"Obrade, pravi si supak, da znas da mi je drago sto smo s vama ratovali".
"I meni je." 

Intervju Dana: Slavoj Žižek



Evropa može biti rješenje

Slavoj Žižek, jedan od najuglednijih svjetskih intelektualaca, filozofski "div iz Slovenije", za Dane govori o sreći, demokraciji, Baracku Obami, ateizmu, opsadi Sarajeva, ratu u Bosni, raspadu Jugoslavije, filmu, Hollywoodu, ideologiji, Evropskoj uniji, Kosovu, Gruziji...



Dženat Dreković
Slavoj Žižek: "Ja ne gledam filmove, iako pišem o filmovima"
Sa Slavojem Žižekom razgovarali smo u lobiju malog hotela na Baščaršiji prošlog četvrtka u osam ujutro. Žižek je, naime, insistirao da intervju napravimo dok mu sin još spava. Iako je bilo planirano da intervju traje maksimalno pola sata, Žižek je s nama razgovarao gotovo četiri puta duže. Pričali smo na "našem" jeziku. Žižek govori onaj "srpskohrvatski", kakav je danas karakterističan isključivo za Slovence starije od, recimo, trideset i pet godina, onaj jezik za koji sam Žižek kaže da zapravo i ne postoji, odnosno postoji samo "ako sa stajališta starog slovenskog komunističkog birokrate gledate u Beograd".

DANI: U predavanju koje ste nedavno održali u Zagrebu kažete doslovce ovako: "Tri su kvalitete potrebne za sreću ljudi. Materijalna situacija treba biti dobra, ali ne pretjerano dobra, npr. mesa treba biti uglavnom, ali ne cijelo vrijeme, jedan, dva dana na mjesec ga ne treba biti, tako da vas to podsjeti kako ste sretni u ostalih 29 dana. Drugo, apsolutno, demokracija ne smije funkcionirati. Treba vladati pakt da je netko drugi ili treći na vlasti, odnosno oni su vlasti, tako da možete biti sasvim neodgovorni i za sve kriviti njih na vlasti. I treći uvjet, morate imati neku drugu zemlju, neki drugi kraj koji nije jednostavno raj, i na primjerenoj je udaljenosti od vas. Ako je taj kraj suviše daleko, to je previše apstraktno, ništa vam ne znači, ali ne smije biti ni previše blizu, pa vidite da je isto sranje kao i kod vas!" Zanima me jeste li ovdje mislili na nekadašnju SFRJ? Pitam to jer mislim da ste ovom skicom savršeno portretirali dio populacije u današnjoj BiH, naročito u Sarajevu, koji živi u dobrim materijalnim uvjetima, za sve što ne valja krivi etnokratsku vlast, a raj koji je istovremeno i blizu i daleko vidi u Evropskoj uniji.

ŽIŽEK: U taj moj model se SFRJ možda i uklapa, ali je pitanje: SFRJ kada? Možda u sedamdesetim godinama. U osamdesetim godinama kriza je već prevelika. Ima još jedna stvar, sada ću biti malo ciničan, u SFRJ, barem osamdesetih, granice su bile suviše otvorene. Tako da Zapad nije mogao u dovoljnoj mjeri biti ideal.

DANI: Današnja Bosna je onda bliža tome?

ŽIŽEK: Da, u tom je smislu današnja Bosna bliža tome. Ali ja ovdje želim naglasiti da ja zapravo kritiziram pojam sreće. Ljudi su sretni u nekom umjerenom despotizmu. Sreća i demokracija nemaju nikakve veze. Demokracija, ako zbilja funkcionira, to je nešto užasno. To je stalan pritisak odgovornosti. Pitanje je kako demokracija u globalu, uopće, funkcionira. Ne samo kod nas, nismo mi ništa specijalno gori od Zapada. Vi govorite o etnokraciji u Bosni. Da li zaista mislite da je demokracija u SAD-u prava demokracija? To postoji samo u holivudskim filmovima. Znate, kao kad u filmu Svi predsjednikovi ljudi dva mlada momka, novinara, mogu srušiti predsjednika. Priča s Watergateom je zapravo drukčija. Svi znaju da je Nixon, zbog svoje suviše otvorene politike prema Kini, sabotiran od dijela establishmenta. Ja ne samo da mislim da je demokracija manipulacija, ja bih išao i korak dalje. Ja mislim da mi, obični ljudi, zapravo i ne želimo odlučivati, mi želimo privid da odlučujemo, želimo čisti privid dostojanstva. Mi hoćemo da neko za nas odluči ili da, kao, odlučimo sami, ali da nam se jasno kaže šta treba da odlučimo.

DANI: Spomenuli ste Ameriku pa mi pada na pamet jedno pitanje o kojem dosad nisam čuo niti pročitao Vaše mišljenje. Šta mislite o Baracku Obami i njegovoj kandidaturi za predsjednika SAD-a?

ŽIŽEK: Znate, ja sam uvijek pesimist, to je neka naša balkanska logika. Kad meni neko kaže da postoji svjetlo na kraju tunela, ja uvijek odgovorim: naravno da ga ima, jer vlak ide prema nama da nas pregazi. Takav svjetonazor je uvijek karakterizirao ljevicu i lijevo mišljenje. Znate za onaj čuveni dijalog između Njemačke i Austro-Ugarske, tamo negdje 1917. godine: njemački generalštab javlja austrougarskom: kod nas je situacija ozbiljna, ali još nije katastrofalna; austrougarski štab odgovara: kod nas je stanje katastrofalno, ali još nije ozbiljno. Takav je život: sve je katastrofalno, ali još nije ozbiljno, pa nekako ide.

DANI: Dakle, skeptični ste u vezi s Obamom?

ŽIŽEK: Jesam, a objasnit ću vam i zašto. Stara je tradicija crnih političara da do određene tačke imaju uspjeha, a onda moraju raditi kompromise da bi zaista uspjeli. Znate, nedavno je u Americi objavljen divan komentar o Martinu Lutheru Kingu u vrijeme godišnjice njegove smrti u kojem je rečeno: svi znamo da je Martin Luther King imao san (znate ono: I have a dream), ali niko ne zna kakav je taj san bio. Kad je Martin Luther King ubijen, to nije bio puki rasni problem. King je bio ljevičar, bio je protiv rata u Vijetnamu, a poslije njegove smrti sve se to zaboravilo, a preživio je samo King-borac protiv rasizma. Obama je sada počeo praviti kompromise i prije nego je došao na vlast. Prihvatio je apsolutnu potporu Izraelu, prihvatio je, što je za mene najtužnije, onu kubansku emigrantsku liniju - nikakve promjene u politici spram Kube, što je za mene, usput budi rečeno, nevjerovatna ludost, čak i s američkog liberalnog stajališta. Ali, usprkos svemu, ja mislim da je Obama uradio jednu značajnu stvar. On je na veoma fin način otvorio cijelu seriju tabu tema. To mogu izgledati kao male stvari, ali da to kažem u ovom ogavnom postmodernom žargonu, u američkoj konstelaciji hegemonijalnog diskursa (smijeh), to je nešto ljevičarsko. Kad god on izgovara onu svoju formulu "za sve ima mjesta u mojoj koaliciji", on uvijek, barem kad sam ga ja slušao, tu izričito spomene i ateiste. On je jedini koji to kaže. Ja znam neke ljude koji ga lično poznaju i oni mi kažu da je on kao kompromis prihvatio da se predstavlja kao kršćanin, ali da je privatno ateist.

DANI: A propos ateizma, u svojoj knjizi O nasilju govorite o važnosti ateizma za modernu Evropu. U današnjoj Bosni i Hercegovini, gdje se vjeronauka počinje uvoditi i u dječije vrtiće, u javnosti se protura ideja o ateizmu kao komunističkoj ujdurmi i kao nečem nespojivom s demokracijom. Pokušava se također izumiti "drveno željezo" tezom da država treba biti sekularna, no da društvo ne smije biti sekularno. Tvrdi se da je u socijalizmu vjera bila privatna stvar, a ateizam javna te da treba biti obratno itd. Zanima me šta mislite o ovakvim pojavama?

ŽIŽEK: Kako mislite da se vjeronauka uvodi u dječije vrtiće? Kojoj konkretnoj religiji podučavaju djecu?

DANI: Religiji njihovih roditelja.

ŽIŽEK: Kakva je situacija s ateistima? Ima li nekog pokreta koji se zalaže za uvođenje nastave ateizma? Znate kako se ateistima kolokvijalno kaže: ateizam je vaša vjera. Ako je tako, zašto djeca ateista nemaju nastavu iz ateizma? Ali nastranu sad to. Uvijek je greška za samu crkvu kad se previše petlja u politiku jer poslije uvijek dolazi užasna reakcija protiv toga. Dobar je primjer Poljska, a na drugi način i Slovenija. Kod vas, u Bosni, je teškoća što su ove etno-identifikacije previše snažne.

DANI: Sad Vas želim pitati o Vašim utiscima o Sarajevu, no prije toga bih Vas podsjetio na jednu fusnotu iz Vaše knjige Nedjeljivi ostatak, vrlo "filozofske" knjige u kojoj gotovo da se i ne bavite popularnom kulturom, politikom i novijom poviješću, ali se u toj fusnoti dotičete opsade Sarajeva, tačnije govorite o načinu "na koji građani Sarajeva vide sami sebe u teškim danima pod opsadom. Naravno, njihova je muka veoma materijalna, ali nemoguće je ne primijetiti narcističko zadovoljstvo u njihovoj narativizaciji svoje nevolje: posve su svjesni da je njihov grad postao simbol, da su na neki način u ´središtu svijeta´, da su oči medija uprte u njih. Uslijed toga, u samom izravnom samodoživljaju svoje bolne svakodnevnice, oni već igraju ulogu za pogled virtualnog Drugog - oni strahuju (barem nesvjesno) od gubitka te privilegirane ´svete´ uloge egzemplarne žrtve, tj. od trenutka kad će Sarajevo opet postati grad poput svakog drugog…" I na predavanju koje ste održali u okviru Talent Campusa i na otvaranju izložbe Ede Murtića insistirali ste da niste željeli doći u Sarajevo za vrijeme opsade i kritizirali ste zapadne intelektualce koji su u tim danima posjećivali Sarajevo. Sjećate li se ove fusnote i kako je danas komentirate?

ŽIŽEK: Naravno da se sjećam. To sada možda zvuči malo cinično, ali ne mislim da se to odnosi samo na Sarajlije u vrijeme opsade, to je više generalni recept kako da se preživi. Bez neke imaginacije da te ipak neki Veliki Drugi gleda, to je užas. Imam još tragičniji primjer. Opet, ne znam koliko je to istina, čuo sam u Sloveniji za nekoliko takvih slučajeva, a tiču se djevojaka koje su silovane za vrijeme rata. Čak i ako to nije istina, čak ako je samo u tendenciji istina, to govori mnogo o tragičnoj psihologiji. Naprimjer, najveći dio samoubistava tih žrtava silovanja nije se dešavao odmah nakon silovanja, nego kasnije. Te djevojke su neko vrijeme same sebi govorile kako trebaju preživjeti da bi kazale istinu, da bi govorile o svom stradanju, da kažu svijetu, nekom Velikom Drugom, šta se dešavalo. Onda bi, kao ogroman šok, došlo otkriće da nema one idealne publike koja bi to saslušala, da nema Velikog Drugog. Te se žrtve ne uzimaju ozbiljno, kaže im se: mi sve to već znamo, i tada dolazi kritičan moment, i tada dolaze samoubistva. Kad je o opsadi Sarajeva riječ, meni su izuzetno dirljivi bili izvještaji o ženama koje su se, usprkos ratu i granatiranju, sređivale, lijepo oblačile i živjele po geslu: ako bismo naše živote sveli na puko preživljavanje, onda su agresori pobijedili, onda gubimo dostojanstvo. To su sitne stvari koje su za mene važne. Nije ništa loše u tom igranju žrtve, to je obična nesvjesna ekonomija, to je način da se preživi. Problem je u načinu na koji je Zapad vas, Bosance, gledao kao žrtve. Taj je način bio implicitno rasistički. I zato ja mislim da, ako si stvarno žrtva, s tom činjenicom treba brutalno manipulirati da bi se dobilo što je moguće više. Naprimjer, Palestinci su majstori u tome, oni to znaju. Ja sam se uvijek zalagao za Palestince, išao sam tri puta u Ramallah, ali kazao sam im ovako: nešto mi se ne sviđa kod vas, vi samo pričate kako vas Izraelci jebu u dupe. Tačno je da Izraelci prave probleme Palestincima, ali to se u posljednje vrijeme najviše svodi na ono što Foucault zove "mikrofizika vlasti". Znate, neke birokratske zavrzlame, teror kroz birokraciju. Recimo, ako seljak traži vodu i kopa bunar na Zapadnoj obali, onda on, ako je Izraelac, može kopati onoliko duboko koliko želi, a ako je Palestinac, može kopati do dubine od jednog metra, kao, da se to ne bi zloupotrijebilo za neke tunele ili nešto slično. Kazao sam, dakle, u Palestini kako postoji nešto što se zove vizibilitet žrtve. Ako jedno izraelsko ili američko dijete pogine od bombe, to je naslovna strana svjetskih novina. Ako se to desi u Evropi, vijest je već malo manja. Ako neki izraelski vojnik ubije palestinsko dijete, to je još uvijek naslovnica svjetskih novina, makar vijest bila pozicionirana malo niže. A ako hiljadu djece pogine u Kongu, za to nikoga nije briga! U posljednjih deset godina u Kongu je umrlo više od četiri miliona ljudi. Ako tražite najveću tragediju, to je najveća tragedija. Tamo se masovno odgajaju djeca-ubice. Ispostavilo se da je najbolji način da se napravi ubilačka mašina da se uzme dijete prije puberteta, neko ga se vrijeme sistemski drogira i dobiješ ubicu. To nije priča koja interesira medije zato jer velike kompanije imaju svoje interese u Kongu, a te interese štite lokalni gospodari rata. Vratit ću se sada na opsadu Sarajeva. Budimo ozbiljni, vidio sam mapu opsade grada, kako je tanak bio obruč kod aerodroma, recimo. S malo ozbiljnog pritiska UN-a, mogao se bez problema otvoriti koridor. Ne kažem da bi se cijeli problem opsade riješio, ali postojao bi neki malo ozbiljniji prolaz. Zašto to nije bilo urađeno? Ja to ne znam, makar postoji cijeli niz teorija od kojih je najmračnija ona koja kaže da sarajevskom podzemlju takav koridor nije bio u interesu, a ovako su od naroda mogli izvući novac.

DANI: Dobro, s obzirom da ste u Sarajevo došli kao gost filmskog festivala, a i Vaša se posljednja knjiga bavi filmom, logično je i pitanje o filmovima koje volite.

ŽIŽEK: Ja ne gledam filmove, iako pišem o filmovima. Znate li vi da pola filmova o kojima sam pisao ja nisam gledao? Ja sam hegelijanac. Recimo, meni prijatelj priča o filmu i ja onda imam neku ideju, tad namjerno neću gledati film da mi tu moju ideju ne pokvari. Nisam gledao nijednog Larsa von Triera, osim ranog, osim Evrope. Nisam gledao nijednog Rossellinija, Bergmana praktično ne gledam, to je dosadno, to je pretenciozno. Gledam dobre komercijalne filmove, ali i dobre art filmove. Volim Roberta Altmana. Ne volim pretenciozne režisere, recimo Aleksandra Sokurova. On svjesno igra ulogu nasljednika Tarkovskog. I sam Tarkovski je imao problem. Tarkovski je za Zapad igrao ulogu Tarkovskog, ulogu ruskog genija.

DANI: Kad smo već kod toga, igrate li Vi možda za Zapad ulogu ludog Balkanca?

ŽIŽEK: Moguće je da me tako doživljavaju, makar se ja svjesno trudim da ne igram nikakvu ulogu. Devedesetih sam uporno odbijao da igram ulogu žrtve-turista, znate ono - da idete po Zapadu i pričate kako je sve to na Balkanu grozno, sve neka etnička ludnica. Ja sam najviše mrzio kad bi me na Zapadu pitali: kako je moguće objasniti to što se sada dešava u Bosni? Zar nije za to potrebna psihoanaliza? Moj jedini odgovor je uvijek bio: oni kojima je potrebna psihoanaliza ste vi na Zapadu koji to gledate i koji ne shvatate da je tu riječ o politici, a ne o nekakvim drevnim mržnjama. No, u pravu ste, način na koji mene doživljavaju na Zapadu meni je nekoliko puta dobrodošao. Na mojim predavanjima u Americi, kad pričam opscene viceve i slično, neki su me denuncirali za seksizam, rasizam, itd. Znate šta me spasilo, kad su se savjetovali da li da me tuže ili šta već, kazali su im: pa šta je vama, taj čovjek je ludi Balkanac, pustite ga. Identifikacija s balkanskim klišeom me je spasila. A opet, kad kažu da je moj način predavanja s puno viceva i provokacija nešto balkansko, ja se uvijek sjetim da su balkanski filozofi i teoretičari nasuprot tome obično vrlo dosadni. Kad vidite, recimo, neke srpske akademike kako pričaju, pa to je strašno dosadno. Ali općenito je problem što se na Balkanu sve više uprizoruje nekakav mit o Balkanu za zapadnjačku publiku. To je moj problem i s Kusturicinim Undergroundom i s onim makedonskim filmom, onim koji je dobio Oscara...

DANI: Mislite na Prije kiše Milče Mančevskog, on nije dobio Oscara, makar jest bio nominiran.

ŽIŽEK: Da, Prije kiše, on već i svojom formom, svojom cikličkom strukturom, cilja na zapadni mit o Balkanu. To je malo lirskije, ali u suštini isto. Sjećam se, mislim da je bila 1990. godina, imao sam jedan zajednički intervju s Zoranom Đinđićem i on je kazao nešto što mi se svidjelo protiv ove budalaštine o Balkanu, da se ovdje, kao, ništa ne zaboravlja. On je kazao: ne, potpuno suprotno, na Balkanu se sve prebrzo zaboravlja. To je bio čisti fašizam kad su zapadni intelektualci govorili: ako hoćeš da razumiješ korijene bosanskog rata, trebaš poznavati barem petsto godina lokalne historije. Ja mislim posve suprotno, mislim da rat treba brutalno politički analizirati. Prvo, ja sam veliki prijatelj Srba, ali mora se kazati, svi jesu srali, ali nisu svi bili jednaki. Milošević je bio izvorni grijeh. Jugoslavija je umrla kad je on došao na vlast. Socijalistička Jugoslavija bila je veoma fragilni pakt interesa, a on je tu formu srušio. Tog momenta bio je kraj. Pazite, ranih osamdesetih bilo je jasno kamo sve ide. Zato, usput budi rečeno, ja ne vjerujem u disidente koji su postali disidentima poslije 1980. godine.

DANI: Mislite, poslije Titove smrti?

ŽIŽEK: Pa možda još dvije ili tri godine... Kad je ono Tito umro?

DANI: Osamdesete.

ŽIŽEK: Pa da, baš tako, poslije je postati disident već bio način da si napraviš karijeru. Dotad se u Jugoslaviji živjelo vidno bolje nego u ostatku istočne Evrope, a sada je kod nomenklature došlo do problema legitimacije. Ekonomski se išlo iz kraha u krah i jedino što je ostalo bila je nacionalna legitimacija.

DANI: Za kraj Vas želim pitati, s obzirom da su u Bosni te etničke napetosti još uvijek jake i svi kao da misle da je jedino rješenje inkorporiranje cijelog ovog prostora u Evropsku uniju, mislite li da to zaista može biti rješenje?

ŽIŽEK: Slušajte, Evropa je ništa, stara kurva koju svako može da siluje, to znamo. Ali ipak, riječi su riječi. Nemojmo potcjenjivati snagu čiste površnosti. Ako svi vjeruju, pa se i ponašaju kao da vjeruju, nešto se počne dešavati. Zato i ja, na užas nekih mojih prijatelja, nisam protiv Evropske unije. Naprimjer, već i danas, kad Slovenci suviše zajebavaju ili Cigane ili radnike iz bivših jugoslavenskih republika, zbog toga imamo teškoće s Evropom. Evropa te tjera da ipak poštuješ neke standarde. Ako ljudi u to vjeruju, zašto da ne, Evropa može biti rješenje.





O cinizmu



Karadžić i Himmler


- Cinizam je za mene kao pozicija nemoguć. Moguć je u smislu da ja otvoreno lažem ili manipuliram. Ali niko nije potpuni cinik. Dat ću vam primjer, ja uvijek volim ekstremne primjere. Čitao sam jednu divnu analizu o gangsterskim ubicama u Americi, znate, onim plaćenim ubicama koji ubijaju za gangstere. Nije pitanje kako su oni ubijali, nego kako su to sami sebi objasnili. Svako je imao nešto nedužno. Jedan je imao neke siromašne rođake, jedan neku unuku i svako je sebi govorio: ja to zapravo radim herojski, da njima nekako pomognem. Svako je imao neka nedužna bića, ne možeš bez toga. Vjerovatno je i Karadžić tako razmišljao. Meni je bilo strašno indikativno kada sam pročitao na internetu da je on u ovoj svojoj personi doktora Dabića liječio seksualne probleme, ali je insistirao da budu prisutna oba partnera. Ako muškarac ima problema, da liječenju prisustvuje i žena, i obratno. Sjetio sam se da se i u taktici masovnih ratnih silovanja koje je poduzimala Karadžićeva vojska silovanje obavljalo pred članovima porodice da bi poniženje bilo što je moguće veće. Čak je i ta njegova new age ideologija vrlo znakovita. Čitao sam jednu nevjerovatno zanimljivu knjigu o privatnom životu, privatnom u smislu ideološkom, tajne policije za vrijeme diktature u Brazilu. Nije to bilo strašno kao u Argentini ili Čileu, ali bilo je mučenja. Ispostavilo se da su ti mučitelji sami konstruirali neku svoju privatnu new age ideologiju, malo taoizma, malo budizma itd. To je za mene ključan fenomen, nešto slično postoji već i u nacizmu. Veliki majstor toga bio je Heinrich Himmler. Već je on ubijanje samom sebi opravdavao nekakvim vlastitim doživljajem budizma.





O ideologiji



Socijalizam i Hollywood


- Ja mislim da je pravi trijumf socijalizma bio školski sistem, pedagogija. Ljudi danas kažu da niko socijalističke ideje nije uzimao ozbiljno, ali ja mislim da su komunisti to zapravo i htjeli. Ja se sjećam kad sam ja bio mlad, komunistički ideolozi su se najviše bojali onih koji su ozbiljno vjerovali u samoupravni sistem. Oni su vrlo dobro znali: ako ti ozbiljno uzimaš režimsku ideologiju, to je samo korak od disidentstva. To je moje vlastito tragično iskustvo. Ja sam imao dvojicu prijatelja koji su radili u Centralnom komitetu i bili su jedini pravi samoupravni socijalisti tamo. Naravno, izgubili su posao, i to samo zato jer ih se tamošnja nomenklatura bojala. A evo kako to izgleda u Hollywoodu. Ja sam u posljednje vrijeme, zbog svog sina, pet puta gledao film Kung Fu Panda. To je, recimo, apsolutna ideologija. Formula je sljedeća: ne postoji nikakav specijalni ili čarobni sastojak, ali treba da vjeruješ. Sve je igra, ali treba vjerovati. Da to kažem na popularno balkanski način, sve je p****n dim, ali ipak treba da vjeruješ. To je današnja ideologija koju Hollywood promovira.





O Kosovu i Gruziji



Dugoročna (ne)stabilnost


- Ja imam problem s nezavisnošću Kosova, to su mi moji prijatelji Albanci već zamjerili. Prvo, već sada je jasno kao dan da za to postoji cijena. To su Rusi veoma inteligentno iskoristili pa s punim pravom kažu: ako se Kosovo može odvojiti od Srbije, zašto se ove gruzijske pokrajine ne bi mogle odvojiti od Gruzije. Posebna je tragedija što priča po svoj prilici još nije gotova. Sad imamo Albaniju-Albaniju, Kosovo kao malu Albaniju i čak nije jasno šta će biti na zapadu Makedonije. Ako se već hoće silom realizirati neko rješenje, to barem treba biti rješenje koje će biti dugoročno stabilno

---------------------
e-novine
Pise-Dinko Gruhonjic

Na licu mesta: Prođoh Bosnom a i Hercegovinom... Objavljeno: Pon, 08. 09. 2008. 14:11 FUDBALER SLOMLJENIH NOGU


I onda se zamislim nad činjenicom da je moja Bosna država koja se sastoji - od republike i od federacije?! Nadrealisti su bili blagi u svom predratnom nadrealizmu. Al, s druge strane, šta čovjek i može očekivati od države kojoj su prvi susjedi Srbija, Hrvatska i Crna Gora pa je još u sendviču između njih!


Jednom prilikom pokušavao sam sa poznanikom Refikom Hodžićem da u što manje riječi definišem problem današnje Bosne. Refik je bio uspješniji: „Bosna ti je, jarane, ko onaj čovjek što je pao s četvrtog sprata i nekim čudom preživio al sve one kosti u sebi polomio. Pa došli doktori, u vidu ove međunarodne zajednice, pa uzeli tog nesretnika što je pao sa zgrade, stavili ga u bolnički krevet al mu ništa s onim kostima nisu radili, već mu davali samo infuziju i pustili one kosti da zarastu kako stignu, ukrivo. I kad je prošlo neko vrijeme, kad su kosti zarasle ukrivo, došli ovi doktori pa podigli onog nesretnika iz kreveta i potjerali ga napolje pa se onda sve čude kako ne zna da igra fudbal”.

I vazda se sjetim ove Refikove priče, kad god mi se desi da „prođem Bosnom, kroz gradove”, zanesen njenom ljepotom i duboko nesretan njenim životom. I uvijek mi ta Refikova priča odzvanja u glavi. I uvijek je priča, na žalost, na mjestu. Pa tako i ovaj put, kad sam se spustio do „ravne Hercegovine”, da pobliže upoznam ljepote mediteranskog Trebinja, uz pomoć jednog od najboljih prijatelja. On se odande odselio, „taman na vrijeme”, kad je dotadašnji nikogović Božidar Vučurević postao „gradonačelnik” drevne Travunije. Vele stari Trebinjci da je kamiondžija i „pjesnik Božo” dobio tu funkciju jer niko je se od sramote nije htio prihvatiti. Onda kada ih je veliki čovjek, pokojni Rajo Gluščević, u po Skupštine opštine Trebinje jedini upozoravao da to što hoće da proglase onu kukavnu SAO istočnu Hercegovinu, ne da ne vodi ničemu dobrom nego će se toga stiditi i njihova djeca, i unuci, i svi Trebinjci. Ali, njima se osladilo, kamiondžiji se priključile druge „kamiondžije”, opet se ispostavilo kao tačno ono da kad dođe rat onda fukara (da ne kažem g***a) isplivaju na površinu, a ono malo časnih ljudi se stide, i jedu, i grizu umjesto njih.

Današnje Trebinje zadržalo je svoju negdašnju ljepotu, ali ne i negdašnje stanovnike. Baš kao i u bezmalo svakom gradu u Republici Mrskoj, i ovdje se u vazduhu osjeća zadah zločina i etničkog čišćenja. Makar se preko ljeta i u Trebinju pojavljuju „dijasporići” (kako ih posrpdno zovu), odnosno oni koji su mahom protjerani iz rodnog grada pa sada žive po skandinavijama, amerikama ili ko zna gdje. „Upala im kašika u med, treba da slave Karadžića što ih je protjerao”, uobičajena je „šala” vezana za „dijasporiće”.


U Trebinju, baš kao i u svakom gradu tog grozomornog i apsurdnog entiteta, teško ćete naći nekog „normalnog” (uz više nego časne izuzetke) ko je spreman da odgovori na vaša znatiželjna pitanja o proterivanju Bošnjaka. Čak i oni koi za sebe kažu da su „normalni” reći će vam da to baš i nije bilo tako kao što se priča, već je više bilo, onako, na „dobrovoljnoj bazi”. Ako probate da se usprotivite takvim lokalnim „liberalima”, u najmanju ruku rizikujete da budete pljunuti.

Pogotovo ćete teško naći sagovornika spremnog da vam objasni kako je bilo moguće da u januaru 1993. godine nekakvi bradati koljači u sred centra Trebinja, na mjestu pijace, deset metara od policijske stanice, na smrt kundacima pretuku Srđana Aleksića, predratnog urbanog junaka, momčinu velikog srca, samo zato što je pokušao da odbrani svog sugrađanina Alena Glavovića, lokalnog Bošnjaka. Od obećanja aktuelnog gradonačelnika Trebinja Dobroslava Ćuka da će „Srđan dobiti spomenik u centru Trebinja” ama baš ništa se nije ostvarilo, iako je od tad prošlo evo više od godinu i po. I iako se atmosfera barem utoliko popravila da je žene i ljude u Trebinju sada sramota da glasno kažu ono što je definisao advokat Srđanovih ubica („Tako mu i treba kad je branio baliju!”), teško se oteti utisku da se još uvijek jedna velika većiina u dubini duše slaže sa takvim „argumentom”.

Umjesto spomenika Srđanu, na brijegu usred Trebinja niknuo je – manastir! „Čuvena” Hercegovačka Gračanica, replika „one” Gračanice, tamo gdje su Dučićevi posmrtni ostaci prenijeti, poslije rata izgrađena uz pomoć ktitora, koji nisu žalili svoga američkog novca za rodnu grudu. Sam manastir izgleda lijepo, ali ima jedan jedini „mali” problem: u kom je vremenskom kontekstu sagrađen. Oni rijetki „nevjerni” Trebinjci će vam kroz bijes reći da je manastir sav u „svili i kadifi”, a da lokalna bolnica nema ni lijekova, ni čaršava, ni ljekara. Sa brijega na kojem je manastir puca zaista prelijep pogled na Trebinje, Leotar, Trebišnjicu, Popovo polje... Grigorije, vladika hercegovački (onaj koji je zamijenio Atanasija Jeftića), u samom Trebinju predstavlja pravo pravcato božanstvo, a svi istočni hercegovci postali su preko noći bogobojažljivi i verni crkvi do fundamentalizma i fanatizma. I kako god smo se mi u djetinjstvu zaklinjali u druga Tita, danas se djeca u Trebinju kunu u – svetog Vasilija Ostroškog. Vladika Grigorije će, kažu, biti sledeći u koga će se kleti, jer mu „ne gine” status sveca.

Trebinje je i dalje baš tamo gdje je nekad bilo, to jest na 30 kilometara od Dubrovnika. Ali, za razliku od predratnog perioda, sada rijetko ko od Trebinjaca odlazi do komšija. Očigledno, zbog griže savjesti, koju ni mrtvi ne bi priznali. A ni tamo ih nešto baš ne zovu. Ne mogu da im oproste granatiranje i pljačke.




Na povratku opet idemo preko Čemernog pa se spuštamo na Tjentište, gdje i dalje stoji monumentalni spomenik partizanima poginulim u Bitci na Sutjesci. Tjentiše, nekada omiljeno izletište, danas je ruinirano, većina motela je u vrijeme rata opljačkana a lokalnim četnicima očigledno smeta i ime same rijeke Sutjeske te gdje god stignu farbom prekreče tablu sa nazivom rijeke. A Sutjeska je baš onakva kakva je i bila: i hladna je, i huči i buči... A i krv je nedavno lila po njoj.

Odlučujemo da ipak navratimo i do Sarajeva, na ćevape „Kod Mrkve” a da usput kupimo i bureka pod sačem za večeru. U po Sarajeva parkiralo se nešto što se valjda zove neboder, valjda 50 spratova ima, a samom šeheru stoji baš kao piletu sise. To je „gazda Fahro”, medijski mogul Radončić sagradio još jedno stakleno-betonsko čudovište, koje ni na šta ne liči, sem što predstavlja prst u oko Sarajevu i Sarajlijama. Baš kao i onaj stakleni monstrum izgrađen na prahu i pepelu zgrade „Oslobođenja”. Novi Fahrudinov neboder izgrađen je, vele Sarajlije, „u talu” sa, ni manje ni više, srbijancem Miškovićem. Legija imao hrvatski pasoš, Mišković zida po sred Sarajeva... Kapital zaista ne poznaje granice, a o kriminalu da ne pričamo!

Na izlasku iz Sarajeva, kad smo prošli kroz tunel poslije Bembaše, ugledam s desne strane policijski kombi kako je zaustavio nekog stranca iz Italije. Nakon dva minuta u retrovizoru ugledam taj isti policijski kombi kako ide za mnom, i kako je uključio rotaciona svjetla. Uopšte ne kontajući da želi mene da zaustavi, u nekom momentu shvatim da sam upravo ja „žrtva”. Ništa mi nije bilo jasno, jer je riječ o „federalnoj policiji”, to jest o „Policiji Federacije BiH”, a mi smo već prešli na teritoriju Karadžićevog entiteta. Zaustavim kola, panduri isto stoje, ne smiju izaći iz kombija, jer em nemaju ovlašćenja na teritoriji na kojoj su, em im je garant frka da izađu. Priđem i pitam u čemu je problem, kad nikakav prekršaj nisam napravio. Oni se smješkaju i žicaju novac. Ne izgovaraju, al je i meni i njima jasno da su me ganjali jer imam novosadske table na autu. Evo, reko, deset maraka, ako tolko košta ovdje obraz. Oni uzeše pare i brže bolje pobjegoše nazad na teritoriju „Federacije”.





I opet se sjetim Refikove priče o fudbaleru slomljenih nogu. I pomislim da ni Safet Sušić, koji je nama bio nešto u ravni s Titom, ne bi mogao igrati lopte s takvim, ukrivo zaraslim kostima. Makar je i Sajo zvani Pape bio krivonog. I onda se zamislim nad činjenicom da je moja Bosna država koja se sastoji – od republike i od federacije?! Nadrealisti su bili blagi u svom predratnom nadrealizmu. Al, s druge strane, šta čovjek i može očekivati od države kojoj su prvi susjedi Srbija, Hrvatska i Crna Gora pa je još u sendviču između njih!

A iako sam Dinko, što je često dalmatinsko ime, s radošću me nije primio ni hrvatski carinik, kad smo onomad išli iz Trebinja ka Dubrovniku. Kada je pogledao novosadske tablice i uporedio ih s mojim imenom, s čuđenjem je upitao: „A je l´ ti stvarno živiš u Novom Sadu?”

Živim, rekoh.

---------------------------------------------









[Edited by Nora on 08-09-2008 at 23:19 GMT]

citat:

---

Nora wrote:
---------------------
e-novine
Pise-Dinko Gruhonjic

Na licu mesta: Prođoh Bosnom a i Hercegovinom... Objavljeno: Pon, 08. 09. 2008. 14:11 FUDBALER SLOMLJENIH NOGU
.......
I opet se sjetim Refikove priče o fudbaleru slomljenih nogu. I pomislim da ni Safet Sušić, koji je nama bio nešto u ravni s Titom, ne bi mogao igrati lopte s takvim, ukrivo zaraslim kostima. Makar je i Sajo zvani Pape bio krivonog. I onda se zamislim nad činjenicom da je moja Bosna država koja se sastoji – od republike i od federacije?! Nadrealisti su bili blagi u svom predratnom nadrealizmu. Al, s druge strane, šta čovjek i može očekivati od države kojoj su prvi susjedi Srbija, Hrvatska i Crna Gora pa je još u sendviču između njih!

A iako sam Dinko, što je često dalmatinsko ime, s radošću me nije primio ni hrvatski carinik, kad smo onomad išli iz Trebinja ka Dubrovniku. Kada je pogledao novosadske tablice i uporedio ih s mojim imenom, s čuđenjem je upitao: „A je l´ ti stvarno živiš u Novom Sadu?”

Živim, rekoh.

---------------------------------------------
[Edited by Nora on 08-09-2008 at 23:19 GMT]

---

Riječ u fokusu



Abeceda

Mile Stojić

Znakovito je da je većina medija u našoj zemlji prešutjela obilježavanje 8. rujna, Međunarodnog dana pismenosti. Zapravo, i logično je da u državi koja je, kad je nepismenost u pitanju, na samom vrhu europske ljestvice ni sredstva priopćavanja nisu puno bolja.

Prema podacima OESS-a, u našim selima je polovica ženske i četvrtina muške populacije elementarno nepismena, a u gradovima je bez završene osnovne škole 7,8 posto muškaraca i 23 postotka žena. To su ljudi, dakle, koji ne umiju pisati ni čitati, niti znaju za pojmove azbuke ni abecede.

Abeceda ili alfabet je skup simbola po imenu slova kojima se kodificira pisani jezik. Riječ abeceda dolazi od imena četiri prva slova latinskog alfabeta (ABECEDARIVS). Sinonim alfabet ima porijeklo u imenima prvih slova grčkog alfabeta. Naziv azbuka nastao je, pak, prema prva dva slova stare glagoljičke i ćiriličke abecede. Sve abecede koje se koriste u zapadnoj Europi iznikle su iz klasičnog latinskog alfabeta, koji, opet, kao i ćirilični alfabet, vuče porijeklo iz grčkog. A ovaj iz feničkog.

Ali, pojam pismenosti u svijetu nije više vezan samo za poznavanje slova, pisanje i čitanje, nego se danas pismenošću smatra i poznavanje elemenata kibernetičke komunikacije i engleskog jezika. Nepismenim čovjekom se u nas naziva i onaj kojega ne možeš ni u što uvjeriti, niti mu što objasniti ("nepismen k´o k....."). Onaj stari vic u kome Sulju odbijaju u članstvu Akademije nauka zato što je nepismen, a on odgovara da mu i nije želja biti dopisni, već redovni član - pomalo je i stvaran, jer mnogi naši akademici još ne upotrebljavaju računala, niti govore neki strani jezik. Umjesto da se ujedine u dostizanju europske pismenosti, u nas se osnovne škole dijele u pravcu starih nacionalnih pisaca i vladara čija imena nose. Kao rezultat te državne i političke nepismenosti razvija se šovinizam i aparthejd među najmlađima. Pa, prema toj trostrukoj nacionalnoj kulturi, slave se mnogobrojne slave i praznici, koji još više dijele ionako podijeljenu zemlju.

Mislim se nešto - možda bismo velikim državnim praznikom za oba entiteta mogli proglasiti 8. rujna, Međunarodni dan pismenosti, u dubokoj vjeri da ćemo zajedničkim snagama pobijediti nepismenost - našeg jedinog i najvećeg državnog neprijatelja.

"Blago" nama!
"SAN", 13.09.2008.

Svasta! Da covek prosto ne poveruje u ovoliki javasluk!

"Dani", 12.09.2008.

Svasta se nadje u stampi :




"Slobodna Bosna", 11.09.2008.godine

Neumorni Bakir Hadziomerovic!




"Start", 16.09.2008.godine

OBAVEZNO PROCITATI, RADI SE O KUSTI!

Kremanska buna
Objavljeno: Sub, 13. 09. 2008.
E-NOVINE

15:30 PROROCI KUSTU SELE U ISTANBULU istom mestu gde se Vojislav Koštunica pre osam godina dizao u nebesa, a gde je slavljen sam lik i delo Emira Nemanje Kusturice, isti meštani poručili su mu da ide u Istanbul ili Novi Pazar, pa neka tamo gradi zelene parkove.

Piše: Dejan Kožul

Sve je počelo još u sredu, kada su za sada nepoznati počinioci u mestu Bulibanovac na Tari sekirama uništili natpis Park prirode Mokra gora. Buntovni stanovnik jednog od sela podno Mokre gore, koje je odlukom Vlade Srbije iz 2006. godine pripojeno Parku, samo je najavio ujdurmu koja se nastavila u Domu kulture u Kremanima.

Naime, u istom mestu gde se Vojislav Koštunica pre osam godina dizao u nebesa, a gde je slavljen sam lik i delo Emira Nemanje Kusturice, isti meštani poručili su mu da ide u Istanbul ili Novi Pazar, pa neka tamo gradi zelene parkove.

Vlada Srbije ondašnjeg premijera Vojislava Koštunice 2006. godine donela je uredbu po kojoj se Park prirode Mokra gora sa 3.500 hektara ima proširiti na 10.000. Kada je tačno uredba stupila na snagu, nije sigurno, ali to u ovom trenutku nije toliko ni važno, jer je baš ovih dana počela da se primenjuje, što je iznenadilo i meštane, ali i predstavnike lokalne vlasti, koji kažu da su za uredbu saznali iz novina.

Neki od njih su, međutim, saznali za uredbu tek kad im se na imanju pojavila tabla sa gorepomenutim natpisom. Reakcija je bila brza, tabla je uništena, a dan posle usledio je skup stanovnika četiri užička sela (Kremna, Stapari, Bisoka i Vrutci) kako bi se raspravljalo o uredbi. Skup je ličio na sve osim na argumentovanu raspravu. Pretilo se motikama, sekirama, pištoljima, a sve pod izgovorom:

„Ne damo svoju dedovinu!“

Bilo je tu i onih koji tvrde da Kusta i družina žele od njih da učine turističku atrakciju, da unazade život seljana ne dozvoljavajući im da grade, da seku šumu, da se traktorima voze po svom posedu itd.

„Oni žele da nas vrate u 19. vek, da se kupamo pod šljivom a turisti da nas slikaju“, branili su se meštani i podsećali da se njihovi očevi nisu predavali ni nakon Drugog svetskog rata, kada su im nacionalizovali imovinu. Palo je dosta teških reči na račun države koja im „otima imovinu“, a šef parka, Emir Nemanja Kusturica, postao je najveća pretnja po imovinu, ali i po njihov nacionalni identitet:

„Kusturica neka ide u Istanbul ili Novi Pazar!“, uzvikivali su mnogi koji su mu usput poručivali da tamo gradi svoje zelene parkove.

Bujica mržnje na kojoj je Kusta tako dobro lebdio do sada ovoga puta izmakla se i promenila smer napadajući ga tamo gde je najmanje očekivao. Ne bi ga to toliko uznemirilo da nije reč o kraju čuvenih proroka čije reči i danas imaju plodno tlo u glavama mnogih stanovnika ove zemlje.

Uostalom, to Kusturica najbolje zna.

„Ne bojim se rendžera i policije, ja sam rendžer svoga imanja“, „Nećemo dozvoliti drugima da upravljaju našim dobrima, da gledamo kako nam rendžeri šetkaju po livadama, da nas Kusturica nadgleda iz helikoptera“, govorili su meštani na skupu na kojem su oni različitog mišljenja sedeli pognutih glava kako ne bi dodatno izazivali bes naroda.

Nažalost, na skupu nije bilo ni prvooptuženog, Emira Nemanje Kusturice, koji je naknadno pokušao da objasni kako je proširenje parka zapravo dobro za ceo kraj:

„Ljudi ne razmeju da im ovim činom država ništa ne oduzima, nego se samo stara o tom području. Proširenje parka ne znači da ljudi na tom području ne mogu graditi, već to znači da samo moraju poštovati zakon, proceduru, da moraju tražiti mišljenje Parka prirode kad grade, a to mišljenje je više estetske prirode“.

Kusturica ide i korak dalje pa tako optužuje meštane da oni zapravo žele samo da prodaju svoju „dedovinu“ kako bi nicale divlje vikendice.

Zanimljivo je i njegovo viđenje protesta:

„Sloboda nije prirodna pojava, a oni koji sekirama ruše table tako shvataju slobodu jer je ksenofobija obrazac njihove zajednice“.

Kasno se nebeski rendžer setio kako ta zajednica funkcioniše.
---------------------------------

joj volim nego ista, da hoce ga naguzit otud, Heblo ga zeleno selo, mislio frajer da bude veci "katolik od Pape u po Vatikana" ....Nije pomoglo Kusti sto se posrbio do daske, opet ga salju u Istanbul, eh, neka i ovo bi

[Edited by Nora on 16-09-2008 at 22:25 GMT]