Tu noć dok sam komentarisala svoja djela sam malo pričala i o samoj kompoziciji slike, pa mi je postalo jasno da to nikoga nije zapravo zanimalo: ono što je publika zaista htjela čuti je kako je to naslikati erekciju. Da li sam imala modela i ko je on bio, i šta sam mu uradila da je došao u erektirano stanje, da li je došlo samo do jedne erekcije ili par njih i koliko dugo su trajale? Posjetitelji su, naravno, bili previše ljudi od dekora da bi otvoreno postavili takva pitanja, hoću da kažem, postavili su pitanje o živom modelu pa je to, onda, samo po sebi, povuklo za sobom odgovore na sva ostala pitanja. Ali nisam htjela da me to omete. Činjenica je da nisam imala živog modela, a dokaz tome je ogromna koncentracija rada četkice. To sam i rekla i izmamila sam gromoglasan smijeh. Također, rekla sam «Slikala sam iz sjećanja. Po velikoj tradiciji romantičarskih pejzašista. Sjećanje na minule stvari». I opet gromoglasan smijeh.

Sigurna sam da je stvorena vječna kazna za ljude koji se hrane «gromoglasnim smijehom», za ljude koji će reći bilo šta, skoro bilo šta samo da bi izazvali gromoglasan smijeh. A možda i nije. Možda to nije vrijedno prokletstva. Možda je to vrlo nepokvaren čin, jedan vrlo velikodušan čin gdje se predaješ svojoj publici, gdje postajete jedno, gdje ste zajedno nošeni na talasima, i gdje zaista izgubite sami sebe.

Ponekad, dok se nalazim u po pokušaja mamljenja gromoglasnog smijeha ili dok mamim sljedeći gromoglasni smijeh, talas kolabira, pogledam oko sebe i primjećujem samo ljudski talog: stare kondome, aplikatore za tampone, prazne kesice na kojima piše «Smoki» ili «Made in Taiwan». Ali ne sada. Talas nije ni počeo da kolabira. Rekla sam: «Znate, postoji tradicija kojom se okorištavaju jedino muškarci slikari, a to je žena koja je kombinacija modela, kućepaziteljice, kuharice, sekretarice. Uz to je još i zaposlena. I pruža inspiraciju. Na svim stranama svijeta odrastaju djevojke sanjajući o tome da postanu Muza bilo kojoj vrsti umjetnika. Gledaju svoja tijela misleći ´Možda bi neki muškarac ovo želio slikati´. Čitaju francuske kuharice koje im govore kako da naprave fenomenalno sočna mala jela od konjskog mesa sa puno lovorovog lista i vina. Fizički i psihički se pripremaju da ponesu njegova platna okrutnim vlasnicima galerija, istegnutih mišića, očiju prepunih prolivenih ili neprolivenih suza. A sada bi vas pitala, o majke i očevi Amerike: da li vaši sinovi sanjaju o ovim stvarima? Gdje, pitala bih vas, o ljubitelji umjetnosti, gdje su muške Muze?»

I ustao je, usred svega, ispred svakoga i rekao «Evo me».

Upalila sam svjetlo.

Tada sam ga prvi put vidjela.

* * *

Mary Gordon, "Jenjavanje - utopijski divertimento"



Kakav horor!!! I šta sada?

citat:

---

besmir wrote:
Pa ja prosto ne mogu da vjerujem da vam nisam citirao jednog divnog, divnog, diiiiivnog grčkog pjesnika koji se zove Konstantin Kavafi.

---

i jos malo

VRATI SE!

O dragi osecaju, dodji jos bezbroj puta,
vrati se i zanesi me,
jer se budi uspomena na jedno telo
dok drevna ceznja struji u mojoj krvi,
jer se usne i pűt moja secaju,
dok ruke jos uvijek kao da lepotu dodiruju.


O vrati se bezbroj puta te po noci

zanesi me, kad se usne i pűt moja secaju . . .
Konstantin Kavafi

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu, i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te; ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati što je bol.

Čeznem da sjedim nemo pored tebe, ali se ne usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla oktriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Rabindranat Tagore

Divna je

Osjećam kako se akordima na vene prislanjaš, kako se tonovima uspinješ krvotokom.
Slušam te u predivnoj glazbi srca i pretače kroz pore taj Slavujev pjev.
Ne pamtim ljepšu sliku istkane u ljubavi niti pronalazim bogatije misli od tvoje zrelosti,
ne vidim ništa izvan neprocjenjivog toka tvojih obala, izvan usjeka u kojima nestajem.
Uživam što me polagano prekrivaš harmonijom grudi i njihovim snom gasiš moje čežnje,
što lakoćom svog uzdisanja pripremaš mir za mene i rukama tiho budiš moja čula.
Uživam kad me primaš, kad primaš moje latice i poput leptirovih krila nježno rasanjuješ.
Tada samo tvojim dodirima vjerujem i jedino se usuđujem s tobom u blaženstvo smjestiti.

Zal Kopp - Govorim poljupcem

Između mene i tebe tako je malo prostora.
U taj procjep stao bi tek treptaj svjetlosti.
U njega se smjestila nasa ceznja, u njega se smjestila nasa ljubav.
Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko.
Dijeli nas tek delic najmanjeg dijela.
A ipak, koliko god se trudio, koliko god tezio i htio, nikada me neces dosegnuti.
Između mene i tebe tako je malo vremena.
U taj procjep stao bi tek treptaj oka.
U njega se smjestio nas zivot, u njega se smjestila nasa sudbina.
Tako smo slicni ti i ja, a opet tako beskrajno drukciji.
Usprotivilo nam se čudnovato prostranstvo neodređenih razdaljina, prostranstvo koje nije potrebno preci.
Ne napreže se uzalud, jedini moj, ne siri svoje ruke ne bi li me zagrlio.
Izmedju nas je more beskraja - ne vece, ne dublje od njenog dodira.
Ali zar ne znas?
To je more ljubavi i ono ce nas zauvijek spajati.

A.P.Kezele - Izmedju mene i tebe

Da su meni oči tvoje


Da su meni oči tvoje,
zvezdama bih prkosio,
nit' bi sunce poželio,
da su meni oči tvoje!

Da su meni oči tvoje,
ma s' u njima rastopio,
ja bih opet srećan bio,
da su meni oči tvoje!


Da su meni oči tvoje,
voleo bih neg' sve blago,
neg' kamenje sjajno drago!

Raj bi sami pregoreo,
u njima bih slatko mreo,
da su meni oči tvoje!



******************
Pesnik Jovan Ilić rodio se u Beogradu 1824. godine
U tim pesmama ima topline, iskrenosti i vešto uobličenog istočnjačkog dekora,
ali su danas nerazumljive i nepristupačne, uglavnom zbog jezika..."
Umro je 1901 god. u Beogradu.

Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa.

Enes Kišević

MOSTARSKE KIŠE
Pero Zubac



Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,


govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,


Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.

ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.


Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.


ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.


Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,

jos malo

MOSTARSKE KIŠE



Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...


svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,


Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.

Pero Zubac, 1965