...

[Edited by besmir on 03-11-2009 at 17:07 GMT]

Da li da si to učinim ili ne? Hoću, neću, hoću... ma haj... i onako sam danas nešto ko mošnje...

Evo je, ali pazite, ako je pročitate, a voljeli ste nekada nekog muškarca i od njega stvarali objet d´art, raspašćete se kao i ja svaki put kad je pročitam. Opet, Jelena Langold, ali ovaj put je to "Poslednja pesma."



Sve što sam kazala, sve što sam učinila
Sve što učinismo, zapravo,
Ne misleći da je kretnja tek privid nečeg mnogo
Većeg,
Evo vraća se stostruko, mnogoglavo:
Sve citiraju te noći u kojima nisi hteo progovoriti
Sve velike zime i njene smešne gordosti,
Evo banalnih monologa, dolaze po svoje.
Bolje bi bilo da smo pili do jutra, moja trezna
Ljubavi,
Da smo čupali tuđe cveće koje poželismo u vazi,
Umesto pedantnog odgajanja vrta.
Sve biljke koje posadismo rastu između nas
Kao strašni suncokret, sećaš ga se, kojim smo plašili
Tuđe mačke.
Bolje da smo imali svoje mačke, moja čista ljubavi,
Mačke koje bi ostavljale svoj dlakavi trag, svoje
Mirise.
Bolje da smo pustili korov do ponora
Jer evo čistina je i sve je tako savršeno glatko
I ti štrčiš i ja štrčim, moja ljubavi.
Bolje da smo se sakrili u trave, u koprive, u grmlje,
Previsoki smo za pod koji uglačasmo.
Evo nas na ravnom polju dok su gromovi,
I sad već ističe vreme za tvoje prećutane poljubce,
Već je neko ružno gnezdo na njima, moja uzdržana
Ljubavi.
Toliko dugo si bio bez slabosti da sam ti poverovala,
Svi kočijaši obukli su se u crno i čekaju da me
Povezu.
Sve stvari koje toliko voliš, moja smešna ljubavi,
Razbijaću lagano usput, poklanjajući je neradnicima
Davaću ih lošim ljubavnicima, davaću ih
Prevarantima.
Sve važne stvari, tako pažljivo birane
Prodavaću ih u bescenje na periferijskim pijacama.
Dešavaće se da ih izgubim, moja odgovorna ljubavi,
I ti ćeš osetiti bljutavost u dnu usana, odjednom
Snaći će te nešto poput mržnje dok budeš okopavao
Vrt.
Nešto poput besa, moja nemoćna ljubavi.
Sve tamne stvari govoriće ti o mome sjaju
A ti nisi čovek koji bi zbog toga polomio tanane
Stvari
Pa ćeš se tako dugo mučiti
Premda to nije najgore što ti ja želim, moja jadna
Ljubavi.
Strela koju ti šaljem odavde gde više nisi
Požar i krv i dželat,
Ljubav koju ti šaljem prepuna je noktiju i oružja i
Demona,
Žuta ubistva i đavolje službe da te snađu,
Jer ja sam uranjala usta u pregib tvojih kolena
Toliko puta mogoh pregristi tvoj vrat, sad je kasno
Jer ja sam kucala kao pljosnato srce duboko u tvojoj
Cipeli,
Na plaži na kojoj si u groznici spavao
Mrzela sam sve senke, talase i decu koja vrište.
Toliko puta pomislih da si umro u snu, moja tiha
Ljubavi,
I svaki put umrla bih sa tobom, a ti bi preživeo.
Sećaš se kako sam sklapala oči kad si bio blizu
Nije važno sto smešno hodam po snegu, po pesku
Postojala je harmonija u mome telu, naučena na tebe
I način na koji sam postajala lepa, razbijajući
Ogledala.
Kako će me divno sada ljubiti svi koji me ne poznaju.
Ubijaćemo te svaki put kada spojimo tela
I ti ćeš osetiti dok budeš zalivao vrt
Kako sam podatna i sliska, kako me nema
Kako je sve drugačije bez mojih lekovitih ludosti,
Ali je malo i to što ti šaljem odavde gde te više nema
Uzalud da otresaš moj obraz sa svog ramena
Jer ti si tako siguran u svoj crno-beli um
Da ću možda i poverovati u tvoj spokoj, moja
Nespokojna ljubavi
Jer ti si možda sposoban da zaboraviš krik u mraku.
Knjige bez poretka sve govore o tebi
Bolje bi bilo, zaista, da smo pili do jutra
Da nismo provetravali
Da smo imali i psa i mačku i hrčka
Da smo se umeli ljubiti po danu i u nevreme
Jer evo strašni poziv i jeka dolaze
I gavrani i sve gadne velike ptice kojih se plašim
I mrak u kome ne umem sama bez tebe da zaspim.
Čuješ li i ti te zvuke noćne džungle
Sanjaš li grozne insekte, moja tužna ljubavi?
Toliko ružnog o tebi sam rekla svim ljudima
Da već osećam potrebu da te odbranim.
Zato kažem: postoji slika na kojoj su tvoje oči vrlo
Tople
I još nešto: čovek koji voli da ide u cirkus
Mora biti da nije baš toliko loš.

stvarno je divno

Hej moji vi što od muškaraca stvaramo objet d´art... tako je to... Neko se sebičnošću hrani, a neko je denuncira i raspline se, pa ga nestane u vremenu i prostoru... mislim da je potonji u pravu.

Jeste li kupili onaj moj prijevod knjige "Spending" od Mary Gordon? A šta čekate, pa hoćul ja moć šta zaradit ovdje? A, ja, nije još objavljen :lol :lol :lol Evo vam dok čekate pa malo zavirite šta kaže Mary Gordon o tome kako izgleda muškarac kojeg je ona pretvarala u objet d´art:



Pretpostavljam da želite da vam kažem kako izgleda.
Teško mi je da se sjetim jer ga gledam kao osobu čije tijelo nisam poznavala, kao osobu koju nikada nisam vidjela bez odjeće. Kada sada razmišljam o njegovoj kosi, usmjerena sam na to kako mu kosa izgleda pogledajući je dok mu se glava nalazi u mom međunožju.



Kako je ova Mary Gordon potpuno demistificirala taj svoj objet d´art... Blago njoj?

Dok Mary Gordon demistificira, evo šta jedan mladi bosanski književnik koji piše na engleskom jeziku kaže o toj temi početka stvaranja objet d´art od muškaraca:

Maybe my first mistake á propos realistic and good quality relationships was when I, in my daydreaming sessions during my early teens when my mind wandered from one guy to the other in the class, would begin my fantasies with “As long as you’re with me…” Did I admit to myself by that that I am not (strong (person)) if there is no one out there to compliment me? Have I therefore been condemned to eternal dissatisfaction with myself? Did I actually invite this bad aura of insufficiency?

Ah... sve je to tako komplicirano, dragi vi što od muškaraca stvarate objet d´art, ili kako Krleža kroz lika Leonea Glembaya reče udovici njegovog brata u drami "Gospoda Glembayevi": "Sve je to mutno u nama, draga moja mila Beatriče..."

Kakva su vaša iskustva sa muškarcima od kojih ste stvarali objet d´art?

A onda, ti oci i majke patetičnosti! Ti čuvari velikoslavenskog duha i svih sterotipa koji uz njega idu! Ti od Patnje veći paćenici! Ti od Stradalništva veći stradalnici! Ti od Vica smješniji! Ah, pa ko drugi do Rusi!

Šta nam kaže žena koju ja strašno volim koja se pribojava svog objet d´arta, Anna Akhmatova?

Valovima lutala,
šumom se krila,
priviđala se na emajlu
sebi.
Rastanak bih,
možda,
hrabro primila,
ali susret,
bojim se,
ne bih...

Tako je to kad ti neko prisjedne, moja Anna Andreevna...

Šta još kaže Anna dok ga čeka onako iz potiha, ko biva neće da ga bihuzuri, doće kad mu prahne?

Čekanje na njega mi daje veće zadovoljstvo nego čašćenje na drugom...

E, i tu si u pravu, ljubavi! Mnogo si mi misaona, plaho te volim! :2h :fl :2h :fl :2h :fl

[Edited by besmir on 03-03-2008 at 09:02 GMT]

Zaboravio sam da stavim link ka stranici Anne Akhmatove. Stranica je na ruskom, ali probajte i nešto pročitajte, baš je zabavno.

Evo je, šta hudnica i paćenica, kaže o muškarcu od kojeg je stvarala objet d´art kada je valjda skontala da ga voli bez obzira šta joj rekao:

От других мне хвала — что зола,
От тебя и хула — похвала.

;ostavljen

Marina Cvetajeva je ubjedljivo najveća stvaralica objet d´art od muškaraca. Ljubila je mnoge, mnogi su je ljubili, ali nije imala sreće ni u ljubavi prema muškarcima, ni prema ženama.

Nakon prekida ljubavne, vanbračne veze sa Konstantinom Roždevičem je napisala svoju najveću pjesmu "Pjesmu kraja" u kojoj se bavi simbolikom mosta i povezivanja. Kaže sljedeće:


Ljubavnici su uglavnom
bez nade: i strast
je također
most, sredstvo komunikacije...

Napustiti ga, nenapustiti ga, ostati s njim, ne ostati s njim... to je ono o čemu razmišljaju ljudi koji od muškaraca prave objet d´art po čitav dan...

Evo, šta kaže Amy Lowell u svojoj pjesmi koju je, doduše, posvetila drugoj ženi, "Taksi," u prijevodu moje malenkosti:


Kada odem od tebe
Svijet odjekuje mrtvo
Ritmom neozvučenog bubnja.
Ime ti zovem zvijezdama što na nebu strše
I vičem u brazde vjetra.
Ulice se smjenjuju brzo
Jedna za drugom,
Odvajajući te od mene,
A ulične lampe mi bodu oči
Pa ti ni lice više ne vidim.
Zašto bih te napustila,
Da samu sebe ranim na oštre ivice noći?


[Edited by besmir on 06-03-2008 at 16:05 GMT]