  d
1990, kada je ovaj reformista Ante Markovića postao načelnik
tuzlanske općine, do predvečerja izbora za koje najavljuje da
su i njegovo definitivno povlačenje iz izvršne vlasti, Selim
Bešlagić je prošao put od neprikosnovenog borca za multietničku
i multikulturnu BiH, preko višestrukog dobitnika uglednih internacionalnih
nagrada za ljudska prava, mir i demokraciju, među kojima je
Nagrada za mir "Kurt Waldheim", koju je godinu prije
njega ponio jordanski kralj Husein, ali i Nagrada "W.
Averell Hariman", što je najveće priznanje Sjedinjenih
Američkih Država, kojim su okićeni i Jimmy Carter i Madeleine
Albright, sve do počasnog doktorata prava na Northwestern
University u Chicagu i ulaska u najuži krug kandidata za Nobelovu
nagradu za mir… do opaske slučajnog sagovornika u Tuzli
koji je, vidjevši njegovu knjigu Čovjek i grad na zadnjem
sjedištu našeg automobila, brižno posavjetovao: "Pokrijte
ovo, razlupat će vam neko šoferšajbu!"
Prije nego je postao političar,
bio je tehnolog. Postdiplomski studij okončao je u Zagrebu,
bivšu JNA odslužio u Kruševcu, jedno vrijeme radio u Fabrici
cementa Lukavac i sve druge godine proveo u samoj Tuzli. Danas
najradije putuje u Srebrenik, gdje mu je vikendica oko koje
je dokupio komad zemlje: Selim Bešlagić još uvijek živi u
istom stanu koji je imao i prije rata, vozi "fiat tipo",
i jedini račun u ino-banci otvorio je zbog novčanog iznosa
jedne od nagrada. I ma koliko baš na njemu bilo zvono krađe
i kriminala, i najljući neprijatelji priznat će mu skromnost,
reći da je dobar čovjek, da se ne libi skresati u lice sve
što ima, a tek poneki će podsjetiti na njegovu karizmu ratnog
i poratnog načelnika općine koju je kapitalizirala partija,
ona ista u kojoj se danas, gotovo s gnušanjem pominje. No,
istovremeno će pad njegovog ugleda objasniti megalomanskim
apetitima njegove supruge ("da ju je poznavao, Nušić
ne bi pisao Gospođu ministarku, već Gospođu načelnikovicu",
ali "i Bešlagić je kriv: on je odobrio gradnju dvije
benzinske pumpe preduzeću žKopex Sarajlić´ tik uz tuzlansku
Termoelektranu, što još nigdje u svijetu nije zabilježeno,
samo zato što je njegova supruga Amira jedan od čelnika
te firme"), te zeta, vlasnika neovisne radiostanice Kameleon
("gradeći sebi trospratne palače i naplaćujući skupe
projekte, Selimovu je političku karijeru toliko obrušavao
da je danas zbog njega u samom blatu"). Isti sugovornik
će, pak, sam priznati da i pored svega respektira moć koju
Zlatko Berbić danas ima, a potonji će se naprosto oglušiti
na pozive da govori o svom tastu.
No, i sam je Bešlagić,
svojim nerijetko kontroverznim istupima, zatvarao sebi put
do mase: on, kojeg su vječno razmaženi i uglađeni domaći političari
s nipodaštavanjem označavali populističkim tipom, dozvolio
je sebi i takav luksuz da javno kaže kako će boračke stambene
zahtjeve podržati "al´ u panjevima". Demobilizirani
borci su shvatili poruku: nekoliko sati kasnije, pred zgradu
Vlade Tuzlanskog kantona dovučena je gomila panjeva. Danas
mu to spočitava i dojučerašnji bliski suradnik i još uvijek
stranački kolega Sead Avdić, zaboravljajući pritom,
recimo, da su panjevi jedna od rijetkih situacija u kojoj
je Bešlagić nastupio sa pozicija identičnih SDP- -ovom lideru
Zlatku Lagumdžiji, koji je na prvomartovskim protestima
boraca zbog (ne)reguliranja njihovog statusa popraćenim paradajzom
i jajima, uzvratio - takvi su me gađali i u Banjoj Luci, aludirajući
na poznate fašističke izgrede povodom polaganja kamena temeljca
do ledine srušenoj Ferhadiji.
Koliko politika odrodi
čovjeka od naroda, pa i takvog populistu kakav je Bešlagić,
zorno ilustrira potpuni gubitak komunikacije sa tuzlanskim
radnicima i njihovim sindikalnim predstavnicima. Ionako opterećeni
problemima hemijske industrije te sporošću i, najblaže rečeno,
nesnalaženjem federalnih vlada u procesima privatizacije,
radnici su bili zgroženi kada ih njihov guverner, sakriven
iza policijskog kordona, ispred kantonalne zgrade "pokazao"
savijene srednje prste na obje ruke. Posljednja blokada saobraćaja
na petlji kod Šićkog Broda, te deblokada koju su izvršile
specijalne policijske jedinice - što se i inače tumači kao
najteža kompromitacija Alijanse u ovom kantonu - bile bi izbjegnute
da se guverner i njegova svita nisu oglušili na tri radnička
poziva megafonom da im kažu šta će biti s njima. Problem se
pokazao utoliko veći što je, precizan kakav jeste, guverner
(Bešlagić insistira na: predsjednik Kantona), odmah po dolasku
na vlast, ministrima u Vladi TK-a, te njihovim pomoćnicima,
premijeru, šefovima kabineta i glavnim savjetnicima - povećao
plaće. Istine radi, do januara 2002. godine ministri su primali
1.500 KM, a guverner 920, i tek tada je i njegova plaća, odlukom
Skupštine, skočila na 2.500 KM. U Kantonu koji vrvi štrajkovima
te mu se plaće nabijaju na nos gotovo svakog dana, naročito
od strane budžetskih ovisnika koji nemilice štrajkaju: sem
hemijske industrije, oko 4.000 zaposlenih u osnovnom obrazovanju
su uoči podjele đačkih knjižica netom prekinuli štrajk i već
najavljuju njegov nastavak s početkom nove školske godine,
a obustavom rada prijete i policajci. Jedino što im može guverner
ponuditi u ovom času jeste njegova knjiga Čovjek i grad
(istina, i na bosanskom i na engleskom jeziku), kojoj lokalni
sitničari spočitavaju štampanje iz spornih finansijskih izvora
(pominje se čak i donacija u okviru projekta "Holandski
gradovi za Tuzlu").
Bešlagić je tako u lošim
odnosima gotovo sa svima: izbjeglice mu, kada se pohvali njihovim
ratnim prijemom, odmah nabace kako je i Tuzla, zahvaljujući
njima, dobila silne donacije, na što on, pak, uzvraća ponudom
da sve što je sagrađeno bude prodano i ponovo građeno u Srebrenici
ili diljem Podrinja. Onda opet nastupe izbjeglice: zbog gostoprimstva
njima i jeste kandidiran za Nobelovu nagradu, a danas se po
Tuzli preko plakata koji oglašavaju obilježavanje srebreničkog
masakra lijepe najave srbijanskog folk-pjevača Mileta Kitića.
E, sad, Kitić nije pjevao u Tuzli, već u Lukavcu, a oni koji
hoće ostati realni priznat će da je, upravo zahvaljujući Selimu
Bešlagiću, jedan od prvih u ratu obnovljenih objekata u samom
gradu bila pravoslavna crkva, i to u vrijeme kada su, sretne
što su uopće žive, izbjeglice iz Podrinja stizale u ovaj grad
i zajedno sa Tuzlacima pokazivale spremnost i ogromni entuzijazam
da odole želji za osvetom i sačuvaju temeljne principe i Bosne
i Hercegovine i cijelog civiliziranog čovječanstva. Trebalo
je, valja i to reći, imati ogromnu petlju i smionu hrabrost
pa deložirati vojnike Armije BiH zarad povratka u Tuzlu, ali
i ogromnu dozu političke drskosti pa se zarad udvaranja OHR-u
sa psima i policijom uputiti ka prigradskom naselju Bare i
iz stanova istjerivati majke koje su u ratu izgubile sinove.
Valjda i zato što je pristao
da deset godina provede na političkoj vjetrometini u prvom
redu osutog fronta za inauguriranje demokracije, poštivanja
ljudskih prava i jednake anacionalne aršine za sve, Selimu
Bešlagiću je, u času dolaska u guvernersku fotelju, apotekarskom
vagom mjeren svaki gest: u nastupnom ekspozeu bučno je obećao
formiranje savjeta intelektualne i ekspertne elite, pa mu
to danas zamjere najčešće upravo samoproglašeni elitni eksperti,
njemu koji se godinama oslanjao na timski rad i isti takav
uspjeh i čiji su suradnici znameniti kadrovi današnje vlasti,
sada se spočitava kako je privatizirao i općinu i kanton,
pa se čak na njegovu adresu upućuju i optužbe kako je svojom
arogancijom i narcisoidnošću dokrajčio tuzlansku duhovnost,
koju, eto, obnavlja njegov nasljednik na mjestu načelnika
općine i dugogodišnji najbliži suradnik, od njega sve više
distancirani Jasmin Imamović. U isto vrijeme, sam Selim
će prstom uprijeti u svog pratioca Maksu, koji je kod njega
"prebjegao iz PL-a" početkom rata, u vrijeme kada
se ozbiljno razmatrala ideja o zauzimanju općine Tuzla od
strane prvoboraca bh. otpora, da kaže sve šta ima, dok će
Jasmina Omerašević, njegova dugogodišnja sekretarica,
priznati kako je on divan čovjek koji nikada nije tona povisio.
Istina, on mirnim glasom i posve bez ikakvog uzbuđenja objašnjava
zašto Almazaga Ćatović, SDP-ov ministar saobraćaja
i trgovine, uslovno osuđen zatvorskom kaznom, još uvijek nije
smijenjen: čeka se izvršna presuda, te kako je Hamdija
Musić poznatiji kao Hame, kralj tuzlanskih pijaca, tek
sad na općinskom razrješavanju pitanja zakupa. No, u golemu
riznicu Selimovih bisera danas se upisuju i projekti u koje
su Tuzlaci spremno povjerovali i zarad kojih su u svog guvernera
gledali kao privredno čudo: dizel od uljane repice, tunel
ispod Ilinčice prema Živinicama, supermoderna tvornica vode,
autoput Tuzla - rijeka Sava preko Majevice… Zauzvrat,
dobili su moderan korzo. Ruku na srce, sve bi mu halili da
je vode: u Tuzli i dalje iz česmi teče mulj i lakše se pod
tušem uprljati negoli okupati.
| |
JASMIN IMAMOVIĆ (načelnik općine Tuzla):
On je vrlo zaslužan, ne samo za ovaj grad već za cijelu
BiH: u kritičnim je momentima pokazao jednu veliku ljudsku,
ali i političku hrabrost. Mislim da je Tuzla u njegovo
vrijeme sačuvala one osnovne principe na kojima je dobrim
dijelom opstala i BiH. No, za sve te godine on se umorio,
i, kada je tražio da se povuče, SDP je od njega zahtijevao
da ostane na čelu Kantona, ljudi su od njega onda očekivali
nerealno mnogo i počeli su ga optuživati.
SEAD AVDIĆ (potpredsjednik SDP-a BiH): Selim je dobro
procijenio moć medija, koji su mu apsolutno bili naklonjeni,
i onda je sav ogroman uspjeh čitavog tima ljudi personificiran
i vezan za jednog čovjeka. Tako je počela izgradnja
harizme Bešlagića, i, ako hoćete, tako je došlo i do
te apsurdne ideje kakva je njegova kandidatura za Nobelovu
nagradu. Apsolutno je neprihvatljivo vezivanje rezultata
jednog kantona, jedne partije, jedne države za jednog
čovjeka.
EKREM TOPIĆ (predsjednik sindikata TDI): Selim Bešlagić
je sklon obmanama. Mislim da je duboko zagazio u kriminal:
neovlašteno je otuđeno 15.000 kvadratnih metara firme
TDI koje je on dao privatnom licu Hamdiji Musiću. To
je navodno obavljeno bez ikakve naknade. Mi smo, kao
sindikat, došli do brojnih podataka koji se tiču još
´96, kada je Bešlagić bio načelnik općine, a potpisnik
tih papira Hasan Bećirević, zbog kojih je pokrenut sudski
postupak.
IBRAHIM SPAHIĆ (predsjednik GDS-a): Mislim da je riječ
o čovjeku koji je kao tehnolog u proizvodnji postigao
izvanredne rezultate zbog kojih je neke stvari pogrešno
shvatio. Politika, zapravo, ne trpi tehnologiju. Šteta
je što je povjerovao u sliku o sebi kroz fotoaparat
stalno uperen u njega i to mu je, kad sve proanalizirate,
osnovna i jedina pogreška. Žao mi je što je do toga
došlo, jer sam duboko uvjeren da je riječ o dobrom čovjeku.
IZET ŽIGIĆ (predsjednik Skupštine TK-a): Odigrao je
značajnu ulogu u vremenu kada je jednoumlje vladalo
na prostoru cijele BiH i postao, i on i Tuzla, simbolom
borbe protiv jednoumlja. Dobar tim ljudi koji su to
znali afirmirati čini se da je u toj njegovoj afirmaciji
tražio i svoju šansu. Tiho nezadovoljstvo iz sjene pojačano
je i slabim ljepilom između UBSD-a i SDP-a. To mu je
nakon posljednjih izbora omogućilo da ostvari davnašnju
želju i - bude guverner. Sjene su otišle za Sarajevo,
postavile rampu Selimu Bešlagiću na Karauli: Sarajevo
mu je okrenulo leđa, a izostala je i očekivana podrška
međunarodne zajednice.
FATMIR ALISPAHIĆ (novinar): On nije mogao shvatiti
da je Selim Bešlagić projekat, zajednički, a da to nije
njegova privatna prćija koju će musti njegov zet i pokondirena
familija. On je nasamario cijelu Tuzlu, Sarajevo, Barcelonu,
Weimar, on je budalama napravio časnog Marka Vešovića,
Avdu Sidrana, Željka Ivankovića i desetine drugih uglednika
koji su mu sricali hvalospjeve jer su u njegovoj pobjedi
vidjeli pobjedu normalne Bosne.
NESIM TAHIROVIĆ (likovni umjetnik): Vrijeme je najpošteniji
sudija, pa kad je tako, šta nam govori zadnjih 10 godina?
Piši propalo! Uzaludno šminkanje korza i dizanje građevina
u dijelu grada koji tone, pa one dvije jadne maškare
- statue Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića - ništa
izuzev nestanka fizičkog i duhovnog propadanja. Nije
to pitanje Selima Bešlagića, već čitave strukture i
čudne kadrovske selekcije, Selima je samo zatrefilo
da bude najistureniji.
MEŠA BAJRIĆ (predsjednik SDA Tuzla): Do ozbiljnijih
i vidljivijih deformacija Bešlagića dolazi ratne ´93/94.
sa pozorišnom predstavom Tuzlanski bog Libertas, da
bi narastajuća kultomanija proključala knjigom Čovjek
i grad. Značajnu ulogu u bujanju kulta Bešlagić odigrali
su i mnogi međunarodni faktori koji su se trudili da
stvore nekog drugačijeg od nacionalnih lidera. Na toj
poziciji najbolje je profitirala gomila Bešlagićevih
suradnika.
MIRNES AJANOVIĆ (predsjednik BOSS-a): SDP je pristao
da snosi odgovornost za njegov katastrofalan rad, ali
i da bude zaštitnik kriminala, o čijim pljačkama narodne
imovine postoje brojni i vrlo konkretni dokazi. Izbor
Bešlagića za člana Predsjedništva SDP-a i njegova kandidatura
za Parlament BiH samo produžava agoniju. Vrlo brzo će
doći do postojanja kritične mase ljudi u SDP-u koja
ne želi snositi odgovornost za sve ono negativno što
podrazumijeva ime Selima Bešlagića.
ZLATKO DUKIĆ (pomoćnik ministra za informisanje u Vladi
TK-a): U jednom trenutku, postala mu je, izgleda, pretijesna
koža Selima Bešlagića. Htio je i pokušao više nego što
je, objektivno ta koža htjela i mogla podnijeti. Započeo
je i poslove i aktivnosti koje nije bilo realno izvesti
do kraja. Vrlo je moguće da je u tome pravio i greške,
čak i one uz koje se vezuju neke krivične prijave. Osilio
se, bez sumnje, posebno u odnosu prema javnosti i kroz
ignorisanje tuđeg mišljenja o onome što i kako radi.
FADIL BANJANOVIĆ BRACIKA (lider povratnika): U ratnom
i dijelu poratnog perioda dobro je vodio Tuzlu, Tuzlake
i desetine hiljada izbjeglica koji su u Tuzli našli
utočište. Imao je nekog šarma i nekog garda kojim je
plijenio. Međutim, to nije bilo dovoljno za kasnije
složenije obaveze u složenijem vremenu. Jednostavno
se izgubio. Niko nema pravo da odbije razgovor sa predstavnicima
hiljada radnika sve i ako nastupaju sa nerealnim zahtjevima.
EKREM AVDIĆ (pomoćnik ministra za saobraćaj i trgovinu
u Vladi TK-a): SDP je postao premali za njega i drugog
inžinjera Zlatka Lagumdžiju. Prvi je populista, a drugi
sjajan izdanak Crvenih Kmera. U tom sukobu koncepcija
gubi Bešlagić, ali i SDP na Tuzlanskom kantonu, jer
je Lagumdžija zaboravio da je prošle izbore ovdje dobio
Bešlagić, a ne SDP, i ma kako on izgledao politički
i na drugi način živopisno, bez njega SDP gubi izbore
u TK-u.
VEHID JAHIĆ (novinar): Ne udvara se političkim gazdama,
što posebno cijenim. On je jedan od rijetkih političara
na poziciji koji smije kritizirati skoro plemensku centralizaciju
odlučivanja prisutnu u političkim strankama. Jedni ga
vide kao velikog Bošnjaka, drugi kao anacionalnu osobu.
Ne igra po taktu onih koji ga žele "ukoljenčiti" ili
ima saradnike koji nisu na visini zadatka, zbog čega
je sam odgovoran. U svakom slučaju, pozitivan politički
lik izvan uobičajene sheme.
|
| |
PADDYJU ASHDOWNU: Imam pitanje za njega:
zašto se prema Tuzlanskom kantonu ponaša kao roditelj
koji ima dvoje djece - jedno dobro, a drugo šejtan,
pa uvijek čokoladu dobija šejtan samo da bi ga primirio?
Međunarodna je zajednica danas prisutna u onim mjestima
koja su bila izvor najvećeg zla, a mi, koje je tako
hvalila, stalno kuburimo.
SDP-u: Žalostan je ovaj razlaz Lagumdžije i Durakovića.
Nedavno sam nekim novinama rekao: Zlatko zna raditi
svoj posao, ali je ponekad previše svoj. No, mislim
da se ovaj sukob neće odraziti na rezultate SDP-a, ali
će partija morati da riješi neke stvari.
POLITICI: Kada polažete šoferski, morate otići ljekaru
da vidi imate li dobar vid, kakvi su vam refleksi, a
sve zato da ne ubijete čovjeka kad upravljate fićom.
U politici nema nijedne mjere koja će zaštititi državu
od nesavjesnih vozača.
GEORGEU BUSHU: Danas Izrael čini genocid nad Palestincima:
nisam čuo da je to igdje rekao. Ja znam da je u Americi
napravljeno zlo, i, ako ga treba vagati, ja ću reći:
Srebrenica i New York su jednako teški. Zato molim sve
političare svijeta da zlo promatraju kao zlo, a ne kroz
političke simpatije. Tu ja vidim razliku između Clintona
i Busha.
|
| |
Ponosan na unuke Enu, Omera i Arslana, djecu rođenu
u braku njegove kćeri Maide i zeta Zlatka Berbića, ne
propušta naglasiti sinovljevu diplomu stečenu u Zagrebu.
Ne libi se priznati da mu garderobu "uspješno bira supruga
Amira" i voli reći da bez oslonca na porodicu, koja
je i u najtežim danima rata najčešće bila s njim, ne
bi izdržao. Pazi podjednako i majku i punicu, no ni
nakon pet minuta neće izgovoriti ime svog najboljeg
druga. "Imam puno prijatelja", znači otprilike isto
kao - nemam niti jednog, no u društvu Selim slovi kao
veliki ljubitelj sevdaha, dobre pjesme i veselog opuštanja.
Misli da nema neprijatelja, ali je svjestan da ima dušmana.
Nedavno je gledao Kandidata, "američki film u kojem
pravda pobjeđuje", a što se tiče knjiga - čita samo
one koje dobije na poklon. Od pisaca neprikosnovenim
smatra Mešu Selimovića. Ne ljuti se na novinare, samo
će posve privatno priznati da misli "kako nije zaslužio
harangu" i odmah zatim pristati da do tančina objasni
kako on kuha "čobanac": umije, veli, mnogo oko hrane,
a sve ga je naučila majka. Voli dobro pečenje i najvećom
nagradom smatra kada mu ga neko maksuz spremi. U slobodno
vrijeme plijevi baštu i uzgaja tikvice. Bajram je njegov
praznik i rado se sjeća vremena kada je kao dijete dijelio
kurbane.
|
| |
|
 Sve
optužbe koje mu se nemilice upućuju zadnju godinu i
više, zove čistim lažima: da ima i jedan posto istine,
kaže, dosad bi bio u KP Domu u Zenici i služio najmanje
25 godina robije. No, priznaje krivicu: trebao se, veli,
iz izvršne vlasti povući na vrijeme, a mogao je, te
uživati u hladovini fotelje predsjedavajućeg parlamenta
ili u nekoj od ambasadorskih rezidencija. Duboko vjeruje
da Tuzli i kantonu danas trebaju mladi ljudi, menadžeri,
ekonomisti…
DANI: Zašto je ovaj Kanton sa ubjedljivo najviše
štrajkova?
BEŠLAGIĆ: Ušli smo u proces privatizacije a nismo poduzeli
mjere kako da zaštitimo prava radnika; na ovom kantonu
su ostala preduzeća koja su bila prvo jugoslavenska,
pa bosanska, pa federalna i sad ispadoše kantonalna
briga, a radi se o hemijskoj industriji bremenitoj problemima.
Mi smo nastojali naći sistemska rješenja, a ona nekad
izgledaju radikalna. Rezultat svega je npr. "Polihem",
u kojem je nakon privatizacije novi vlasnik zaboravio
na prava radnika, ne interesuje se za proizvodnju, povjerioci
su zatražili stečaj i sad je stečajni postupak. Stečajni
upravnik izbaci sve napolje, a pet godina nije uplaćivan
penzioni niti zdravstveni doprinos. Mi smo preduzeli
neke mjere pošto je zdravstvo na nivou kantona, a penzioni
Fond na nivou Federacije, ja sam bio uz radnike, uplatila
se prva rata za povezivanje staža te praktično obezbijedilo
da stečajni upravnik vrši dalje uplate. Međutim, onda
su radnici postavili nove uslove… Ja ne mogu da razgovaram
sa ljudima koji meni kažu da sam Staljin, ali sam razgovarao
sa legalnim sindikatom.
DANI: U predizbornoj kampanji ste voljeli reći kako
Tuzlanski kanton više neće biti žrtva, citiram, pljačke
u režiji Sarajeva. Ovih dana opet idu optužbe kako su
javni fondovi maćeha Tuzlanskom kantonu.
BEŠLAGIĆ: Megapolizacija i politike i para će koštati
ovu državu: pazite, direktor Elektroprivrede u Tuzli
nema pravo ni na deratizaciju ukoliko nema naredbu iz
Sarajeva. Dotle smo došli. A treba nam sistem. I to
nije priča o sukobu Tuzle i Sarajeva, već priča o tome
kako bez sistemskih rješenja svaka takva institucija
postaje vlasništvo ljudi koji tu sjede, a Tuzlaka među
njima nema.
DANI: Prognoza za sljedeće izbore?
BEŠLAGIĆ: Objektivno, možda bi nam bilo bolje da smo
ostali još dvije godine opozicija. Ljudi su za dvije
godine od Alijanse očekivali čudo, a ustvari imali smo
godinu i mislim da smo uradili više nego nacionalne
stranke za sve njihove godine. Ali ne može se za godinu
dana popraviti ono što su oni sistematski kvarili 10
punih godina. Druga stvar, koja je također bitna, jeste
činjenica da Alijansa bukvalno ovisi o jednom čovjeku
i jednom glasu. SDP jeste najbrojnija i najjača stranka
unutar Alijanse, ali, vjerujte - Alijansa je u takvoj
poziciji da je meni teže kao predsjedniku kantona nego
dok sam bio načelnik općine, samo zato što sam tada
bio jedini i imao podršku opozicije. Danas, i kad se
ne slažem sa Alijansom, moram šutjeti jer je ogroman
teret da Alijansa ide ka boljitku. Bila bi, naravno,
iluzija očekivati da SDP sam dobije 51 posto glasova,
ali vjerujem da će Alijansa trijumfovati.
|
|