A vidite ovdje, pri dnu stranice, Voje Kostunice sa cetnicima Ravnogorcima na skupu, neke tamo 1995 valjda...bas je lepo ispao



http://www.e-novine.com/sr/srbija/clanak.php?id=16890

E-novine
Tribina o Srebrenici na
Pravnom fakultetu u NišuObjavljeno: Uto, 16. 09. 2008. 16:46
Tribina pod nazivom „Srebrenica” zakazana je za utorak uveče na Pravnom fakultetu u Nišu.


Organizatori promocije su Udruženje intelektualaca „Srpska nacionalna svest” i Savez studenata Pravnog fakulteta.
Reč je promociji istoimene knjige Milivoja Živanovića, a kao učesnici su, osim autora, najavljeni akademik Kosta Čavoški, Aleksandar Pavić, saradnik Instituta za političke studije u Beogradu, uz sasluženje sveštenika Milorada Sredojevića, urednika „Hrišćanske misli”.Bojan Tončić
U feljtonima u Večernjim novostima i Glasu javnosti Milivoje Ivanišević iznosi vlastitu verziju istine o ratu u Bosni i Hercegovini i, prema oceni demokratske javnosti, negira sudski potvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici, ubijenim civilima i njihovom broju.
Centar za razvoj civilnih resursa iz Niša i Inicijativa mladih zahtevali su od dekanke Pravnog fakulteta u Nišu, Nevene Petrušić, „da ne dozvoli održavanje najavljene promocije”.


PRAVNI FAKULTETI I GENOCID

Pokušajem mase posetilaca tribine „Istina o Srebrnici” da linčuje Natašu Kandić, direktorku Fonda za humanitarno pravo,2005. ispred Pravnog fakulteta u Beogradu okončana tribina u Srebrenici. Nataša Kandić je napuštala Amfiteatar broj 5 i na stepeništu je obezbeđenje organizatora, studentske organizacije Nomokanon, teškom mukom uspelo da spreči masu koja joj je upućivala najteže uvrede, pretnje da će biti proterana u Hrvatsku ili Tursku, i psovke da je treba pregaziti.

Ispred zgrade Fakulteta su posle tribine priređene prave ratničke orgije uz borbenu podlogu „Radovane, siđi sa planine/ nisi siš´o četiri godine”, a jedan mladić uspeo je da pljune Natašu Kandić. Tribinu je obeležila izjava publicistkinje Ljiljane Bulatović da „muslimani treba da izmeste svoje mezarje na svoju teritoriju”.

„Pravosnažnom presudom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu, bivši general Vojske Republike Srpske, Radoslav Krstić, proglašen je krivim za genocid i osuđen na 35 godina zatvora. Takođe, presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu po tužbi Bosne i Hercegovine, potvrđeno je da su srpske snage pod komandom Ratka Mladića počinile genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Pravni fakultet je visokobrazovna institucija čiji je zadatak da promoviše vladavinu prava i da edukuje buduće pravnike o sudski utvrđenim činjenicama vezanim za rat u bivšoj Jugoslaviji. Ustupanjem svog amfiteatra za činjenično neutemeljenu prezentaciju Milivoja Ivaniševića, Pravni fakultet će uzeti učešće u relativizaciji genocida, negiranju sudske istine i dodatnom urušavanju vladavine prava u Srbiji”, ističe se u saopštenju CRCR i Inicijative mladih.

Koordinaror CRCR, Marko Veličković, kaže za e-novine da je „nažalost, veoma malo mladih ljudi koji vide svoju odgovornost za ono što se u društvu dešava i koji shvataju da društvo nema jasan odnos prema zločinima koji su počinjeni u naše ime”.

„Pravni fakultet je mesto gde se vrlo često održavaju tribine slične ovoj, u organizaciji ´Srpskih dveri´ i sličnih organizacija, sa ovakvim temama, povezanim sa teorijama zavere, u kojima su Srbi uvek žrtve. Nema pouzdanog istraživanja u Nišu, ali mogu da kažem da su te tribine uvek dobro posećene. A institucije prema takvim mišljenjima imaju ignorantski stav, ili doprinose stvaranju slike da u Srebrenici nije bilo genocida”, kaže Veličković.

-----------------------------------------
Znaci, sve iza hrabrog pokusaja Natase Kandic potop...jadna im mati, hoce da ostanu coravi pa eto

[Edited by Nora on 16-09-2008 at 22:44 GMT]

Slobodna Bosna
--------------------------------------
ZDRAVSTVENI BILTEN HAŠKOG BJEGUNCA

Mladić stalni pacijent VMA
I MLADIĆ PROMIJENIO “LIČNI OPIS” - OBRIJAO GLAVU, PUSTIO BRADU I BRKOVE
“Slobodna Bosna” došla je u posjed najnovijih informacija o haškom bjeguncu Ratku Mladiću čije je hapšenje i izručenje Haškom tribunalu pitanje dana; zbog problema sa srcem, bubrezima i cirkulacijom Mladić redovno posjećuje beogradsku kliniku VMA

Hapšenju Ratka Mladića protive se još samo Socijalisti Ivice Dačića
Od dana kada je Radovan Karadžić isporučen haškom Tribunalu gotovo svi mediji u regionu špekulisali su za koliko će mu tačno dana pridružiti Ratko Mladić. Da li je Mladić mršaviji ili deblji, ima li dužu kosu ili je ćelav, nosi li bradu ili brkove, da li se krije u nekoj kasarni u centru Beograda ili u planinskoj srbijanskoj zabiti, pitanja su na koja su takođe mediji pokušali dati odgovore. Najdalje je otišao jedan asutrijski list koji je iz “pouzdanih izvora“ saznao da se Mladić krije u tajnom bunkeru u blizini makedonske granice i da u brdima, jako bolestan, čuva ovce?! Beogradske dnevne novine Press “otkrile su” da se Mladić već dvije godine krije u Čileu, u gradu Valparaiso!
Naš list, međutim, došao je do sasvim nepoznatih detalja vezanih za život odbjeglog generala Ratka Mladića, ali i do informacija kada se planira njegovo izručenje haškom Tribunalu.

MLADIĆ U HAAGU DO KRAJA GODINE
Tokom ovonedjeljne dvodnevne posjete glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza Beogradu, srbijanske vlasti su dale detaljne informacije gdje se Mladić nalazi, u kakvom je zdravstvenom stanju i zbog čega neće dobrovoljno da se preda. Brammertz, kojem je ovo prva posjeta Beogradu nakon formiranja nove vlade, dobio je čvrsta uvjerenja da će se haško poglavlje burne hronologije u Srbiji okončati do kraja godine. Srbijanskim vlastima je itekako stalo do mišljenja glavnog haškog tužitelja, jer bez njegove pozitivne ocjene da Srbija u potpunosti sarađuje sa Haagom Holandija neće dati pristanak da 15. septembra na snagu stupi primjena Prelaznog sporazuma o trgovini sa Srbijom, a od Nove godine i “bijeli” Schengen režim.
General Mladić, sva je prilika, broji svoje posljednje nedjelje na slobodi. U tom smislu počelo je i očigledno pripremanje javnog mnijenja za “predstojeće događaje” kako bi Mladićevo hapšenje izazvalo mnogo manje potrese od hvatanja Radovana Karadžića. Gotovo da ne prođe ni nedelja dana a da jedan od resornih ministara vlade Srbije ne pozove Mladića i Gorana Hadžića na dobrovoljnu predaju.
Da su aktivnosti bezbjednosnih službi na terenu znatno pojačane i da pod strogom kontrolom drže svako kretanje generala Mladića, svjedoče gotovo svakodnevna niska nadlijetanja helikoptera iznad novobeogrdaskih solitera. Naš izvor iz vrha srbijanskih vlasti tvrdi da helikopteri BIA-e vrlo često nadlijeću i iznad Deliblatske peščare. U lovište Deliblatske peščare koje se nalazi u južnom Banatu, tvrdi naš izvor, Mladić odlazi povremeno, ali pod strogom kontrolom obavještajne službe.
Mladić se, prema informacijama bliskim bezbjednosnim službama, sve do ljeta 2006. godine skrivao na nekoliko lokacija na Novom Beogradu sa posljednjom adresom u ulici Jurija Gagarina. U istoj ulici se, samo dva kvarta dalje, krio se i Radovan Karadžić.

PROMIJENJENI IDENTITET
Posljednji put u javnosti general Mladić je viđen 2000. godine u svečanoj loži stadiona FK Partizan na utakmici Jugoslavija - Kina. Od tada on nije mijenjao svoj identitet, međutim, kako tvrdi naš dobro obaviješteni izvor, kada Mladić bude uhapšen, javnost će biti iznenađena njegovim fizičkim izgledom. On nije ni blizu vitalan kao Radovan Karadžić u danima dok je živio pod imenom Dragan Dabić. Naime, posljedice moždanog udara koji će Mladić doživio prije dvije godine najviše su se odrazile na njegov izgled, tako da on ni izbliza ne liči na onog jedrog generala čija se fotografija godinama vrti po medijima, kaže naš dobro upućen izvor.
Prema bolesničkom kartonu koji ovaj visoki državni funkcioner imao priliku da vidi, Mladić je 2006. godine doživio blaži moždani udar, a ima ozbiljne probleme sa visokim krvnim pritiskom, bubrezima i cirkulacijom. Takvo zdravstveno stanje zahtijeva redovan medicinski tretman, zbog čega je Mladić bar jednom mjesečno posjećuje Vojno-medicinsku akademiju (VMA) na Banjici.
I pored toga što tokom svih ovih godina bjekstva Mladić nije želio promijeniti identitet, upućeni tvrde da je Mladić ipak “radi kamuflaže” obrijao glavu i zapustio bradu i da je takav zadnji put viđen na VMA.

Da Mladić nije promijenio lični opis tvrdi i Florence Hartmann, portparol bivše haške tužiteljice Carle del Ponte.

“Tužilaštvo Haškog tribunala, bar do 2006. godine, dok sam u njemu radila, nije imalo podatke o novom identitetu Ratka Mladića”, tvrdi Hartmannova.
Ona kaže da haško Tužilaštvo, bar dok je ona radila u toj instituciji, nije imalo podatke da je Ratko Mladić opstajao na slobodi zahvaljujući drugom identitetu, kao što je činio Karadžić. Interesantan je podatak da je, kako tvrdi Hartmannova, Haški tribunal još 2005. dobio tačan opis Karadžićevog izgleda.
“Mladić je još bjegunac, pa ne mogu da pričam o njegovom opisu, ali do 2006. nije se bitno promijenio, ali on uvijek može da pusti bradu ili kosu”, kaže Hartmanova.
Prema njenim riječima, Mladić u Srbiji boravi od 1997., a vlasti Srbije su potvrdile informacije Tribunala o njegovom kretanju do januara 2006. godine.
“On se krio na nekoliko mjesta, ali najčešće u Beogradu i vjerovatno je još tamo. Boravio je u stanovima u Novom Beogradu, jedno vreme u Jurija Gagarina, ulici u kojoj je živio Radovan Karadžić, bio je i na Bežanijskoj kosi. Bio je i u Valjevu i u nekoj banji.
Jedno vrijeme je bio i u kasarni u Topčideru i kada je večerao u jednom obližnjem restoranu, u njegovoj blizini, u rezidenciji švajcarskog ambasadora, bila je tužiteljica Carla del Ponte”, kaže Hartmannova.
“Mladić je do 2002. uživao zvaničnu podršku države i posebno Vojske, penzionisao ga je predsednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica. Poslije toga ga je je podržavao samo dio oficijslnih vojnih struktura Srbije. Mladić nije bio u ingerenciji stranih službi jer one u Srbiji nisu mogle da ga uhapse, a Beograd se poigravao komplikovanjem nadležnosti civilne i vojne službe bezbjednosti. Postoji mogućnost da Srbija smatra da je dala Karadžića da bi sačuvala Mladića, koji je karika između Beograda i zločina u BiH”, objašnjava Hartmannova.

AKCIJA PROTIV MLADIĆEVIH JATAKA
U posljednjih mjesec dana, međutim, Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) i Vojno-bezbednosna agencija (VBA) obavljaju možda najopsežniju operaciju prisluškivanja od raspada SFRJ. Na mjerama je više stotina potencijalnih jataka, među kojima su uglavnom penzionisana vojna lica i medicinski radnici, višegodišnji prijatelji generala, ali i Mladićevi zemljaci koji imaju više novca. Naš izvor tvrdi da su službe bezbjednosti dobile odriješene ruke u ovom slučaju za korišćenje posebnih mjera i sredstava za tajno prikupljanje podataka, bez ograničenja. To znači da nije potrebno da se za svaku sumnjivu osobu traži dozvola suda i da se vremenski ograničava njegovo praćenje ili prisluškivanje.
I pored toga što glavni tužilac Specijalnog suda Vladimir Vukčević tvrdi da se svakodnevno u Srbiji mobiliše oko 10 hiljada ljudi u potrazi za Mladićem i Hadžićem i da se na osnovu svih dosadašnjih prikupljenih informacija “Ratko Mladić krije negdje u Srbiji“, srbijanskim vlastima je poznata tačna adresa bivšeg komndanta VRS-a. Mladićeva uža porodica također zna gdje se on nalazi. Ratko Mladić, međutim, tokom mnogobrojnih pregovora sa vlastima odbio je da se dobrovoljno preda. On smatra da, ukoliko ne bude uhapšen do kraja godine, čemu se nadao i Karadžić, nikad mu neće biti suđeno u Haagu. General se vodi informacijama da se prvostepena suđenja završavaju 2009. godine, a da se nova neće otvarati zbog roka zatvaranja haškog Tribunala.
Njegovo nastojanja da se ne preda podržavaju socijalisti na čelu sa Ivicom Dačićem, aktuelnim ministrom MUP-a Srbije. Naime, Socijalistička partija Srbije, koja je koalicioni partner Tadićeve Demokratske stranke, oštro se protivi da Mladić bude izručen Tribunalu. Kada je formirana nova Vlada Srbije, prvi zahtjev haškog Tribunala bio je Ratko Mladić, a ne Radovan Karadžić. Dačić je međutim tražio da se “prolongira” sa Mladićem, a da se Tribunalu, što se Miloševićevog SPS-a tiče, može odmah poslati Karadžić, prema kojem su Miloševićevi saradnici uvijek imali otklon. To je i razlog zbog kojeg se Mladić, kako tvrdi naš dobro upućen izvor, do kraja septembra ali ni u oktobru neće naći pred Tribunalom. Međutim, do kraja godine ga samo smrt može spriječiti od hapšenja. Vlast je odlučna da se završi haško poglavlje, potrebno je samo da se postigne politički konsenzus, tvrdi naš izvor.

MLADIĆ JE SUVIŠE SAMOLJUBIV DA BI SE UBIO
Česti napisi da će se Mladić prije bombom raznijeti nego živ predati, po mišljenju našeg sugovornika, nemaju veze s istinom.
“Znam ga dobro, njegov mentalni sklop, taj je čovjek samoljubiv, suviše voli sebe i siguran sam da se nikada ne bi ubio”, kaže ovaj dobar Mladićev poznavalac.
Naš sagovornik ukazuje da Mladić ima veliko i jako lično obezbjeđenje. Oni brinu o njegovom kretanju i pomažu mu u iznajmljivanju stanova, nabavci novca i lijekova.
Jedan od glavnih logističara u skrivanju Mladića bio je pukovnik Jovo Đogo, nekadašnji šef Biroa VRS-a u Beogradu, koji je preminuo prije dvadesetak dana. Mladić je vjerovao, a kako tvrdi naš izvor, tako stvari stoje i danas, isključivo jatacima koji vode porijeklo iz BiH. Značajno je bilo učešće sarajevske porodice Vasković sa Pofalića koji su iz svoje kuće na Bežanijskoj kosi koordinirali akciju skrivanja Mladića. Pukovnik Jovo Đogo, rodom iz Kalinovika, sredinom 2002. godine prebacio je Ratka Mladića iz kraljevačke kasarne do kasarne gardijske brigade u Beogradu. Đogo je zbog toga pred Drugim opštinskim javnom tužilaštvom optužen kao organizator Mladićevog skrivanja, a bio je zadužen i za pronalaženje stanova za skrivanje Mladića. Đogo je zbog toga proveo u zatvoru deset mjeseci, međutim, zbog lošeg zdravstvenog stanja nikada nije osuđen. I kada je pušten na slobodu, ostao je u potpunosti privržen svom bivšem komandantu.
Pukovnik Dragan Vukšić, bivši vojni diplomata i čovjek koji je tokom rata vodio strane predstavnike na razgovore sa Mladićem, tvrdi da je skrivanje Mladića povezano sa bivšim pripadnicima Vojske i bezbjednosnih službi, koje ga u posljednjih nekoliko mjeseci napuštaju.
“Taj raskid se pogotovo dogodio prije tri meseca, kada je bilo neizvesno da li će Koštunica opstati na čelu vlade. Onda su ljudi iz tih struktura koji su bili bliski Koštunici počeli da se peru”, kaže Vukšić.
On tvrdi i da su službe bezbjednosti propustile da više saznanja o Mladiću dobiju od Tolimira, koji je dugo bio mozak operacije skrivanja najtraženijeg haškog bjegunca.
“Operativna veza između Mladića i Tolimira je oslabila zbog toga što je Tolimir bio bolestan. Ipak, ta veza nikada nije bila prekinuta”, tvrdi Vukšić.
Hapšenje Zdravka Tolimira posljednjeg dana maja 2007. godine, ma koliko to paradoksalno zvučalo, zapravo je spasilo Ratka Mladića od izručenja Tribunalu. Tolimir, koji se s pravom naziva mozgom operacije skrivanja Mladića, napravio je, kako tvrdi naš izvor, nekoliko operativnih grešaka od početka 2007. godine i otkrio ne samo sebe već počeo da demaskira i svog ratnog komandanta.
Iako su u to htjeli da ubijede javnost, Tolimir nije uhapšen na granici Republike Srpske i Srbije već na Bežanijskoj kosi, u ulici Živojina Lukića, a bezbjednjaci su ga iznijeli u crnoj vreći, iza sebe ostavivši njegovu ličnu kartu i iskaznicu za gradski prevoz. Uz to, BIA o operaciji nije obavijestila MUP, a inspektori policije su misleći da je u pitanju krađa napravili uviđaj. Potom se kabinet Vojislava Koštunice dosjetio da učini uslugu Miloradu Dodiku, pa su Tolimira ustupili Republici Srpskoj, pošto ni jedan haški optuženik nije isporučen iz RS za vrijeme Dodikovog mandata.

Od tada vrijeme je radilo za bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske. Ubrzo je eskalirala kosovska kriza, koja je proizvela posredno predsjedničke, a potom parlamentarne izbore. U tim okolnostima Mladić je potpuno mirno provodio dane i restrukturirao mrežu sopstvenog skrivanja.

Međutim, skrivanje u Srbiji, bez pomoći tajnih službi poput BIA i VBA, kako se pokazalo na Karadžićevom primjeru, potpuno je nemoguće. Sasvim se precizno zna u kojoj novobeogradskoj zgradi general Mladić spava, u kom dijelu južnog Banata lovi, kada odlazi na VMA na pretrage, u koju kafanu na Banjici zalazi, ostalo je još samo da se odredi koliko mu je još tačno dana ostalo na slobodi.

Misteriozne smrti vojnikaU ZADNJIH ŠEST GODINA U SRBIJI U KASARNAMA UBIJENO PEDESETAK VOJNIKAU zadnjih šest godina od kako se Ratko Mladić krije po kasarnama širom Srbije, poginulo je pedesetak vojnika na odsluženju vojnog roka. Većina njih je stradala pod nerazjašnjenim okolnostima, međutim, njihovi roditelji smatraju da su ubijeni jer su u vojnim objektima vidjeli haškog optuženika Ratka Mladića.
Vladan Batić, advokat porodica poginulih vojnika, tvrdi da nema govora o samoubistvima, kako su to vojska i vojni istražni organi tvrdili. Batić kaže da tužilaštvo pokušava da "falsifikuje istinu", da u tužilačkoj organizaciji još dominiraju Miloševićevi kadrovi i da se pokušava skrivanje odgovornosti vrha tadašnje i sadašnje vlasti za ove događaje u vojsci
“Siguran sam da je gardiste Milovanovića i Jakovljevića u Topčideru 5. oktobra 2004. ubilo obezbeđenje Ratka Mladića, jer je on nekoliko dana ranije bio u podzemnom vojnom objektu Karaš. Laboratorija američkog FBI na nedvosmislen način je potvrdila da ne može biti reči da su oni imali međusobni okršaj, u kome je Jakovljević ubio Milovanovića, pa onda izvršio samoubistvo, kako su tvrdili vojni istražni organi”, kaže Batić.
Otac vojnika Srđana Ivanovića, koji je u avgustu 2005. stradao u leskovačkoj kasarni Sinkovac, takođe tvrdi, kaže Batić, da je njegov sin ubijen, zato što je pored generala Mladena Ćirkovića njegov sin jednom prilikom vozio i Ratka Mladića u kasarnu Sinkovac. Leskovački doktori su ocu rekli da je njegov sin ubijen s leđa, a Vojska da je umro naprasno od prekomjerne doze narkotika.Međutim, ni nakon tri zahtjeva nije dozvoljeno da se izvrši ekshumacija.
Sumnje u zvaničan nalaz pogibije njegovog sina izrazio je i Milijan Kostić, čiji je sin Dragan poginuo u leskovačkoj kasarni Jablanica u augustu 2004. Pronađen je na parketu sa prekrštenim rukama na grudima, zemljom u ustima i čahurom od metka na šaci, ali su pronađene i 54 rane na njegovom tijelu.
Rasim Ljajić, predsjednik Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom, potvrdio je da se Mladić do kraja 2005. godine krio u nekoliko vojnih objekta u Srbiji i da su za to znali mnogi, ali zbog mnogobrojnih prijetnji nisu smjeli ništa da poduzmu.

"San", "Nezavisne novine", "Avaz"... svi pisu.
Pisali su i do sada o nedavnim slucajevima nesavesnog lecenja u Brckom, Mostaru, Zenici, Sarajevu...

Za smrt mlade Svjetlane Zukic-Cece iz Sarajeva optuzena je doktorica KC Sarajevo. Ovaj slucaj ce, nadam se, dobiti "zasluzeni" epilog koji ce "uozbiljiti" sarlatane i menadzment u nasim klinikama.



"D.Avaz", 17.09.2008.godine

Hemonwood



Kako biti dobar čovjek

Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka



U zadnjih nekoliko sedmica prešao sam oko 1.800 kilometara diljem Bosne, sve po putevima zbog kojih se ovih dana ujutro budim sretan što sam živu glavu izvukao. Glavni razlog mojih putešestvija je to što sam dobio zaduženje da pišem o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, o temi nad kojom bi i motorna pila proplakala. Imam, naravno, mnogo utisaka i bilješki koje ću mjesecima sređivati, ali ono čega sam postao još svjesniji jeste moralni i etički jaz između običnih ljudi i onih koji su na vlasti. Pričao sam, tako, s policajcem koji mi je oprostio prekoračenje brzine zato što imam američku vozačku koju bi mi morao oduzeti, a to bi meni zakomplikovalo život. Pričao sam s Kozarčaninom, koji je preživio Keraterm i koji mi je rekao: "Ovdje se uvijek zajedno živjelo." Pričao sam s učiteljicom koja čitavu noć nije mogla spavati jer nije znala kako će reći jednom svom učeniku da napusti razred jer počinje vjeronauka. Taj jaz između instinktivne nesebičnosti i dobrote običnih ljudi i isto tako instinktivne sebičnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dođem u BiH. Ovdje je svijet, barem sudeći po nasumičnim uzorcima, dobar i velikodušan, dok su oni na vlasti korumpirani, beskrupulozni i lišeni bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema većoj društvenoj zajednici.

Pa ipak, nekako naši dobri ljudi na svakim izborima biraju isti šljam, biraju iste barabe za koje je teško iskopati mrvu poštovanja. Da su im komšije, nikad u životu ne bi s njima kafu popili, ali ih nekako puste da im vode državu, da im upropaštavaju djecu svojim javašlukom, pohlepom i prevarama. Kako je moguće da tolike količine ljudske dobrote i ljudskog zla postoje na istom mjestu u isto vrijeme?

Jedno od objašnjenja je na vlastitoj grbači provjerena činjenica da postoje historijski ili društveni uslovi koji aktiviraju ono najgore u ljudima. Tako su prve hefte rata komšije i kumovi jedni drugima rezali vratove, a pjesnički polusvijet je počeo sebe da zamišlja kako svoj narod kroz genocid vodi u spasenje. Tako je, recimo, Queer Festival aktivirao takvu krvoločnu mržnju da je jasno da dobar dio Sarajeva, a i šire, ništa u ratu nije naučio, pa je neki mladi pobornik militantnog sarajevskog heteroseksualizma na internetu uskliknuo: "Bolje biti fašista nego homić!"

Vrlo je malo ljudi koji su u istom životu samo dobri ili samo zli. Otud je osjećaj društvene zajednice neophodni moralni blok za potencijalno zlo koje se meškolji u skoro svakom pojedincu. Stabilno, demokratsko društvo u kojem se djeca od prvog dana uče kako da budu građani (a ne nacionalni subjekti), kako da žive u zajednici s drugima ustanovljava te moralne blokove, ustanovljava apriorno, aksiomatsko poštovanje prema drugim pojedincima. Takvo društvo ovdje nikad nije zaživjelo, a neće ni zaživjeti sve dok je temeljni princip ove etnokleptokratije suverenitet naroda a ne pojedinca. Zato se nacionalne partije u svojim izbornim kampanjama trse da brane i čuvaju prava svojih naroda, a ne pojedinaca. Jebeš pojedince, lako ćemo s njima, a i nema ih puno.

Samo što ih ima puno. U svakom čovjeku i ženi, u svakom pasivnom nacionalnom subjektu obitava etičko biće koje svakodnevno prolazi kroz muke i donosi odluke koje se tiču vlastitog postojanja u ovom svijetu, u ovakvoj zemlji. To etičko biće prethodi i nadilazi nacionalno biće, bolje je od njega, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nacionalno biće šarena ideološka laža koja se ovih dana unutar djece, naprimjer, konstruiše uz pomoć tzv. nacionalne grupe predmeta. Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka.

Zbog toga, čini mi se, ljudi instinktivno brane tu vlastitost od opresivnih, neizbježno nasilnih snaga koje haraju politikom, čak i ako za iste te snage glasaju. A svoju vlastitost brane tako što stvaraju autonomne zone u kojima se okruže ljudima koje vole, stvarima koje su im važne, u kojima uživaju i koje im hrane dušu: familija, posao (ako ga ima), raja, ista kafa i cigareta svakog jutra na istom mjestu, tu i tamo malo cuge, malo meze, malo derneka. A onda nešto što gali i dubine duše: pjesma, knjiga, film, molitva, fudbal. Čak i mnoge javne ličnosti, svijet koji je uspješan u svojoj oblasti, operiše na isti način: okupi se ekipa, žive i rade zajedno, derneče, vole se, dijele jutarnju kafu, a onda se zajedno bore s nedostatkom para i s tim vezanim neizbježnim ponižavajućim kompromisima, bore se protiv kolega iz iste struke koji im podmeću nogu, pošto nema para i prostora za sve, bore se protiv političkih struktura koje, ni svjesno ni nesvjesno, ne podnose postojanje autonomnih pojedinaca. Bilo da su u pitanju tzv. obični građani ili tzv. javne ličnosti, logika je ista: svakodnevno se od naleta agresivne društvene stvarnosti mora braniti ta lična autonomna zona, u krajnjoj instanci neodbranjiva - vlast ti jaše na grbači čak i kad na vikendici s rajom okrećeš nevino janje. Štaviše, janje je slađe upravo zato što ti neko jaše na grbači.

Unutar te autonomne zone ljudi su pošteni, dobri, velikodušni, ali kad iz nje istupe, a moraju da bi je odbranili, postaju drugačiji, gori, kako zbog sveopšte etičke zagađenosti, tako i zbog toga što će sve učiniti da tu zonu odbrane. Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje - vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince. U cilju zaštite vlastitog skučenog etičkog prostora, ljudi će ostatak svijeta prepustiti pljačkašima i siledžijama.

Ali šta ako bi sve te autonomne zone prihvatile postojanje dogovorne zajednice koja bi upravo štitila te autonomne zone, koja bi garantovala i poštovala suverenitet pojedinca u njenom centru? U tom slučaju bi se živjelo u istinskoj demokraciji, a ne ovom šugavom, kokošarskom dejtonluku.

Senadovih "7 dana i ljudi"
"Slobodna Bosna", 18.09.2008.godine

"Slobodna Bosna", 18.09.2008.godine





Hm... radila sam s jednim Duskom, rodjen u selu Kremna. Mozda se i vratio tamo. Tezak za definiciju!

citat:

---

nevenkagaragic wrote:

Hm... radila sam s jednim Duskom, rodjen u selu Kremna. Mozda se i vratio tamo. Tezak za definiciju!

---

e-novine

Dobrica Ćosić u pisanom obliku brani Nemanju
KusturicuObjavljeno: Pet, 19. 09. 2008. 16:04 PROTIV NEHUMANOG PRESELJENJA
Među prvima pritekao u pomoć Nemanji: Dobrica Ćosić

Najzanimljiviji deo pisma je onaj u kom se Ćosić buni protiv onih koji Emiru prete progonom u turske zemlje. Bizarna situacija: autor projekta humanog preseljenja, koji je devedesetih godina surovo primenjivan u susednim zemljama, danas odustaje od svog životnog dela, doduše, samo parcijalno – na jednom jedinom primeru. Ovaj neočekivani izliv humanosti glede humanog preseljenja svakako treba pozdraviti. Otporaški duh živi!

Pišu: Tomislav Marković/Petar Luković
Počasni član Otpora, Dobrica Ćosić, poznatiji kao Otac Nacije, nastavlja sa neustrašivim pružanjem otpora snagama haosa i bezumlja. Ovog puta, na Ćosićevoj meti našli su se žitelji Kremna, zbog svog beskrupuloznog, jeretičkog pokušaja da sačuvaju svoja imanja od Nemanjine nacionalizacije. Potpuno logično: čovek koji se nakon Drugog svetskog rata uselio u tuđu vilu na Dedinju i, mrtav hladan, ostao u njoj do dana današnjeg, ne razume potrebu običnih ljudi da brane kuće stečene poštenim radom. Ćosić je prvo pozvao Kusturicu telefonom, vidno uzbuđen i potresen, i drhtavim glasom mu pružio bezrezervnu podršku u pravednoj borbi protiv kremanskih kulaka i njihovih sitnosopstveničkih interesa. Otac nacije nije se zadovoljio usmenom, oralnom podškom slavnom režiseru i antiglobalisti, pa mu je uputio i pismo koje objavljuju „Večernje novosti”, što je za čoveka koji za sebe već decenijama tvrdi da je „pisac” sasvim račundžijski, imajući u vidu da će se pismo pojaviti u 36. tomu njegovih finally izmenjenih dnevnika, negde krajem 2091, na stogodišnjicu oslobođenja srpskog Dubrovnika.

Povodom bezuslovne podrške Nemanji Kusturici, oglasio se sam Emir, koji je baš kao njegov mentor, vidno uzbuđen i potresen, drhtavim glasom izjavio:

„Zvali su me ovih dana i Dobrica Ćosić, i ministar kulture Nebojša Bradić, i Siniša Kovačević, i mnogo drugih ljudi. Svi koji nešto vrede na mojoj su strani, jer je ovde, što se mene tiče, sve čisto kao suza. Hvala im svima na rečima utehe: i Dobrici, i ministru, i Siniši, i običnim ljudima koji su me zvali”. Vlasnik planine i stanovništva u svojoj guberniji zaključuje da je porukama „da ide u Novi Pazar i Istanbul – dotaknuto dno”. Emir pojašnjava: „Jedino što to dno ima raspon, od onog što je učinila Vesna Pešić, koja je pre godinu dana organizovala turistički aranžman za moju deportaciju u Bosnu, do mitraljeza i budaka i tih primitivnih govornika iz Kremana koji mi ponovo organizuju turistički aranžman, samo ovog puta za moju deportaciju u Istanbul ili u Novi Pazar”.

Srećom, utehu je pronašao u potresnom pismu Dobrice Ćosića pod dramatičnim naslovom „Stidim se psovača”. Ovu kratku umetničku formu Oca Nacije prenosimo u celini.


„I mene su mnogo puta uvredili i ponizili ljudi moga jezika. Podnosio sam to zato što sam pisac, pa me je to pozvanje pozivalo na trpljenje i sebične, i prostačke, i zle ljudske prirode. Pri tom, kao pisac svojim savremenicima praštao sam mnoga neznanja i nemoći i pravdao česta nerazumevanja sebe i drugih. Ali, u svojim knjigama nisam prećutao mane, gluposti i zla dela ljudi moga jezika.


Morao sam sve ovo da kažem da bi me bolje razumeli učesnici zbora u Kremni, koje je u četvrtak prikazala Televizija Srbije. Zaprepastio me taj događaj. Ponizili su me kao Srbina i pisca govornici u Kremni.
Na tom zboru govorilo se o proširenju Nacionalnog parka Mokra Gora na neke prostore južne Tare, na kojima postoje tri sela koja se osećaju ugrožena tim činom. U suprotstavljanju odluci o proširenju i uređivanju Nacionalnog parka, neki ljudi su prostački, mrzilački, ´srpski´, ´pravoslavno´, vređali Emira Kusturicu, velikog umetnika i velikog patriotu, i pretili mu progonom u turske zemlje.
Čoveka koji je svojim sredstvima i graditeljskom energijom sagradio Drvengrad – čudo na Mećavniku, Mokru Goru sa ´železničkom osmicom´ u saradnji sa vlastima pretvorio u Nacionalni park, koji je ozakonjen i time su zaštićene prirodne lepote i rude Mokre Gore, a stotinama hiljada turista omogućena uživanja u raskošnim lepotama srpskih predela i stare, patrijarhalne kulture užičkog kraja koja nestaje.
Ako su zasnivanjem Nacionalnog parka i na južne predele Tare, sa unošenjem novih sadržaja ugrožena i neka imovinska prava seljaka Kremne i okolnih sela, postoje pravna sredstva i državni organi da se zaštite imovinska prava ugroženih građana. Ali nije ljudski, nije časno, nije domaćinski da se vređa, ruži i ponižava tvorac Nacionalnog parka Mokra Gora, jedan od najznačajnijih, u svetu danas najugledniji stvaralac u savremenoj srpskoj umetnosti. Ti kremanski psovači nisu uvredili samo Emira Kusturicu; oni su uvredili sve srpske građane koji drže do kolektivnog dostojanstva srpske države. Oni su prostački ponizili i svoje pretke i osramotili svoje sugrađane. Ja javno molim Emira Kusturicu da istraje u svojim plemenitim i patriotskim ciljevima.”


Najzanimljiviji deo pisma je onaj u kom se Ćosić buni protiv onih koji Emiru prete progonom u turske zemlje. Bizarna situacija: autor projekta humanog preseljenja, koji je devedesetih godina surovo primenjivan u susednim zemljama, danas odustaje od svog životnog dela, doduše, samo parcijalno – na jednom jedinom primeru. Ovaj neočekivani izliv humanosti glede humanog preseljenja svakako treba pozdraviti. Otporaški duh živi!
------------------------------------

Naprijed Kremanci

citat:

---

Nora wrote:

-----------------------------------------
Tezi za definiciju od Kusturice ne moze biti kakav god je

---