Mr Aleksandar Đuričić
odgovorni urednik Glorije
Bulevar kralja Aleksandra 70
11000 Beograd
(Vladika Vasilije Kačavenda - Versaj na srpski način, Glorija, 4. 01. 2006)

Poštovani Đuričiću

Vaš izvršni urednik Igor Karanov, autor fotoreportaže o V. Kačavendi, pogazio je osnovno novinarsko pravilo: pitaj i drugu stranu, kao i osnovne norme novinarskog kodeksa. Jer, parče neba na zemlji jeste raj Vase Kačavende, a na zemlji semberskoj. I najlošiji novinar bi postavio pitanje o porijeklu tog raja u vrijeme vjersko-zvjerskog bosansko-hercegovačkog pokolja u kojem je Kačavenda uzeo vidnu ulogu. Mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle. Previše je zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini. U svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi vladika nije birao sredstva da stigne do cilja, što Karanov glorifikuje kao osvedočenog estetu (sic). Evo nekih činjenica o osvedočenom esteti:



* Kačavenda 15. maja 1992. godine bježi iz Tuzle u Bijeljinu ostavljajući svoje vjernike same sebi prepuštene;

# odmah po dolasku u Bijeljinu, sa svojim crnomantijašima, počinje ratnohuškački pohod, govor mržnje, prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

# popa Radomira Markovića iz Zagona, koji je ujedno i diplomirani pravnik, zbog odbijanja poslušnosti ražaluje i šalje trideset naoružanih ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana i umrla, a pop izbačen na ulicu i od Kačavende žigosan;

# odmah potom mještani pet sela dolaze u Bijeljinu sa svim mogućim vozilima i blokiraju grad tražeći od Karadžića da protjera Kačavendu. Ali, vrana vrani oči ne vadi. Umjesto protjerivanja, Radovan Karadžić, sa svom svojom bulumentom, dolazi istog dana na večeru kod vladike. Da se zna ko je bog na zemlji (1993);

# u svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine, i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto prokleto;

# deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

# nije se vladika, u svojim monstruoznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihove kuće, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpela moždane udare. Prvi je još živ, sa posljedicama, a drugi je umro. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

# treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta Saveza komunista jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

# pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju a nikada ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j... sirotinju. Njima će bog pomoći. Amin;

# Skupština opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;
# Vladičanski dvor u Tuzli vladika je izdao pod zakup, a to su zvanično njegove prostorije gdje i treba da živi i radi. Ne kaže Kačavenda, vašem novinaru Karanovu, zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla činio i zašto se boji. On je jedini vladika koji se nije vratio u svoju parohiju, a time ne poštuje odluku Sinoda SPC. Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. godine. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i jevanđelje ;

# od 200 crkvenih objekata (bolje da je izgradio radionice i narodne kuhinje) napravio je vladika i dvije crkve gdje im mjesto nije, na Diviču kod Zvornika i u dvorištu Fatinom u Konjević Polju. To su inat crkve gdje vladika u određene dane šalje plaćene razbojnike da se mole bogu. (Jadan im bog.) Ti isti "vjernici" obavezno izazovu incidente koje Kačavendina TV odmah snimi i emituje TV gledalištu. Vladika se odmah pojavi u TV studiju i to komentariše kao genocid nad Srbima. Tako božji izaslanik aktivno održava politiku mržnje, jer treba opravdati sva zvjerstva, pljačke, rušenja i paljenja koja su počinjena. U ime boga Marsa i Aresa. Tako vladika Kačavenda širi mir među ljudima;
# ne reče vladika da je on lično razbio Međureligijsko vijeće na nivou Bosne i Hercegovine, kojem je osnovni zadatak bio da miri građane različitih konfesija. A Vasilije sve naopako...

Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati u svece. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović.
Pozdravlja vas i poštuje
Bijeljina, 23. januar 2006. Lazar Manojlović, novinar

http://www.republika.co.yu/378-379/22.html



[Edited by cupo on 23-05-2006 at 10:27 GMT]

Vasilije Kačavenda - kandidat za patrijarha Srpske pravoslavne crkve

Vladika koji je blagosiljao smrt



Prvi dani rata u proljeće 1992. tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića zatekli su u Njemačkoj. Znajući ko i odakle gruha po njegovom gradu, uputio je pismo vladiki Vasiliju Kačevendi i, podsjećajući ga na tridesetogodišnje druženje, zamolio da pripazi njegovu familiju, ali i druge Tuzlake. "Kao brata i Božijeg čovjeka, molim te urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće, jer čovjek na ovom svijetu ima samo jedan život. Ovog momenta hoću da vjerujem da Ti to možeš učiniti", vapio je u svom pismu Nesim. Ali Kačavende nije bilo na tuzlanskoj adresi. Među prvima zaprašio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetničke vrijednosti.

Četrnaest godina kasnije, udobno smješten u novosagrađenoj rezidenciji u Bijeljini, Kačevanda jadikuje nad svojom sudbinom. Vapi za Tuzlom, jer, kako kaže, "kad bih mogao slobodno da dišem i obavljam svoju dužnost, odmah bi se vratio". (Večernje novosti, 23. 2. 2006.) Gospodin Kačavenda priznaje da nema pravo da premješta drevno sjedište eparhije, ali to je učinio. Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona, ali to ne čini. Samo zbog toga što ne zna kako bi mu bilo da prošeta Tuzlom u mantiji. Naravno, nije jednostavno prošetati tuzlanskim Korzom - valja sresti stare poznanike i ljudima pogledati u oči. Možda mu neko i kaže - kada čovjek pred Bogom nije čist, ljudi tu malo mogu učiniti. A što se tiče Tuzle - bujrum!

USPOSTAVLJANJE BALANSA:

No, njegov najveći problem je bio i ostao rat. "Oni koji prisustvuju ubistvu nevinih, a ne rizikuju svoje živote da bi to spriječili, krivi su na način koji nije adekvatno osmišljen pravno, politički ili moralno." (Karl Jaspers) Kačavenda je cijelo vrijeme rata bio svjedok stradanja bijeljinskih Bošnjaka, zatiranja tragova o njihovom postojanju, a ni glasa nije pustio. U oblikovanju srpskog nacionalizma, uz davanje moralnog oprosta za ostvarenje svetih ciljeva, značajnu ulogu odigrala je i Srpska pravoslavna crkva, a jedan od njenih "jastrebova" je Vasilije Kačavenda. Sumirajući stavove svoje crkve prema Muslimanima, Kačavenda 1993. izjavljuje: "Mi, Srbi, vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima." (Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart 1993., str. 10)

I kada je Srpska pravoslavna crkva 1993. zatražila da se zabrani abortus, puku je poturen etnički umjesto moralnog argumenta. I tada njene stavove tumači Kačavenda. Uz podsjećanje da Srbi u Srbiji čine manje od dvije trećine stanovništva i da bi se omjer u BiH mogao još više smanjiti, on naglašava: "Ja iznad svega imam u vidu srpsku pravoslavnu ženu. Ovo će trajati sve dok Srbi u Srbiji ne postanu manjina i počnu živjeti u zemlji koja više nije njihova nacionalna država. Država će pripadati onima koji imaju najviše ljudi." (Odbranimo svetinju života, Pravoslavlje, 1. maj 1993., str. 5)

Treba li podsjećati kako su Karadžić i Mladić za relativno kratko vrijeme balans između Srba i Bošnjaka u BiH popravili u korist prvih i kako je sličan plan Milošević, protjerivanjem Albanaca sa Kosova, pokušao realizovati u Srbiji.

Vasilije Kačavenda je sveštenicima ličnim primjerom pokazivao kako treba hrabriti i bodriti srpske sinove. Često je odlazio na ratište i blagosiljao njihova oružja. Neposredno pred oslobađanje dijela Ozrena, u manastiru Svete Trojice, u Vozući, blagoslovio je četničke jedinice rekavši: "Ja se danas iskreno osjećam kao car Lazar nekad na Kosovu. Neka vam današnje pričešće bude vozućka kosovska večera, da dobijete novu snagu i zauvijek protjerate neprijatelja…"

VLADIKA KAO SULTAN:
Koristeći svoj crkveni autoritet, odmah po dolasku u Bijeljinu, vladika Kačavenda na području svoje eparhije zavodi neobično pravilo - svaki od njegovih sveštenika morao je slati svoju ženu u njegov dvor na rad u trajanju od sedam dana. Javnost je bila šokirana ovakvom odlukom, a pravoslavni sveštenik iz sela Zagoni, Radomir Marković, koji je ujedno i diplomirani pravnik, kada je saznao o kakvoj se "ispomoći" radi, zabranio je svojoj ženi da ode. Zbog odbijanja poslušnosti vladika u Zagone šalje 30 ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Pravoslavni vjernici iz Zagona su protestirajući traktorima i automobilima blokirali Bijeljinu. Uzalud. Vladika je tog dana na večeri ugostio Radovana Karadžića. Da se zna ko je bog na zemlji.

POKRŠTAVANJE MUSLIMANA:

Vasilije Kačavenda je mudro prešutio i nespornu činjenicu da su njegovi sveštenici tokom rata pokrštavali bijeljinske Muslimane. Dvostruka korist: može se lijepo zaraditi, a i smanjuje se broj "Turaka" u Bijeljini. Jedan od konvertita koji je ime Ferhat promijenio u Filip je to ovako objasnio: "Ako ste izabrali da živite u Srpskoj Republici, onda morate nešto učiniti zauzvrat." (Evropa se vraća u srednji vijek, Liljan, 15. 12. 1993., str.17) Upravo na području Kačavendine eparhije događalo se da pravoslavni sveštenici, uz kolektivna pokrštavanja po crkvama, posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrštavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeći progone i protjerivanja. Za takvu uslugu se plaćalo do 500 DM.

Samo u Osnovnoj školi Radojka Lakić, koja je, po dolasku Kačavende u Bijeljinu, ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi, pokršteno je nekoliko prosvjetnih radnika (prezimena izostavljamo da bi ljude poštedjeli neprijatnosti): Omer je postao Ostoja, Mevlida - Marijana, Zekerijah - Zoran itd. itd. Što bi rekao Kačavendain portparol Neđo Pajić, predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini: "Nema tu ništa lošeg, ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova"?! Da nisu, ostali bi bez posla, a možda i bez glave na ramenu.

Ima li bolje preporuke za potencijalnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve?!

Obeščastio je i Jevanđelje

Beogradska Glorija početkom ove godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavila je reportažu-hvalospjev o vladiki Kačavendi. Na tekst je reagovao Lazar Manojlović, novinar i nezavisni intelektualac iz Bijeljine. Glorija tu reakciju nije objavila, ali je ona nekako došla do beogradske Republike koja je u cijelosti prenijela Manojlovićevo portretisanje Kačevande. Po njemu, "mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle". Manojlović procjenjuje da je "previše zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini" i optužuje da "u svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi, vladika nije birao sredstva da stigne do cilja". Svoje stavove Lazar Manojlović je potkrijepio slijedećim činjenicama:
- Odmah po dolasku u Bijeljinu (pobjegao je iz Tuzle i ostavio vjernike same) sa svojim crnomantijašima počinje ratnohuškački pohod, dominiraju govor mržnje i prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

- U svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto i prokleto;

- Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština Opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

- Nije se vladika, u svojim monstrouznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihovih kuća, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika Opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpjela moždane udare i umrli. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

- Treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta SK-a jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic!). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

- Pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju, a nikad ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju? Njima će Bog pomoći. Amin!;

- Skupština Opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

- Zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla počinio i zašto se boji…Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i Jevanđelje.

"Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati svecima. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović", napisao je Lazar Manojlović.


Sinan Alić - DANI

Uputiti pismo nacelniku da se mi Tuzlaci, koji smo cijeli rat bili ovdje i trpili cetnicke granate, ne slazemo sa pozivom tom okorjelom cetniku da se vrati.



 

Zaboravih, onaj Nikolaj je bio super covjek.
Jednom prilikom slavio je Bajram s nama u Play-off-u.
Spico je imao dosta tema s njim.
Onakav covjek treba da vodi Tuzlanske vjernike.
Vidi se da je bio dobar cim ga je onaj konj maknuo kao nepozeljnog.
 

Mišo Božić, bivši predsjednik SGV Tuzla

U ˝novi˝ SGV se uvukla četnička ideologija

Mišo Božić, osnivač i dugogodišnji predsjednik Srpskog građanskog vijeća Tuzlanskog kantona, smijenjen je na sjednici Skupštine ove organizacije 23. juna. Tajnim glasanjem protiv njega se izjasnilo 20 "delegata" iz Požarnice i 9 iz Živinica, dok su članovi Skupštine iz Tuzle, njih 20, bili za to da Božić i dalje bude predsjednik ali su u odnosu na "selo" ostali u manjini. Za novog predsjednika izabran je Zoran Jovanović iz Požarnice.

- Meni i mojim saradnicima protivnici nisu imali šta da prigovore. Međutim, očito je da im je smetao naš rad na ravnopravnosti svih naroda. U međuvremenu radilo se u tajnosti da me smjene, a direktive su dolazile iz Banja Luke, od Milorada Dodika i Dragana Čavića, koje je sprovodio Zoran Jovanović. Dodikove posljednje nizjave su ohrabrile nacionaliste a Jovanović je u Požarnici išao od kuće do kuće i prikupljao potpise za moju smjenu, ali i za SNSD, kaže Božić.

Kako ističe, nekome je smetala njegova deviza da je BiH srpska, bošnjačka i hrvatska, kao što je smetala i činjenica da su "jezgro SGV-a kod osnivanja činili Srbi - borci Armije BiH i intelektualci iz Tuzle, kojih sada nigdje nema".

- Očito je da se u "novi" SGV uvukla četnička ideologija. Mi to nećemo podnositi nego ćemo vjerovatno od zdravih snaga i naših "veterana" pokrenuti SGV TK 1993, najavio je Božić.

On tvrdi da je jedan povratnik u Požarnicu na sastanku na kojem se razgovaralo o bezbjednosti povratnika Srba u Tuzlu, u prisustvu predstavnika MUP-a, jasno i glasno rekao da je "iz Banja Luke dobio zadatak da iz SGV-a eliminiše Mišu Božića".

- S druge strane, protiv nas se okrenula i Pravoslavna crkva u Tuzli, odnosno sveštenik Niko Tošić, koji je u svoje ruke uzeo i "Prosvjetu". On za medije u Republici Srpskoj govori da se Srbi Tuzli tiho sašaptavaju na ulici, da svećenici ne smiju u mantiji proći ulicom i slične propagandne gluposti, što nas ne čudi, jer se zna da sve to dolazi od njegovog šefa vladike Kačavende, navodi Božić.

- U prisustvu Mirka Pejanovića, Milorad Dodik mi je 1997. u Tuzli nudio da osnujem njegovu stranku i budem predsjednik.Kad sam u Statutu SNSD primjetio da je to stranka Republike Srpske, pitao sam "a gdje je ovdje Bosna i Hercegovina?" Dodik je odgovorio "Jebeš Bosnu i Hercegovinu". Naravno da sam glatko odbio takvu ponudu.

(M.Mukić - SAN)

Ukoliko se nastoji prikriti istina, mogao bi se dogoditi novi zloèin

ZVORNIK/ PALE- Crkva u Divièu, kod Zvornika, podignuta na temeljima u ratu poru¹ene d¾amije bit æe uskoro izmje¹tena na novu lokaciju, dogovoreno je u Bijeljini na sastanku na kome su uz nazoènost Mirsada Kebe, ministra za ljudska prava i izbjegle BiH, bili i Vasilije Kaèavenda, vladika zvornièko-tuzlanski, tuzlanski muftija Husein ef. Kavazoviæ te naèelnik opæine Zvornik Jovan Milovanoviæ.

Na prijedlog vladike Vasilija crkva æe se izmjestiti na lokaciju nedaleko od Vidikovca, nakon ¹to se izgradi prilazni put te ostala neophodna komunalna infrastruktura, javila je FTV.

Istovremeno u mjestu Podvitez, opæina Pale (RS) polo¾en je kamen temeljac za izgradnju poru¹ene d¾amije.

Sveèanosti uprilièenoj tim povodom, kako javlja Fena nazoèili su opæinski du¾nosnici Istoènog Sarajeva, Pala i Pale-Praèa, te predstavnici Islamske zajednice u BiH, kao i veliki broj graðana.

Nakon polaganja kamena temeljca pristupit æe se izgradnji d¾amije, sukladno vremenskim prilikama.

Osiguranje inicijalnih sredstava za izgradnju spomenutog vjerskog objekta obeæali su gradonaèelnik opæine Istoèno Sarajevo i naèelnik opæine Pale-RS, propæeno je iz Graðevinskog odbora za izgradnju d¾amije u Podvitezu.

Fena

Nije mi jasno zasto se doticni ne moze proglasiti nepozeljna osoba grada Tuzle?

Ako vec niko ga nije optuzio za poticanje Genocida koji je pocinjen u BiH, makar imati toliko dostojanstva pa mu zabraniti vrsenje liturgije u Tuzli.

Crkva izgrađena na imanju Fate Orlović ostaje

Episkop zvorničko – tuzlanski Vasilije Kačavenda poručio je preko srbijanske štampe da crkva izrađena u Konjević Polju neće biti premještena. On je kazao da je „vrijednost objekta neuporedivo veća od parčeta zemljišta na kojem je pravoslavni hram podignut“.


Crkva je izgrađena na privatnom zemljištu Fate Orlović. Ona i cjelokupna javnost zahtijevaju da crkva bude premještena. Nedavno su poglavari Srpske pravoslavne crkve prohvatili premještanje hrama u Diviču kod Zvornika, a sada je Kačavenda energičnp poručio da od toga nema ništa što će sasvim sigurno dovesti do novih nesporazuma i sukoba. Inače, u crkvi izrađenoj na zemljištu Fate Orlović nema bogosluzenja. (San)

Prvi čovjek SPC-a u sjeveroistočnoj Bosni ne odustaje

„Graditeljski poduhvati“ vladike Kačavende

Pokušavajući opravdati izgradnju crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević Polju kod Bratunca, velikosrpska bratija, predvođena vladikom zvorničko-tuzlanskim Vasilijem Kačavendom, vrlo često poteže „argument“ kako se prostor na kojem je nikla crkva nekada zvao Crkvine. Prema logici vladike Kačavende, ono što se tako zvalo, moralo je nekada biti u vlasništvu Crkve, i to baš pravoslavne, pa je sad, eto, parcela samo vraćena pravom vlasniku.

Ako se prihvata ovakva logika, onda bi prvenstvo raspolaganja Fatinom avlijom trebala imati Katolička crkva, jer je ovo područje nekada bilo pod Rimskom imperijom. Šta li bi, slijedom iste logike, onda bilo s Rimskim mostom u Sarajevu?


Derviška tekija

Međutim, čak i da bude prihvaćen Kačavendin „argument“, opet nije teško dokazati da je crkvu izgradio na tuđem. Naime, Adem Handžić, jedan od najboljih poznavalaca ovdašnje historije 16. stoljeća, u svojoj knjizi „Studije o Bosni“ navodi podatak da je u Konjević Polju još 1519. godine derviš hamzevijskog reda Hamza Orlović izgradio tekiju!

Taj, jedan od najstarijih vjerskih objekata u BiH uopće, nalazi se svega nekoliko stotina metara od Kačavendine crkve. Da stvar bude zanimljivija, Handžić navodi da se pravoslavci na ovo područje doseljavaju tek u drugoj polovini 16. stoljeća, dakle, pedesetak godina nakon što je tekija sagrađena!

Ako, pak, Kačavenda iz bilo kojeg razloga sumnja u ono što je, pozivajući se na struku i nauku, napisao Adem Handžić, isti podatak može naći i u knjizi o pravoslavnim crkvama i manastirima jednog od najznačajnijih srpskih etnografa Milenka Filipovića.


Inače, današnji stanovnici Konjević Polja, porodice Orlović, Osmanović i Sulejmanović, direktni su potomci derviša Hamze Orlovića. Kačavendu, naravno, ne zanima ni argument neupitnog privatnog vlasništva. Ovaj Karadžićev i Mladićev ratni jaran, ne slučajno, previđa da je Fatina avlija u zemljišnim knjigama „jedan kroz jedan“ privatno vlasniš tvo ove hrabre starice. A čija bi, uostalom, mogla biti Fatina avlija. A, privatno vlasništvo svetinja je svugdje u svijetu osim, izgleda, u BiH ili, još tačnije, u Republici Srpskoj, gdje Kačavendini „graditeljski poduhvati“ ne samo da nisu predmet interesa za to nadležnih inspekcijskih službi već im zvanična politika vlade Milorada Dodika puše u krila.


Dvije crkve

Međutim, prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve u sjeveroistočnoj Bosni, čini se, nezajažljivi je graditelj i ne planira odustati. Tome svjedoči i njegov zahtjev da mu u Bijeljini, gdje je već na bošnjačkoj zemlji izgradio svoje dvore, bude dodijeljeno još ni manje ni više nego 11 dunuma zemlje, i to bošnjačke, naravno.

Sve svoje poslijeratne crkve, koje postavlja kao graničnike genocidom i zločinom etnički očišćene teritorije, vladika Kačavenda gradi ili na bošnjačkoj zemlji ili u naseljima koja su prije rata bila naseljena isključivo Bošnjacima. Uz Konjević Polje i Bijeljinu, dvije crkve su nikle i u Zvorniku: na Kula Gradu i u Diviču, gdje je pravoslavna crkva napravljena na temeljima porušene džamije. Za izgradnju ove dvije zvorničke crkve, za razliku od one u Fatinoj avliji, Kačavenda se i ne trudi dati neki „argument“.


Tuzlacima ne smeta

U Tuzlu, gdje je stolovao prije rata i gdje netaknuti stoje Vladikini dvori, tvrdi, ne smije da se vrati zbog vlastite sigurnosti. Uprkos zabrinutosti za sigurnost, Kačavenda, opet, vrlo često dolazi u Tuzlu, skoro za svaki vjerski praznik. Teško je i zamisliti kakva bi njegova sreća bila da je ijedan od tih dolazaka izazvao incident. Međutim, na njegovu nesreću, Tuzlaci su već odavno „oboljeli“ od civiliziranosti pa Vladiku niko neće ni poprijeko da pogleda


Đurđev-Grad na BHT-u


Uz izgradnju crkvi, bošnjačkim mjestima, posebno u Zvorniku, mijenjani su i nazivi. Tako je Divič jedno vrijeme bio Sveti Stefan, a Kula-Grad preimenovan u Đurđev-Grad, sve, očito, sa ciljem da se zatre i ime muslimanko. Bošnjaci, koji su se, uprkos svemu, vratili svojim domovima, vratili su i stara imena. Međutim, to urednicima državne televizije BHT, očito, ništa ne znači pa su u srijedu objavili vijest da je „u Đurđev-Gradu kod Zvornika oskrnavljena crkva“. I to bez ikakvog pojašnjenja, ni gdje je taj, ni ko je taj Đurđev-Grad, da prostiš, ni otkud crkva u njemu. Korištenje terminologije sljedbenika karadž ićevsko-mladićevske politike može biti ili grubi profesionalni promaš aj ili namjera. Ovo prvo bi se možda i moglo oprostiti.



(E. HUREMOVIĆ - Sedmica)