Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Izvodi iz stampe
Kad mi ne bude mrsko, ovdje cu kopirati clanke, iz razlicitih novina i (ili) casopisa itd... pa citajte. A i vi morete mene obradovati ponekim koji nisam procito.
Dani:
Intervju Dana: Viktor Ivanèiæ
Nismo svi ista g***a
Ništa više Baèvice! Tom odjavnom dosjetkom, cinièno duhovitom u najboljoj tradiciji satire koju je ustrajno i s uvijek iznenaðujuæom svježinom i invencijom njegovao punih petnaest godina, splitski Feral Tribune objavio je vlastito ugasnuæe. Pod diktatom tzv. tržišta i suptilne državne ideologije nestalo je lista koji je u najstrašnijem dobu novije historije zemalja bivše Jugoslavije bio zaista ono što mu je stajalo u imenu - svjetiljka u mraku. Snopovima Feralove nepoštedne kritièke svjetlosti osvjetljavani su najmraèniji dogaðaji i likovi iz tog razdoblja, raskrinkavane najkrvavije nacionalne tajne: ratni zloèini, državno-mafijske gadosti, stradavanja obiènih ljudi kojima su stranice Ferala èesto bile posljednje i jedino utoèište. Za Feral su pisali i govorili najbolji autori i najumniji ljudi sa cijelog prostora bivše Jugoslavije, a posebna su prièa Feralovi èitaoci: to je bila cijela jedna èitalaèka "republika", rasuta po cijelom tom prostoru, željna istine usred orgije nacionalistièkog bezumlja. A legendarni "Studio Viva ludež" - osnivaèi i urednici Ferala Viktor Ivanèiæ, Predrag Luciæ i Boris Dežuloviæ - ostat æe upisani najkrupnijim slovima u historiji žurnalizma i književnosti južnoslavenskih jezika. Jedan od njih, Viktor Ivanèiæ, govori za Dane
Viktor Ivanèiæ: "Tamo gdje na zapadu nastupa kirurgija, ovdje rade sjekire"
Uz kvalitetno novinarstvo na ovim prostorima se, u posljednje dvije decenije, mnogo èešæe bilježe hrabrost, èast i poštenje negoli umijeæe pisanja i privrženost profesiji. No, nerijetko smo svjedoèili kako sve skupa netragom nestane pred zamamnim sumama para i prijateljstvima iz nevolje (sluèaj Kopanja), ili pak nevolja natjera i èast i hrabrost i poštenje da se umijeæe pisanja stavi u službu u ratovima naraslih medijskih tajkuna. Kako u svemu tome prolazi novinarstvo, moglo se prošle sedmice èitati i na stranicama zagrebaèkog Nacionala ali i sarajevske Slobodne Bosne: gašenje Ferala postalo je medijska èinjenica ne zbog ispraæaja u povijest najznaèajnije novine na Balkanu s kraja devedesetih, novine koja je u najmraènijim danima Tuðmanove Hrvatske iz nedjelje u nedjelju na svojim stranicama prkosila mržnji, novine koja je - može se i tako reæi - razotkrivajuæi najèuvanije mraène tajne zloèina, kraða i puteva novca i ljudi spasila obraz Hrvatske, veæ zbog bizarne potrebe da se strovaljivanjem u blato ispiše barem minoran znak jednakosti. Napokon, i nimalo manje važno, rijeè je o novini koja je obogatila hrvatsku književnost i književnost svih naših jezika maestralnom satirom i nenadmašnom persiflažom - moænim i tako rijetkim književno-žurnalistièkim žanrovima. Šta je Ivo Pukaniæ, taj ekskluzivni izvještaè iz mafijaških obraèuna, imao reæi o Viktoru Ivanèiæu? Saga o stanovima "koje su željeli kupiti vlasnici Ferala" iz Pukaniæevog Nacionala pretvorila se u "besramno bogaæenje" tih istih vlasnika u interpretaciji Senada Avdiæa. Tarik Haveriæ je (opet) u pravu: kada se bude pisala historija medija na ovim prostorima, ma šta o tome mislili i Pukaniæ i Avdiæ, ekipa Feralovaca na èelu sa Viktorom Ivanèiæem zauzimat æe prva mjesta, a tek poslije velike praznine redat æe se svi drugi...
DANI: Da li je zaista Put pod noge bio posljednji broj Ferala?
IVANÈIÆ: Jest, bio je posljednji.
DANI: Feralu su èak i dobronamjerne kolege zamjerale nedostatak angažmana na prodaji oglasnih stranica. Voljela bih zapravo da pokušamo objasniti metode kojima je Feral eutanaziran?
IVANÈIÆ: Te dobronamjerne kritike naprosto nemaju osnova. Može nam se pripisati neagilnost i nesposobnost u bilo èemu, ali ne i kod traženja oglasa: više godina plaæali smo razlièite marketinške agencije da to rade za nas, jamèili smo provizije i do 50 posto po svakom pribavljenom oglasu, ali rezultat je bio nula... Bojkot Ferala od strane oglašivaèke industrije, prema tome, jest empirijska èinjenica, i Feral za to nije kriv. To jest, kriv je, ali zbog svoje ureðivaèke politike, a ne poslovne nesposobnosti.
Legitimno je tvrditi da Feral nije prilagodio svoju ureðivaèku politiku "tržištu", pa je zbog toga propao. To je oèigledno toèno. Ali je isto tako legitimno - ako znamo kakva je bila Feralova ureðivaèka politika - progovoriti i o karakteru toga "tržišta". Zbog èega bi se držalo neupitnim da hrvatsko "tržište" uspostavlja bogomdana i neprikosnovena mjerila? Ja mislim da su ta mjerila perverzna i štetna, jer generiraju uškopljeno i poslušnièko novinarstvo, a medijske korporacije to podupiru, zbog profita i uništavanja nezavisne konkurencije, prisiljavajuæi svoje novinare da se bez otpora povinuju takvim pravilima igre. Ako marketinško "tržište" uspostavi sanitarni kordon prema listu koji se prodaje u 13-14 tisuæa primjeraka tjedno - zato jer ovaj njeguje teme koje su politièki neudobne i nema respekta prema profitnim lobijima novobogataša - onda ja tu vidim djelovanje Komesarijata, a ne liberalnih standarda. Da se razumijemo, mene baš briga za oglase. Draže su mi novine koje ih nemaju, nego one što ih imaju. Samo upozoravam - uzaludno, doduše - na generalnu tendenciju koja je veæ dosegnula toèku kada novinarstvo postaje puka ambalaža za oglase. Nema šanse da æete u hrvatskim novinama proèitati išta osim hvalospjeva o, recimo, vlasnicima "Agrokora", ili "T-coma", ili cijelog niza drugih "subjekata", jer bez njihovih reklama novine ne mogu preživjeti. Tako "tržište", pod krinkom lažnog liberalizma, kontinuirano sužava prostor slobode. Cenzura postaje kapilarna, podrazumijevajuæa, nešto što je naprosto nužno usvojiti, jer ako to ne uèiniš iskopat æeš si grob i još æe te proglasiti "tržišno" neuspješnim. A zapravo se radi o najobiènijem reketu koji je pretoèen u sustav.
DANI: Možda i zbog dugogodišnje agonije, èini se da je ovog ljeta Feral šapatom pao - izostale su reakcije, kako medija tako i razlièitih udruga i boraca za ljudska prava, kojima je desetljeæe i po upravo Feral predstavljao najvažnije utoèište i moguænost da se èuje njihov glas. Zašto?
IVANÈIÆ: Istina je da se mi ovoga puta nismo trudili dizati buku, naprotiv, odluèili smo zatvoriti zadnju stranicu i otiæi, zašutjeti svim sredstvima, kako se to kaže. Sve što smo imali reæi, napisali smo u svome odjavnom tekstu u Feralu. Èak i ovaj intervju je jedan suvišak koji me èini pomalo zlovoljnim. Što se medija tièe, više nisam toliko naivan da ne prepoznajem "programe" i "strategije". Izdanja EPH, recimo, predvoðena Jutarnjim listom - a radi se o 60 posto tiskanih medija u zemlji - ne samo što su bojkotirala bilo kakvu prièu o Feralu, nego nisu objavili ni vijest da je Feral prestao izlaziti, a zatim ni reagiranje Hrvatskog novinarskog društva na prestanak izlaženja Ferala. Ne objaviti vijest od dva i pol retka o prestanku izlaženja Ferala krajnje je neprofesionalno - sa zanatske strane èak neoprostivo - ali oèito je da postoje rezoni koji su važniji od profesije, te da profesija služi samo da bi udovoljavala tim višim rezonima, i tako sustavno radila na svome samouništenju.
Na tom malom primjeru, meni inaèe sasvim nebitnom, lijepo se vidi sistemsko djelovanje cenzure. Novine se više i ne ureðuju u novinskim redakcijama, kojima je oduzeta svaka autonomija, nego u korporacijskim centrima moæi, a ovi su opet navezani na svoje politièke i ekonomske partnere. Mediji više nisu tu da uistinu informiraju ili, saèuvaj bože, kritièki misle na iole nezgodan naèin, nego da proizvode "javno mnijenje", iliti poželjno "društveno raspoloženje", kombinirajuæi metode radikalne redukcije i gole propagande. Samo što više nije potrebna politièka sila da bi se to postiglo, dovoljna je zloupotreba "tržišta" i privatnog vlasništva, a rezultati su daleko uèinkovitiji. Žižek bi to nazvao "nevidljivim nasiljem".
Bojim se da je veæina nevladinih organizacija u sasvim sliènoj situaciji kao Feral, pa, shodno tome, njihovo prisustvo u "javnosti" najmanje ovisi o njima. Tu je takoðer došlo do znakovitih preraspodjela. Hrvatski helsinški odbor, na primjer, veæ duže vrijeme funkcionira kao svojevrsna Vladina ispostava, paradržavni organ za djelatnost civilnog šminkanja, dok je Graðanski odbor za ljudska prava - koji je uvijek djelovao konkretnije i uspješnije od HHO-a - uredno izguran na marginu.
DANI: Ako ne griješim, èini se kao da je gašenje Ferala doèekano s odreðenim olakšanjem, i to pravilno rasporeðenom po cijelom politièkom spektru - od desnice do ljevice?
IVANÈIÆ: Mislim da ste u pravu. Taj konj je napokon crkao, i nekako se lakše diše. Da je crkao prije deset godina bilo bi još bolje, a jednako bi se olakšanje osjeæalo. Istina je da Feral i Hrvatska nikada nisu bili u ljubavi. Postojali smo samo zato da stvaramo probleme i govorimo o stvarima koje je veæina htjela prešutjeti. Sva je sreæa što taj list nismo radili zbog nacionalnih interesa, veæ zbog interesa nas i naših èitalaca. Tako æe na gubitku biti relativno ogranièena skupina ljudi. Generalno uzevši, ne sumnjam da æe život u Hrvatskoj biti kvalitetniji i lagodniji bez Ferala: uvijek se, naime, živi ljepše kad se manje zna.
DANI: U uvodniku kojim su se Feralovci oprostili od èitatelja napravljena je sjajna analiza odnosa oglašivaèa, vladajuæih oligarhija i ureðivaèkih politika: sve je pod diktatom tržišta. Je li to samo problem zemalja u tranziciji ili je zapravo opæi trend?
IVANÈIÆ: Trend je opæi, naravno, uopæe nema sumnje da svijetom - barem njegovom zapadnom stranom - vlada ideologija statusa quo i da su mediji glavni prodavaèi te ideološke robe: to znaèi èuvati i promovirati vrijednosti liberalnog kapitalizma kao "najboljeg od svih svjetova", te pratiti inscenacije tobožnjih "promjena" koje zapravo simuliraju kolektivnu vjeru u "progres" i "popravljanje stanja", a krajnje je skaredno postavljati radikalna pitanja i dovoditi sistem u pitanje. Sve izvan apsolutne lojalnosti vladajuæem neoliberalnom sustavu smatra se politièki nekorektnim i odioznim. Mediji se utoliko sve više obraæaju potrošaèima, a sve manje graðanima, zato jer intencija i jest da se graðani u što veæoj mjeri preoblikuju u potrošaèe. Dakle u klasu koja æe biti potkupljena lažnim moguænostima izbora i vjerom u lagodniji život.
Tranzicija, meðutim, ima svoje neodoljive posebnosti, a one se oèituju ponajprije u manjku skrupula. Tamo gdje na zapadu nastupa kirurgija, ovdje rade sjekire. Zapadne demokracije uspostavljaju glomazne infrastrukture da bi na što skrupuloznije naèine provele i "opravdale" dominacije politièkih i ekonomskih grupa, pa je povremeno moguæe da im takve infrastrukture doðu glave, jer je barem potrebno poštovati zadana pravila igre. Ovdje takvih obzira nema. Ovdje se udruživanjem politièke, ekonomske i medijske moæi stvaraju zloèinaèke organizacije u najklasiènijem smislu rijeèi. Istim se manevrima i uzajamnim lojalnostima dobivaju parlamentarni izbori, otkupljuju graðevinski tereni i prodaju genetski modificirani krumpiri.
Osim toga, u malim tranzicijskim zemljama dokida se margina. "Tržišta" funkcioniraju na principu sve ili ništa, nije rezerviran ni geto za alternativu, a istovremeno su ta "tržišta" toliko mala da ih se može potpuno destruirati u vrlo kratkom razdoblju. Na velikim tržištima još uvijek se održava tradicija dobrog pisanja i tzv. ozbiljnih novina koje neæe imati samo komercijalno-zabavnu namjenu, makar u nekim ogranièenim enklavama. Ovdje se, meðutim, obavlja generalni izgon pameti iz novinarstva, vrlo temeljit i vrlo hitan. Halapljivost je pogonsko gorivo tranzicije, i nikoga nije naroèito briga što æe ostati kada se u opæem pustošenju potroši supstanca struke, ono nešto što zovemo vjerodostojnost. Možda je to pretenciozno i patetièno, ali stvarno mislim da je gašenje Ferala tužnije kao simptom, nego kao èinjenica nestanka jednog lista.
DANI: Prošle godine za spas Ferala založio se i predsjednik hrvatske vlade Ivo Sanader. Ovoga ljeta na stranicama Nacionala to mu se ozbiljno spoèitava, uz èitav niz optužbi na raèun Vas, glavne urednice Heni Erceg i direktora lista zbog "besramnog bogaæenja", kako je to sublimirao urednik Slobodne Bosne, sarajevske inaèice Nacionala. Kakve to stanove posjedujete?
IVANÈIÆ: Supruga i ja posjedujemo stan od 60 kvadrata u Splitu i stan od 53 kvadrata u Zagrebu, s tim da je ovaj splitski bio društveni stan, dobiven još u socijalizmu, pa smo ga samo otkupili. U odnosu na prije dvadeset godina, dakle, "teži" smo za tih zagrebaèkih 53 kvadrata.
Prošao sam mnogo gorih stvari u životu, pa me napad Nacionala nije osobito uzbudio, a i dobro poznajem strvinarski mentalitet koji se u Hrvatskoj pedantno njeguje. Feral je mnogima bio trn u oku, i desnima i lijevima, a naroèito novinarima, jer je u znaèajnom periodu služio kao ogledalo njihova vlastitog pizdunstva. Pokušaj naše moralne diskreditacije - i to prljavim podvalama, i to u trenutku kada smo ugasili list - ima onu poznatu domobransku poruku: "Eto, vidite da smo svi bili ista g***a!" Ali nismo, jebi ga, bili smo vrlo razlièita g***a. Kao da je to jednostavno biti izluèevina poput Pukaniæa ili Avdiæa. Nacionalu sam, inaèe, poslao odgovor, ali ga - tipièno kukavièki - nisu htjeli objaviti, pa predlažem Danima da to uèine.
DANI: Ima li neovisno novinarstvo šansi na ovim prostorima i gdje? Godinama je štampa bila nositelj razbijanja tabu tema: može li to ostati i dalje?
IVANÈIÆ: Novinarstvo sve više postaje djelatnost proizvodnje zabave, mijenjaju se i njegova svrha i njegova pravila: sve je površnije, sve je optimistiènije, sve je više lišeno kritiènosti, a na djelu je i dosta bezobziran odnos prema èinjenicama koje su nekad smatrane "svetinjama". Sam èin "informiranja" pretpostavlja svakodnevno izlaganje èitatelja baražnoj vatri senzacija, od kojih ni jedna nema prioritet, a veæina su gola konstrukcije samih medija. Magovi medijskih korporacija propovijedaju "proizvodnju sadržaja", u èemu najprije treba prepoznati negiranje autorstva, a "sadržaj" mu doðe nešto poput kokica ili èokoladne kreme s lješnjacima: lako probavljivo, ugodno za nepca, ali sasvim neobavezno. Buduæi da se traži kolièina, angažira se jeftina radna snaga, s prosjeènom pismenošæu koja je sada veæ zastrašujuæe niska. Cijela prièa zapravo postaje jako, jako jeftina. Ono što se staromodno nazivalo "angažmanom" postalo je nepoželjno, ili dobro skriveno, pa bih - koristeæi se tim istim drevnim jezikom - današnju ulogu novinarstva najradije nazvao reakcionarnom.
Nisam baš siguran da æe se novinarstvo mijenjati - osobito ne na bolje - ovisno o karakteru samoga medija. Èini mi se da je tu bitna intencija, a ne tehnologija koja ga opslužuje. Meðutim, uvijek æe biti onih koji znaju pisati i onih koji znaju èitati. Oni æe veæ pronaæi kanale meðusobne komunikacije, samo što æe vjerojatno biti izvan glavnih tokova. A to je možda i dobro.
DANI: Èak je i Hrvatska bezbroj koraka ispred BiH: kako se iz Hrvatske doima politièko beznaðe BiH?
IVANÈIÆ: Zaista današnju Hrvatsku ne doživljavam imalo boljom od današnje Bosne i Hercegovine. Hrvatska samo koristi kvalitetniju šminku, njezini graðani imaju u prosjeku nešto veæe plaæe. Hrvatska uzgaja iluziju o vlastitoj važnosti i kvaliteti, i to je zapravo sama suština vladajuæe politike. Sve što imamo je marketing na vlasti, pa je logièno da su mediji, i to oni poslušni, od prvorazredne politièke važnosti. Ali kada prononsirani neofašist održava koncert na glavnom zagrebaèkom trgu, pa još u organizaciji vlasti, onda mi se Bosna i Hercegovina èini kao zemlja u koju se isplati emigrirati.
DANI: Šta æe sada raditi, èime æe se baviti i od èega æe živjeti Viktor Ivanèiæ i njegove kolege iz Ferala?
IVANÈIÆ: Zbilja ne znam. S obzirom da sam u godinama kada je kasno za prekvalifikaciju, vjerojatno æu biti osuðen na pisanje.
Odgovor Viktora Ivanèiæa Nacionalu
Glasilo hrvatske mafije i njegov vlasnik Puki
Iako su, odmah po izlasku prošlog broja Nacionala, i Viktor Ivanèiæ i Heni Erceg uputili reagiranja, objavljeni su tek dijelovi pisma glavne urednice Ferala, a od Ivanèiæevog ni slova: Dani u cijelosti objavljuju Ivanèiæevo pismo Ivi Pukaniæu
U vašem listu, Glasilu hrvatske mafije pod nazivom Nacional, kojega je vlasnik Ivo Pukaniæ pod nazivom Puki, pokušali ste me obijediti kao razbojnika i prevaranta srednjega ranga, svakako kvarnu i moralno problematiènu osobu, èovjeka koji vara državu na porezu, eksploatira novinare i ubija maèke lutalice, lika koji gomila osobno bogatstvo, kupuje luksuzne stanove i mešetari nekretninama, dok okolo truæa o medijskim slobodama i ljudskim pravima, te èak glumi da nešto piše, pa ste u tu svrhu angažirali nekoliko malokalibarskih njuškala, koji su njušili i njušili, šuljali se po parkovima, èuèali iza grmova i virili iza bjelogoriènih stabala, pritom mi èak fizièki napali suprugu, pa su onda kopali po poreznim arhivima, zemljišnim knjigama i sudskim registrima, uz tajnu pomoæ dvojice-trojice frustriranih novinara koje sam ranije bio satirao i eksploatirao, pošto im supruge i punice imaju pristup sudskim i zemljišnim spisima, a jedan bogme ima i dobre veze u policiji, pa se tu danima njuškalo i njuškalo, kopalo i kopalo, i sve je na kraju rezultiralo - totalnim muækom. Glasilo hrvatske mafije pod nazivom Nacional, kojega je vlasnik Ivo Pukaniæ pod nazivom Puki, objavilo je o mojoj osobi gomilu besmislenih i lažnih podataka, koji su popraæeni lažnim fotografijama. Zbog tih netoènosti tužit æu vas sudu, zatražiti naknadu štete i tako poveæati svoje osobno bogatstvo.
Ipak, pošto mi je napor vaših njuškala u neku ruku dirljiv - makar se Glasilo hrvatske mafije, zbog nesposobnosti i profesionalnog fušeraja, poslužilo izmišljotinama umjesto èinjenica - prilika je za kratku ispovijed, jer je tendencija generalno ispravna: sa svojom sam kriminalnom vokacijom i moralnom iskvarenošæu, kao trajnim karakteristikama, rašèistio još u najranijoj mladosti, a sliènu sliku o mome liku i djelu njeguje i znatan dio hrvatske javnosti, samo nedostaju dokazi, jebi ga. Kad-tad se ta rupa mora popuniti, mislim se, ne lažima nego realnim podacima, pa zašto to ne uèiniti baš sad?
Istina je da posjedujem dva stana u Londonu, u elitnome kvartu Battersea, vrijedna nekoliko milijuna eura, o èemu je jedan ugledni književnik ispod glasa rogoborio po krèmama, ali se nije usudio javno iznijeti tu spoznaju, niti je doturiti vašim njuškalima. Vlasnik sam i oveæeg posjeda u Provansi, kojega èine obiteljska kuæa i èetiri gospodarska objekta, te voænjak površine 14.000 metara èetvornih. U Toskani posjedujem golemi vinograd (uz pripadajuæu ladanjsku vilu, naravno), te vinariju koju suvlasnièki dijelim s obitelji Marinnetti, porijeklom sa Sicilije, a tu je još nekoliko apartmana u Monacu, Canesu i Saint Tropezu. Tamo se povremeno pojavljivao i Puki, ali kao zadnji goljo, šminkajuæi se meðu bjelosvjetskom bižuterijom, pa sam po njima znao tresti pepeo od cigare sa svog balkona.
Sve su te nekretnine i posjedi kupljeni od novca što sam ga opljaèkao, a bio mi je dostupan u vidu donacija, fondova za širenje demokracije i humanitarne pomoæi namijenjene ratom napaæenoj Hrvatskoj. Dio sredstava namaknuo sam i od neplaæanja PDV-a državi, a o cijeðenju novinara Ferala, koje sam držao na minimalcima i suhoj hrani, te višak prihoda što su ga oni stvarali prebacivao na svoj privatni konto u Švicarskoj, neæu ni govoriti.
Svoju 24-metarsku jahtu, koju držim usidrenu na Cipru, takoðer sam kupio otuðenim novcem, a radilo se o donaciji namijenjenoj pomoæi ratnim izbjeglicama i izgradnji bolnice u Novoj Biloj. Bilo je to još u vrijeme kada je Hrvoje Petraè, osuðeni otmièar i skriveni financijer Glasila hrvatske mafije pod nazivom Nacional, te osobni prijatelj Ive Pukaniæa pod nazivom Puki, razvozio kamione upokojenih dinara i mijenjao ih u marke, da bi poslije tako steèeni profit uložio u razvoj nezavisnoga tiska.
Jasne znake izopaèenosti i demonskog karaktera pokazao sam još u najranijem djetinjstvu. Oca sam prije njegove èetrdesete otjerao u smrt, a majka me se javno odrekla, što me je samo potaknulo da je izbacim iz stana i pošaljem u najjeftiniji staraèki dom. Raèune, naravno, nisam plaæao, pa ne znam gdje je danas ta gospoða i da li je još uvijek živa.
U zrelijim godinama, da bih izbjegao plaæanje alimentacije i razdiobu imovine, bivšu suprugu sam smjestio u ludnicu (što nekima nije uspjelo, jer nisu raspolagali dovoljno moænom medijskom logistikom), a sina poslao u sirotište. Ako preživi, taj bi mogao imati sudbinu sliènu mojoj: s nostalgijom se sjeæam vremena kada su me, kao pubertetliju, izbacili iz popravnoga doma, nakon što sam organizirao grupno silovanje odgojiteljice, inaèe èasne sestre iz reda benediktinki, te naplaæivao ulaznice onima koji su htjeli samo gledati.
Poèetkom rata stekao sam znaèajan imetak od otimanja i preprodaje stanova u kojima su živjeli Srbi. U poèetku sam to èinio samo u Splitu, uz pomoæ nekolicine dobrovoljaca iz 126. domobranske brigade HV, spremnih na sve, dakako, ukljuèujuæi i grubu primjenu sile, a kasnije sam posao razvio u svim dijelovima Hrvatske. U Rijeci sam, primjerice, imao vrlo talentiranu suradnicu, koja je od preprodaje srpskih stanova stekla bogatstvo gotovo ravno mojemu, da bi se kasnije, kada su resursi veæ bili iscrpljeni, zaposlila kao kolumnistica u Glasilu hrvatske mafije pod nazivom Nacional.
U doba najgorih ratnih stradanja, dok su hrvatska sirotinja i ova jadna država stenjali pod okupatorskom èizmom, ubacio sam se u medijsko-humanitarni biznis, skovavši dijabolièni plan na kojeg sam i danas ponosan i koji je bio dostojan izraz moje monstruoznosti. Najèešæe noæu, predvodio sam jedinice koje su provodile likvidacije srpskih civila u razlièitim zabitima zemlje Hrvatske; nakon toga natjeravao sam Feralove novinare da o tim zloèinima pišu i alarmiraju meðunarodnu javnost; od meðunarodne javnosti, zbog "hrabrog & objektivnog informiranja" i sliènih trica, Feralu su pristizale nagrade i priznanja, ali i obilne donacije koje su, jasna stvar, završavale u mome džepu.
Bio je to trijumf visokokaloriène perverzije: organizirao sam najgora zamisliva zlodjela, Feral je zbog tih zlodjela pod mojim urednièkim bièem kreštao o bezakonju i sumraku pravne države, a lova je curila u neizmjernim kolièinama. Pakraèka Poljana, Grubori, Stupni Dol... svaka nova masovna grobnica znaèila je nekoliko nula više na mome bankovnom raèunu.
Naravno da sam morao osiguravati i druge izvore prihoda (Ivo Pukaniæ pod nazivom Puki osobno æe posvjedoèiti da sam, novcem zaraðenim od dilanja kokaina, kupio penthaus u centru Zagreba glavnoj urednici Glasila hrvatske mafije pod nazivom Nacional), tim više što je Srba za odstrel ponestajalo, pa su i donatori gubili interes, naroèito onaj gad Soros. Taj mi je Židov naroèito išao na živce, te sam unajmio dvojicu pripadnika polusvijeta, bivših konfidenata Udbe, da mu polome noge, odvale bubrege, bilo što, ali oni to nisu uspjeli uèiniti, uz izliku da ih je spopao napad humanosti. Za osvetu, odluèio sam ih bešæutno, do krvi, izrabljivati u svome poduzeæu: tako su Senjanoviæ i Baretiæ postali suradnici Ferala.
Zloèini u Lori poèinjeni su pod mojom tajnom komandom. Raskrinkavanje zloèina u Lori takoðer se provodilo pod mojom komandom. Vrhunac virtuoznosti dosegnuo sam kad sam nekog tipa u Osijeku usmrtio nalijevajuæi mu sumpornu kiselinu u ždrijelo, a par godina kasnije natjerao Feralovog novinara da objavi "dokaze" kako je to uèinjeno u zoni odgovornosti jednog prominentnog politièara, kojemu se sada sudi za spomenuto zlodjelo. Feralov reporter zbog "hrabrosti & objektivnosti" dobio je više meðunarodnih nagrada (novèani iznosi otišli su meni), i takav, ovjenèan priznanjima, ali prije svega primoran mojom urednièkom stegom, sudjelovao u izbacivanju Ive Pukaniæa pod nazivom Puki iz Hrvatskog novinarskog društva.
Sada, materijalno zbrinut, izopaèen do zadnjega dijela svoga biæa, zlurado èekam penziju, kao gnojni èir na (inaèe) zdravom tkivu hrvatske nacije. Više zbog sporta i rekreacije, još ponekog novinara redovito izrabljujem i mrcvarim. Èetvoricu držim u svome podrumu, vezane lancima, s jednodnevnim porcijama kruha i vode, da mi sastavljaju tekstove koje potpisujem pseudonimom Robi K. Pošto se Feral ugasio, ostavit æu ih na milost i nemilost štakorima. Ili vrijednim njuškalima Glasila hrvatske mafije pod nazivom Nacional.
Pokušali ste me, dakle, denuncirati tako da me ukalupite u mjerne jedinice vašega morala i pameti, ne sluteæi stvarne razmjere mojih životnih nedjela. No, ne bi li to bio tužan svijet ako bi se sveo na mjeru vašega morala i pameti? Ne bi li to bilo olovnosivo groblje duha, patentirano u Hrvatskoj? Jer Nacional je list po mjeri jadnika, budala i kokošara. To æe reæi: Vlasnik Nacionala je jadnik, budala i kokošar. Svaki novinar i kolumnist Nacionala je jadnik, budala i kokošar. Svaki èitalac Nacionala, koji njegove èlanke drži vjerodostojnima, je jadnik, budala i kokošar.
Prema Zakonu o štampi, na koji se sveèano pozivam, dužni ste bez kraæenja ili bilo kakvih drugih intervencija u rukopisu objaviti ovo moje reagiranje. Ukoliko to ne uèinite, osim za naknadu štete, tužit æu vas i zbog uskrate prava na odgovor, te se potruditi da svoj tekst objavim na drugome mjestu.
Primite moj srdaèan pozdrav!
[Edited by Putnik on 19-03-2009 at 17:32 GMT]
[Edited by Abulafija on 28-08-2009 at 12:15 GMT]
|
11-07-2008 at 13:09 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Osmatraènica Kastel
Tamna je noæ
Sa strahom ulicom hodaju oni koji nemaju oraha u džepu. Ima li iko da priupita za njihova ljudska prava? Ima li iko da njih zaštiti?
Crna i precrna! Kad se obraz i struka stavi pod stražnjicu, ostaje samo tama. Hodaju bez obraza, hodaju sa sivom masom koju lekari zovu mozgom, a mi znamo da je to samo pihtijasta masa bez sadržaja kojom se na daljinski upravlja. Kaže glavni revizor da je Vlada radila bez greške, a meni proleteše ispred oèiju svi njegovi komentari od ranije, sve žalopojke kako ne zna šta æe od silnih pritisaka, a najcrnje mi je što sam se pre nekoliko godina toliko borila za njegov mandat verujuæi da æe zadržati profesionalnost i biti bar trunka svetla u ovoj tamnoj noæi. O tome i javno govorila i zvala ga gospodinom, oprosti mi Bože! Ugasilo se i to svetalce, da ne upotrebim gori izraz. Jednom, kad proðe ova noæ, pokazaæu mu papire koje je sam potpisivao, primedbe koje je stavljao èisto da uporedi s onim što još uvek naziva (pogrešno, nažalost) strukom. Mali je ovo grad, mala Republika, a i mala država. Nemoguæe da se ne sretnemo.
U toj crnoj noæi zaštiæeni svedok se slika za novine, izlazi pred kamere, postaje medijska zvezda. Kako li je to zaštiæen? Odnosno, koje to tužilaštvo na ovom svetu dozvoljava da se zaštiæeni svedok šeta po medijima? Zašto se ostali svedoci nisu bar presvukli kad su posle davanja izjava hitali da se naðu s mentorom na kafi u poznatom banjaluèkom kafiæu? Hoæe li se iko setiti nekih eksplozija vozila gde se pominje ime ovog nazoviglavnog zaštiæenog svedoka? Neæe, naravno. Sve je za upotrebu: i glavni revizor i zaštiæeni svedok. Ima li razlike meðu njima? Nema. I jednom i drugom je, kome pre a kome kasnije, moral pao na ono na èemu se sedi.
A mediji? Tamna slika u tamnoj noæi. Dok bi ranije jedva doèekali bilo kakvu pres-konferenciju Narodnog fronta (a u vreme dok su se borili za tadašnjeg šefa opozicije), sada se konferencija preæutkuje. Kao da je bilo nije! Pa, gledamo prilog, recimo, o tome gde æe naši politièari skromno na letovanje. To je i inaèe najvažnija stvar izmeðu privatizacije naftnog sektora RS-a, èinjenice da glavni pregovaraè BiH o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju nije ni pozvan na sednicu NSRS-a, gde se o ovom raspravlja, sve ubrzanijeg rasta cena i sve lošijeg života za one koji se još zovu radnièka klasa, primedbi zdravstva na plate i mnogo toga još. Kao da je to bitno! Bitnije je gde æe ministri na letovanje i da jedan od njih ima "bolest koju je nasledio davnih dana". Dok se Voða udvara Hrvatima, gospodin Kerum, jedan od najbogatijih u lijepoj našoj, kaže u kamere Nove TV da bi radije pustio svoju televiziju u steèaj nego što bi je prodao Srbinu jer, kako objasni s onih 20 reèi svog reènika, neæe Hrvati valjda zavisiti od tuðe pšenice, hrane, itd. Šta li æe Hrvatska onda u EU? - nagradno je pitanje i za Gospodara Noæi. Šta li æe turisti odavde u Splitu? - pitanje je za sve one koji su navedeni prilog gledali, kao i za one koje mediji upitaše gde æe na letovanje.
Tamna je noæ. Jer, sa strahom ulicom hodaju oni koji nemaju oraha u džepu, sa strahom od onih koji smatraju da je sve njihovo i da im je sve dozvoljeno. Ono poštenih ljudi što je ostalo sada su ugrožena vrsta i neka vrsta nacionalne manjine. Ima li iko da priupita za njihova ljudska prava? Ima li iko da njih zaštiti? Odavno veæ ne gledam u takozvanu meðunarodnu zajednicu. Ovo je i njihov projekat! Više tih nazovimeðunarodnih predstavnika mirno je posmatralo i gotovo guralo lokalnim vlastodršcima ruke u glib. Što više blata na rukama, to kooperativniji. A kad god su bili pitani za to, odgovarali su floskulama kako se oni neæe petljati u demokratski (sic!) izabranu vlast i kako je tu pravosuðe (majko mila!) da radi svoj posao. I pri tome gasili i preostala svetla sastajuæi se po kafanama, svadbama, slavama, proslavama, prijemima, izletima.
Mrkla je noæ. Narodna skupština je izglasala da je 60 manje od 40, da je sve domaæinski i po propisima. Ne znam da li ih je glavni revizor pouèio da sve pokriju svojom veæinom u NSRS-u? Ne znam da li im je pomenuo da je, recimo, jedne godine stavio primedbu kako je Služba predsednika RS-a mimo tendera u Banskom dvoru pod zakupom? Kao treba raspisivati tender za kancelarije predsednika RS-a, pa ko da manju cenu, a oni brže-bolje tamo presele! Bivši predsednik RS-a je tada pitao da li to znaèi da, ako govedarska farma da najbolju ponudu, onda se služba seli tamo? Ili da otvori kiosk i prima stranke? Sada, naravno, nisu bili potrebni tenderi za nekih 250 miliona maraka, a pokriæe za struku æe biti neki bivši èinovnik u službi predsednika RS-a za kojeg svi znamo da nije mogao ni da pisne, ni da troši ako Gospodar Tame nije odobrio ili izabrao. Što tu nije glavni revizor imao isti aršin, pa pomenuo taj famozni èlan 5. po kojem se ne podleže tenderima? Pa, i Služba predsednika je stavila oznaku tajnosti na projekat i upotrebila isti èlan! Ima li oèiglednijeg primera kako je dodikovski pozitivna revizija 250 miliona, a nije onih desetak? Za Kompleks se nije upuštao u analizu jer je po èlanu 5., a za Palatu je svega napisao i stavio minus, iako je i ona po istom èlanu! Jedina mi je uteha što sam predvidela (i o tome na ovoj stranici napisala) dodikovski pozitivne izveštaje Glavne službe za reviziju javnog sektora Republike Srpske.
Mrkli je mrak. Spustili se i oblaci na zdrav um, a mraène sile tuku u prsa i ne daju napred. Mraène i bahate u svemu što èine, jer "zlo podrazumeva moralnu odreðenost, nameru i izvesno razmišljanje. Imbecil ili siledžija se ne zaustavlja da razmisli ili prosudi. Deluje instinktivno, kao životinja iz štale, ubeðen da èini dobro, da je uvek u pravu i dièi se time što zajebava, da izvinete, svakog ko mu se uèini razlièitim od njega samog, bilo po boji, po verovanju, po jeziku, po nacionalnosti..." (Carlos Ruiz Zafón, Senka vetra).
Tamna je noæ. A Zafón kaže i da je najefikasniji naèin da se siromašni naèine bezopasnim jeste da im se usadi želja da oponašaju bogate. Uspešno to rade mali i veliki gospodari tame sa svojim medijima prièom o velikom svetlu i veènoj vlasti, davanjem èlanskih knjižica, stavljanjem na kandidatske liste, rasporeðivanjem èak i po revizorskim službama, pravosuðu ili kreiranjem zaštiæenih svedoka koji se slikaju pred kamerama i za naslovne strane
|
11-07-2008 at 13:21 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Bolest je svaèija
Milorad Dodik
Premijer Republike Srpske je polako ali sigurno došao u fazu u kojoj njegove bukvalno svakodnevne ispade više ne treba prosuðivati u racionalnom politièkom kontekstu. Ilustracije radi: prvo je, nakon èudne presude Haškog tribunala Naseru Oriæu, najavio tužbu protiv države Holandije zbog uloge holandskog bataljona iz sastava UNPROFOR-a u Srebrenici 1995. godine; onda je najavio tužbu Vlade RS-a protiv Transparency Internationala, nakon što je njegov Žika Kopanja Minoviæ iskonstruirao optužbu za kriminal protiv jedne od rijetkih nevladinih organizacija u Republici Srpskoj koja nije pod njegovom kontrolom... A onda je, sve pred TV kamerama, bijesno sa stola ispred sebe strgnuo zastavu Bosne i Hercegovine na poèetku zvaniènih razgovora koje je vodio u Trebinju. Upravo ovaj posljednji histerièni gest upozorava da bi na buduæe sliène Dodikove ispade valjalo gledati ne s ljutnjom i osudom, veæ sa sažaljenjem kakvo zaslužuju svi ljudi koji imaju ozbiljne psihièke probleme, bez obzira na kojoj se funkciji nalaze. Jednostavno, možda je duboko nehumano ponašanje Milorada Dodika tretirati istim aršinima kojim se tretiraju zdrave, uraèunljive osobe.
Sulejman Tihiæ
Ko je Nedžad Brankoviæ? Osim što je premijer entiteta koji nije u stanju da nahrani svoju kompliciranu vlast i šaku demobiliziranih boraca, osim što je upropastio sve èega se dohvatio i osim što je u tim pothvatima redovno izlazio dobro "podmazan", Nedžad Brankoviæ - pitajte predsjednika SDA Sulejmana Tihiæa - ima problema s vremenom! "Brankoviæu puno vremena oduzima rješavanje problema boraèke populacije", rekao je Tihiæ, upitan izravno šta misli o premijeru Federacije. Tihiæ je ili bezobrazan ili dementan. Pošto je Brankoviæeva kriminalna uloga u velikim Vladinim poslovima, privatizacijama (bolje reæi krèmljenjima) poodavno raskrinkana, Tihiæ je morao zakotrljati kocku, vjerovatno raèunajuæi da je javnost kojoj se obraæa takoðer retardirana! "SDA ima primjedbe na zakonitosti kod utvrðivanja prijedloga strateških partnera kod izgradnje hidroelektrana i termoelektrana", kaže Tihiæ. Primjedbi? Kako je moguæe da nema elektroenergetskih primjedbi na kriminalnu rasprodaju Energoinvesta za vrijeme direktora Nedžada Brankoviæa, ili na blaženu pljaèku Energopetrolovih terminala u Hrvatskoj za vrijeme ministra Nedžada Brankoviæa? Vjerovatno iz istih razloga Tihiæ sada tvrdi da su u SDA odnosi fantastièni te da on nikada nije govorio protiv Bakira Izetbegoviæa, jer su to namontirali zli novinari iz 60 minuta. On im je dao intervju, objašnjava Tihiæ retardiranoj javnosti, a oni su u prilogu za sve optužili Izetbegoviæa. Zašto ga optužuju ako je Tihiæ s njim imao "neslaganja"?! Pa zato što sad valja ponovo grèevito prihvatiti èelnu poziciju stranke. Tu mu samo Bakir može pomoæi. A nije Hadžiomeroviæ.
Hercegovaèko-neretvanski kanton
Vijest da 160 uèenika Srednje škole Stolac nije dobilo ovjerene svjedodžbe o završenom razredu samo zato što su pohaðali nastavu po federalnom planu i programu (kakve li drskosti!) ministar HNK Esad Dželiloviæ popratio je odlukom da se ne smije vršiti upis u prve razrede dok se nastava ne uvrsti u Statut škole. Ministrova hipokrizija oèituje se upravo tamo gdje poèinje njegova politika po principu blokiranje do deblokiranja iliti oko za oko - da je radio svoj posao, djeca se u ovom trenutku ne bi brinula za upis na fakultete. Umjesto da se pokrije pod jorgan i šuti, Dželiloviæ se ponaša kao da je otkrio toplu vodu: "Statut nije u skladu za zakonskim odredbama", kaže on! Jer, to što tzv. hrvatski i federalni nastavni planovi i programi nisu izjednaèeni u pojedinim školama posljedica je neuèinkovitosti Ministarstva obrazovanja gotovo jedinog preostalog kantona gdje niti nakon èetiri godine nisu izvršene naredbe krovnog zakona FBiH, kada su sve škole registrirane kao dvojeziène. I umjesto da sada odradi svoj posao, Dželiloviæ se inati. I uvjetuje djecu: jedni æe kasniti s upisom u srednju, a drugi na fakultet. A Dželiloviæ i ini æe kupiti poene na forsiranju prièe o nacionalnom identitetu. Po principu koji je vrlo transparentno razotkrila njegova kolegica iz SBK Greta Kuna: kruške i jabuke se ne mogu miješati. Pa tako ni "hrvatska" i "bošnjaèka" svjedoèanstva. Barem ne pod cijenu gubljenja stranaèke pozicije.
Muris Èièiæ
U društvu u kojem voðenje politike ima sve više dodirnih taèaka s crno-magijskim operacijama, u kojem su jataci ratnih zloèinaca i sumnjivi biznismeni gebelsovskom propagandom arhimandrita kriminala Milorada Dodika i njegovih kontroliranih medija pretvoreni u velikomuèenike, atmosferu linèa "zle organizacije" Transparency International odluèio je podgrijati savjesni dekan Ekonomskog fakulteta u Sarajevu - Muris Èièiæ. I njega je TI "ucjenjivao" na "svojevrstan" naèin, i to ni manje ni više nego na osnovu dokumenata koje je "ukrao" njegov rival Mugdim Pašiæ. Problem, meðutim, nije u tome kako su ti dokumenti dospjeli do TI-a, veæ što ti dokumenti govore da je "reketirani" Èièiæ sebi dodjeljivao dodatne naknade na plaæu. TI je kriv jer neæe da doðe na fakultet i utvrdi da je sve doneseno "po pravilniku", jednako kao što neki zlobnici ne žele da se uvjere kako je pošteni premijer Brankoviæ svoj luksuzni stan kupio "po zakonu". TI je vjerovatno kriv jer shvata da je BiH zemlja u kojoj su "zakoni" i "pravila" samo sredstva nezakonitog bogaæenja. Sve i da u sluèaju naknada Murisa Èièiæa i nisu u pravu, njegova neosnovana konstrukcija da mu TI pokušava iznuditi novac - u trenutku kada je ova organizacija suoèena s bezobzirnim neosnovanim napadima u RS-u, predstavlja sramotan i gaðenja dostojan èin. Èièiæu samo preostaje da sa svojim supatnicima "biznismenima" iz RS-a oformi "Udruženje za zaštitu od zle organizacije TI".
Haris Silajdžiæ
Onomad je gradonaèelnik Lukavca, zagrabivši te popivši naiskap èašu mulja iz jezera Modrac, pred kamerama hinio koliko je voda èista i pitka. Vjerujete li njemu il´ svojim oèima?! Onomad je osnivaè Stranke za BiH u predizbornoj kampanji, u intervjuu Danima 27. augusta 2004, izjavio da nikada ne bi poslao naše vojnike u Irak, èak ni u sluèaju da je èlan Predsjedništva BiH. Nije poznato kakvu je bolešèurinu fasovao gradonaèelnik Lukavca, ali Silajdžiæeva èaša mulja tek danas, kada je dio Predsjed-Trojke, izaziva kontraindikacije. Naime, Predsjedništvo BiH na èelu s Harisom Silajdžiæem usvojilo je zakljuèak o uèešæu jedinice Oružanih snaga BiH za osiguranje dijela baze Viktorija Multinacionalnih snaga u operaciji podrške miru "Iraèka sloboda" u Iraku. Silajdžiæ je odobrio i aminovao odlazak 49 pripadnika Pješadijske jedinice OSBiH direktno u smrt pod krinkom "mirovne misije", koja bi za njih poèela u augustu. Tokom pet godina amerièke okupacije Iraka, prema izvještajima amerièkog Just Foreign Policyja i britanskog Opinion Business Research Group, broj žrtava u Iraku dosegao je 1,2 miliona. Dok je bio u opoziciji, Silajdžiæ je istu odluku tadašnjeg Predsjedništva BiH, s Tihiæem kao bošnjaèkim èlanom, otvoreno pljuvao: "Odnosi sa Sjedinjenim Državama se mogu èuvati na razlièite naèine. Ovo definitivno nije taj naèin, jer prije svega treba voditi raèuna o našim interesima." Sitnoligaš je, dapaèe, na to ponajprije i mislio. Na vlastite interese i dolazak na vlast. Po cijenu ispijanja mulja i muljanja. Pred kamerama.
Ismet Spahiæ
"Evo nas na mjestu gdje je džuma-namaz klanjao naš pradjed sultan Fatih još davne 1463. godine", vazio je naibu reis Ismet Spahiæ okupljenom mnoštvu na narodnom veselju "Musalla 2008", koje se održava na prostoru Medžlisa Islamske zajednice Sanski Most. Tom prilikom su, pored nedavno podignutog spomenika Fatihovim vojnicima, podijeljene šehadetname, diplome za najljepši bajrak, najureðeniju koèiju, najbolje opremljenog konjanika i najprikladnije obuèenog bajraktara. U ovom hazardnom maskembalu poklonstva osvajaèima iz 15. vijeka, na kojem je potvrðena moralno-politièka vertikala pradjed Fatih - naš djed Alija, naibu reis je namjerno ili nenamjerno prikrio da je to duhovno pradjedovstvo problematièno, ako veæ ne s politièke, onda svakako s vjersko-moralne strane. Bar kada je islam u pitanju. Ako ulema veæ ne vidi nikakav problem u tome da je Fatih okrutni osvajaè, a ne mesija, onda bi morala znati da dotièni sultan, kako to stoji u vjerodostojnim svjedoèenjima savremenika, privatno nije bio poklonik nijedne religije svoga doba. K tome, uživao je u "grèkoj ljubavi", drugim rijeèima - volio je trèkarati za zgodnim djeèaèiæima i mladiæima. Ako izuzmemo i èinjenicu da je obièavao gaðati ljude na ulici lukom i strijelom, s prozora svoje palaèe, onda bi sultan Fatih prije mogao biti ikona neke buduæe gay parade nego nadasve pobožnog okupljanja kakvo je "Musalla".
Internacionalna liga humanista
Lik koji se zove Zdravko Šurlan i predvodi nešto što se zove Internacionalna liga humanista predstavlja posebnu vrstu u bogatoj galeriji raznoraznih poslijeratnih prevaranata i mešetara. Dok veæina njih trguje visokotarifnim i akciznim robama, dionicama privatizacijskih fondova i moænim politièkim vezama, Šurlan trguje - ljudskim sujetama. Tržište je nepregledno, a Šurlanovi klijenti su najèešæe moænici, kriminalci, varalice i bogati nerealizirani tipovi razlièitih fela. Posljednja tipièno šurlanovska maskarada odigrala se protekle sedmice u Mostaru - nešto što se tako zvuèno zove "Internacionalna liga humanista" odluèilo je da svoja velika priznanja za nešto uruèi - pazi sad! - direktoru Aluminija Miji Brajkoviæu, zamjeniku visokog predstavnika Raffiju Gregorianu, ali i Raffijevom ocu Vartanu Gregorianu. Ako je kriterij za dodjelu priznanja Brajkoviæu to što je u Hercegovini teško naæi veæeg kriminalca meðu biznismenima - onda je odluka Šurlanovog preduzeæa razumljiva. No, nejasno je zašto je priznanje dobio samo otac moænog Raffija kada se pouzdano zna da zamjenik visokog predstavnika ima još roðaka spremnih da iz Amerike doputuju da bi u Mostaru primili tako znaèajno priznanje tako ugledne organizacije.
Mirza Bašiæ
Kada je nedavno car federalnih para za kulturu i sport Gavrilo Grahovac dijelio budžetske milione za najveæi teniski talent koji je Bosna i Hercegovina ikada imala, našlo se 10.000 maraka - 17 puta manje nego što je ministar nezakonito tutnuo u džep Ademiru Kenoviæu za nekakav nesuvisli, izmišljeni projekt. Sreæom, takav odnos bandita u fotelji nije obeshrabrio dojuèerašnjeg najboljeg evropskog tenisera u konkurenciji do 16 godina: na upravo završenom Wimbledonu, svom prvom, šesnaestogodišnji Mirza Bašiæ je u konkurenciji igraèa do 18 godina stigao do polufinala u igri parova. Mirzi je veæ stigao poziv za uèešæe i na posljednjem juniorskom Grand Slam turniru u sezoni US Opena. Da li æe na njemu i uèestvovati zavisi od toga hoæe li se naæi neka banka spremna da Mirzinim roditeljima da još jedan kredit kojim bi finansirali uèešæe na turniru svog sina. Upravo oni su uèinili sve da Mirza, unatoè otvorenim ponudama, ne postane nova nada hrvatskog ili srbijanskog tenisa. Od svih koji su mogli da pomognu, razumijevanje su do sada našli samo kod sarajevskog kantonalnog premijera Samira Silajdžiæa i ministra kulture i sporta Emira Hadžihafizbegoviæa. No, to nije dovoljno i ako Bašiæevi uspjesi nikog više u ovoj državi ne interesiraju, onda je vrijeme da Mirza poène voditi raèuna samo o svojoj karijeri - a dovoljno je da se poput mnogih sportista odrekne BiH.
|
11-07-2008 at 13:29 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Oslobodjenje
FOKUS
Piše: Faruk Boriæ
16/07/08
Ko priziva rat?
Bez obzira na ludost, Dodikova politika ne može se ocijeniti glupošæu i nedostatkom strategije. Koja u stihijskom Izetbegoviæu nema dostojnog protivnika
Zlokobno, morbidno, zastrašujuæe, zvuèe rijeèi izvršnog sekretara Saveza nezavisnih socijaldemokrata Rajka Vasiæa, desne ruke premijera Republike Srpske Milorada Dodika i njegovog liènog sondera za najflagrantnije antidejtonske izgovorene misli i stavove. Ovaj put Vasiæ se uhvatio u verbalni koštac sa Bakirom Izetbegoviæem, potpredsjednikom Stranke demokratske akcije. Rezultati tog medijskog prepucavanja su katastrofalni.
Prvo je Izetbegoviæ mlaði pozvao meðunarodnu zajednicu da reagira na separatizam Milorada Dodika, “što je bolje nego“, citiram Izetbegoviæa, “da pusti nama da se na naš naèin borimo za BiH”. Vasiæ je odgovorio u svom stilu, brutalno, proglašavajuæi Izetbegoviæa promotorom i zagovaraèem novog rata protiv srpskog naroda, dodajuæi kako je “cijeli svijet konaèno shvatio kakva je bila sarajevska borba za BiH i koliko je žrtava odnijela“. Naravno, Izetbegoviæ je reagirao (a gdje drugo) preko stranica Avaza, optužujuæi Vasiæa da mu stavlja rijeèi u usta, opetujuæi kako æemo “mi braniti svoju slobodu i svoju zemlju na svaki moguæi naèin“.
Dio cjelokupnog konteksta ne odstupa mnogo od veæ viðene ratne retorike koja se naroèito razbukta pred izbore. Ali, prejake su rijeèi izgovorene kako bi se moglo tek odmahnuti rukom i reæi - dešava se i dešavat æe se još.
Prvo o Vasiæu, mada je o njemu više puta reèeno sve što je vrijedilo kazivanja. U njegovom, naime, iskazu, krije se strahovita revizionistièka potka kao krajnji cilj Dodikove politièke platforme u posljednjih dvije godine: prikazati sukobe u BiH kao rezultat nerealnih ciljeva (i teritorijalnih pretenzija) sva tri naroda u kojoj je svako svakog klao, ovisno ko je koga stigao. Tome u prilog ide poreðenje zloèina nad Srbima u Podrinju sa genocidom u Srebrenici, na èemu jašu Dodik & co., ne libeæi se prebrojavanju i preuvelièavanju žrtava, što je, svakako, pokazatelj nekrofilske prirode te politike, o èemu razuman èovjek, zaista, nema šta da misli, veæ samo da se zgražava, baš kao i nad Vasiæevom lamentacijom kako je cijeli svijet (koji?!) shvatio kolike je žrtve sarajevska borba za BiH donijela. Kakva bestidnost! Kao prirodan nadovezak takvog stava koji granièi sa ludilom, ide i karakterizacija Armije RBiH kao horde islamskih fanatika, onih istih što su izveli napade na New York i Washington.
Tu se dotièemo Bakira Izetbegoviæa, za kojeg se baš i ne može reæi da je heroj odbrambenog rata ‘92.-’95. Takoðer, krivica što je Armija RBiH od multinacionalne i graðanske vojske koja se borila za slobodu države postala (djelomièno, ne posve) partijsko-vjerska vojska skuèenijih ciljeva, leži i u politici s kojom je Izetbegoviæ genetski povezan. Kao graðaninu BiH, najviše mi je krivo što je Vasiæu u ruke dat ovakav argument za njegove javne izljeve mržnje prema svemu što dolazi iz Sarajeva i ima atribute državnog, bošnjaèkog, graðanskog, islamskog... dijapazon je širok.
Kada Izetbegoviæ kaže - “mi æemo se boriti kako znamo i umijemo“, na koga, k vragu, misli? Svoje glasaèe? Simpatizere SDA uopæe? Bošnjake? Vjernike? Svoje politièke partnere? Jer, ne treba zaboraviti kako su upravo Izetbegoviæ i njegov intimus, reis efendija Ceriæ, kao neformalni bošnjaèki politièki lideri, uz svesrdnu asistenciju pojedinih tajkuna, ostvarili itekako prisne kontakte (više manje skrivene od javnosti) upravo sa Miloradom Dodikom i njegovom kamarilom! Tu, dakle, poput crne rupe, zjapi nelogiènost.
I još jedno pitanje - za kakvu borbu se zalaže Izetbegoviæ? To ne pojašnjava, što daje slobodu Vasiæu da zloupotrebljava nedoreèenog potpredsjednika SDA: je li, zaista, zvecka nekim tajnim oružjem kojeg æe upotrebiti kada se Dodik bude najmanje nadao? Ili misli na gandijevski otpor Dodikovom separatizmu? Ili, možda, ekonomski otpor u smislu potèinjavanja privrede RS “sarajevskom kapitalu“? Ili...
Sve u svemu, bliskost jednog dijela bošnjaèkih lidera Dodiku obija im se o glavu. Bez obzira na ludost, Dodikova politika ne može se ocijeniti glupošæu i nedostatkom strategije. Koja u stihijskom Izetbegoviæu nema dostojnog protivnika.
|
16-07-2008 at 09:53 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cupo Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
|
Re: Re: Izvodi iz stampe
citat: Abulafija wrote:
Oslobodjenje
FOKUS
Piše: Faruk Boriæ
16/07/08
Ko priziva rat?
Prvo o Vasiæu, mada je o njemu više puta reèeno sve što je vrijedilo kazivanja. U njegovom, naime, iskazu, krije se strahovita revizionistièka potka kao krajnji cilj Dodikove politièke platforme u posljednjih dvije godine: prikazati sukobe u BiH kao rezultat nerealnih ciljeva (i teritorijalnih pretenzija) sva tri naroda u kojoj je svako svakog klao, ovisno ko je koga stigao. Tome u prilog ide poreðenje zloèina nad Srbima u Podrinju sa genocidom u Srebrenici, na èemu jašu Dodik & co., ne libeæi se prebrojavanju i preuvelièavanju žrtava, što je, svakako, pokazatelj nekrofilske prirode te politike, o èemu razuman èovjek, zaista, nema šta da misli, veæ samo da se zgražava, baš kao i nad Vasiæevom lamentacijom kako je cijeli svijet (koji?!) shvatio kolike je žrtve sarajevska borba za BiH donijela. Kakva bestidnost! Kao prirodan nadovezak takvog stava koji granièi sa ludilom, ide i karakterizacija Armije RBiH kao horde islamskih fanatika, onih istih što su izveli napade na New York i Washington.
Da se i ja zgrozim pratio sam ovih dana na vijestima sva njihova piskaranja. Sinoc objavise i da se manipulise s brojem zrtava genocida.
|
16-07-2008 at 13:15 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Lik i djelo: Senad Avdiæ, politièko-policijsko-novinarska karijera
Prijatelj, jaran i poznanik
Krajem 1992. pobjegao je iz opkoljenog grada sa svojom novinarskom ekipom da na "slobodnoj bosanskoj teritoriji" pokrene Slobodnu Bosnu. Èim su prešli pistu sarajevskog aerodroma, veæina novinarske ekipe se razbježala diljem planete Zemlje, Avdiæ je "izuzeo" apartman u zenièkom hotelu, hrabro ostao u ratom zapaljenoj Bosni, i u hladovini pisao. To što je tada pisao i on zna da bi bilo bolje da nije
Avdiæ je, nakon petog piva, plakao zato što odlazim, ali ja muškim suzama nikad nisam vjerovao
Ranije mi to nije smetalo, a sad mi jako smeta kad negdje, u tekstu, u intervjuu i na drugim sliènim mjestima proèitam da neko napiše "Moj prijatelj Semezdin Mehmedinoviæ". Nekada ne znam ni ko je potpisana osoba, a èešæe znam - samo što ja ne dijelim to prijateljstvo sa svakom od tih persona. I ljudi za koje sam zaboravio da postoje zovu me prijateljem, kao da prijateljstvo nema jaranski rok trajanja. Kao da ne postoji jasna distinkcija izmeðu prijatelj, jaran i poznanik. Od sada, kad proèitam negdje da neko upotrijebi moje ime u kontekstu prijateljstva, ja æu odmah javno napisati da je taj i taj na tom i tom mjestu napisao da smo prijatelji, a da ja o tome mislim to i to. Tim prije što ima nitkova koji zapoènu sa "Moj prijatelj...," samo da stvar familijariziraju pa onda uzmu sebi za pravo da mi nešto, iz superiorne pozicije, prigovore. Upravo tako Senad Avdiæ zapoèinje jednu kratku bilješku u posljednjem broju Slobodne Bosne, sa "Moj dragi prijatelj Semezdin Mehmedinoviæ..."
E, pa, ne može tako.
Od poèetka rata u Sarajevu, aprila 1992. godine, do danas, što je po mojoj raèunici šesnaest godina, ja sam èovjeka vidio pet puta, i svaki put sasvim sluèajno. Od tada do danas, on i ja nismo razmijenili pismo, dvaput smo razgovarali telefonom, jednom je on od mene tražio da dam intervju njegovom èasopisu, drugi put kad ga je privelo u policiju, pa sam nagovorio ove, ovdje, s Glasa Amerike da o tome naprave prilog. On danas ima prigovore Glasu Amerike, i prigovor meni što sam tamo radio kao producent. Dok sam radio tamo, nisam baš bio voljen, stalni posao mi nisu dali, a nisu me puštali ni pred mikrofon - ja hoæu da vjerujem da je to zbog toga što su cigarete u ranoj mladosti naèele moj glas, pa nije dovoljno fonièan. A želio sam da idem pred mikrofon, to bi bila jeftina komunikacija s familijom u Bosni, tek da mi èuju glas i da znaju da sam živ i zdrav. Ništa moralno upitno ne nalazim u tome što sam bio tamo. Upoznao sam mnoge medijske kuæe, manje i više moæne, ali u Sjedinjenim Državama se valjda jedino na Glasu Amerike u izvještajima upotrebljava termin "okupirani palestinski teritorij", što je meni, unatoè ružnom sjeæanju na vrijeme provedeno tamo, stvar prema kojoj imam, kakvo-takvo, poštovanje.
U ratu sam Avdiæa vidio triput. Negdje na poèetku maja ili juna 1992, na ulici sam ga sreo a on mi je objasnio da ga otac šalje u grad da izdevera akreditaciju za kravu, jer je bio zabrinut da bi lokalni teritorijalci - koji su sa zanimanjem u gladnim mjesecima zagledali kravu svaki put kad bi je u Švrakinom Selu izveo na travnjak - zabrinut da bi, rekao je, teritorijalci mogli tražili da kravu "izuzmu". "Izuzimanje" je bio oficijelni termin za dozvoljenu pljaèku, što je bila legitimna pojava u ratu.
Onda je on, krajem 1992, pobjegao iz opkoljenog grada sa svojom novinarskom ekipom da na "slobodnoj bosanskoj teritoriji" pokrene Slobodnu Bosnu. Èim su prešli pistu sarajevskog aerodroma, veæina novinarske ekipe se razbježala diljem planete Zemlje, Avdiæ je "izuzeo" apartman u zenièkom hotelu, hrabro ostao u ratom zapaljenoj Bosni, i u hladovini pisao. To što je tada pisao i on zna da bi bilo bolje da nije, jer je veæinu tih tekstova pažljivo izbacio iz knjige svojih kolumni indikativnog naslova E, jebiga jarane, uvjeren valjda da se jednim urednièkim potezom mogu u zaborav gurati komadi vremena, kao da je život slika pa da u photoshopu s nje skidaš ono što ti se ne sviða i dodaješ ono što ti je milo. On je bio jedan od mnogih mojih predratnih poznanika koji su iz opkoljenog Sarajeva pobjegli, ostavili familije, a u odsustvu njihovih hrabrih sinova sam onda odlazio da im pomažem, nekom nosio hranu, nekome lijekove, inzulin... Zanimljivo da upravo ti sinovi svojih napuštenih majki danas imaju najviše prigovora meni, što je po svemu sudeæi direktno povezano sa besprijekornom èistoæom njihove savjesti.
Drugi put sam ga sreo kad se, nakon potpisanog primirja 1994. godine koje je potrajalo par mjeseci, vratio u Sarajevo, a da se uopæe vratio - saznao sam tako što me krajnje rastužen presreo njegov dugogodišnji novinarski kolega Manojlo Tomiæ, i rekao mi da se upravo vraæa iz redakcije Bosne (tada je ono "Slobodna" bilo izbaèeno) u kojoj on ne može raditi, jer mu je Senad rekao da on sastavlja jednonacionalnu, bošnjaèku redakciju. Treæi put sam ga sreo noæ prije nego æu napustiti Sarajevo, ali tad je veæ principijelno bilo kasno za sve. Avdiæ je, nakon petog piva, plakao zato što odlazim, ali ja muškim suzama nikad nisam vjerovao.
Tako je bilo od rata naovamo, ali je prethodnica ratu bila intenzivnija i s drugim bojama.
Avdiæa sam, zapravo, upoznao sredinom osamdesetih, kratko smo skupa ureðivali omladinski èasopis "za kulturu i nauku", a koji se zvao Lica. Redakcija je bila i radni prostor Asima Metiljeviæa koji danas skupa s Avdiæem ureðuje Slobodnu Bosnu, a tada je bio izdavaè nekih opskurnih knjiga koje niko nije èitao. Jedina posljedica njegovog izdavaèkog poduhvata je doskorašnja komièna potraga za piramidama u Bosni, jer je on otkrio Semira Osmanagiæa koji se u to vrijeme oblaèio kao mladi njujorški advokat, a kod Metiljeviæa je objavio knjigu o kompjuterima s naslovom Meki val koju smo s prvim znacima bosanskog jezièkog osvještenja, u zajebanciji, zvali Mehki val.
Avdiæ je zapravo bio politièki uposlenik u republièkoj omladinskoj organizaciji koja je bila osnivaè Lica, a družili smo se i izvan redakcije, bio je iznimno duhovit, otrovan i tada. I bio je neobrazovan. A to je vrlo nesretan spoj, njega je fascinirao svijet književnosti i filozofije, ali ga nije razumijevao. Meðutim, tada se on nije ni trudio da to sakrije. Kasnije æe se to pokazati kao dubinska frustracija, vidljiva i u onome što danas piše. U posljednjem broju Slobodne Bosne, recimo, u kratkoj bilješci o Tarasu Kermauneru, njegov refleksni sud je: "…u BiH niko o njemu ništa ne zna." Ne, no ti znaš. Njemu prija da kaže kako on zna ko je Taras Kermauner i samo to želi da kaže, i što je najgore - samo to u bilješci i kaže, pa to onda izgleda prilièno pornografski, jer vijest o smrti slovenskog aktiviste, filozofa i usamljenika Tarasa Kermaunera on koristi za narcisoidno, solipsistièko naprðivanje.
Sredinom osamdesetih, bilo je sasvim dovoljno da je duhovit i prijalo mi je druženje s njim po sarajevskim kafanama. A onda se on preselio u Beograd, gdje je ureðivao Mladost, kako se tada zvalo neko svejugoslavensko omladinsko glasilo. Po prirodi svog posla - sretao se sa Slobodanom Miloševiæem. Ja sam tad stanovao na Dobrinji, pa bi on u svojim dolascima u Sarajevo s aerodroma svraæao do stana u kojem sam živio. Jednog jutra se pojavio ozaren i s vrata krenuo hvaliti Miloševiæa, a mene su plašile tadašnje akcije njegovog omiljenog politièara (koji ga prima u svom kabinetu i pokazuje mu èasopise iz svijeta za koje je tih dana dao intervjue, "posebno ponosan na razgovor objavljen u kairskim novinama"). U sobi, ne obraæajuæi pažnju na nas, igrao se moj petogodišnji sin. A Senad, da otkloni sve moje strahove, kaže: "Miloševiæ je dobar èovjek." Kako to baš i nije bilo uvjerljivo, okretao se po sobi da naðe ubjedljiviji argument, onda se dosjetio i rekao, raznježenog izraza lica i s Miloševiæevom slikom u glavi, nešto potpuno ludo, a što je trebalo slomiti sve moje strahove: "Evo, on ima modernu frizuru kao tvoj sin." E, pa, nagonski sam uzeo svoje dijete u zagrljaj, da ga zaštitim od Senadovog oduševljenja. Nakon tog susreta, ja sam imao sve razloge da u njegove politièke sudove sumnjam, premda sam do danas fasciniran tim unikatnim, endemnim pristupom, tako da se na temelju frizure nekog politièara može pouzdano znati šta Avdiæ o njemu misli i šta piše, a da pritom napisano ne moraš ni èitati.
Niko u novijoj balkanskoj povijesti, što se mene tièe, nije ponudio neviniju sliku Slobodana Miloševiæa od njegovoga ranog apologete Avdiæa. I dvadeset godina kasnije, meni je vrlo živ njegov opis Miloševiæevog kabineta: èasopisi rasuti na stolu, a iznad svih "razgovor objavljen u kairskim novinama". Avdiæ je rekao da je Slobodan s ponosom izjavio: "Vidiš, Senade, i u Egiptu sad znaju za mene." A zapravo su, po svemu sudeæi, obojica gledali u otvorenu stranicu na kojoj su mogli prepoznati samo fotografiju, a u arapski tekst koji Miloševiæevu sliku okružuje - obojica su piljili ko gluha krmad. I to je to. Tipièni balkanski nitkovi su najviše fascinirani onim što ne razumiju.
Godinu, ili dvije godine nakon toga, 1990, meni se u posjetu najavio doskorašnji kolumnist Slobodne Bosne koji je takoðer, u vrijeme dok smo ureðivali Lica, imao kolumnu, bavio se filološkim, kulturološkim i politièkim problemima u svojim tekstovima. Nakon što se sve rasulo, nakon što nas je rastjeralo, a u meðuvremenu višestranaèki izbori prošli, jedan se politièki sistem raspao, drugi se ponašao kao da je došao, ono što su juèer bile tajne sad više nisu, nakon svega toga - meni se javlja taj èovjek sa željom i sa zavjerenièkim tonom u svom glasu da me posjeti, jer želi da mi povjeri jedno svoje otkriæe. Kolumnist se pojavio na vrijeme, proveli smo cijelo popodne u razgovoru, on je hranom bio zadovoljan, osim što je morao uložiti sitnu zamjedbu na šlag s palaèinki, osjetljivim nepcem je nepogrešivo prepoznao šlag kupljen u radnji, otkrio je da nije kuæni, namjenski pravljen upravo za njegovu palaèinku i njegov osjetljivi lingvistièki jezik, a onda mi je isprièao svoje razloge za posjetu. Tih dana je, zahvaljujuæi svojim politièkim vezama, uspio doæi do arhiva službe bezbjednosti tada veæ bivšeg politièkog i policijskog ustroja zemlje. Prièao je sporo i temeljito, najprije opisujuæi metod organizacije tog mjesta, naèin na koji su arhivirani izvještaji koje su policijski doušnici pisali. Neki su fajlovi pohranjivani u crvene fascikle, neki u plave, neki u žute, neki u zelene, neki u bijele, elem - prema njegovom svjedoèenju - u smeðim fasciklama je našao fajl u kojem su pohranjeni izvještaji "o našim aktivnostima". "Kakvim aktivnostima?", pitam, a on kaže: "Tamo su detaljni opisi naših razgovora u redakciji Lica. A vrlo je lako, po stilu, razlikovati one koje je pisao Cigan iz Bileæe (kako je on zvao Senada Avdiæa), od onih koje je pisao Metilj Alkohol (tako je on zvao Asima Metiljeviæa)."
Ja mu tada nisam vjerovao.
|
18-07-2008 at 12:27 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Osmatraènica Kastel
Idejni projekti u eurima
A stvarnost u konvertibilnim markama
Sada konaèno znamo, bar za ovaj mesec, zašto nema onih milijardi investicija, pa zašto je sporazum za RiTE Gacko onakav, Rafinerija ne radi, aerodrom u Trebinju je u idejnom rešenju (u neèijoj glavi), Strabag još nije potpisao i ne gradi, autoputa za Gradišku nema, zatim, zašto æe preko 300 radnika ostati bez posla u Biraèu, Klinièki centar u jadnom stanju još uvek i s platama po idejnom pravilniku (iz neèije glave)... Ko æe sve poduhvate našeg Premijera nabrojati! Ali, rekao nam je da je krajnje vreme da se ukine jadna konvertibilna marka i uvede evro, pa æe sve procvetati. Odnosno, svi æe ovi idejni projekti biti realizovani. Ja sam baš mislila da nas te investicije zaobilaze, a berza se ne oporavlja zbog jednostavne èinjenice da neæe niko Potemkinova sela i strah za vlastitu imovinu, kad ono Premijer me prosvetli i objasni da je to sve zato što nismo uveli evro. Hvala najvoljenijem sinu našeg naroda i poèasnom doktoru svih nauka, s posebnim osvrtom na esenesde ekonomiju. Ako bi se uveo evro, radnièke plate bi odmah skoèile za celih 0,07%, što bi doprinelo da u potrošaèku korpu stave i još jednu krišku hleba pride. Oni najavljeni investitori na granici s koferima milijardi zapravo nisu èekali strategiju razvoja Republike Srpske (kao što smo svi mislili kad je uneta meðu poslanike) i njeno usvajanje, veæ uvoðenje evra. Eh, da je, recimo, Argentina svojevremeno imala Milenceta za savetnika, nikada ne bi doživela onako teške momente. Naš Milence bi lepo uveo evro, pa bi sve bilo savršeno. I šta, uostalom, èeka Japan? Možda nemaju planirani ekonomski rast baš zato što nisu uveli evro koji bi omoguæio da kapital nesmetano uðe u Japan i bankarske krvopije ne bi zaraðivale na proviziji. Jeste, jeste! Bankari su krivi za sve! A i ta Amerika! Muèi se s dolarom, a evro nadohvat ruke. Uvedu lepo evro i krene im. Jednostavno.
Da je snaga valute odraz stanja ekonomije, da je valutni odbor isto to, samo malo drugaèije, da je Evropska monetarna unija nešto za šta se više godina pomuèe i punopravne èlanice EU, da je Crna Gora uvela evro po posebnoj saglasnosti i nije joj to popravilo ekonomiju (osim izbegavanja inflacije koju je dinar onda nosio) i da ono Rusa što kupuje tamo nemaju evro u svojoj matiènoj zemlji, da se uvek zna koliko se evra može dobiti za bilo koji iznos konvertibilnih maraka u bilo kojoj banci, itd. samo su poèetne lekcije iz makroekonomije. Posle izjave najveæeg sina našeg naroda menja se nastavni plan i program te opšte postavke monetarne politike. Britanija pod hitno uvodi evro zahvaljujuæi lobiranju našeg najveæeg sina. Mi èekamo da nam objave pravi podatak o stopi inflacije.
Svaki mesec on tako baci neku kosku oko koje se lome novinari, daju izjave, komentariše i nagaða šta je autor tih mudrih misli hteo da kaže i šta mu je plan. Plan mu je da zabavi narod i da, kao i uvek, skrene naš pogled ustranu da se ne vidi da su idejni projekti samo idejni. I ništa više. Pouèeni ovakvom idejnom preduzimljivošæu, u Hercegovini se takmièe šta æe staviti u platforme za izbore: jedni nude hipodrom, drugi crtaju golf terene, a u izgledu je metro jer, kako veæ rekoše, podzemlje uveliko postoji i dobro je uèvršæeno. Ako se ko seæa onog velikog hotelskog kompleksa koji je tako pompozno najavljen (jedan naš i jedan Slovenac), za koji je Skupština Trebinja dala saglasnost i u kojem æe uèestvovati s 15%, podseæam i da je firma formirana. Ima jedan mali problem. Crnogorska je štampa skoro objavila da za Slovencem postoji INTERPOL-ova poternica. To je pravi èovek, komentarišu u Hercegovini, koji se nije okrenuo trulom Zapadu, veæ ostao odan našem balkanskom kriminalu. Za Aerodrom Trebinje opremanje kancelarije je u toku. Postavlja se bambusov parket, a testira se i da li æe izdržati težinu trenažera za pilote. U jednom krilu SNSD-a velika je bitka oko toga ko æe biti sekretarica. Tu direktor, ovde trenažer, tamo sekretarica, nekoliko fikusa i dobar bife - eto aerodroma u punom sjaju. Buduæi piloti tu lepo i na obuku i odmah na pistu. Tabla s natpisom Aerodrom Trebinje veæ stoji i sjaji se.
Takoðe postoji inicijativa nevladinog sektora u Trebinju da se na èelo Privredne komore postavi vladika Grigorije. Zašto li, Bože?! Ali, nevladin sektor sigurno zna da prepozna talenat u preduzetništvu. Taj spoj predsednika Privredne komore s poèasnim doktorom monetarne politike sigurno æe doneti i nove idejne projekte i profit. Ne znamo samo još uvek za koga, a sve mi se èini da ovi pastiri nisu mislili na svoje stado kad su skicirali projekte u evrima. Da li odbijaju dolare kad im se ponude?
Najslaða su mi novinarska pitanja o tome da li je Republika Srpska spremnija da uvede evro, odnosno može li se desiti da brže uvede Premijerovu valutu. Kako da ne! (Akcenat je na "ne"!) U Republici Srpskoj evro, u Federaciji konvertibilna marka. Za poèetak. Onda u Zenièko-dobojski kanton uvedemo funtu, a u Semberiju jen. Pošto je Mittal u Zenici, a vlasnik državljanin Velike Britanije, lakše æe mu biti da investira. Japanci su oduvek zainteresovani za proizvodnju hrane, pa da i njima olakšamo ulaganje. U zvornièki kraj najbolje rublju, kako bi Romanov mogao doneti te investicije da ne otpuste toliko radnika. Brod, Modrièa i deo Banje Luke takoðe prelaze na rublju zbog onih famoznih ruskih investitora. U zapadnom delu Hercegovine veæ imamo kunu, pa æe tamo saèekati evro kad i Hrvatska. Tu je za brigu jedino koliki æe troškovi biti za našu hrvatsku braæu koja su gotovo prevladala našom privredom. Još neæe evro uvoditi, pa æe im banke krvopije naplaæivati konverziju kune u naše valute, a pitanje je kako æe dotok investicija iæi. A da uvedemo svugde i kunu? Raèune za telefon æemo u Republici Srpskoj plaæati u dinarima. Kad je veæ njihov, da se ne muèe obraèunavajuæi, a i da pokvareni bankari opet ne uzimaju pare za konverziju. I tako redom. Možemo razraditi uvoðenje valuta i po mesnim zajednicama. U zavisnosti od onih silnih investicija iz strategije razvoja. S tim u skladu, za svaku mesnu zajednicu napraviæemo i po jednu (bar!) centralnu banku i agenciju za bankarstvo. A tek izvoz kad nam krene nakon ukidanja konvertibilne marke! Pa i problemi poljoprivrede k´o rukom odneti!
Ovako bi primenjeno izgledale izjave našeg najveæeg sina ekonomskog i njegovih struènjaka koji kažu da bi nam uvoðenje evra omoguæilo brže i veæe investicije, a i smanjila bi se zarada neprijateljskih bankara. Ne znam šta bismo ako bi neko hteo da investira u dolarima (amerièkim, kanadskim, australijskim, singapurskim) ili jenima? Sledeæeg meseca oèekujem novu izjavu našeg poèasnog doktora svih nauka oko koje æemo ponovo raspravljati. Šta s tim ima, recimo, EMU, EU ili Evropska centralna banka?! Verujem da je i ova izjava našeg najveæeg sina tradicionalno impresionirala impresivnu Svetsku banku i MMF u paketu. Možda æe najveæem sinu poveriti i štampanje evra.
|
08-08-2008 at 12:42 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Sedmi dan
Èiji je Sarajevo Film Festival?
Svi oni koji vjeruju da Sarajevo nije evropska provincija, zahvaljujuæi prije svega tome što se u njemu održava filmski festival, imaju razloga za veliku zabrinutost: direktor Sarajevo Film Festivala Mirsad Purivatra u intervjuu Dnevnom avazu najavljuje moguænost "odlaska u drugu zemlju, gdje bi pravio novi festival".
Naravno, novinarka Avaza propustila je priliku da pita Purivatru da li bi i u drugoj zemlji pravio Sarajevo Film Festival. Šteta zbog propuštenog pitanja, jer je Purivatra mogao odgovoriti: "Naravno, ja sam vlasnik Sarajevo Film Festivala i niko nema pravo da se miješa u to šta æu ja odluèiti o sudbini festivala." I bio bi potpuno u pravu: ni grad Sarajevo, niti ijedna gradska opæina, kao ni Kanton Sarajevo, Federacija BiH i država BiH nemaju nikakva prava kada je Sarajevo Film Festival u pitanju. Njihovo je da - što veæ 14 godina izdašno èine - iz svojih budžeta izdvajaju milionske svote za festival, sve u nadi da ih hronièno nezadovoljni Purivatra neæe nalijepiti razoèaran brojem miliona maraka koje je njegovo privatno preduzeæe do sada dobilo.
Razlog ovogodišnjeg Purivatrinog prijeteæeg nezadovoljstva leži u sporosti realizacije njegovog zahtjeva da se upravo njegovom preduzeæu pokloni zgrada Doma Oružanih snaga BiH, nekadašnjeg Doma armije u centru Sarajeva. Gnjev badženoga Bakira Izetbegoviæa je potpuno razumljiv: za potrebe svog preduzeæa dobio je na trajno korištenje nekadašnji Dom kulture Trasa, nešto o èemu su mogli samo sanjati i Marko Miloševiæ i Miroslav Tuðman, kad su im oèevi bili na vrhuncu moæi. Prihode koje ostvaruje od kafane i kina koje je u pomenutom poklonjenom prostoru otvorio, Purivatra nikada ne spomene kada govori o novcu koji od Sarajeva dobija. A u pravu namjenu tog poslovnog prostora imao se prilike prije nekoliko godina uvjeriti i èeški ambasador u BiH, koji se svojski potrudio organizirati besplatnu sedmicu èeškog filma: Purivatra ga je glatko odbio tražeæi za zakup kina astronomski iznos (koji mu redovno plaæaju novopeèeni bogataši za svoje evente, uvjereni da je upravo Meeting Point idealan za promociju njihovog društvenog statusa).
U pomenutom intervjuu Purivatra veli da je "festival u mnogo èemu nadmašio razvoj Grada i Kantona". Današnji Mirsad, a nekadašnji Miro, je potpuno u pravu: samo u zatucanom Sarajevu naæi æe se neko da stavi upitnik nad trošenjem novca poreskih obveznika za, recimo, plaæanje privatnog aviona koji æe konstantno pijano bauljajuæeg Nicka Noltea odvesti na ruèak na dubrovaèki Stradun, a sve to iz grada koji godinama nema para da, recimo, sanira zgradu Zemaljskog muzeja koja prokišnjava.
Purivatra u nedavnom intervjuu Osloboðenju veli i da festival nikad nije bio dio bilo kakve politièke opcije. Otuda se vjerovatno samo "èudu sarajevskog otpora" može pripisati èinjenica da se novinarima svih sarajevskih medija ovogodišnji program festivala po prvi put predstavlja na dan kad ga Dnevni avaz veæ objavljuje; ili to što komunalci, kao bez ikakve intervencije vlasti, godinama èiste èak i korito Miljacke u dane pred poèetak festivala, kao da tokom preostalog dijela godine u gradu žive primitivci nauèeni na prljave i izrovane ulice. "Mi ovdje pravimo Potemkinova sela, ovaj grad izgleda mnogo bolje tih devet dana nego što on jeste" - teško se ne složiti s Purivatrom. Zato sve i da nije tih Potemkinovih sela, trebalo bi sve uèiniti da se Purivatru odobrovolji - dodijeliti mu, ako ne Dom armije, a ono makar zgradu Predsjedništva BiH ili onu u kojoj je sjedište Stranke demokratske akcije.
Purivatrino razmišljanje o pakovanju porodiènog festivala i odlasku dokaz je kontinuiteta tragiènog uzajamnog neshvatanja Sarajeva sa svojim važnim ljudima, onim koji ga ostavljaju taman kad zahvaljujuæi i njemu prerastu provincijalne okove koji ih stanu gušiti. Ne smijem ni pomisliti na šta bi Sarajevo lièilo da nekoliko stotina sretnika sa Eronetovim karticama u mobilnim telefonima, ili onih koji su satima stajali u redu da bi kupili dvije karte za otvaranje festivala - a o onim koji dobiju pozivnice da i ne govorim! - ostanu bez ushiæenja svog vrhunskog doživljaja kulture pomiješanog sa uzbuðenjem koje donosi vidokrug smiješne fuzije lokalnog i svjetskog jet-seta. No, ja se naivno uzdam u Purivatrinu racionalnost i kalkulaciju da - koliko god mu Sarajevo nezahvalno bilo - teško da može naæi sredinu, makar i sto puta bogatiju, u kojoj bi njegovo preduzeæe bolje poslovalo.
|
15-08-2008 at 14:33 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Razgovor sa Lajcakom
Intervju Dana: Miroslav Lajèak
BiH mora imati svoju imovinu
Visoki predstavnik za Dane govori o svojoj strategiji "kultivacije politièke scene u BiH", najavljenom susretu šestorice politièkih lidera, ustavnim promjenama, evropskim integracijama, Miloradu Dodiku, Harisu Silajdžiæu, Željku Komšiæu, Raffiju Gregorianu, Željku Kopanji...
Dženat Drekoviæ
Miroslav Lajèak: "Popularno je kritikovati probleme drugih, a ne vidjeti sebe"
DANI: Gospodine Lajèak, zašto je od odlaska Paddyja Ashdowna praktièno upražnjena funkcija visokog predstavnika meðunarodne zajednice u BiH?
LAJÈAK: Visoki predstavnik je predstavnik. Znaèi, visoki predstavnik donosi odluke, djeluje u skladu s voljom meðunarodne zajednice i treba da zna da svaki korak i potez, svaka njegova odluka, mora da ima podršku barem znaèajne veæine meðunarodne zajednice, država èlanica PIC-a. Ako toga nema iz razlièitih, najrazlièitijih razloga, onda je to limitirajuæe po predstavnika.
DANI: Drago mi je što moje bezobrazno pitanje niste shvatili lièno. Molim Vas da ovo još malo razjasnite: da li to znaèi da se odnos meðunarodne zajednice prema BiH promijenio od vremena kad je na toj funkciji bio Paddy Ashdown onoliko koliko se on kao visoki predstavnik razlikuje u odnosu na Vas i Vašeg prethodnika Schillinga?
LAJÈAK: Odgovorit æu dvojako. Prvo, èitav koncept meðunarodne prisutnosti visokog predstavnika od poèetka je dizajniran kao koncept koji treba vremenom da se mijenja, prilagoðava, da se nekako smanjuje, da se poveæava prostor za domaæe aktere i na kraju da se ugasi. To je naèelna filozofija koncepta. Drugo, hajde da budemo realni: nikad nije bilo jedno pitanje 10 godina u centru pažnje meðunarodne zajednice. U vrijeme Ashdowna Kosovo nije bilo dominantno pitanje, a vi dobro znate da je zadnje dvije i po godine kosovsko pitanje dobilo maksimum pažnje meðunarodne zajednice, koja je posveæena ovom podruèju. A, opet, znate koliko je pažnje posveæeno cijelom ovom podruèju u poreðenju sa Irakom, Iranom... Mi treba da smo svjesni èinjenica da bismo mogli definisati naše djelovanje. Upravo to: da znamo šta su granice moguæeg u datom trenutku.
DANI: Može li se onda govoriti o tome da je meðunarodna zajednica namijenila BiH "softver s greškom"? Pritom mislim na uvjerenje meðunarodne zajednice da æe u domaæim partnerima imati odgovorne, konstruktivne politièare koji æe stabilizirati državu i odvesti je u Evropsku uniju i NATO, a ne èiniti upravo suprotno.
LAJÈAK: Mislim da bi bilo previše spekulativno da odgovaram na to s da ili ne. Ali, èinjenica je da je preovlaðujuæi osjeæaj, posebno u Federaciji BiH, da je Bosna i Hercegovina još uvijek nezavršen projekat i da meðunarodna zajednica treba mnogo snažnije, vidljivije, jaèe da se angažuje. Istovremeno, èinjenica je da kod znaèajnog dijela meðunarodne zajednice postoji osjeæaj da je došlo vrijeme da BiH preuzme što veæi dio odgovornosti na sebe. Odluèujuæi dio meðunarodne zajednice misli da je prošlo vrijeme masovnog involviranja, angažovanja, donošenja odluka i, tako da kažem, mikromenadžmenta procesa u BiH.
DANI: Jeste li se sreli sa gospodinom Ashdownom kad je bio ovdje?
LAJÈAK: Jesam.
DANI: Njegove ocjene stanja u zemlji su vrlo pesimistiène i zabrinjavajuæe. Kako Vi gledate na Ashdownove ocjene?
LAJÈAK: To je njegov stav. Moje viðenje je drukèije u smislu da ne želim da upirem prstom u jednog ili drugog, jer to je posljedica, a šta je uzrok? Mislim da treba da se bavimo uzrocima da bismo mogli otkloniti posljedice. A uzrok je da imamo dvije koncepcije države koje nekako žive jedna pored druge, ali koje se uzajamno iskljuèuju. Ustvari, nemamo rješenja, nemamo spremnosti ni unutar zemlje ni van nje, da se to kljuèno pitanje kakva je BiH ustvari zemlja, riješi. I sve dok nemamo taj odgovor, logièan je pokušaj domaæih politièara da daju odgovore i rješenja kroz mala, svakodnevna pitanja. To je problem. Mi treba, kao meðunarodna zajednica, da smo iznad toga. Zašto je pitanje reforme policije bilo toliko osjetljivo politièko pitanje? Upravo zato jer se gledalo na to ne kao na pitanje rješenja policije, veæ kao na pitanje pozicije Republike Srpske unutar BiH. I sad postoji rizik, koji mislim da ne smijemo dopustiti, da evropska perspektiva BiH postane talac te bitke. To je problem BiH. Jednostavno, bez toga da krivimo jednog ili drugog, to pitanje se mora riješiti. Želimo da stvorimo atmosferu u kojoj æe biti jasno da bez ozbiljnih razgovora o promjenama ustava, o definicijama kakva je ustvari ovo zemlja, ne možemo iæi naprijed. Danas BiH ima tri konstitutivna naroda od kojih nijedan nije sreæan sa ustavno-pravnim ureðenjem ove zemlje; znaèi, nešto nije uredu.
DANI: Gospodine Lajèak, Vi stalno govorite o Bruxellesu i Evropskoj uniji, ali ja Vam moram reæi da osjeæam strah: meni se èini da je situacija u BiH puno bliža Južnoj Osetiji nego perspektivi integracija u Evropsku uniju. Jeste li svjesni ovog o èemu Vam govorim ili mislite da su strahovi mnogih graðana preuvelièani, da su plod loše procjene, loše analize?
LAJÈAK: Ne, ne. To je apsolutno legitimno i u pravu ste. Mislim da se možemo složiti da je kljuèno pitanje BiH upravo pitanje definicije kakvu državu želimo, da se svaki graðanin ove države osjeæa dobro u ovoj zemlji i da svaki graðanin doživljava BiH kao svoju zemlju, a istovremeno da se složimo oko toga da danas trenutno nema spremnosti da se to pitanje riješi. Onda treba da idemo prema tome. Lièno ne vidim drugu moguænost nego kroz kultivaciju politièke scene koja æe doæi kroz proces evropskih integracija. Èvrsto sam ubijeðen u to, jer sam lièno kroz to prošao. Znam da je to takoreæi jedan tunel u koji uðe jedna zemlja, a izlazi potpuno druga. To se sve desilo u zemljama u tranziciji. Želim da stignemo do situacije da ne govorimo "ukidamo ovo", "ne damo ono"... Svi govore da žele u Evropsku uniju i dajte da prosuðujemo da li ova ili ona odluka pomaže ili odmaže ostvarenje tog cilja. Ja, jednostavno, vjerujem èvrsto u to da je to najbolji, a možda i jedini moguæi naèin.
DANI: Zanima me, èisto metodološki, kako vidite taj proces: da li je promjena Ustava BiH neophodna za integracije ili æe proces integracije u Evropsku uniju dovesti do promjene Ustava. Ili, šta je starije: jaje ili kokoška?
LAJÈAK: Svaka država èlanica Evropske unije je u procesu integracija mijenjala svoj ustav. Minimalistièki nivo promjena je da se ustav prilagodi tome da prihvata prioritet evropskog prava ispred nacionalnog prava. U sluèaju BiH imamo potrebu da se ustav uskladi sa kopenhagenskim kriterijima ravnopravnosti graðana zemlje, moguænosti da budeš izabran ako ne pripadaš jednom od tri konstitutivna naroda. Naravno, znamo da današnji ustav krši više meðunarodnih konvencija. Jasno je i da su taj proces ili te promjene vezane za ulazak u Evropsku uniju, što znaèi da nismo pod pritiskom da to uradimo sad ili iduæe godine. Ali, oèekujem da æe u procesu evropskih integracija postati vidljivo da, kad veæ ulazimo u to, treba da mijenjamo funkcionisanje institucija, treba pojednostaviti državni aparat itd. Ali, ako bismo sad otvorili ta neuralgièna pitanja, onda bi to bile ideološke ili politièke bitke. Mislim da možemo biti uspješni samo ako gledamo kroz evropsku perspektivu. Znaèi, ako pitamo zašto - jer nam to pomaže da bismo išli brže, da bismo bili uspješni. Tog elementa danas nema.
DANI: Gospodine Lajèak, svjedok ste da Milorad Dodik veoma èesto javno govori o tome da je on spreman da žrtvuje èlanstvo BiH u Evropskoj uniji zarad nekih ingerencija Republike Srpske èije je prenošenje na državni nivo neminovno. Kako je onda uopæe išta moguæe dogovarati o integracijama sa politièarom, liderom koji ima nesumnjivu vlast u Republici Srpskoj, ako on svoj takav stav iznosi otvoreno, jasno, pošteno?
LAJÈAK: Ironija je da niko ne traži da on to žrtvuje u ovoj fazi. U ovoj fazi Evropska unija traži da BiH funkcioniše, a kakav je unutrašnji mehanizam - to je apsolutno unutrašnje pitanje. Evropska unija ne odreðuje da li treba neko ministarstvo da se ukine ili neko novo da se uspostavi. To je klasièna politièka shema: stvorite neprijatelja da bi se borili protiv njega! Tužno, ali, nažalost, realno je: Milorad Dodik je procijenio da "ne damo Republiku Srpsku" jeste to što mu donosi glasove. I ponaša se u skladu s tim. A kljuèno pitanje, da li stvarno neko uzima nešto od Republike Srpske, niko i ne postavlja.
DANI: I kako izaæi iz tog kruga?
LAJÈAK: Stalno govorim da se vrtimo u zaèaranom krugu i mada ne želim zvuèati kao naivni idealista, mi moramo mijenjati društvenu klimu. Deset godina se bavim ovim regionom, ali kada sam došao ovdje bio sam stvarno iznenaðen koliko su zaostali elementi graðanskog društva, koliko je tu Bosna iza svih ostalih. A bez toga ne može. Ako politika nije uopšte ili jeste minimalno kontrolisana od strane graðana, javnosti, nezavisnih medija, onda, nažalost, to omoguæava da se vrtimo u zaèaranom krugu te politike. Zato sam se toliko borio da BiH potpiše Sporazum (Sporazam o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom; op. S.P.), zato smo pokrenuli našu kampanju, zato sam posjetio 16 opština, razgovarao s graðanima. Tu sam vidio da su razlike u razmišljanju graðana mnogo, mnogo manje nego slika koja se stvara u medijima i slika koju stvaraju politièari. Oèekujem i radimo na tome da što više ljudi dobije priliku da se praktièno upozna sa Evropskom unijom, da je lokalna samouprava, studenti, novinari, sindikalisti... posjete, da pitaju i saznaju zašto je Evropska unija dobra za ovu zemlju i zašto se vrijedi boriti. I da se onda nagraðuje politièko ponašanje koje vodi, ubrzava zemlju prema njoj, a kažnjava ono koje vodi od evropske politike.
DANI: Moram primijetiti da su Vaša djela èesto u suprotnosti sa Vašim rijeèima. Pomenuli ste nezavisne medije, a nedavno je objavljeno da ste imali prijateljski ruèak sa vlasnikom banjaluèkih Nezavisnih novina Željkom Kopanjom. Takva informacija je strašna uvreda za profesionalce u medijima u ovoj zemlji, jer sam siguran da Vam je dobro poznato na kakav kriminalan naèin je taj bitni Dodikov saradnik nedavno postao vlasnikom Glasa Srpske.
LAJÈAK: Ja se sastajem i sa predstavnicima drugih medija, samo to nije slika u novinama.
DANI: Da, ali nisam vidio sliku ruèka ni sa jednim drugim novinarom, a naroèito ne sa nekim profesionalcem.
LAJÈAK: Ali, vjerujte da ima tih sastanaka. Vi dobro znate, vi bolje nego iko, kolika je uloga medija u formiranju društva i ja razgovarajuæi sa predstavnicima medija, ustvari razgovaram o mojoj viziji BiH, o tome šta mislim da su kljuèna pitanja i želim da dobijem njihovo razumijevanje i podršku. Tu nema nikakvih igara. A za ovo o èemu vi govorite imaju druge institucije koje treba time da se bave.
DANI: One se ne bave, ali mislim da to Vas ne amnestira. Vi na taj naèin, nažalost, samo doprinosite društvenom etabliranju kriminalnih elita koje pokazuju da su one moæne toliko da s visokim predstavnikom æaskaju u prijateljskom razgovoru, kako su Kopanjine novine izvijestile o pomenutom susretu. Vi na taj naèin njima dajete podršku, bili toga svjesni ili ne.
LAJÈAK: Nije to naèin na koji ja to gledam i doživljavam. Za mene su politièari kljuèni partneri, mediji takoðe, a nisam došao da biram s kim æu da razgovaram. U procesu evropskih integracija ne postoji nijedan drugi naèin da se uspostavi vladavina prava i da se zna ko je ko i ko za što odgovara. Zato to ne može da se riješi administrativno, to može da se riješi samo tako da se uvode novi standardi u jednoj zemlji i to može samo proces evropskih integracija.
DANI: Koja je po Vašem sudu najpogrešnija odluka, stav ili izjava otkako ste Visoki predstavnik? Zbog èega ste najviše zažalili, šta ne biste ponovili?
LAJÈAK: (Dugo razmišljanje...) Teško je reæi. Znate èega mi je najviše žao? Ja sam spreman da me kritikuju, to je dio koji ulazi u opis posla, spreman sam na otvorene diskusije, ali najviše mi je žao kad se izvræu èinjenice, kad se laže, jer je neko unaprijed odluèio da me stavi u neku funkciju. A ako mu èinjenice ne odgovaraju - onda ih ignoriše! Žao mi je zbog takvih situacija, mislim da to nije fer. A inaèe, nikad nisam bio pristalica filozofije da si general poslije bitke. Ja sam donosio svaku odluku u konkretnoj situaciji, svaki put sam smatrao da je to najbolje što treba da uradim i kažem. Nije uvijek tako ispalo, ali vrijeme se ne može vratiti i zato nema smisla da sad razmišljam o tome.
DANI: Kako funkcioniše Ured visokog predstavnika otkako ste Vi na njegovom èelu? Evo konkretno da pitam, mada ne oèekujem da æete potvrditi: imam pouzdane informacije da postoje veliki problemi u saradnji izmeðu Vas i Vašeg zamjenika, gospodina Gregoriana.
LAJÈAK: Ne, nema problema.
DANI: Znao sam da æete tako odgovoriti, ali i dalje ostajem pri onome što sam rekao.
LAJÈAK: Ja dolazim iz Evrope, Raffi iz Amerike. Naravno, imamo razlièite backgrounde. Naravno, nemamo isti stav po svim pitanjima sa kojim se susreæemo, ali imamo vrlo prijateljski odnos i apsolutno optimalnu saradnju, kakvu trebamo. Svaki dan poèinjemo razgovorom, našim sastankom i informišemo se o tome šta radimo. Ima nekih oblasti gdje se Raffi više fokusira, ima oblasti u koje ne ulazi, radim ih ja ili neko od saradnika... Znaèi, postoji raspodjela posla. Raffija doživljavam kao svog prijatelja sa kojim ni u jednom trenutku nisam imao osjeæaj da izmeðu nas postoji neki spor ili problem.
DANI: Imate li osjeæaj da je Milorad Dodik potpuno potrošio Vaš kredibilitet, da Vas nimalo ne zarezuje? U Federaciji je bilo doskora razlièito, mada mi se èini da su, po uzoru na Dodika, politièari poèeli slièno da se odnose prema Vama.
LAJÈAK: Moj kredibilitet ne dolazi od Milorada Dodika ili od bilo kojeg politièara u ovoj zemlji. Ja radim to što smatram da je dobro za BiH, došao sam sa vizijom, znam šta radim, spreman sam da ulazim i u konflikte zbog toga i da doživljavam kritiku. Ali, mislim da kada bih poèeo da ugaðam jednim, a na štetu drugih, onda sam završio. Nisam ovdje da potvrðujem popularnost ili budem najomiljenija liènost. Nisam došao da napredujem u karijeri, kao što èitam o sebi u novinama... Ja sam èovjek koji ako uzme neki posao onda se trudi da ga uradi na najbolji moguæi naèin. To je moja filozofija i sve dok mislim da ima šansi da ostvarim to što mislim da je najbolje za BiH onda nemam sumnji u to što radim. I mogu da preživim sve to, i dezinformacije i ponekad nerazumijevanje.
DANI: Ali, gospodine Lajèak, moram reæi da je upadljiva Vaša šutnja spram praktièno svakodnevnih provokacija Milorada Dodika. Imamo višemjeseèni period u kojem Dodik praktièno svakodnevno iznosi skandalozno uvredljive nacionalistièke, huškaèke, primitivne ocjene na koje Vi niste reagirali. S druge strane, reagirali ste nakon èestitke koju je èlan Predsjedništva BiH Željko Komšiæ uputio povodom godišnjice vojne akcije "Oluja". Ostao je utisak potpunog nesklada Vašeg reagiranja i Vašeg odnosa prema Dodiku...
LAJÈAK: Ja sam odgovorio povodom nesretne interpretacije mog odgovora na pitanje o Komšiæevoj èestitki. Odgovorio sam na pitanje uživo na vijestima, to što sam htio da kažem jeste da ja nisam glasnogovornik ni gospodina Komšiæa, niti bilo kog drugog i da svakog politièara treba da pitaju zašto je nešto uradio, a ne mene. No, to je dobilo potpuno drugu dimenziju... Inaèe, ima svakakvih izjava koje dolaze i sa jedne i sa druge strane. Naravno, ima ih više, nesrazmjerno više koje dolaze iz Banje Luke prema Sarajevu. Ali, ako želimo da budemo objektivni, treba da kažemo da ima i odavde. Vi govorite da ja trošim svoj kredibilitet: ja mislim da bih potpuno potrošio kredibilitet ovog ureda da svaki dan, kao neki mentor ili uèitelj, komentarišem šta je neki politièar rekao. Ne vidim misiju OHR-a kao monitoring izjava politièara.
DANI: Gospodine Lajèak, po broju uvredljivih izjava na raèun Bosne i Hercegovine, Sarajeva, Bošnjaka, Hrvata, muslimana... Dodik je odavno pretekao Slobodana Miloševiæa, pa èak i Radovana Karadžiæa. Jeste li razmišljali o tome da kao odgovor na Vašu strategiju "kultivacije politièke scene" Dodik, kroz svakodnevno lansiranje uvreda, koristi strategiju rušenja svih teško obnovljenih mostova dijaloga i suradnje? Razgovarate sa njim, biste li nam otkrili makar to šta mu Vi kažete povodom njegovih izjava?
LAJÈAK: Odluke koje donosim imaju svrhu da postignem cilj, a ne da još dalje zaoštrim odnose izmeðu meðunarodne zajednice i domaæih igraèa i izmeðu Sarajeva i Banje Luke. Moj je cilj da se smanjuje radikalizacija, napetost i nerazumijevanje izmeðu tri konstitutivna naroda, da zemlja ide unaprijed a ne unatrag. Možemo polemisati, sigurno imate svoje mišljenje, imate na to pravo, ali ja sam svjestan svoje odgovornosti.
DANI: Prošli izbori su donijeli kampanju koja je u potpunosti bila u znaku vrlo nacionalistièke retorike, s jedne strane Dodikove, a s druge Harisa Silajdžiæa. Oèito je da se i uoèi predstojeæih lokalnih izbora ponavlja isti scenarij. Vi ste najavili novi neformalni sastanak šestorice koalicionih lidera, pa me zanima da li Vi zaista oèekujete nekakav pomak tim sastankom? Možda æete se naljutiti, ali neæe li to biti samo još jedno jalovo kafansko druženje?
LAJÈAK: Mislite da postoji neka bolja alternativa?
DANI: Ne mislite li da su institucije mjesto za takve razgovore?
LAJÈAK: Imamo u BiH koaliciju od šest stranaka. Ti politièki lideri su nominovali svoje kandidate na vodeæa mjesta i u Savjetu ministara i u Parlamentu i u svim državnim institucijama. Ovi ljudi su predstavnici politièkih stranaka, tako funkcioniše parlamentarna demokratija i u Evropi. Ako nema dogovora politièkih lidera što god mislili i ko god šta govorio, onda, naravno, ne mogu te institucije raditi...
DANI: Ali, zašto se ne postižu dogovori u institucijama? S jedne strane govorite o jaèanju institucija, a s druge strane organizirate neformalna druženja...
LAJÈAK: Institut neèega što se zove koalicioni savjet normalno funkcioniše u nizu evropskih država. Znaèi, politièki lideri se dogovaraju oko politièkih odluka, ne administrativnih, i na takav naèin deblokiraju rad institucija. To je cilj i tih sastanaka: ne da se zaobilaze institucije, veæ da se ubrza, olakša i deblokira njihov rad. Drugo, bilo je kritika na raèun "kafane": ako se lideri, ovih šest ljudi koji su dobili demokratski mandat od graðana ove zemlje, sastaju jednom mjeseèno u neformalnom ambijentu, a svaki sastanak traje šest, sedam sati, onda imaju moguænost da se meðusobno upoznaju i kao ljudi i da se bave ozbiljnim poslom, ali i da razgovaraju. To donosi jednu kultivaciju politièke scene. Ako se s nekim viðate redovno, onda razmišljate dva puta da li æete ga javno uvrijediti putem medija. Mnogo je to lakše èiniti sa nekim sa kim se ne vidite. Treæe, svaki od tih sastanaka je do sada donio nešto dobro za BiH: ne bi bilo evropskog puta, ne bi bilo Sporazuma o stabilizaciji da nismo imali Mostarsku deklaraciju i Sarajevski akcioni plan, da ne govorim o nekim drugim stvarima. Znaèi, ja ne vidim nijedan razlog da se ovo kritizira. I gospodin Tihiæ je aktivno preuzeo ulogu domaæina za naredni sastanak jer je na njega red. To nije nekakva "šestorka", to su ljudi koji su dobili demokratski manadat da vode ove zemlju. I mislim da bi svi trebali pozdraviti njihovu direktnu komunikaciju, a ne preko posrednika.
DANI: Gospodine Lajèak, znate koliki su problem kriminal i korupcija u našem društvu. Iz OHR-a je stigla stidljiva najava o reaktiviranju, reanimiranju Antikorupcionog tima, ali do danas nismo vidjeli nikakav uèinak.
LAJÈAK: Ja sam ubijeðen da je bolje da radi u tišini. Umjesto svakodnevnih velikih novinskih naslova i politizacije njihovog rada, siguran sam da je bolje ovako.
DANI: A kada oèekujete da æete moæi saopæiti neke rezultate rada Antikorupcionog tima?
LAJÈAK: Kad budemo imali u rukama nešto što je dovoljno kredibilno.
DANI: Gospodine Lajèak, savjetovali ste novinarima koji se bave otkrivanjem kriminala moænih politièara da se ne zaustavljaju samo na objavljivanju dokaza u medijima, veæ da ih upute i nadležnom tužilaštvu. Mi iz Dana i kolega Bakir Hadžiomeroviæ smo prihvatili Vaš prijedlog, obilje dokaza dostavili sarajevskom kantonalnom tužiocu Branku Šljivaru, mjeseci su od tada prošli i - ništa. Ili, više stotina stranica dokaza dokumentiranog teškog kriminala nekadašnjeg premijera Edhema Bièakèiæa, koji je sakupila Finansijska policija, duže od sedam godina stoje u ladicama tužitelja Šljivara, a Dani su taj materijal dostavili i Vama osobno, i - opet ništa. Imate li još neku ideju o borbi protiv kriminala?
LAJÈAK: Mislim da je jedan od problema nedosljednost: dva-tri dana je kriminal senzacija, a onda je veæ nešto drugo. Recimo, ovaj tragièan sluèaj ubistva Denisa Mrnjavca. Danas sam proèitao u novinama da traje sudsko roèište. Trebalo je da budemo dosljedni, a ne da dozvolimo da nam skrenu pažnju sa zloèina, da se zaboravi. Ako nema medijske pažnje, nema pritiska na institucije. I zato bih tražio i od vas da, a stvarno ste do kraja dosljedni, ponavljate pitanje, pišete o tome, govorite na televiziji i da ljudi koji su plaæeni da predstavljaju i brane pravdu u ovoj zemlji znaju da javnost gleda preko medija na njih. To treba da uradimo a, naravno, dokumenta koja smo dobili i koja dobijamo svakodnevno idu našem timu koji na tome radi.
DANI: Èuli ste za tekstove u više beogradskih novina po kojima Vaš zamjenik Gregorian, amerièki ambasador u BiH i jedan sudija Suda BiH spremaju zavjeru protiv Dodika. Vaš komentar?
LAJÈAK: Mislim da to i ne vrijedi komentarisati, to je potpuno neozbiljno i, kao što je rekao naš glasnogovornik Oleg Milišiæ, to je avgustovska medijska patka. Na ovom podruèju teorije zavjere su stvarno popularne, a pomenuto ulazi u tu shemu. (smijeh)
DANI: Kako Vi gledate na problem imenovanja titulara državne imovine? Oèito, ponovo imamo dva potpuno suprotstavljena koncepta?
LAJÈAK: To je pitanje koje svakako mora biti riješeno. Naš je stav da država mora imati svoju imovinu i oèekujem da to æe pitanje biti jedno od centralnih na sastanku lidera. Pripremamo i našu pravnu poziciju i pravne argumente da bi se to riješilo, tako da svaki nivo vlasti ima imovinu, a da je i država vlasnik imovine koja je neophodna da bi državne institucije obavljale svoje ustavne obaveze.
DANI: Ali, koliko rad državnih institucija blokira èinjenica da je, praktièno, teško naæi ijednu državnu instituciju koja nije na meti optužbi Milorada Dodika: od Vijeæa ministara BiH, Uprave za indirektno oporezivanje, Državnog suda, Regulatorne agencije, Centralne banke... Ne znam ima li ijedne èiji rad Dodik ne osporava. Koliko to objektivno predstavlja problem?
LAJÈAK: Predstavlja problem, jer je previše sve politizirano i onda se u toj politizaciji i medijskoj konfrontaciji gubi suština. Suština je da je u interesu svih da državne institucije rade dobro, efikasno. Više BiH ne znaèi manje entiteta, pa ne znaèi niti manje Republike Srpske. Više BiH znaèi bolju državu i brži napredak prema evropskom putu. Ja sam i u zadnjem razgovoru sa Miloradom Dodikom rekao da ako ima neki problem, ako ima primjedbe na raèun nekih državnih institucija, onda treba da se razgovora u institucijama, da se imenuju konkretni problemi i da se traže rješenja. Medijski napadi direktno na instituciju stvaraju vrlo negativnu reakciju i skreæu pažnju od same institucije. I još jednom da ponovim: ubijeðen sam da je u interesu svakoga graðanina BiH, bez obzira na to iz kojeg dijela BiH dolazi, da državne institucije rade efikasno.
DANI: Nedavno ste u jednom novinskom intervjuu izjavili, što je izvuèeno i u naslov, da je Federacija BiH i ekonomski i politièki u krizi. Nažalost, nije se teško složiti s Vašom ocjenom. No, zanima me zašto ne govorite o Republici Srpskoj. Kao novinar medija koji konstantno piše i o neravnopravnosti Srba u Sarajevu i u Federaciji BiH, o bošnjaèkom nacionalizmu i kriminalu bošnjaèkih politièara, dajem sebi za pravo da pitam: zašto se skoro kao normalnost prihvata èinjenica da Republika Srpska godinama funkcionira ako ne kao država a ono kao entitet iskljuèivo srpskog naroda? Recimo, nisam vidio da je iko od meðunarodnih predstavnika reagirao povodom skandalozne èinjenice da je prilikom puštanja u upotrebu nove zgrade Vlade Republike Srpske obavljen èin pravoslavnog posveštenja zgrade, kao da se radi o sjedištu patrijaršije, a ne zgrade vlade u entitetu u kojem pravoslavni vjernici nemaju veæa prava od drugih vjernika i ateista. Kako gledate na ovo?
LAJÈAK: Imamo gomilu problema u BiH. I ponovo je moj odgovor: evropske integracije. Drugi naèin ne postoji, barem nije u praksi ostvaren, a ovo o èemu govorim se jeste desilo. Korak po korak, ispunjavanje jednog, drugog, treæeg cilja, i država se mijenja. Takoðe treba malo da krenemo od te politièke kulture da svako vidi svoj dio istine, a neæe, ne želi da vidi dio istine koji njemu ne odgovara. Popularno je kritikovati probleme drugih, a ne vidjeti probleme kod sebe. To nas vuèe natrag, iz Sarajeva kritikuju Banju Luku, a iz Banje Luke kritikuju Sarajevo. To možemo još sto godina. A bolje da stvaramo uslove za èitavu BiH, da je ona stvarno jedna multietnièka, demokratska država u kojoj je svaki graðanin ravnopravan i svaki je doživljava kao svoju državu.
DANI: I za kraj, mada znam da diplomate ne vole da odgovaraju na hipotetièka pitanja: šta bi se sutra dogodilo u BiH da nema visokog predstavnika?
LAJÈAK: To bi znaèilo da meðunarodna zajednica nije završila posao koji je planirala ovdje da završi. Ova država još ne može da funkcioniše bez Ureda visokog predstvnika. Istovremeno, treba jasno reæi da visoki predstavnik nije ovdje da bi bio zauvijek i sigurno nije cilj ureda da služi kao alibi politièarima svaki put kad im se ne ulazi u teške razgovore i kompromise, pa onda traže od OHR-a da obavi njihov posao. To mora da bude proces gdje su pravila poznata svima i gdje meðunarodna zajednica može da kaže: evo, završili smo. Ostajemo, ali kao partneri, jer smo sigurni da ova zemlja može sama da preuzme odgovornost za svoju buduænost.
|
15-08-2008 at 17:17 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Izvodi iz stampe
Politika: Da li je glavni grad BiH bošnjaèka prijestolnica?
Sarajevo nije Teheran
Pretvaranje Sarajeva u bošnjaèku prijestolnicu rezultat je politike koja je, odmah po Daytonu, pozvala Srbe Ilidže, Grbavice, Dobrinje i ostalih reintegriranih podruèja da "ostanu u svojim kuæama ako nisu èetnici"; politike koja strpljivo, iz godine u godinu, opstruira sve što nema naglašeni prefiks bošnjaštva, politike koja nema dilema u sprovoðenju krilatice - gdje god vidiš prazan trg, tu džamiju sagradi; politike koja se ne libi agresije na obdaništa u kojima æe mali nebošnjaci strpljivo sjediti u æošku dok njihovi vršnjaci uèe lekcije iz Ilmihala
Razapeto izmeðu hapšenja Radovana Karadžiæa i preseljenja Adila Zulfikarpašiæa, Sarajevo je propustilo priliku da se pozabavi sobom
Deni D. ima samo sedam godina. Njegovi su roditelji vjerovatno mislili da su i njegov životni problem riješili kada su, prije tri godine, kupili stan u Aerodromskom Naselju u Sarajevu. No, uskoro se ispostavilo da problemi tek poèinju: Deni je, naime, nerijetko kuæi dolazio žaleæi se na maltretiranja vršnjaka ali i starije djece. Tortura je kulminirala prije petnaestak dana, kada su èetvorica djeèaka i jedna djevojèica, zajednièkim snagama, prvo istukli Denija, a potom ga išarali po licu i odjeæi gareži iz automobilskih auspuha. I sve zato što je Denijeva majka Srpkinja!
Denijev otac, uniformirani policajac i Bošnjak (što je u ovom gradu bitan podatak), nakon posljednjeg incidenta, obratio se svojim kolegama, sluèaj prijavio Helsinškom komitetu, a ni od zainteresiranih novinara nije krio ogorèenje: tortura nad njegovim sinom traje gotovo cijelu godinu, a kada je, nakon posljednjeg incidenta, sina odveo ljekaru, u ordinaciji se djeèak upiškio u gaæe. Njegov revolt, ipak, najviše je izazvao otac jednog od maloljetnih zlostavljaèa, koji mu je pred policajcima rekao: "Šta ti ja mogu kad živiš s vlasima!"
Zatvoreni grad Prièa o Deniju plijenila je pažnju ovdašnje javnosti cijeli jedan dan. Veæ sutradan, novinari su se vratili ozbiljnijim temama: Dodik je, naime, opet negdje Sarajevo nazvao Teheranom (valjalo mu je pokazati ko je ko u BiH!); Silajdžiæ je objašnjavao kad je zastava BiH podignuta na jarbol u Olimpijskom selu u Pekingu; Tihiæ je shvatio da je poprilièno zabrljao pa su se njemu odani novinari i mediji bacili na spašavanje lika i (ne)djela; Miroslav Lajèak se, kako to i dolikuje visokom predstavniku, bacio na olujne teme... Gradski oci su bili u neviðenoj panici: valjalo se spremiti za Sarajevo Film Festival, pa je obraz grada spašavao policijski komesar Sarajevskog kantona Himzo Selimoviæ - uz nedvosmislenu osudu i zgražanje, Selimoviæ je apelirao na roditelje da se posvete djeci i nauèe ih pristojnom ponašanju.
Ocu malog zlostavljaèa, onom koji je definirao problem zamjerajuæi komšiji "život s vlasima", kao i ocu djeèaka za kojeg su policajci utvrdili da je fizièki nasrnuo na Denija, prijeti novèana kazna u rasponu izmeðu 400 i 1.200 KM. Denijevi roditelji, pak, shvatili su da trebaju tražiti novi komšiluk: odluèili su prodati stan.
Na komšiju se, nekako u isto vrijeme, požalio i kardinal Puljiæ. Upozoravajuæi kako "Hrvati cure iz Sarajeva", poglavar Katolièke crkve u BiH za ilustraciju odnosa spram najmanje brojnog konstitutivnog naroda, kako u Sarajevu tako i u BiH, ponudio je primjer Župnog ureda smještenog uz zgradu Bošnjaèkog instituta, u sarajevskoj ulici Josipa Stadlera. Kada je Adil Zulifikarpašiæ stvarao svoju zadužbinu, zakaèio je u tuðe dvorište, i to crkveno. Vrhbosanska nadbiskupija, zarad komšiluka, nije podnosila prijavu, ali je ostala nemalo iznenaðena kada je shvatila da opæinske vlasti do crkvenih planova o gradnji sveæenièkog doma drže kao do lanjskog snijega.
Vrhbosanska nadbiskupija, požalili su se novinarki Dana, zbog papirologije i administracije, veæ je na gubitku od cca 800.000 KM. No, ni gubici ni pare kao ni crkveni planovi o gradnji u centru Sarajeva nisu zaintrigirali federalne elektronske niti tiskane medije: fokusirali su se na generalnu prièu o curenju Hrvata, procjenjujuæi, valjda, da nije trenutak da se baca sjena na Zulfikarpašiæevo dobroèinstvo, humanizam i velika djela o kojima su - povodom njegove smrti - napravljeni sati i sati specijalnih emisija, ispisani bezbrojni panegirici a i reis-efendija je osobno klanjao dženazu, pa je to bila prilika da se zabilježi i poruka Bošnjacima Mustafe Ceriæa. Sarajevo je tako - razapeto izmeðu hapšenja Radovana Karadžiæa i preseljenja Adila Zulfikarpašiæa - propustilo priliku da se pozabavi sobom i ljudima koji u ovom gradu žive svoje osobne (ne)bošnjaèke živote.
Festivalski duh No, zato su kako mediji tako i predstavnici domaæe politièke i kulturne elite, bez mrve stida, goste Sarajevo Film Festivala doèekali s prièom o multietnièkom gradu, tradiciji komšiluka (komšija je ovdje bliži od brata) i svim onim prateæim floskulama o zajedništvu, istrajnosti domaæe elite na gradnji države (koja bi veæ profunkcionirala da nije RS-a), uz nezaobilazno podsjeæanje na snagu sarajevskog duha koji je, eto, i u godinama opsade dijelio raju od papaka. Papci su, podrazumijeva se, bili na brdima, a raja je, je li, uz nezaobilazan pridjev gradska, oèuvala sarajevski duh koji se danas glat može nazvati i festivalskim.
Stvarnost je puno manje ušminkana od festivala: Sarajevo je svake postdejtonske godine sve manje multietnièki grad, a sve više bošnjaèka prijestolnica. Ne samo u demografskom veæ u politièkom, vjerskom, odgojnom, obrazovnom i svakom drugom smislu. I to se veæ odavno ne može pravdati niti ratom niti bošnjaèkim žrtvama. Pretvaranje Sarajeva u bošnjaèku prijestolnicu rezultat je politike koja je, odmah po Daytonu, pozvala Srbe Ilidže, Grbavice, Dobrinje i ostalih reintegriranih podruèja da "ostanu u svojim kuæama ako nisu èetnici"; politike koja strpljivo, iz godine u godinu, opstruira sve što nema naglašeni prefiks bošnjaštva, politike koja nema dilema u sprovoðenju krilatice - gdje god vidiš prazan trg, tu džamiju sagradi; politike koja se ne libi agresije na obdaništa u kojima æe mali nebošnjaci strpljivo sjediti u æošku dok njihovi vršnjaci uèe lekcije iz Ilmihala. Aktualno mudro bošnjaèko politièko voðstvo odbilo je i da razgovara s kardinalom Puljiæem, pravdajuæi se nemiješanjem u sudske poslove: njihov je Brankoviæ, za hatar reisa Ceriæa, manipulirao i zakonima pred Domom naroda Parlamenta FBiH.
Strpljivost bošnjaèke politike obilato je nagraðena - 13 godina nakon Daytona jesu 13 dugih godina provedenih u bijedi i oèaju, u kojima je ustakljivanje grada festivalski prezentirano kao vrhunski ekonomski iskorak da bi se na kraju ispostavilo da to i jeste. Naprosto zato što niti jedna fabrika u ovom gradu nije obnovljena a kamoli napravljena, radna mjesta su, umjesto u proizvodnji, fabricirana u politici i administraciji, privatizacija je provedena uz èvrste partijske i rodbinske kriterije, pokušaji domaæih privrednika (èak i bošnjaèkih) da pokrenu posao pratile su obavezne ucjene, a lopovluk, kraða i nepotizam zavladali su. Profitirala je elita, dok su graðani - u stalnoj borbi za goli opstanak - u naglašenom bošnjaštvu prepoznali šansu za uspjeh. Kao kolateralna šteta ostala je apsolutna neosjetljivost na zbivanja u komšiluku.
Poraz BiH Koga je još briga što se svake godine sve manje nebošnjaèke djece upisuje u škole? Selam je ionako službeni pozdrav! Šta znaèe upozorenja politièara i vjerskih službenika na manjak nebošnjaèkih direktora, uèitelja ili funkcionera kada ih se i oni sjete tek u izbornim godinama? Niko se, zapravo, i ne pita: zašto našoj djeci smetaju druga i drugaèija i zašto se naše komšije druge vjere ustruèavaju glasno i govoriti? Olakotna okolnost za Sarajevo može biti da sve više lièi na ostatak BiH, no utjeha je gorka jer sluti na ostvarenje snova Radovana Karadžiæa i Mate Bobana i njihovih ratnih ciljeva. Istina je takoðer da za današnje Sarajevo bošnjaèka nacionalna elita nije jedina kriva - njezino angažiranje na sarajevskoj tranziciji aminovala je meðunarodna zajednica, a samozvana opozicija prešutno podržavala.
Upravo zato nema mjesta uljuljkivanju u iluziji da se ne treba osvrtati na posljednju ofanzivu vladike Kaèavende i Milorada Dodika jer, tobože, nemaju šta ponuditi za uzor Sarajevu: Banja Luka je danas srpska taman onoliko i onako kako je i sagraðen Vladièin dvor u Bijeljini, na otetoj bošnjaèkoj zemlji. Ali pristajanje da Sarajevu takva Banja Luka bude jedinica mjere i uzor apsolutni je poraz Bosne i Hercegovine. A Sarajevo zaista nije Teheran: u Teheranu za inovjernike ne važi šerijat.
|
22-08-2008 at 12:52 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 16
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: almirdzini, boki, E_salkic, GIFT, Keno, meli1980, mirex, seky, selmic_de, Sselmica, Tuzlanka, vw joker
|
FORUM : Politika : Izvodi iz stampe |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|