TUZLANSKA (CRNA) HRONIKA
Pisanje priloga za ovu rubriku je poput noćne more. U pitanju je nedostatak volje izazvan deprimirajućim saznanjem da bi hroničarsko bilježenje tuzlanskih zbivanja ovu rubriku pretvorilo u crnu hroniku.
Vandalsko novogodišnje gađanje grudvama opštinskog načelnika Imamovića, pokazalo se primjerenom najavom dešavanja koja nas čekaju u novoj godini. Već uobičajeni protestni skupovi radnika pred zgradom Kantona, koje policija voli da definiše kao skupove visokog rizika, pokazuju da su posve benigni u odnosu na masovne tuče maloljetnika, pucnjave sa ranjavanjima, oružane pljačke, trenjiranje policijske strogoće na prognanicima, a eto doživjeli smo i da se maloljetnička prostitucija i dilanje droge presele iz skrivenih kutaka grada u reprezentativni javni objekat kao što je tržni centar na Brčanskoj Malti.
Dok policija traga za počiniocima pljački, Tuzlaci se s pravom pitaju šta se to dešava, otkud takva nagla eskalacija kriminala? Jedni misle da su se kriminalci osilili zbog neefikasnosti policije i blizine međuentiteske granice. Drugi opet smatraju da je narkomanija poprimila ogromne razmjere i da pljačkanje vrše očajni narkomani da bi se domogli droge. Treći odgovor vide u rapidnom ekonomskom propadanju i grada i Kantona i zlurado najavljuju da je sve ovo samo uvod u još gora dešavanja, kada će oni koji nemaju jednostavno početi da otimaju od onih koji imaju.
O ostalim varijantama nećemo jer smo posve sigurni da jednoznačnog odgovora nema i da u svakoj od njih ima nešto od istine. Jedno je sigurno. Osjećaj nesigurnosti Tuzlaka u 2002. je puno veći nego u ne tako davnim ratnim godinama. Tada smo bar znali odakle nas vrebaju granate, a danas nas i bezazlezna šetnja gradom, ulazak u banku ili apoteku, piće ili kafica u nekom od lokala, za tili čas može pretvoriti u svjedoka ili još gore, žrtvu za vijest iz novinske crne hronike.
Kao što to obično biva, najjače žaoke kritike usmjerene su prema policiji. Nju podstiču i kvazi političari da bi skrenuli pažnju sa svoje odgovornosti i usput istakli brigu za sigurnost glasača.
Na nesreću, policija zaista nije nevina i snosi značajan dio odgovornosti, a uz to se ponaša i kao slon u staklarskoj radnji. Ne znam ni sam koliko sam u posljednjih nekoliko dana čuo komentara u stilu da policajci vježbaju strogoću na prognanicima ili u odvoženju "paukom" pogrešno parkiranih vozila, a nema ih nigdje kad je prava frka.
Tržni centar za drogu i prostituciju |
Veliki minus zaradili su i na zakašnjeloj raciji u tržnom centru na Brčanskoj Malti. Iako cjeli grad već odavno bruji o tome kako se tamo dila droga i podvode maloljetnice za par maraka, racija je napravljena tek onda kad je "Front slobode" objavio članak u kojem jedan od podvodača sa imenom i prezimenom opisuje zbivanja u tom centru. Samo dan prije, potparol MUP-a za informisanje dao je izjavu kako je policija nemoćna jer nema konkretnih dokaza za akciju. Umjesto policije kojoj je to posao, dokaze su eto prikupili novinari i nametnuli logično pitanje o efikasnosti, inertnosti i naravno, korumpiranosti policije.
Kao šlag na tortu, gradom je prostrujao trač o satiričnoj zgodi u kojoj je policija nesretno, ali opravdano, zaustavila i isključila iz saobraćaja ženu moćnog SDP-ovog političara (Sead Avdić), a onda "gospođa ministarka" digla frku koju je morao da stišava sam ministar policije (Muhamed Čaušević), i to na najgori mogući način, naređenjem policajcima da vrate tablice na vozilo koje nije bilo registrovano "samo" 109 dana.
Ne valja ni ako je trač tačan ni ako je izmišljen. Ako je tačan, plastično dokazuje da pred zakonom nismo svi jednaki, a ako je izmišljen i prepričava se, pokazuje šta narod misli o policiji.
Ali, nije pošteno na policiju navaljivati sav teret odgovornosti. Možda mogu biti efikasniji ali je i laiku jasno da ne mogu biti na svakom mjestu na kojem se dešava nešto ružno. Da li zbog ratnih stresova, ili poratnih frustracija zbog očiglednog siromašenja, ili zbog nećeg trećeg, svakodnevica pokazuje da su živci nasih sugradjana toliko stanjeni da se i bezazlene situacije pretvaraju u incidentne. Zabrinjavajući broj Tuzlaka je izlaz iz problema našao u samoubistvu, a katastrofalno veliki broj, posebno mladih, bolji život potražilo je u narkotičnim sredstvima. Na sve to treba dodati i realnu mogućnost da se u vode kriminala otisnu i oni koji to nikada ne bi učinili da su ekonomske prilike bolje. Dovedeni na ivicu očaja mnogi će frustirano reći da neće dopustiti da im djeca gladuju i da će oteti od onih koji imaju. Naravno, većina to neće uraditi ali je opasno što neki hoće.
Još je opasnije što su i klinci postali svjesni da su gotovo nedodirljivi zbog nedostatka ustanova za zbrinjavanje maloljetnih delikvenata. Problem se usložnjava činjenicom da jedan broj tako proizvedenih delikvenata neće odustati od stečenih navika ni nakon sticanja punoljestva.
Kako god, generatora kriminala ima mnogo, a posve je neupitno da je u osnovi problema naša otužna ekonomska zbilja. To policija ne može rješiti. Slikovito, društvo nam je bolesno, policija je tu da skida temperaturu ali bolest mora liječiti neko drugi. Znamo svi, ti drugi su političari.
A vrijedi li trošiti riječi na naše političare. O njihovoj (ne)sposobnosti, (ne)moralu, gramzivosti, bezosjećajnosti i demagogiji sve je već rečeno i sve se zna. Sva njihova filozofija svedena je na jedno, stvaranje privida da se nešto radi i zagrizanje što većeg komada slasti dok su na vlasti. Poneki se i zadavi, na radost naroda, ali tu su drugi da ga izvuku lupkanjem u leđa, i tako u krug. Jedni odu, drugi dođu, i uopšte nije bitno kojoj partiji i kojem narodu pripadaju, jesu li pozicija ili opozicija. Do kada? Sve ima svoj kraj i početak pa će i ovom jadu jednom doći doći kraj. Belaj je što prije kraja može biti još gore, puno gore, a januarska crna hronika 2002. kao da nam to i najavljuje.
M.P.
|