Eldar Sarajlić: Blentavi nacionalizam Besima Spahića

Piše: Eldar Sarajlić

Moram priznati da sam pomalo iznenađen obimom oduševljenja bh. online zajednice, korisnika Facebooka i Youtubea, novim viralnim videom – kakanjskim predavanjem Besima Spahića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Danima su moji virtuelni prijatelji na Facebooku komentarisali Spahićevo predavanje, inače podijeljeno na tri zasebna dijela. Komentari su uglavnom – uz dužne izuzetke – bili umjereno do pretežno pozitivni, ukazujući na dobre stvari koje je profesor, navodno rekao. Video je od Spahića napravio instant-zvijezdu: uslijedili su dodatni intervjui, vikend sa Besimom Spahićemna Radio Sarajevu i profesor je ubrzo postao household name.

Vicevi, grimase, gluma, fraze

S obzirom da sam nekadašnji student Fakulteta političkih nauka, pa i profesora Spahića lično, te da poznajem način i sadržaj njegovih predavanja, silnim lajkovima, forwardima i shareovima nisam pridavao mnogo pažnje. Međutim, nakon što sam shvatio da se ovo predavanje sviđa dobrom dijelu mojih online prijatelja koji su odrasle, zrele i razumne osobe, zaintrigiralo me je zbog čega je to tako, i pogledao sam sva tri dijela. U njima ništa što već od Spahića nisam čuo, mnogo puta, tokom predavanja na Fakultetu, javnih intervjua i slično. Priča sadržana od nasumično poredanih viceva, historijskih referenci, grimasa, glume, lokalnih fraza i referenci na familiju. Tema predavanja prilično nejasna – nešto u vezi s trenutnim političkim stanjem u BiH i ulogom političke elite. Iako je prepuno faktografskih grešaka, potpuno nepovezano i besmisleno, predavanje je ipak naišlo na značajnu publiku među mlađom i srednjom populacijom. Zapitao sam se zašto. Iz komentara na video zaključujem da njegova popularnost nije čisto zabavne prirode. Rijetki su se smijali – iako je sadržaj predavanja zaista smiješan – ili ga shvatali s neobaveznim simpatijama, kao u slučaju videa s mačkama na Youtubeu. Ne, radilo se o određenom stepenu identificiranja s porukama i vrijednostima koje je Spahić, na samo njemu znan način, uspio prenijeti svojim gledaocima. Kakve su to vrijednosti i poruke koje je Spahić iznio u svom predavanju?

Prije svega, Spahić se predstavlja kao kritičar postojećeg društvenog i političkog poretka u BiH. Kritikuje političku elitu, vjerske poglavare, historičare, medije, kao i običan, po njemu zaglupljen i izmanipulisan, svijet. Ukratko, kritikuje etnonacionalizam kao društvenu i političku praksu koja je, po njegovom mišljenju, ključni krivac za trenutno loše stanje bh. društva. Pretpostavljam da je upravo ovakav stav bio ključan za identifikaciju osoba koje su kritičke spram postojeće političke i vjerske elite s profesorovim stavovima. Simpatizeri su ga, vjerovatno, vidjeli kao strasnog antinacionalistu i demokratu, alternativnog intelektualca koji je konačno smogao snage da skreše sistemu u brk, i uz to nasmije publiku. Mnogi su video ispratili komentarima kako baš takvim intelektualcima treba dati više prostora, te da bi domaćim političarima koristilo da poslušaju pametne profesorove savjete.

Međutim, pažljivija analiza – ako unaprijed prihvatimo da ovo predavanje to uopšte i zaslužuje – će pokazati da je Spahić miljama daleko od antinacionalizma, kao i bilo kakvog smislenog demokratskog sistema vrijednosti. Šta nama ustvari Spahić u ovom predavanju poručuje?


Nacionalizam bošnjačkih antinacionalista

Prvo, želi da kaže da su današnji Srbi, Hrvati i (jednim dijelom) Bošnjaci u totalnoj zabludi u vezi sa svojim identitetom. Oni ustvari nisu to što misle da jesu, već nešto sasvim drugo. U Spahićevoj vizuri, oni su ustvari svi dio jedne nacije, a razlikuje ih samo vjera. Tu stvarnu naciju Spahić naziva Bošnjacima i nije pretjerano jasno kako ju određuje. U jednom momentu je zagovara kao političku naciju, sličnu američkoj i zasnovanoj na društvenom ugovoru pojedinaca različitog porijekla, dok u drugom poseže i za genetskim argumentima, tvrdeći da svi vode isto porijeklo i da se stoga trebaju smatrati dijelom jedne nacije. Ponavljam, predavanje je u velikoj mjeri besmisleno i teško je pronaći sistematičan i jasno iskazan argument. No, čini se da je ovo kostur osnovne ideje, koju on potkrijepljuje nasumičnim i često netačnim podacima. Pritom implicira normativan stav da je jedino rješenje postojeće političke krize opšti povratak na taj zaboravljeni (i naš “stvarni”) identitet. Čini se da, bez obaziranja na vrijednost slobode ličnog iskazivanja i fakt prirodne evolucije identiteta, paternalistički preporučuje građanima BiH da odustanu od bitnih elemenata vlastitog identiteta i usvoje novi.

Problem, međutim nije u njegovoj ideji, koja je, by the way, nesuvisla sa bilo kojeg empirijskog i normativnog naučnog stanovišta, na koje Spahić svojim profesorskim habitusom pretenduje, već u činjenici da je naišla na prilično širok javni prijem. Preciznije, problem je u razlogu zbog čega je to tako, a koji upućuje na postojanje specifične vrste nacionalizma kod većine bošnjačkih “antinacionalista”. Taj razlog jeste činjenica da je sarajevska i federalna (većinski bošnjačka) javnost neosjetiljiva na javni diskurs koji je zasnovan na vrsti integrističkog (centripetalnog) nacionalizma – skupu stavova i argumenata usmjerenih ka objedinjavanju faktički različitih pojedinaca i grupa u jedinstvenu nad-grupu, zajednicu koja navodno reflektuje neku suštastveniju realnost. Taj diskurs samo naizgled operiše antinacionalističkim i progresivnim pojmovima jedinstva – jer se protivi postojećim centrifugalnim nacionalizmima zasnovanim na partikularnim etničkim grupama odvojenim od države – a suštini je totalitaran i nedemokratski, određen paternalizmom i mentalitetom većine. Njegova specijalna moć jeste upravo sposobnost kamuflaže i predstavljanja u formi kritičkog diskursa spram postojećeg etnonacionalizma. Zahvaljujući banalnostima medijskog diskursa, neformalnim komunikacijskim praksama i neinformiranim pojedincima, ovaj nacionalizam se vrlo lako širi, neprimjetno osvajajući mase. Spahićevo predavanje i reakcija na njega je odličan primjer.

Banalni nacionalizam

U novijoj literaturi o nacionalizmu je ovaj fenomen detaljno opisan. Recimo, sarajevski filozof i teoretičar Ugo Vlaisavljević prije nekoliko godina je ukazao na sličnu stvar kada je zagovarao kritiku kritike nacionalizma kao praksu koja je sposobna prepoznati nacionalističke i nedemokratske elemente i u diskursima redovnih kritičara nacionalizma. I mnogo poznatiji teoretičari nacionalizma su ukazivali na činjenicu da se nacionalizam ne iskazuje nužno kroz nasilje, državne institucije ili političke stranke, već i kroz razne naizgled nevažne i banalne stvari, poput fraza, praksi i simbola koje svakodnevno koristimo. Britanski teoretičar Michael Billig je to nazvao banalnim nacionalizmom.

Predavanje Besima Spahića na mnogo načina reflektuje fenomen na koji su Vlaisavljević i Billig ukazali, iako mu sasvim sigurno nedostaje doza ozbiljnosti da bismo ga mogli označiti direktno opasnim po demokratiju u BiH. S obzirom na stil, manjak strukture i jasnog sadržaja, ovo bismo prije mogli nazvati blentavom podvrstom banalnog nacionalizma. Mislim da upravo riječ blentavo najbolje opisuje predmet i stil ovog predavanja, ali i njegove osnovne elemente: suštnsko nepoznavanje osnovnih političkih pojmova i njihove historije, banalnost zabavljačkog šarma i nonšalantno ukazivanje kako su svi u krivu. Spahićevo kakanjsko predavanje je naprosto – blentavo, no ne i potpuno bezopasno. Blentavi nacionalizam.

Mnoge slične forme cirkulišu danas javnim (virtuelnim) prostorom u BiH, i njihova neozbiljnost nije izgovor da se ne porazmisli o potencijalnim posljedicama dodatne banalizacije integrističkog nacionalizma. Šta mogu biti posljedice? Prije svega, normalizacija stava da postoji neki supstancijalni identitet kojeg pojedinci nisu svjesni, a čije buđenje je recept poboljšanja društvenog i političkog stanja. Nekim ljudima je, čini se, veoma teško odustati od vjerovanja da su polovica građana BiH u zabludi u vezi svog identiteta, te da će se jednog dana osvijestiti. Nije li sličan argument dolazio i iz srpskih nacionalističkih krugova koji su sistematski negirali postojanje, recimo, bošnjačke nacije, smatrajući Bošnjake odrođenim, poturčenim Srbima? Ono što ovaj stav čini opasnim jeste to što je između njega i totalitarnih formi nametanja identiteta granica veoma tanka. Jednom kada usvojite mišljenje da je identitet (historijski ili genetski) fakt neovisan o tekućim procesima identifikacije, što Spahić pokušava zagovarati, vrlo lako ćete prihvatiti prakse koje tu istinu pokušavaju realizirati nasilnim političkim sredstvima. A to je već totalitarizam. Popularnost Spahićevog predavanja kod mlađe i srednje generacije upravo potvrđuje u koliko mjeri je urbana sarajevska, mahom bošnjačka javnost podložna ovakvim sentimentima. Drugo, smatrati da je bilo kakva promjena obrazaca identifikacije u BiH ključ za rješenje društvenih i političkih problema je notorna glupost. Problemi ove zemlje su mnogo ozbiljniji od činjenice da ne postoji zajednički politički identitet.

Bez obzira na “blentavi” karakter ove vrste nacionalizma, smatram da ova vrsta javnog istupa zavređuje ozbiljniju reakciju. Prije svega akademske zajednice, pa i samog Fakulteta političkih nauka, čiji je Spahić uposlenik i kadar. Ozbiljnoj akademskoj zajednici bi trebalo biti nedopustivo da jedan njen član u javnosti zagovara ideje koje su u radikalnoj suprotnosti s demokratskim vrijednostima i standardima. Odmahnuti rukom i nasmijati se zabavnom profesoru koji priča besmislice jednostavno nije dovoljno.

*Autor je doktorant na Central European University u Budimpešti.

citat:

---

statebriga wrote:
hahahahaha, vidi mele, uvijek spremna!

sta bi na kraju? je l' besim cafir il' je profesor? djecko tehnicar (pusti, djecko, sta mela prica, tehnicari su najbolji! od onih drugih bole rebra)

---