  a
dodjeli ovogodišnje Nagrade "Meša Selimović" dogodila
se jedna nesvakidašnja stvar. Grupa pisaca sklonih nogometu
je na pitanje ljubaznog gradonačelnika Jasmina Imamovića
šta bi voljeli da vide u Tuzli i njenoj bližoj okolini, skoro
jednoglasno odgovorila: "Dževada Šećerbegovića!"
Kako i ne bi: većina romantičnih priča o svim bosanskohercegovačkim
igračima koji su mogli biti svjetske veličine ali nisu imali
sreće da to budu, bilo zbog zdravstvenih problema ili činjenice
da su živjeli ne baš sportskim životom, kao da se susreće u
njegovoj biografiji. Bio je lijevo krilo koje je centriralo
tako da se ponekad činilo da je ispred gola dovoljno postaviti
drvo i da će se lopta o stablo odbiti i ući u gol. Kasnije,
pričali smo o radijskim prenosima utakmica s Tušnja i kultni
pjesnik Zagreba Simo Mraović je rekao da se sjeća
kako je komentator znao i po nekoliko puta zaredom ponoviti
njegovo prezime kad bi opisivao gol "Slobode". Danas
je Šećerbegović sportski direktor kluba u kojem je igrao veliki
broj čarobnjaka koji nikada nisu poletjeli, ali ih pamte svi
oni koji imaju fudbalske "dvije čiste".
DANI: Šećere, Vaš suigrač
Fuad Mulahasanović jednom se povjerio: "Niko od nas igrača
iz tadašnje `Slobode´ nije puno brinuo o tome što ne igra
za reprezentaciju, mada su neki od nas stvarno bili zaslužili
taj dres." Otkud takvo mirenje sa nepravdom?
ŠEĆERBEGOVIĆ: U
to vrijeme je Tuzla bila provincija; da smo bili iz
Sarajeva, možda bi sve to i drugačije bilo. Tuzla je bila
rudarska, ostajala je uvijek po strani i odjednom se pojavi
neka generacija koja igra dobro fudbal. Učas cijela bivša
Jugoslavija priča da smo sjajni. Aleksandar Obradović,
trener i fudbalski vizionar, legendarni Doktor O, govorio
je: idite u Tuzlu da vidite šta je fudbal. Znao je reći i
to da je svaka ekipa koja na Tušnju ne dobije pet komada -
dobro prošla. Ispalo je da sam jedini igrač u istoriji "Slobode"
koji je zvanično igrao za A reprezentaciju, ali je to, čini
se, mizerno u odnosu na to šta sam mogao postići. Naša ljubav
prema gradu, prema životu, okolini u kojoj smo stasali, učinila
je i to da nismo baš bili pravi profesionalci. Drukčiji bi
mi život bio da sam igrao za "Zvijezdu", "Partizan"
ili "Hajduk", svakako da bih više napravio, više
utakmica za reprezentaciju, i drugačija bi mi i karijera bila,
i život. Ali...
DANI: Ne bi, što narod
kaže. Nedavno preminuli velikan hrvatskog nogometa Ante Biće
Mladinić htio Vas je dovesti u "Hajduk". No, čini
se da je on znao u dušu mentalitet igrača kakav ste Vi. Jednom
je za Blaža Sliškovića doslovno rekao: "To vam je kao
kad dođete u restoran koji ima sjajnog kuhara pa vam jedne
subote iznesu jelo da prste poližete, a sljedeće da ga se
ne može ni pogledati, a sve od istih sastojaka i još isti
čovjek kuha!" A takvih "kuhara", i to još na
lijevom krilu, i to u BiH, bio je veliki broj: Abid Kovačević,
Semir Tuce, Predrag Pašić...
ŠEĆERBEGOVIĆ: (Osmijeh)
To je pomalo i filozofsko gledanje jer mi smo ipak bili mahalska
djeca i odgojeni tako da smo se zadovoljavali sitnim. Važnije
nam je bilo šta će nam reći prijatelji koji su s nama išli
u školu nego neki veliki stručnjak. Bivali bismo sretni kad
zadovoljimo našu publiku. Nismo bili dalekovidni, nego mali
ljudi dobri svojoj mahali. Svi ti igrači koje ste nabrojali
mogli su od mladih dana igrati u velikim klubovima, i da jesu,
svijet bi, što se kaže, bio njihov. Ovako, nama je bilo važno
i da se zabavimo. Jednom smo na gostovanju u Mostaru skoro
ubijedili sudiju da ne zna razliku između žutog i crvenog
kartona. Ta ljubav prema životu rezultirala je manjim dosezima
u fudbalu, ali voljeli smo fudbal i ipak smo ga igrali iz
ljubavi, ne shvatajući da je to posao i da iza svega treba
da stoji interes. Teško smo se mogli mijenjati, a ja sam,
eto, imao i tu nesreću da se nakon olimpijade u Moskvi 1980,
gdje sam bio proglašen za najboljeg igrača, razbolim. Što
se tiče onih koji su mogli više a nisu - tu je Mulahasanović
prvi, ne zato što smo prijatelji, nego zato što je bio igrač
sa rijetkim znanjem. To se ne rađa.
DANI: Imali ste i dosta
uspješnu epizodu u Turskoj.
ŠEĆERBEGOVIĆ: Nastavio
sam karijeru u "Besiktasu", to za naše uslove jeste
veliki klub, ali, šta ćeš, Božije davanje da me je uhvatila
ta tuberkuloza, s kojom sam se teško nosio. U "Besiktasu"
sam doživio neke od najljepših trenutaka: čovjek koji je tada
bio predsjednik kluba, Mehmet Ustunkaya, rekao je da
oni hoće prvo Šekera insana, a onda fudbalera i da su mi vrata
kluba uvijek otvorena. Cijeli stadion je skandirao "Šekerbej!,
Šekerbej!", a ja sam se osjećao fantastično. Mogu samo
zamisliti šta će sad, nakon ovog SP-a, biti dolje s fudbalom,
jer ti hastovi, kako oni zovu te bolesnike, ni prije 20 godina
nisu htjeli nigdje drugdje spavati nego na stadionu kad bi
se igrali derbiji sa "Fenerbahceom" ili "Galatasarayem".
Tamo zaista vole fudbal i čini mi se da se neće zadržati na
ovom trećem mjestu i da će željeti da uvijek budu u vrhu svjetskog
fudbala. Na njih će se odsad uvijek morati računati jer su
toliko novca uložili, toliko se daju fudbalu da ništa od ovoga
što su napravili nije slučajno.
 DANI:
Dosta je oprečnih mišljenja o kvalitetu današnjeg fudbala.
Šta Vi mislite?
ŠEĆERBEGOVIĆ: Igra se brz
i jak fudbal i tu ima strašnih igrača koji i tehnički odskaču,
međutim, najveći krivci za to što baš i ne gledamo kvalitetnu
igru jesu treneri. Oni traže presing, igrači su zaista izrazito
kondiciono spremni, tako da nema onoga da ekipa ima jednog
ili dva dobra igrača, a da su ostali solidni. Sad svi od desnog
beka do lijevog krila znaju da igraju lopte, svi su fizički
pripremljeni. Stilski svi liče jedni na druge, čini mi se
da samo Španci i Englezi ostaju vjerni svom načinu igranja
i dobre se utakmice mogu pogledati, uglavnom, u tim ligama.
Italijanske i njemačke utakmice je meni - koji fudbal doživljavam
više kao igru nego kao atletsku maratonsku ragbi borbu - teško
gledati. Želim vidjeti dobar potez, centaršut, dobro primanje
lopte... Za mene je Zidane najveći, ali najupotrebljiviji
je Beckham. Kad postoji takav igrač, onda treba praviti
igru ekipe prema njemu. Zidane je u "Juventusu"
igrao sjajno dok je imao Davidsa da trči za njega.
Nema više igre na talenat kao kod nas. Danas je veliki onaj
ko ima talenat i ko može trčati od 10 do 15 km.
DANI: Kako vidite sadašnjost
i budućnost bosanskohercegovačkog fudbala i kako ocjenjujete
rad vodstva Saveza, za koji je očigledno da svoj posao ne
radi baš najbolje?
ŠEĆERBEGOVIĆ: Mislim da
mi imamo talenata kao niko u Evropi. Naš fudbal ubija to stanje
nesigurnosti, nepostojanje adekvatnog zakona o sportu. Mnogo
je pogrešnih ljudi ušlo u fudbal, i ne samo u njega nego u
sport općenito. Sve to je teško izdržati, a situaciju u kojoj
omladina sve više poseže za oružjem ili drogom najbolje je
riješiti sportom. Ali, ponavljam, pogrešni su ljudi u sportu.
Da nije tako, dosad smo mogli imati ko zna koliko Hasana Salihamidžića
i Sergeja Barbareza. Da li ljudi koji vode Savez to rade pogrešno,
teško je reći, oni su dugo na toj poziciji, ali je očigledno
- kad se pogledaju dosad postignuti rezultati - nešto ne štima
i mora se mijenjati. Sve počinje na vrhu, jer mi iz baze ne
možemo ništa napraviti ako oni s vrha ne počnu mijenjati.
Kakav je to fudbal u kojem sudija koji odsvira utakmicu više
zaradi nego 22 igrača na terenu. U nas je tako da sudija najviše
košta, više od tih ljudi koji se sedam dana trude da odigraju
utakmicu, a nakon nje dobiju 50 maraka za ručak ili večeru.
Tu nema fudbala.
DANI: "Sloboda"
danas kao da nije ni sjena onog što je nekad bila. Razmišljate
li o podizanju kluba u kojem ste proveli bezmalo cijelu karijeru?
ŠEĆERBEGOVIĆ: Kako da ne!
Kad se sjetim, lopta ide prema meni, primam je, a pošto sam
bio brz, razmišljam kuda da krenem. A ljudi ustaju i viču:
"hora, hora, Šećere!" - cijeli stadion na nogama.
Danas smo u teškoj situaciji. Na zadnjem derbiju "Željo"
- "Sarajevo" igralo je šest nekadašnjih "Slobodinih"
igrača... U klubu se nešto iz korijena mora promijeniti, od
Upravnog odbora do Skupštine. "Sloboda" ima igrače
koji su zaredom tri godine prvaci BiH, kadetski i juniorski
prvaci, ali niko da napravi nešto od njih. Sve se oko kluba
svodi na to ko će uzeti gradnju stadiona, ko će uzeti poslovne
prostore, ko će nešto dobiti. Niko ne misli na fudbal, na
djecu koja igraju. I zato imamo tako malo publike, 200-300
ljudi dođe na utakmicu. Prije dvije godine, kad je rahmetli
Mustafa Hukić vodio ekipu, devet utakmica smo imali pun
stadion. To znači da su ljudi željni fudbala. U našem kantonu
je u jednom trenutku bilo šest prvoligaša, to znači da je
svako u svojoj mahali htio biti prvi. Ako kanton želi da dobije
jedan klub, onda se on mora opredijeliti, a svi znamo da je
"Sloboda" najveći gradski klub, koja uz pametno
vodstvo može odigrati i nekoliko kola u evropskim kupovima.
DANI: Danas živite sportski,
pomalo povučeno i u krugu obitelji.
ŠEĆERBEGOVIĆ: Da
sam tako kao igrač, bio bih u "Realu". Sretan
sam čovjek, imam porodicu, i ponekad žalim što se nisam naigrao
za reprezentativne selekcije. Ipak, odigrao sam dosta dobrih
utakmica, meni najdraža je bila kad sam dobio čistu "desetku"
u novinama. Igrali smo protiv "Crvene zvezde" u
Beogradu i dobili smo tu utakmicu 3:1, a na meni su se promijenila
tri igrača: Đorđević, Muslin i Jelikić.
Protiv "Adane" sam za "Besiktas" odigrao
fantastičnu utakmicu: bilo je 5:0 za nas i tražio sam od Branka
Stankovića da me promijeni. On meni viče da je već zamijenio
dva igrača. Onda sam ga ljutito nakon utakmice pitao: što
me nisi mijenjao?, a on će: "E, moj Šećer, ja sam gledao
u svoje vrijeme samo Garrinchu da je tako igrao, šta bi mi
novinari uradili da sam te zamijenio?" I sada volim da
igram. Kad se zaigram s djecom i vidim da ću izgubiti, kažem:
nema prekida dok ne pobijedim.
|