...joj imam osjecaj da ce ovo bit top tema, kad svi pocnu pricat o pocetku naseg boravka u "inostranstvima"

...dala bi i sto imam i sto nemam da cujem od Bosnje, onako u detalje, kako se snaso u Texasu ...jel bilo ono fataj telad s lasom jasuc konja, kaubojski sesiri, susreti s grizlijem i tako...


Hajd i vi ostali,naravno i ja cu...

Pa de nam ti malo reci brate o Italiji...mislim da su ove zemlje koje su primile puno izbjelgica kao skandinavske mozda malo vise poznata prica...ali hajde...

Dosli ko je kako i cime stigao, ali 90% avionom, tih 1993/1994, kad je vecina Bosanaca ovamo stigla...Na aerodromu policija i samo te odmah izdvoji, eh onda onako grupile uz prevodioca te obavijesti da sad odatle nema nigdje mrdnuti dok te policija ne "intervjuise", i nema veze sto je sati bog zna...djeca padaju u nesvijest od drijema, ili spavaju po materama, ili cacama hele neise, kako ko dolazi na red, prvo ti uzmu otiske od svih 10 prstiju, rucnih, noge ne diraju haman se prIpali da plaho ne tuknu od tolikackog puta i onda pitanja, od dana br. 1 kad si napustio svoju kucu u BiH, valjalo se svega sjetiti u 2 sata po ponoci i onda u neko doba, zbubase nas u neke velike kombije i vozi u prihvatni centar, i kad smo stigli tamo dali su nam nesto da jedemo, ko je mogo jest u to doba, i ono sto smo se mi zaibretili pravo je bilo da odmah podijelise neke potpuno nove sportske torbe pune neotpakovane posteljine , hej alahu mislim se ko ce posteljinu presvlaciti u to doba, ali i to sam bogami, puta 3 (djeca i ja) ...ovo je bila prva epizoda...nastavak slijedi

dozvoljeno smijanje


...iako nam tad bas i nije bilo do smjeha...

hiljadudevestodevedesetprve

...i gdje ja ono stadoh...a,ja....starci dali sve sto su imali da nas dvije,sestru i mene krajem te 94 izvuku iz TZ , s obzirom da ono ne misli jenjavat...jesam li vam ispricala dogodovstine u 2 m snjega na Zvijezdi ...jesam... hajmo dalje...
Prvo Zagreb,tu sam se srela sa par ljudi i to je isto bio neopisiv osjecaj...
Onda nakon 7 dana-pravac Hamburg-tetka i njena Adam´s family (muzjojje onaj taxista sto skuplja pare za atomsku da je hitne na Vatikan btw )
...to je bio negdje bozicni period,sve sljasti, bljesti...a mi ni cvonjka u dzepu...al hajd, zivili smoza one sporadicne radio-razgovore s mamom i tatom...
boze kad se sjetim...a u medjuvremenu neznas hoce li se zivi vratit kuci...
iskreno...nevolim se svega toga ni sjecat...
vraticu se samo na 25.5.1995 kad sam u nekim nasim novinama procitala ...od tada mislim da se sve promjenilo u meni...

TO BE CONTINUED... "trazenje posla"

Ha, ha, ha...oj Tanitha drOga, jedva cekam da vidim kako se ti vrnu iz Hamburga u Italiju

A moja "II epizoda" ide ovako:
Bili mi tu oko Osla jedno 15 dana, kad kazu nema mjesta nigdje vise moramo dalje na Zapad, opet nas zbubase u neke autobuse i vozi, poslije jedno 2 sahata, nidje kuce, ni barake, ni coeka, nista, samo put i planina, sutio narod jedno 4 sahata, kad pocese nene sve jedna za drugom zapomagat kud li to oni nas boze vode, hej moj sinko, nije nikom vjerovat i tako to...
i ha,ha,ha...oturise one i plakat a jos se nidje ne dolazi, kad u neko doba nakon jedno 10-tak sahata, stop, izlazte, mi izasli pred nekakav ko motel, a svud naokolo samo suma, i suma, i opet suma, opet one nene pocese, hej kud smo dosli kosti ostaviti, kuku nama i tako ti mi tu u toj vukojebini odrapimo sljedeca 3 mjeseca, dok nas nisu smjestili u "prava" prihvatilista za izbjeglice, nije ih bilo dovoljno, jer Norveska nikad u svojoj istoriji nije primila odjednom 15 000 dusa morali ljudi praviti montazne zgrade 24 sahata na dan dobro si rekla Tanitha, dozvoljeno smijanje, jasta je nego dozvoljeno, preporucljivo cak, pa ja se i dan danas ne mogu nacuditi kako smo se mi mogli smijati tada ko budale, jer je bilo tako nemogucih situacija da se covjek samo smijehom mogao braniti...drugi puta cu vam ispricati kako smo iz te sume nakon jedno 2 mjeseca htjeli svi (nas oko 60) da se skrkamo u jedan kombi da vidimo to mjesto koje se nalazi 27 km odatle, svi poludjeli od sume, hoce narod da se uvjeri da ima nedje i ljudi u toj Norveskoj i Bog to je bio prvi rat medju izbjeglicama koji sam dozivjela

nene se prepale Auschwitza

...joj pa vi ste stvarno prosli kroz ona izbjeglicka prihvatilista ...´bem ti sudbinu a o ostalom da i ne pricam..."Pobuna na brodu Bounty"

Ja po dolasku prvi mjesec nisam izlazio iz kuce, jer nisam bio utvrdio koja je koja "cetvrt," a ni ljudi kod kojih sam bio nisu me bili prosvjetlili...ono, da me, slucajno, ne safata kakva mraka... izgleda se gledalo previse filmova tipa Boyz in the hood...

Mene su transportovali HALIKOPTEROM do splita, kad se norvezanin opasa nekakim kajisevima iznad srednje bosne i otvori vrata helikoptera, i otkoci nekakav mitraljez , to reko i bi s mene. Jebo me Evropa, kud krenu. U Splitu presjeli u nakav vojni avion, trazi carinik putovnicu od jednog od nasih, a jaran mu objasnjava da je to ono sto smo dobili od sekretarijata za narodnu odbranu, ona potvrda nekaka . U Danskoj nas docekaju na aerodromu ko filmske zvijezde, novinari, tv kuce sto nekih k****a, palaca, Acko daje intervju nekakom delegatu i vice "fala danskom narodu, fala danskoj kraljici" .
Odatle nas u bolnicu odvedu, gdje nam objasne da cemo biti smjesteni u nekakvom prihvatilistu za ranjenike na periferiji Kopenhagena, jaran se prepo i pita smijemo li mi izaci odatle. Kaze zena, naravno da smijete mozete doci u grad svaki dan ako hocete Poslije nas potrpaju u buseve i odvezu u neku vukojebinu 60 km od grada. Tu smo sa cestim izletima u bolnice i terapeutske centre, proveli skoro godinu.

Ja sam kreno za Dortmund a izaso u Manhajmu a reko tu je to Sad jos malo pa eto me al u qrcu.Dze Dortmund a dze Manhajm a jezik znam kosto ga i danasdan poznajem

1 000 000 x sam se sjetio Josipa i Kugensavena a yebem te zhivote