bijelog brašna bez dobre četke?!
Male mlin četke su vrlo važne u Mlinskoj industriji, ali iu drvnoj, tekstilnoj, pivarskoj (pranje bačvi).

Četke se i danas izrađuju ručno, visoke kvalitete i raznh namjena, za kućanstvo, četke za mašine, pekarske, dimnjačarske, pčelarske, četke za molovanje, farbanje ...

"KO BROD U BOCI PUTUJEM...."


Brod u boci je zbiljska intriga i malo je Ijudi koji se takvoj umješnosti ne bi divili, ali je ipak još manje onih koji imaju dovoljno snage i živaca upustiti se u takav hobby.Jednom je netko pjevao "K'o brod u boci putujem i neću stići nikuda..."

Izrada brodova u boci nije uobičajen hobi, stoga, možete li nam reći kako i kada ste se počeli baviti time?
Zasigurno vas Ijudi vrlo često pitaju: "Kako brod stane u bocu?
" Pa ukratko nam to možete i objasniti.
Istina, Ijude najčešće zanima kako brod "uđe' u bocu.
Za laika je to najintrigantniji dio.
Postoji više tehnika, ali kod svih je osnovno to da se brod u potpunosti napravi izvan boce i tek se onda slaže u boci.

Da li to znaći da boci pilite dno ili grlo?!
To nikako! Takav način rada se najčešće primjenjuje u industrijskoj proizvodnji.

Naime, brod ma koliko velik on bio, a grlo boce usko uvijek brod provlačim kroz grlo i unutra ga dovršavam.
Uvjerili smo se da izradujete brodove svih dimenzija i u svakojakim bocama.
Da li nam možete reći je li teže napraviti manji ili veći brod?

Težinu izrade ne uvjetuje isključivo veličina boce odnosno broda, već je stvar u tipu broda koji se izrađuje.
Stoga zahtjevniji modeli iziskuju više vremena i kompliciraniju tehniku slaganja broda u boci.
Kako odabirete tipove odnosno vrste brodova koji bi se mogli napraviti u boci?

U boci se mogu napraviti sve vrste, tipovi brodova.
Izbor jedrenjaka diktira boca i to svojim volumenom, širinom, bistrinom stakla,...
Katkad je najveći problem baš u boci, jer je vrlo teško pronaći kvalitetno izrađenu bocu u kojoj bi se mogli vidjeti svi detalji broda.
Naime izrađujemo makete originalnih brodova, s tom razlikom što su u boci, što se tiče tipova jedrenjaka najčešće izrađujem galijune i linijske brodove, a ostale tipove izrađujem samo ako uspijem pronaći originalne nacrte.
Ljudima je rad zanimljiv i lijep, a kada se to dvoje spoji može se pričati i o prodaji (kupnji).



K'o brod u boci putujem
a necu stici nikamo
jer predobro se poznajem
da bez tebe bih mogao

K'o brod u boci putujem
i previse ti dugujem
a dao sam ti premalo

Brod u boci - Oliver

Meni prelijep.... stari zanat.

AKO SE VJESTINA KORISTI UOBICAJEN ILI PRAKTICAN NACIN , OBICNO CE BITI SMATRANA ZANATOM , A NE UMJETNOSCU .

SLIKANJE NA VODI

POVJEST UMJETNOSTI EBRU

S obzirom da ebru radovi nisu potpisivani i da ima vrlo malo pisanih izvora o ovoj umjetnosti, ebru je jedna od umjetnosti o čijoj se prošlosti zna veoma malo. Danas je skoro nemoguće utvrditi otkada točno datira jedna od najvažnijih umjetnosti ukrašavanja papira, ebru. Iako su se ebru radovi mogli naći među koricama vrlo starih knjiga (unutarnje strane korica su obično bile ukrašene ebru radovima), nemoguće je dati sud o periodu njihovog nastanka, zbog mogućnosti da su dodani naknadno.
Najstariji radovi ovakve vrste potiču iz XV stoljeća. Što se etimologije riječi "ebru" tiče, smatra se da potječe iz čagatajskog jezika. Umjetnost ebru rođena je u Buhari, zatim je došla do Irana, odakle je dospjela do Anadolije. Značenje spomenute riječi može biti sljedeće: šareni papir koji se koristi za pravljenje svezaka i korica, zatim na perzijskom jeziku: poput oblaka, obrva itd.. Na Zapadu ebru nazivaju "turskim mramornim papirom".

Ebru je tradicionalna turska umjetnost ukrašavanja papira. Ukoliko ste ikada vidjeli papir s uzorkom mramora, ukrašen različitim cvjetovima i oblicima, sigurno ste se susreli s ovom umjetnošću. Ništa ne bi bilo neobično da sve te interesantne šare i oblici ne nastaju na vodi! Sama tehnika ukrašavanja papira čini ebru jedinstvenom umjetnošću.
Naime, koriste se isključivo prirodne zemljane boje, kistovi od konjske dlake sa drškama od stabla ruže, i prirodni pripravci za zgušnjavanje vode. Željeni dezen i oblik se dobivaju tako što se na vodu zgusnutu određenim supstancama nakapa željena boja, koja se nakon toga, uz vašu maštu, i pomoć specijalnih šila oblikuje u najrazličitije forme. Kada je voda oslikana, na nju ćete pažljivo postaviti papir, i slika je gotova!



Jedna od najbitnijih karakteristika ove umjetnosti je to što njom može svatko baviti.
Naravno, od talenta i kreativnosti ovisi koliko će radovi biti interesantni i različiti.
Ebru se koristi za ukrašavanje rubova kaligrafskih djela, na koricama rukopisa,
kao podloga u reprezentativnim kaligrafskim albumima, na kravatama, pokrivačima za sto i ukrašavanje zidova.
Slikanje na vodi-jedna jako zanimljiva tehnika..

Pogledajte, odlicno je ...zastaje dah. ..stvarno preljepo!

Slikanje koncem

U koliko volite nešto neobično, nesvakidašnje i cijenite ručni rad, onda ste na pravom mjestu!





Uzivajte ....

PARFEMI KROZ STOLJECA

Riječ''parfem''potiče iz latinskog jezika. To je složenica sastavljena od riječi Per što znači kroz i Fumus, što znači dim.
Za pretpostaviti je, da su parfemu naziv dali Francuzi - prvi veliki majstori zanata destilacije parfema novog doba.
Međutim, prvi put riječ''parfem''upotrijebili su Rimljani za ugodne mirise koje je pružao upaljen mirišljavi štapić.

Prvi oblik parfema bio je mirisni štapić otkriven u Mezopotamiji prije 4.000 godina.
U Mezopotamiji su prvi put počeli miješaju mirisne prirodne tvari s vodom i uljem, pa su tako dobivenim tekućinama trljali tijelo.
U Grčkoj i Rimu ruža je bila osobito obožavana biljka, pa je upravo ružina vodica najstariji poznati miris dobiven procesom destilacije.



U antičko doba pak vjerovalo se, da se upotrebom parfema postaje sličan božanstvima.
Interesantan je i podatak da se stanovnici Versaillesa nisu baš često kupali.
Umjesto sapuna, obilato su koristili parfeme i razne kremice.
I danas se priča o kralju koji se za četiri godine samo jednom okupao.
U srednjem vijeku crkva je osuđivala alhemičare, koji su važili za proizvođače parfema.
Smatra se i da je osamnaesti vijek razdoblje u kojem počinje da se prati moda.



Odabir pravog parfema od velike je važnosti za naš imidž.
Možda ništa na suptilniji način ne govori tako puno o nama, kao parfem koji koristimo.
Odabir dobrog mirisa je subjektivan, ali ipak, taj miris mora biti onaj koji najbolje odgovara mirisu vaše kože i na tom osnovu kreira i vaš poseban izgled.
Od davnih vremena pa sve do danas, parfem je jedna od stvari kojom se najjače ostavlja dojam na druge, pa je upravo iz tog razloga on, jedan od najrađe primanih i poklanjanih poklona.
Koji najtoplije preporučujem, Chanel "Allure", "Mania" Armani, "Eden" - Chacarel, naročito plavušama dobro stoji ...

Stari Grci mislili su da se upotrebom mirisa približavaju bogovima i prvi su procesom destilacije napravili mirisnu ružinu vodicu.
Tek posle Drugog svetskog rata parfem ulazi u svakodnevnu upotrebu i postaje roba.

Ipak, ne bilo kakva.
I danas u njoj odzvanja duh starine.