Info: Ako imate neke nejasnoće, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatoru


FORUM : Putopisi : Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca This topic has been locked
Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 ... Last Page >>
New Topic
Pošiljalac Poruka
Sevdalija
Nivo: Forumski doajen

Registriran(a): 07-01-2004
Lokacija: Zabokrecina
Odgovori: 2457
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim

Kulin Ban (by: Sevdalija)




[Edited by Sevdalija on 28-06-2007 at 21:00 GMT]

28-06-2007 at 20:56
cupo
Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 21-10-2003
Odgovori: 24024
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim

28-06-2007 at 23:32
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim


Shot at 2007-06-29

Kula i dvori Smail Age Cengica,istocna Hercegovina.
Porusili Crnogorci u ratu 1875.,tacnije francuski pirotehnicar,a nacrtao neki dubrovcanin,pred samo rusenje. 


30-06-2007 at 00:24
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim


Efcina kula,istocna Hercegovina


Shot at 2007-06-29

Kula Ljubovica,istocna Hercegovina


Shot at 2007-06-29

Begova kuca,Trebinje.

Ne treba napominjati da danas nista od prikazanog ne postoji,ruseno je 1875,1908,1912,1915,1920...Begova kuca je unistena 1993.

[Edited by medic on 30-06-2007 at 00:32 GMT] 


30-06-2007 at 00:31
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim


Shot at 2007-06-29

Dusperova kuca,Kraljeva sutjeska.
Starost se procjenjuje na oko 130-170 godina. 


30-06-2007 at 00:36
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim


Shot at 2007-06-29

Ostaci grada Herceg Stjepana u Blagaju,Hercegovina. 


30-06-2007 at 00:38
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim

SARICA KADUNA I NJENA SAHAT-KULA
u narodnoj pjesmi nastaloj u Mostaru

U vrijeme vladavine Otomanskog carstva balkanskim prostorima, kao vazan kulturni centar Bosnjaka, Mostar se posebno istice u periodu XVI, XVII i XVIII stoljeca, te postaje poznat, osim Starog mosta, po velikom broju ucenih ljudi, pjesnika, pisaca, filozofa, muderisa, kadija itd., a u tadasjem svijetu umjetnosti i literature posebno se istice kao najmarkantnija licnost Mustafa Ejubovic - sejh Jujo i pjesnik Dervis- pasa Bajezidagic (poginuo 1603. godine pod Budimom).

Cuveni turski putopisac Evlija Celebija prolazeci kroz Mostar 1664. godine je zapisao da "na teritoriji Hercegovackog sandzaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepsi od sehera Mostara." 1) Ljepotu njegovih mahala, basci, Neretve, Starog mosta, kula, ducana i djevojaka opjevali su, posebno pjesnici koji su stvarali na orijentalnim jezicima ali i narodno pjesnistvo, narocito sevdalinke i balade. Da je Mostar bio grad pjesme svjedoci nam i ceski muzikolog Ludvik Kuba koji je boraveci u nasem gradu 1893. godine za vrijeme mjeseca ramazana sakupljajuci lirske pjesme zabiljezio slijedece: "U porodicama muskarci pjevaju uz tamburu ili uz gusle, djevojke pjevaju uz tepsiju, tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveci, a koja inace sluzi kao, posuda za jelo ili kao stolna daska". 2)


U drugoj polovici XVI i prvim decenijam XVII stoljeca Mostar je vec brojao 24 mahale i u njegovom nastanku i razvitku veliku ulogu su imali njegovi dobrotvori - vakifi. Nas u ovom kracem osvrtu interesuje jedina zena, veliki dobrotvor, Fatima Saric, cije su zaduzbine opjevane i zabiljezene u narodnoj lirskoj pjesmi, i to u nekoliko razlicitih varijanti. Ova je legatorka u svom gradu sagradila dzamiju na Carini (srusena 1947. godine), mekteb i sahat-kulu. 3) Ova sahat-kula, koja je locirana u Kazaskoj carsiji i za koju Evlija Celebija kaze da se "zvuk njena zvona cuje iz daljine na tri sata hoda" 4), je posebno opjevana u narodnoj pjesmi kao i jos neki kulturno- historijski objekti u Mostaru.

Sa knjizevno- kulturoloskog aspekta sve varijante pocivaju na jedinstvenom motivu koji predstavlja svojevrstan izvor za proucavanje proslosti Mostara. Jednostavnost i cistota pjesnickog kazivanja kao, i izbor stihova u formi zaklinjanja od strane Sarica kadune cini pjesme same po sebi neobicnim, neponovljivim i neprolaznim. Forma zaklinjanja otkriva ogromnu ljubav i odlucnost kao i kaduninu teznju da vlastiti naum pretoci u djelo, kako bi univerzalna ljepota gradjenja dzamije, mekteba i sahat-kule bila u skladu s zeljom srca, da kucanje sata od celika prenese u prostor egzistiranja svoga dragog:

"Po kucanju sata od celika
on bi cuo kucaj srca moga... "

I tako narodna pjesma spaja nespojivo; sat od celika i kadunino srce ruseci sve zakone poetike podizanjem ljubavi iznad zakona svakodnevnice, darovanog zivota i harmonije Svemira. Jacina zvuka koji ce proizvoditi sahat od celika na sahat-kuli u Brankovcu mora se cuti po cijelom Mostaru a "jos da nije te Velez planine, culo bi se ravnom Nevesinju", i cuo bi ga, naravno, Ibro Fazlagicu zbog koga je i pravljen, sto pjesmi daje poseban pecat i lokalno obiljezje.

U drugoj varijanti Sarica kaduna se zarekla u mahali medju hanumama da ce sagraditi veliki sahat u Mostaru zaklinjuci se najvecim vrijednostima i temeljnim zakonima islama kao i onoga sto on duhovno i materijalno bastini, spojivsi svoj ovozemaljski zivot i ljubav, njegovu bespovratnost i trajanje s univerzalnim simbolima ostanka i opstanka ljudskog bica na zemlji prozetog bosnjackom tradicijom i islamskom duhovnoscu:

..."Jest tako mi dina i imana
i tako mi sehri ramazana
sagradicu mekteb i munaru
i veliki sahat u Mostaru... 5)

Jedna od pjesama je zabiljezila da ce Sarica kaduna pored gradnje objekata islamske arhitekture popraviti na Buni cupriju i ozeniti brata, cime se ovaj motiv prosiruje i produbljuje na ljubav i ljepotu, kako prema bratu tako i najuzem zavicaju, da bi i jedno i drugo koristili covjeku i bili u funkciji zivota i umjetnosti uopce:

"Zaklinje se Sarica kaduna
Nacinit cu mecet i munaru
I suvise sahat u Mostaru
A na Buni popravit cupriju
Ozenit cu brata kapetana
Djuzel cerkom teman teftedara... 6)


Kao sto vidimo nema niceg suvisnog u kaduninom zaklinjanju; sve je na svome mjestu, zivotno i emotivno utkano u jednu misaonu cjelinu, koja odslikava mjesto i vrijeme, zelju i odvaznost, inat i snagu, da se rijec pretoci u stvarnost i veselje, i da ljubav ostane i opstane kako u srcu tako i u pjesmi, te da se tradicijom i naukom sacuva i prenosi, odrzava i pamti, uzdise i slusa. Zanimljivo je napomenuti da je pjesma bila jedan od nacina komuniciranja zaljubljenih u patrijarhalnoj bosnjackoj sredini Bosne i Hercegovine, pa tako i za Sarica kadunu i njenog Ibru Fazlagica koji je zivio daleko od rodnog joj Mostara, u Fazlagica kuli kod Gacka.


Otud i tolika ljubav za sahat-kulom i njenim satom od celika. Na kraju treba istaci da je u svim varijantama ove pjesme sve stvarno i postojece, omedjeno i uvjetovano, kako pravilima morala tako sredinom i vremenom nastanka, da bi ljubavni dozivljaj bio prepoznatljiv i jedinstven, i u onom, i u ovom vremenu.

Falila se Sarica kaduna
u hamamu medju kadunama.

"Sagradit cu kulu na Brankovcu,
i na kuli sahat od celika!

Nek´ se cuje po c´jelom Mostaru,
kada kucne sahat od celika!

Jos da nije te Velez planine,
Culo bi se ravnom Nevesinju,

Culo bi se Fazlagica kuli,
Cuo bi ga Ibro Fazlagicu!

Po kucanju sah´ta od celika,
on bi cuo kucaj srca moga!"7)
Zaklinje se Sarica kaduna:
"Nacinit cu mecet i munaru
I suvise sahat u Mostaru,
A na Buni popravit cupriju,
Ozenit cu brata kapetana
Djuzel cerkom teman teftedara!

Sto je rekla, nije ni porekla:
Nacinila mecet i munaru
I suvise sahat u Mostaru,
I na Buni popravi cupriju,
Ozenila brata kapetana
Djuzel cerkom teman teftedara.

Zarece se Sarica kaduna
u mahali medju hanumama:
"Jest tako mi dina i imana
i tako mi sehri ramazana,
sagradicu mekteb i munaru
i veliki sahat u Mostaru,
nek se cuje preko Bisca ravna,
Velagica i Blagaja grada,
a da nije Bisine
culo bi i Nevesinje".9)
Zaklela se kaduna Fatima,
Da ce gradit sahat u Mostaru,
Da se cuje po svemu Mostaru,
Po Mostaru i oko Mostara,
I jos da ce dzamiju graditi
Bas na srijedi u cara malo.
Sto je rekla, to je ucinila:
Sagradila sahat u Mostaru,
I dzamiju na srijedi Mostara,
To se cudo i do cara culo.10)


1) Evlija Celebija, Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Sarajevo, 1996. str. 475.
2) Citirano iz knjige "Antologija Bosnjacke usmene lirike", od Muniba Maglajlica, Sarajevo, 1977. str. 14.
3) Vidjeti opsirnije: H. Hasandedic, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Sarajevo, 1980.
4) Evlija Celebija, n. d. Str. 475.
5) H. Hasandedic, n. d. Str. 149. (Pjesma je zabiljezena od rahmetli Zinete Sukalic iz Mostara).
6) Vehid Gunic, Sevdalinke o gradovima, str. 179, Bihac, 1997.
7) Muhamed Zero, Sevdah Bosnjaka, Izdavac NIPP Liljan, 1995.
Vehid Gunic, n. d. str. l79.
9) H. Hasandedic, isto kao u fusnoti broj 5.
10) Karl Peez, Mostar und sein Culturkreis, Leipzig 1891., str. 33.


 


30-06-2007 at 00:42
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim

Dr Asim Peco, akademik
KULE PO HERCEGOVINI

Naš narod kaže:
Vrijeme gradi niz Kotare kule,
Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje.

Koliko istorijske istine ima u ove tri rečenice! Drugačije rečeno, sve je prolazno. Ali, opet, istorijska je istina da negdje vremenu, njegovom neumitnom hodu, često pripomažu i ljudi. Ima vremena u kojima zli ljudi, bolje rečeno - neljudi, mnogo učine da se vremenski hod ubrza. Oni potpomažu da se kule razgrađuju. Kad nam vrijeme ”oburda” kulu, nije žal za njom kao kad je njen kraj djelo ruku nečovjeka, kada neljudi dođu do izražaja, pa je unište. O ovom posljednjem, o nedjelu zlih ljudi, često se govori u posljednje vrijeme. I to naročito na našim prostorima, na prostorima Hercegovine. O jednom takvom neljudskom djelu, imali smo prilike da pročitamo u ”Mostu” br. 127 (3. Tu nam je gospođa Azemina Ljutović- Kurtović ispričala istorijat Ljutovića kule u Hodbini. I, ispričala ga je na zavidnoj visini. U toj njezinoj priči sve je došlo do izražaja: i pismenost, i ljubav prema porodici, od Ahmetage, kao stuba porodice, do rano preminule Emire, koje se i ja sjećam kao učenice Mostarske gimnazije - i ljubav za Hodbinu.


U ovoj priči o ”bivšoj kuli” došao je do punog izražaja smisao autorkin za uočavanje detalja i da ih, u stilu velikih pisaca, nama nareda i saopšti. Mi možemo samo zaželjeti da nam gospoda Azemina Ljutović- Kurtović, iz svoje, nesumnjivo, bogate riznice sjećanja i pamćenja, još ponešto saopšti na ovaj način. Doći će bolja vremena, doći će generacije koje će imati vremena da se bave i naukom i istorijom, pa i istorijom umjetnosti, koje, kratko rečeno, neće brinuti naše svakodnevne brige. A njima će, bez sumnje, dobro doći svaki detalj o našoj sadašnjosti, svaki detalj koji će im pružiti nešto novo, nešto iz našeg vremena. Pogotovo iz vremena koja su prethodila našem.

I upravo zbog toga, ponukan člankom gospođe Azemine Ljutović- Kurtović, ja ovdje iznosim jednu svoju želju: popišimo sve kule po Hercegovini, popišimo sve značajnije objekte po Hercegovini. Generacije koje dolaze iza nas mogu nam biti zahvalne. A ima se o čemu pisati (ja ovdje navodim neke kule po sjećanju, a i neke važnije kuće).

U mome Ortiješu ima, ili je bila, kula koja je do posljednjeg rata bila vlasništvo porodice N. Crnogorca. Ko je pravio tu kulu, kakva je njena istorija, na moju veliku žalost, ja ne znam. Svakako o njoj se ne bi mogle pričati priče kao o Ljutovića kuli, ali vrijedno je zabilježiti ono što još u sjećanju mojih Ortiješana postoji.

Na Buni je bila, i, do ovih vremena, zvala se Ćemalovića kula. Možda još postoji neko od Ćemalovića ko se sjeća te kule, i života u njoj.

Na Buni je vrijedno zabilježiti i Badžakovinu. To su bile, koliko se sjećam, lijepe kuće koje su imale i vodu. Koliko su one povezane za Ali-pašu Rizvanbegovića, ne znam. Ali vrijedno bi bilo da se i to zabilježi.

Po mome sjećanju, na Bivoljem Brdu - u Dubravama, postojala je kula, ili nešto kao kula, vlasništvo porodice Ćiber. Ja znam da je moj rahmetli babo, čija je sestra bila udata za jednoga Ćibera, često pričao o toj kuli i iznosio svoja predivna sjećanja o njoj.

Vrijedno bi bilo zabilježiti o Velagićima iz Blagaja. To je bila poznata porodica, sa svojim kućama na vrelu Bune. Svakako da postoji još neko ko se sjeća i ”rahatluka” u Velagića kućama. Čini mi se da je osnovna osobina svih Velagića bilo poštenje i ponos.


U Stocu je bilo još tragova od Ali-paše Rizvanbegovića. Tu su bili i njegovi ”dvori”. Zašto da i to ne sačuvamo od zaborava. Sa Rizvanbegovićima bi vrijedno bilo zabilježiti i o porodici Mehmedbašića, a i jednih i drugih, nadam se, još ima u čijem je sjećanju život iz predratnih dana. Ja sam jednom boravio u Begovini. Te kuće treba sačuvati, ako nije moguće drugačije, onda opisati ih i ostaviti potomcima.

U Gabeli, Višićima, živjeli su Muradbegovići. Vrijedno bi bilo da se i o njima što zabilježi. A njihovo prezime mnogo govori.

Fazlagića Kula sama svojim imenom mnogo govori.

I, tako, ima, možda, još koja kula čije bitisanje bi bilo korisno zabilježiti, sačuvati od zaborava. U Baćevićima postoje ”Čelarevi dvori”. Istina, davno su bili porušeni, ali, možda, postoji još neki trag od njih, makar u sjećanjima. Ako nekad neko uzme za magistarski rad, da ne kažem - doktorski rad - iz istorije umjetnosti ovu temu, naše sjećanje bi mu mnogo pomoglo.

Ja znam da opisi ovih kula ne mogu biti onakvi kao što je opis Ljutovića kule, ali mogu nam pružiti osnovne podatke o svome trajanju. Pa i to će biti dosta. A ja se i ovom prilikom zahvaljujem gospođi Azemini Ljutović- Kurtović što mi je, pišući o svojoj kuli, mada je nikad nisam vidio, a nedaleko od nje sam živio, povratila sjećanje i na Simu Lučića, sa kojim sam išao u osnovnu školu, i na Hodbinu, i na hercegovačke kule.

Sačuvajmo i od ”zuba vremena”, i od neljudi, ono što se još može sačuvati. Istorija će za to biti zahvalna.





 


30-06-2007 at 00:58
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim

A.GACKO



Gacko (Metohija) je varošica na sjeveroistočnom rubu Gatačkog polja, u istočnoj Hercegovini. Prvi put se spominje 1276.kao mjesto sukoba izmedju kralja Uroša Nemanjića i sina mu Dragutina.Gatačka župa pripadala je oblasti Podgorje, a od 14 stoljeća bosanskoj državi i nalazila se u posjedu vlasteoske porodice Hranića. Gacko je u srednjem vijeku bio važan centar na trgovačkom drumu koji je vodio od Dubrovnika preko Trebinja i Bileće u Foču i dalje.[1]

Turci su ga zauzeli u novembru 1465.godine. Nahija Gacko koja se prvi put spominje u sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/69, godine pripadala je u početku kadiluku Foči ili Drini, a od 1532.kadiluku Cernici. Od 1858.Gacko je središte kadiluka, a od novembra do decembra 1875. bio je središte istoimenog okruga (sandžaka).[2] Od austrougarske okupacije 1878. do danas, Gacko je stalno centar istoimenog sreza, odnosno općine.

Kad je počela i kako je tekla islamizacija u ovom dijelu Hercegovine nije poznato. Prvi muslimani u Gacku i okolini bili su, kao i drugdje u perifernim dijelovima Hercegovine,osvajači janičari i spahije, ali se nezna kakvog su porijekla bili oni [3]. U više muslimanskih porodica u Hercegovini sačuvano je do danas predanje da su njihovi preci doselili iz Turske, kao osvajači, kada su Osmanlije polovinom 15. stoljeća okupirali ove krajeve.

Broj muslimana u ovom kraju povećavao se konverzijom domaćeg bogumilskog stanovništva. Na islam se prelazilo dragovoljno i bez ikakve prisile. Neki su na islam prelazili “za inan” , kao što je bio slučaj Djure Zvizdića, o kome ćemo kasnije govoriti. Bilo je slučajeva da je jedan član porodice prešao na islam, a drugi ostao u svojoj pradjedovskoj kršćanskoj vjeri. Oni su kasnije medjusobno održavali tijesne rodbinske veze, pa čak se priča da su neke porodice, pored svojih, slavile i neke kršćanske praznike. Kade se u Gacku podizala pravoslavna crkva 1881, i 1882. godine neki muslimani su dali preko sto forinti u gradnji.Oni su nad svojim bolesnima dovodili pravoslavne svećenike da ih liječe i čitaju molitve.[4]


Mehmed Spahije Zvizdića džamija

U Gacku se od islamskih objekata nalazi samo džamija i mekteb uz nju, situirani na mjestu Slavlja ,nedaleko od istoimenog izvora. U prošlim bunama i ratnim vihorima džamija je više puta rušena i kasnije nanovo gradjena ili opravljana. Kako je izgledala i koliko je dimenzije imala prva njena zgrada nije poznato. Ona je , zacijelo, bila malena, gradjena od slabog materijala i bez munare.

Prvu džamiju u Gacku sagradio je Mehmed-spahija Zvizda(Zvizdić) 1760. godine.[5] On je rodjen u Gacku koncem 17, ili početkom 18, stoljeća i u porodici je imao samo ženu, kojoj je bilo ime Slava.Bio je po rodjenju kršćanin i bilo mu je ime Djuro. Po drugoj verziji ovog predanja on se prezivao Vasović i od njega vuku porijeklo gatački Zvizdići.[6]

Priča se da mu je žena Slava jednog dana prala rublje na izvoru Slavljan,koji je po njoj dobio svoje ime.Bila je pokrupna zbog čega je na se svratila pozornost buljubaše Ahmeda Mijatovića koji je tuda slučajno na konju naišao i koji joj je na račun toga nešto banalno dobacio. Kad se ona uplakana, zbog uvrede, kući vratila, ispričala je sve svome mužu.

Ovaj slučaj je Djuru toliko razljutio da je odmah otišao u Istambul, primio islam i uzeo ime Mehmed. Tamo je dobio i ferman da može ubiti Mijatovića gdje god ga živa uhvati. Po povratku kući, pošao je odmah u potjeru za njim, a ovaj je prije njegovog povratka bio natovario svoje blago na šest mazgi i počeo bježati prema Foči. Mehmed-spahija ga je sustigao na skeli Drini, ubio ga, i svo blago u Gacko dotjerao. Dalje se priča da je on u Gacku sagradio sebi džamiju, a u Maloj Gračanici crkvu svojoj ženi Slavi,koja nije htjela preći na islam i koja je do smrti živjela kao kršćanka.[7]

Po drugoj verziji ovog predanja, taj slučajni prolaznik bio je Hamza Tepavčević iz Kraljevog Dola, po trećoj neki Krvavac, a po četvrtoj Alija Čerkez. Predanje dalje kaže da je Hamza buljubaša bio veliki nasilnik. Njegova su nasilja dojadila kršćanima i muslimanima. Ovo je bio glavni razlog Djurinog odlaska u Istambul, a uvreda žene mu Slave bilo je samo direktan povod za to. On je prije polaska na put kupio potpise od uglednih ljudi iz Gacka i okoline koji su potvrdili da Hamza čini nasilja (zulum) svijetu i njihove iskaze ovjerio kod mjesnih vlasti. Djuro je ostao u Istambulu tri godine, gdje je primio islam, uzeo ime Mehmed i od sultana dobio ferman da može ubiti Hamzu, što je po povratku kući i učinio,

Priča se da je Mehmed- spahija imao tri sina: Ibrahima, Mustafu i Aliju. Najstariji Ibrahim dobro je slušao majku i kad god je ona zaželjela,vodio ju je u crkvu u Malu Gračanicu. Dvojica mladjih su je odvraćali da ne ide u crkvu, pa ih je ona zato klela da im se potomstvo u trećem koljenu iskorijeni. Priča se da je tako i bilo. Od najstarijeg joj sina Ibrahima vuku porijeklo ne samo Zvizdići, nego sve muslimanske porodice u Gacku: od Kurta, - Kurtovići, od Nuka, - Nukići, od Šaka-Šakovići itd.[8] Još živa usmena narodna tradicija i danas prepričava sve ove dogadjaje s tim što im vrijeme nastanka ne može odrediti. Zato se u nedostatku pisanih izvora moramo zadovoljiti ovim oskudnim narodnim predanjima.

Vakif Mehmed-spahija je prije prelaska na islam bio knez u Metohiji i ugledan i bogat feudalac. On je u Gacku i okolini imao velike posjede, a selo Vrba bilo mu je planina na koju je preko ljeta stoku (hajvan) izgonio. Ovdje su živjeli njegovi potomci Agovići, koji su 1882. godine prodali sve posjede Srbima i odavde iselili.[9]

Navedeno predanje je možda istinito, ali glavni razlog Djurinog prelaska na islam je , svakako, taj što je pod novom vlašću htio i želio sačuvati sve svoje privilegije i posjede koje je do tada uživao. On je umro u Gacku u drugoj polovini 18. stoljeća i, kako se priča , sahranjen je u haremu kod džamije, oko dva metra zapadno od njene munare. Stariji ljudi i sada pokazuju njegov grob, ali nišana na njemu odavno nema.

Džamija u Gacku je bila koncem prošlog stoljeća toliko dotrajala da su u njoj više nije moglo klanjati.Tada je Zemaljska vlada za BiH dotirala sumu od 1000 forinti i dala svu gradju od porušene kasarne (kršle) u Gacku za izgradnju džamije. Muslimani Gacka i okoline dali su 600 i u gradji 200 forinti. S ovim sredstvima je cestar Šremer sagradio 1896, godine, na temeljima stare, novu džamiju.[10] Munara uz nju podignuta je kasnije.

Osnovica džamije je kvadrat sa stranicom 8,5 metara (enterijer).Gradjena je od tesanog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom, sada pod crijepom. U enterijeru se nalazi mihrab bez dekora, drveni minber i mahfil u širini cijele džamije.Uz desni zid joj je prigradjena kamena munara ortogonalna oblika visoka oko 15 metara. Džamija je u toku prvog svjetskog rata rušena, pa je 1916. dogradjivana i opravljana.I u toku prošlog rata ona je znatno oštećena. Godine 1964, temeljito opravljena. Ona nema predvorje (sofa) kao ni ostale džamije na području gatacke općine. Zaprema sa haremom uz nju 556 metara kvadratnih površine i upisana je u gr.ul.k.o. Gacko pod brojem 663 kat.čest. 415.

Prvi poznati imam ove džamije bio je neki Ebu Bekir hodža, koji je potpisan kao svjedok na jednom ugovoru iz 1204. (1789) godine. Hasan-beg Resulbegović, sin Ibrahim-pašin, bio je u prvoj polovini prošlog stoljeća mualim u Gacku. Neki Ali ef. bio je 1284 (1867/6 imam i hatib džamije u Gacku. Od konca prošlog stoljeća do danas imami i hatibi ove džamije bili su: Arif ef. Sarić, Osman ef. Zametica, Muharem ef. Hasanbegović, hafiz Alija Karahasanović, Mahmut ef. Džaferović, Hamid ef. Kurtović, Hasan ef. Fazlagić i Atif ef. Spahić.[11] Ovoj džamiji gravitira više okolnih sela.

Za izdržavanje džamije vakif je ostavio: dućan,vrt,njivu i tri harema koje nekretnine zapremaju 42500 metara kvadratnih površine. Iz prihoda ovih nekretnina davale su se plaće imamu,mujezinu i opravljala džamija. Prihodi ovog vakufa iznosili su 1917. godine 419, a rashodi 268 forinti.Od ovoga se davalo imamu i mujezinu godišnje po 120 forinti, a ostatak je trošen za opravljanje džamije i njenu rasvjetu.[12]

Neka Ajnija-hanuma uvakufila je nepoznate godine čair i čifluk u Gacku za potrebe ove džamije i one u Cernici.Prihodi ovog vakufa iznosili su 1917. godine 364, a rashodi 288 kruna.Od ovoga se plaćalo imamu i mujezinu po 120 kruna, a ostatak uzimao mutevelija. Iz prihoda ovog vakufa davala se plaća i imamu džamije u Cernici sve dok je ona radila.

Hana Drljević, rodjena Džubur, iz Gacka, uvakufila je 1916. nekretnine u Gacku za potrebe ove džamije koje su upisane u rg.ul.k.o. Gacko broj 278. O ovom vakufu nemamo nikakvih podataka.[13]

U Gacku je radio jedan mekteb koji je podigao major Šukri-beg I koji se prvi put spominje 1291.(1874) kada su na području gatačkog kadiluka radila još tri mekteba. Mualimsku dužnost u njemu vršili su spomenuti imami džamije i Hasan ef. Tanović i hafiz Agan ef. Hodžić. Na području ovog kadiluka radilo je 1304 (1886) devet sibjan-mekteba: Metohiji (Gacko), Gračanici, Medanićima, Ravnima (Ramadan Prguda), Mjedeniku (Omer Omeragić), Ključu (Ferhat Krvavac), Fazlagića Kuli (Abdulah Dilberović), Koritima (Derviš Danović) I Havtovcu (Alija Hasanbegović).[14] Svi ovi mektebi radili su u privatnim kućama.

Kad je u Gacku dovršena izgradnja džamije 1896. godine Zemaljska vlada za BiH je naredila da se ovdje otvori mektebi ibtidaija. U tu svrhu uzeta je u najam lijepa zgrada kod džamije.




Zgrada "Mejtef-a" u Gacku



Ovu zgradu podigao je Murat Zvizdic 1892, što se vidi iz natpisa napisanog latinicom na kamenoj ploči njenog potkrovlja.Gradjena je od tesanog kamena, pokrivena dvostrešnim krovom pod pločom i ima jedan sprat. U prostorijama na spratu radila je mektebi-ibtidaija i bio stan mualima, a u prizemlju su bili dućani, koji su svake godine izdavani pod zakup. Kad je ova zgrada uvakufljena za potrebe mekteba nije poznato. Prostorije na spratu nalaze se u posjedu odbora IZ Gacko , dok su dućani nacionalizovani.

Muslimani Gacka poveli su 1874. akciju da se sibijan-mekteb pretvori u ruždiju i da se učitelju odredi plaća iz državne blagajne. Pošto je Gacko u to doba imalo manje od 500 muslimanskih kuća molbi nije udovoljeno.[15]

U Gacku je prije 1905. osnovana Muslimanska čitaonica. Njeni su članovi mnogo radili na kulturno-prosvjetnom uzdizanju muslimana ovog kraja. Svake godine su priredjivane zabave u hotelu “Metohija” i prihodi trošeni za školovanje muslimanske omladine.[16]

Pored džamije, mekteba i čitaonice ovdje je od prvih godine turske vladavine radio i jedan karavansaraj. U njemu su odsjedali trgovački karavani koji su od Dubrovnika gonili robu za Foču i dalje. Gdje je bio lociran i kada je prestao raditi i srušen nije poznato. Od 1867. Gacko je imalo i poštu.[17]

U Gacku i okolini sagradjeno je za turske vladavine više kula na jedan do tri sprata. Za borbi koje je vodio Mehmed-beg Turhanija 1832. protiv Smail-age Čengića izgorjelo je skoro cijelo Gacko. Ustanici su 13. avgusta1875. zapalili u Gacku sedam kula. U isto vrijeme oni su zauzeli Vrbu i srušili i zapalili oko trideset kula.[18]

Na brdu Ponikvama, što se nalazi na sjevernoj perifieriji Gacka, sagradjena je za turske uprave kasarna (kršla) i 1876. nekoliko šančeva.[19] Ova kasarna je srušena 1895. i kamen upotrijebljen za gradnju džamije u Gacku. Kod kasarne se ranije nalazio harem u kome su sahranjivani umrli vojnici. Ovdje je ranije bilo više nišana sa natpisima i dekoracijama; svi su davno uništeni.. S ovog mjesta pucao je top uz ramazan i prilikom dvaju bajrama. Tu je bila i čatrnja, čije se ruševine još vide.

U Gacku je ranije bilo pet harema koji su zapremali 15800 metara kvadratnih površine. Tri su poslije 1960. ekshumirana I na njima su podignute privredne i stambene zgrade, dok su druga dva napuštena. Priča se da je u ova dva harema bilo mnogo nišana s natpisima i dekoracijama, ali su svi uništeni.

Gacko i okolina nalazili su se za turske uprave na granici (serhat) prema Crnoj Gori. Za sve vrijeme turske uprave ukoci i hajduci iz Crne Gore stalno su napadali ova pordučja, pljačkali sve, u zarobljeništvo odvodili sve muslimane, pa čak i žene i djecu, koje bi žive uhvatili.Naročito je bilo tesko za vrijeme Kandijskog rata (1645-1699). Kada je ovim krajevima harao čuveni Bajo Pivljanin i sa svojim četama ubijao i palio sve do čega je došao. Bajo je od Čampara u Gacku zarobio dvije djevojke, odveo ih u Dubrovnik i prodao Italijanima. On je dalje porušio sve džamije u Hercegovini do kojih je došao od kojih, kako se priča, nijedna nikada više nije obnovljena. A za vlade Ali-paše Rizvanbegovića (1833-1851) Gacko je igralo ulogu hercegovačke krajine (serhat)[20]

Stalni upadi uskoka i hajduka iz Crne Gore na pordučja gatacke nahije bili su uzrokom da su mnoge muslimanske porodice, od prvih dana turske vladavine, napuštale svoja ognjišta i selile u druga, sigurnija mjesta: Mostar, Sarajevo i drugdje. Tako npr. Rizvan Gačanin, kafedžija iz Mjedenice, umro u Sarajevu 1774, Mula Ibrahim iz Gacka, pisar koji je lijepo pisao “divaniju”, umro u Sarajevu 1875. I Hasan–baša, sarač iz Gacka, umro je u Sarajevu 1789. godine. Ahmed Alija Gačanin iz Tabak Sulejmanove mahale u Sarajevu, uvakufio je za Ajnibegov mekteb jednu knjigu i predao je muteveliji Halilu, sinu Salihovu.[21]

Gacko je za vrijeme turske uprave dalo više istaknutih i zaslužnih ljudi: Tanovići: Husein-aga, Arslan-aga, Bajram-aga, spominju se 1789. kao gatački ajani (prvaci) . Članovi ove porodice bili su kapetani stoljeća. Mulaaga Tanović bio je ugledni muslimanski prvak iz Gacka i poslanik carigradskog parlamenta 1876. godine. On je poslije austrougarske okupacije BiH 1878. preselio u Mostar, sagradio veliku kuću s ćoškom (doksat) u Cernici i ovdje se sa porodicom nastanio.Njegovi potomci su koncem prošlog stoljeća odselili u Tursku, gdje i danas žive. Ne zna se kada je i gdje je Mulaga umro i sahranjen.[22] Mulaginu kuću u Mostaru, koja je nacionalizovana, stariji Mostarci i danas nazivaju “Ćošak Mulage Tanovića”.

Neki Omer-aga, sin Ibrahim-agin, bio je 1792. ajan Gacka. Bajram-aga Zvizdić, gatački ajan, kupio je početkom prošlog stoljeća od Ahmed-bega Ljubovića posjede izmedju Lazarića I Miholjača zvane “Ljubovića hudut” I “Begluci”[23] Džafer Zvizdić istakao se kao hrabar i velik junak prilikom ulaska austrijske vojske u Gacko, pa su ga vojne vlasti osudile na smrt i strijeljale. Oko njegove ličnosti isplele su se razne priče i postao je u ovom kraju legenda[24]

Od austrougarske okupacije do danas Gacko je dalo cijelu plejadu fakultetski obrazovanih muslimana koji su zauzimali istaknute položaje u političkom i društvenom zivotu bosansko-hercegovačkih muslimana. Ovdje iz starije generacije spominjemo samo sljedeće: dra Avdu Hasanbegovića, Šukriju Kurtovića, dra Murata Sarića, dra Jusufa Tanovića, Sabita Čamparu i Mulaliju Zvizdića.


 


30-06-2007 at 01:05
medic
Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 15-09-2002
Odgovori: 3999
IP: Maskiran


View Profile Send Email to User Send Private Mesage to User
icon Re: Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca
Bez chatanja molim

SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST

Čengići su između prvijeg plemića ili odzakovića zakona turskog u Hercegovini i u Bosni. Po našijem narodnijem pjesmama, od njih je bilo alaj-bega i paša. Pjeva se da su imali dvore na Zagorju, ali je Smail-aga sjedio u Gacku u selu Lipniku, gdje mu i sada sjede sinovi. Za ovoga Smail agu mislilo se i govorilo da je između prvijeg junaka u Turskom carstvu. (Vuk Karadzić, 1845.)

Jedna čuvena porodica

Čengići su u prošlosti igrali veliku ulogu u životu Hercegovine. Porijeklom su iz Male Azije, odakle su se još u 16. vijeku doselili u Zagorje, iz koga su se raseljavali u Foču, Ustikolinu, Višegrad, a 1800. godine i u Gacko, gdje je Henefri-beg Čengić, u selu Srđevićima, podigao prvu kulu Čengića u tom kraju. Iz ove porodice bilo je mnogo visokih turskih dostojanstvenika, od kojih njih 11 sa titulom paše.
Najčuveniji predstavnik ove porodice u 19. vijeku bio je Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, glavna ličnost besmrtnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića” i većeg broja epskih narodnih pjesama. Rođen je u selu Jelašcima, nedaleko od Kalinovika oko 1780. godine. Rano je ostao bez oca zbog čega je imao tegobno djetinjstvo. U mladosti je prešao u Sarajevo. Već 1801. godine spominje se kao zaim Presjenice kraj Sarajeva. Kao vješt i hrabar vojnik istakao se u borbama protiv srpskih ustanika 1809-1813. Gatački muselim postao je 1812. godine, a sjedište mu je bilo u Cernici. Pošto se oženio iz porodice Hasanbegovića iz Avtovca, skućio se i kupio čitluk u selu Lipniku. Bio je štedljiv i djeci iz tri braka ostavio je veliko bogatstvo. Poslije 1820. godine postao je i muselim drobnjački i zakupac harača. S Ali-pašom Rizvanbegovićem išao je u Carigrad krajem 1832, gdje je od sultana, za zasluge u borbi protiv bosanskih ajana, begova i kapetana, dobio titulu paše i carskog kapidzi-baše (nadkomornika) ili rikjabi hamajuna. Ta se čast sastojala u ovome: kad bi car jahao, onda bi rikjabi hamajun išao pored njega pješice i držao uzengije.
Godine 1833 . umirio je pobunjeni Kolašin, ali nije narodu zla činio.
Najviše slave je zadobio 1836. godine u borbi sa Crnogorcima na Grahovu - u Čelinskom potoku, kada je uz nekoliko desetina drugih poginulo i devet Petrovića, među kojima i Njegošev brat Joko i sinovac Stevo. Ovom pobjedom je Smail-aga, pored Ali-paše, postao najistaknutija ličnost u Hercegovini. Zbog toga su mu pridjeli i nadimak „Gazi” (nepobjedivi), a ujedno ga proglasili i za osvetnika Mahmut-paše Bušatlije. Kažu da je tada dao da mu se na sablji urežu ovi stihovi:
„Svijetla sablja age Čengijića
sasiječe sedam Petrovića,
na Grahovu polju širokome,
na sramotu knjazu brđanskome”.
(„Od devet Petrovića, poginulih na Grahovu, pričalo se da je sam Smail-aga posjekao njih sedam, a Mujo Tanović iz Nevesinja dvojicu”).
Kako je mnogo volio gusle, Smail-aga je, vele, često pjevušio pjesmu:

„Silnog pašu Bušatliju
osvetio niko nije,
do li mene seratlije.
Ja ispunih carsku volju:
na Grahovu bojnom polju
ubih devet Petrovića
sokolova i plemića”.

Od bitke na Grahovu 1836. godine priče o Smail-aginom gaziluku dopirale su do najudaljenijih krajeva Turskog carstva. Kao vjerni padišahov podanik, Smail-aga je sa svojim Hercegovcima učestvovao u gušenju pobune u Egiptu protiv čuvenog namjesnika Mehmed Alije, tokom 1838. godine, pronoseći tako širom Carevine slavu imena svoje porodice. Ratni vihori su ga sprječavali da u Drobnjak ne dođe sve do 1840. i prikupi utanačeni harač. U noći 23. septembra 1840. godine ubijen je na Mljetičku, u udruženom napadu Moračana i Drobnjaka, koje su predvodili vojvoda Mina Radović i Novica Cerović.

Hrvatski istoričar Ferdo Šišić je zapisao: „Kako je bila među svim muslimanima hercegovačkim velika graja, ne preostade Ali-paši drugo, već kupiti vojsku, da osveti smrt svoga druga. Na čelo te vojske stave se pored Ali-pašina sina Hafiz-paše oba sina Smail-agina Muhamed-beg i Dedaga, a njima se još pridruže Selmanović iz Pljevalja (Taslidze), beg Redzepašić iz Nevesinja, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Mustaj-beg Mušović iz Nikšića i drugi. Sva se ova vojska skupila na Bari Dajevića, te onda udari na Drobnjake. Dne 25. januara 1841. (po nekim dokumentima u prvoj polovini novembra 1840.), došlo je do boja, u kojem bjehu Drobnjaci i Moračani ametom potučeni; Novica Cerović jedva se nekako spasao, te je od sada ostao na Cetinju. Vrativši se hercegovački muslimani kući s nešto stotinu i dvadeset glava drobnjačkih i crnogorskih, okitiše njima još svježi grob Gazi Smail-age Čengića”.
Još tada je bilo onih koji su govorili da su Drobnjaci (pa i Novica)”, na riječ i tvrdu vjeru”, domamili svog agu, koji ih je ljebom ranio, i na prevaru ubili na svom vaganu.
Mnogo godina kasnije, Safet-beg Bašagić, Smail-agin praunuk, prozvao je organizatore ubistva u stihovima:

„Zar na vjeri biju se junaci (...)
Zar nevjera junaštvo se zove?
Sakrijte se pred svijetlim licem
vitezova zemlje Hercegove!”

(Ta se Bašagićeva pjesma za prve Jugoslavije nije smjela štampati „iz nacionalnih razloga”).

Pojedini pisci prikazuju Smail-agu u lijepom svijetlu i sa mnogim pozitivnim crtama. Ferdo Šišić kaže za njega da je bio „veoma pravedan i čovekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju tako da je bilo dosta reći: „ja sam iz Smail-agina kadiluka”, pa da te niko nije smio dirnuti”. Slično kaže i Svetozar Tomić, koji sve zlo pripisuje njegovom sinu Rustemu, koji je ocu kvario odnose sa rajom.
Po opisu Radosava Kojića, sina Petra Kojića, koji je dobro poznavao Smail-agu, Smail-aga je bio srednjeg rasta, dobro razvijen, krut i snažan. Imao je lice okruglasto, išarano od krasta (velikih boginja). Oči su mu bile zelene i male, ali žive. Glas mu je bio dubok i zapovjednički. Bradu je šišao okruglo, kao i svi stariji muslimani. Od oružja je uvijek nosio dvije male puške za pojasom i krivu sablju.
Ženio se tri puta i imao je sedam sinova: Rustem-bega (od prve žene), Sulejman-bega (od druge žene) i Dedagu, Kadri-bega, Muhamed-bega (poginuo u Dugi 1861), Sejdi-bega i Hajdar-bega (od treće žene). Od svih su najviše bili oglašeni: Rustem-beg (po zlu i bekrijanju) i Dedaga, poznat i kao Derviš-paša (po vještoj upravi i relativno popustljivom odnosu prema raji).
Smail-aga je stolovao u Lipniku kod Gacka. Njegova čuvena kula bila je ozidana od kamena i pokrivena takođe kamenim pločama. Donji dio, izba, bio je sav u obliku svoda, a na gornjim bojevima bile su sobe. Oko osnovne kule bile su sagrađene još četiri zgrade, i to: haremluk (za žene), musafirhana (za goste), jedna kuća za pandure i jedna za zatvor. Sve je to bilo opasano kamenim zidom, visine četiri metra, a na njemu su bila dvoja vrata; velika dvokrilna kapija, koja je gledala u polje i mala kapija za žene. Unutar zida nalazila se i dzamija sa drvenim munarom. Kasnije su Austrijanci kamen kojim je kula bila zidana odnijeli u Avtovac i upotrijebili za gradnju kasarne.

Čengića sablja ne siječe mučki

Od odlaska Sulejman-paše Skopljaka, pa do 1812. godine, Drobnjak je bio u miru, niti je koga priznavao, niti je kome što plaćao: držao se sa Moračanima i sam sobom upravljao. Za to virjeme se okrijepio, stada umnožio, i na ranije pohare koliko-toliko zaboravio. No, ni dobro nije vazda dobro: travnički vezir prizva k sebi pašu Miljevinu, iz Zagorja, i reče:
- Kome si ostavio Drobnjak? Zar ne znaš da se Vlah osilio - njihove čete haraju po Tari i Kraljevoj Gori, a stada im slobodno pasu po carevoj zemlji! Smiri Drobnjak i pokupi harač, da ga ne kupi paša Selmanović iz Taslidze!
I vojska paše Miljevine udari na Drobnjak. Predvodili su je Turci seratlije - u pasu su im bile srmene kubure, o ramenu izvezene šešane, a u ruci oštre sablje dimiskije. Junaštvom su se oglasili i junaštvom zanosili. A ispred svih, na vrancu, jahao je najveći hercegovački gazija - Smail-aga Čengić iz Lipnika.
- Smail-aga, koliko ćeš posjeći kaura? - zapita ga paša Miljevina.
- Nijednog, čestiti pašo, koji mi poljubi ruku, a sto i jednog koji je odgurne! Čengića sablja ne siječe mučki, no balčak na balčak, i brid na brid!
Istorija kazuje da je Smail-aga baš takav i bio: nemilosrdan prema protivnicima, a milostiv prema pobijeđenima.

 


30-06-2007 at 01:21
Trenutno aktivni korisnici
Aktivni gosti: 14
Skriveni clanovi: 1
Aktivni članovi: 0
Sretan rođendan: argente73, danio, elko_ikan, haki66, Kurta_TZ, menso, mini moris, mrdugi, x.c., zvjezdana
FORUM : Putopisi : Bosna i Hercegovina slikom i rijecju kroz stoljeca This topic has been locked New Topic

Strana: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 ... Last Page >>


Niste logirani? Nadimak / Username: Password: Sakrij mi ime
Zaboravili ste password?




Pregled tema u posljednjih 24 sata
Pregled poruka u posljednjih 24 sata
(dva dana, sedam, 30 dana)

Pregled pisanja forumaša u posljednjih 24 sata

Skokni do foruma:

Kontaktiraj nas | tuzlarije.net

Powered by: STRING FORUM Version 1.0
Copyright © 2001 STRING