Makrame (Macramé) je drevna vještina vezivanja èvorova u odreðene uzorke,
koji se mogu iskoristiti za cijeli niz kreativnih uporaba; od nakita (micro macrame) i kuænih dekoracija, do držaèe za vaze i odjeæe.
Pojam ''macramé'' je arapskog porijekla i u svom orginalnom znaèenju znaèi- resa, nit.
Umjetnost makramea datira još iz 13. stoljeæa, kada su arapski tkalci poèeli vezivati dodatnu tkaninu na rubove njihovih nošnji.
Poèelo je, dakle, kao zanat, a razvilo se u zbilja pravu umjetnièku kreativnost.
U 14. i 15. stoljeæu taj se zanat trenira i u Italiji i Francuskoj, no ti radovi ostaju ''zatoèeni'' u crkvama kao ruho oltara.
U Velikoj Britaniji postaje popularan tek u 19. stoljeæu.
Legenda kaže da su sjevernoamerièki mornari proveli duge sate na brodovima uèeæi tehniku makramea.
Time su radili pokrivaèe za zvona, kotaèe, razno- razne mreže, privezivali brodove...
Tijekom godina ova je umjetnost i zanat pala u ne- korištenje,
da bi se ponovno oživila 60ih godina s hippie pokretom i od onda se ponovno budi taj interes za drevnim zanatom.
Ono u èemu se makrame razlikuju od heklanja je što se tehnika makrame sastoji od
vezanja èvorova kako bi se dobili razlièiti efekti.
Tehnika makrame i heklanje poznate su od davnina,
a sada su se ponovno vratile na modne piste.
Najstariji predmeti od stakla za koje postoje tragovi egipatskog su porijekla i Egipat je dugo bio najveæi proizvoðaè stakla.
Umijeæe puhanja stakla usavršeno je kasnije u Feniciji oko 750. godine prije Krista.
U novije vrijeme majstori staklari iz Sirije razvili su naèin proizvodnje staklenih predmeta koji se nametnuo i ostao nepromijenjen sve do XIX stoljeæa, a i danas se primjenjuje u izradi stakla: tzv puhanje stakla.
Pomoæu dugo staklene cijevi staklari vade otopljenu masu iz peæi, pušu u cijev okreæuæi je u rukama i zatim vještim pokretima ruku oblikuju predmete od stakla.
Tijekom bizantskog razdoblja primjena stakla postala je još šira: ono se poèelo rabiti za kockice u mozaiku i vitraje u crkvama, kao ukrasni element na zidovima.
Staklarsko umijeæe dostiglo je najviši stupanj savršenosti i XIII stoljeæu u Muranu, otoku u venecijanskoj laguni, kada su se predmeti lakirali dok je staklo bilo još vrlo toplo, a tu je tehniku u XVI stoljeæu zamijenila tehnika lakiranja hladnog stakla.
SLIKE U TEHNICI PRESOVANE SLAME , VEOMA RIJETKA VRSTA UMJETNOSTI , KVALITETNO I VRLO PRECIZNO URADJENO
****RUCNI RAD STARI ZANAT****
A tehnika kojom se radi ****
Ja sam radio na podlozi od shper ploce koju predhodno ofarbam u crno (ili bilo kojaprikladna boja za odabrani motiv) ... obicnom olovkom se izcrtaju konture i granicerazdvajanja boja ... suha i zdrava slama se splosti izmedju bilo kakvih drvenih valjaka ...onda se po duzini rascjepi ziletom i jos jednom ispravi valjcima ... dalje se procjenjujeduzina,2-100m m, zavisno od potrebe, takodje se skracuje ziletom i lijepi bilo kojimljepilom na podlogu ... prakticno to izgleda kao rad s mozaikom ...
Boja slame je zlatno zuta uz male varijacije ... ali ono sto mnogi ne znaju, a ja sam tosaznao od profesora likovnog, da se moze dobiti mnogo boja od slame ... naime,slama se potopi u vodi ... stoji da prenoci a onda se iznese da se na suncu osusi ...naravno, mora svaka slamka da se odvoji od druge jer se zalijepe ... ta osusena slamamijenja boju-mogu se dobiti prelijepi tonovi od zelene do crvene, plave, ljubicaste .. .tonovi su nezni ali odlicni za rad slika u boji ... potrebno je mozda iz vise pokusajasakupiti neku boju, jer se ne moze predvidjeti kako ce se slama obojiti ...
Zanate“, prastaru tradiciju proizvodnje stvari ruènim radom od metala, kože, drveta, tekstila i zlata, te proizvodnju cipela i tepiha.
Tu su svjetski poznati „Tabhana“, kožari iz Visokog, ili „Grnèari“ iz Lijeseve i njihova izvanredna glinena keramika, te rezbari iz Konjica, gdje se tradicija rezbarenja prenosi sa oca na sina.
Kupovina autentiènih, lokalnih rukotvorevina stvara nove moguænosti prihoda za žene i ljude iz ruralnih podruèja, te pri tome štiti jednu sve rjeðu kulturnu baštinu.
S druge strane se pojavljuje sve više i više mladih dizajnera sa novim idejama za dizajn namještaja i garderobe.
diwna
Rezbar iz Konjica (zaboravila sam ime) je radio stolicu za papu Pavla kad je posjetio BiH. Isti su radili i namještaj koji se nalazi u kuli Gradašèeviæa, u Gradaècu..Umjetnost..
citat:hurija wrote:
diwna
Rezbar iz Konjica (zaboravila sam ime) je radio stolicu za papu Pavla kad je posjetio BiH. Isti su radili i namještaj koji se nalazi u kuli Gradašèeviæa, u Gradaècu..Umjetnost..
Hurija , evo bas sam procitala vise o tome..
Tradicija duga sto godina .
DRVOREZBARSTVO – SEVDAH U DRVETU
Drvorezbarstvo je umjetnièki zanat, umjetnost, poezija, pjesma u drvetu, koja na ovim prostorima traje preko 150 godina.
Drvorezbari su, lirski zanesenjaci, dobri ljudi zlatnih ruku, koji udahnjuju dušu plemenitom drvetu trešnje, oraha, graba, kruške, javora, jasena i brijesta.
Oni prave bosanske šare i duborezom, prenose motive iz prirode i sa steæaka, pa je tu trs vinove loze, riba, cvijet, list, sve domaæe životinje, zvijezda, kolo djevojaèko...Po toj, bosansko – konjièkoj šari na suvenirima, namještaju i seharama, Konjic je postao prepoznatljiv u svijetu.
Umijeæe drvorezbarenja, sa specifiènim motivima, u gradu na Neretvi, prenosi se sa koljena na koljeno.
Tkanje i vezenje u drvetu se nastavlja, pored šare arapske, perzijske, slavonskog, carigradskog i ohridskog duboreza, ovdje dominira bosanska šara, kažu rezbari, u èijim radionicama se još èuju zvukovi èekiæa i dlijeta.
"Izrada baletnih suknjica stari je zanat koji postepeno izumire.
U èitavoj Europi samo je jedan majstor tog zanata.
Dok je kod suknjica fokus èesto na izvanjskom,
Neffu zanima ono što je ispod - kako je izraðena i kako ostaje kruta i istovremeno plesaèima pruža dovoljno slobode za ples", objasnila je Hoitink. (/Novi list)
i
Prelijepo !!!
Balet ima manje izražajnih moguænosti nego jezik i muzika, ali može biti isto toliko, a možda i u veæoj mjeri, izražajan i sugestivan.
Pod jednim uslovom: da bude savršen...
Balet je u nezavidnom, ili sreænijem položaju, on je ili savršenstvo ili promašaj.
Od baleta uvijek zahtijevamo najviše.
Kao od poezije. Meša Selimoviæ
MOZAIK, TISUÆLJEÆIMA poznata slikarska tehnika, u domu najèešæe upotrebljavamo na zidovima ili podovima u kupaonici i kuhinji, te kao dio namještaja ili ukrasni predmet. Izvan zgrada mozaik se uglavnom može vidjeti na stazama u vrtu ili u i oko bazena.
Tehnika mozaika je jednostavna: razne kamenèiæe, stakalca ili razbijene keramièke ploèice potrebno je utisnuti u cement, žbuku, ljepilo, poliestersku smoli...., te nakon sušenja fugirati.
Materijal za slaganje mozaika uglavnom se pronalazi u podrumima ili odlagalištima graðevinskog materijala (stare keramièke ploèice), te uz rijeke i more (kamenèiæi). Sve potrebno za izradu mozaika može se nabaviti i u hobby salonima ili velikim trgovaèkim centrima.
Baštovan (vrtlar) je zanatlija ili èovek kome je zanimanje da urerðuje: bašte, parkove, vrtove.
Ovaj posao podrazumeva: obraðivanje zemljišta, sejanje, saðenje i presaðivanje biljaka, zaštitu biljaka od štetoèina, podrezivanje, okopavanje, zalivanje i drugo.
Baštovan koristi razne alatke za rad kao što su: motika, ašov, grabulja, pijuk, vinogradarske makaze, makaze za podrezivanje žbunja, testera, sekira, prskalice i drugo.
U novije vreme se koriste i savremene mašine kao što su: sejalica, moto-kultivator, kosaèica, motorna testera i drugo.
Ranije je to bilo zanimanje èoveka koji kod jednog gazde ureðuje i održava vrt ili (baštu) velike površine sa mnogo drveæa, ukrasnog žbunja, cveæa i drugih ukrasnih biljaka.
Postojali su i baštovani koji su ureðivali nekoliko manjih vrtova (parkova) ali na više razlièitih mesta (kod razlièitog gazde).
Od tog zanimanja je baštovan živeo i izdržavao svoju porodicu.
Danas baštovani ureðuju mahom javne površine: parkove, travnjake, leje sa cveæem ili površine nekih veæih institucija (fabrike, škole, univerziteti, muzeji, kulturno istorjiski spomenici...).
Za baštovane se danas kaže da se bave hortikulturom.
Za obavljanje ovog posla potrebno je poznavati više veština: obradu zemljišta, zaštitu bilja...
Pored znanja o svakoj biljci u bašti, baštovan treba da uloži mnogo truda i ljubavi u ureðivanju bašte.
Baštovanstvo je svojevrsna umetnost i iziskuje pravi oseæaj za lepo kako bi biljke što bolje uspevale a bašta bila lepo ureðena i lepo izgledala.
"Tajne Zanata" se, suglasni su oni, kupuju, "kradu" od kolega, ali su najèešæe dio obiteljske tradicije i prenose se s "koljena na koljeno".
Najstariji pisani dokument koji opisuje maðionièarski nastup datira iz 17OO.g p.n.e.
-Najpoznatije maðionièarsko društvo MAGIC RING osnovano je 1905. godine u Londonu a kako je zabilježeno prvi televizijski nastup izveden je 1936. godine.
Time su se bavili sveæenici i lijeènici u starom Egiptu, Grèkoj i Rimu kako bi uvjerili ljude da posjeduju neobiènu moæ. Danas je magija neka vrsta zabave.
Maðionièar svojim vještim rukama ili pomoæu raznih tehnièkih pomagala obmanjuje gledatelje, pa oni ponekad povjeruju da je on uèinio nešto nemoguæe.
Svi mi znamo da se iza te „magije" krije obièan trik, ali uživamo u tome što smo na tako vješt naèin prevareni.
U staro doba na svakom su dvoru postojali stalni maðionièari, ili su pozivani maðionièari iz drugih mjesta da zabavljaju dvorjane.
Trikovi s kojima su se služili bili su posve obièni, a sve što im je bilo potrebno nosili su sa sobom u džepovima.
Prva knjiga o magiji napisana je 1584. godine, ali su maðionièari, naravno, izvodili svoje vještine dugo vremena prije toga.
U srednjem vijeku maðionièari su poèeli putovati iz grada u grad, pa èak i iz jedne zemlje u drugu, tako da su ljudi znali kad æe doæi i radosno ih doèekivali.
S vremenom su njihove predstave postajale sve veæe, a oprema sve složenija, pa su poèeli putovati kolima, a predstave su prireðivali u iznajmljenim radnjama ili salama.
Poèetkom 19. stoljeæa veæ su izvoðene sve maðionièarske vještine koje i mi danas gledamo.
Umjesto fantastiènih kostima i glomazne opreme, maðionièari su poèeli oblaèiti veèernja odijela i izvoditi trikove koji su uglavnom ovisili o njihovoj osobnoj spretnosti.
Maðionièari prividno poništavaju prirodne zakone.
Pod njihovim prstima novèiæi i karte postaju zaèarani, iz marama izleæu golubovi, a iz šešira beli zeèevi.
Njihov jedini cilj je da u nekoliko minuta zadive i zabave, a da bi u tome uspeli, potrebne su spretne ruke i meseci napornog vežbanja.
Iako izazivaju oduševljenje gde god da se pojave, malo koji maðionièar može da živi od ovog starog zanata, pa je magija veæini samo usputno zanimanje.
Re: Stari zanati
