Povijest našeg odnosa u nepravilnim razmacima išla je ovim redom....bili smo najprije znanci , potom prijatelji , pa ljubavnici! Oduvijek me strahovito privlačio , ludo me privlači i danas...Bez obzira na dugu ljubav , bio je jedini muškarac prema kome me ponio impuls , trenutak , nagon , čista strast...
S njim je sve počelo brzo , trajalo relativno kratko i bilo divno! Željela sam mnogo više , samo nikad ništa nisam tražila glasno.Sve je bilo uzajamno , samo ja izgleda nisam uspjela realizirati postojeće mogućnosti u svoju korist...

Utopili smo jedno drugo u ljubavi.U životu me impresioniralo malo muškaraca , on me bacio na koljena!
Vrijeme koje dolazi , ne donosi mi ravnodušnost , samo sjećanje...Postoje fatalni muškarci i žene. To traje cijeli život , poput migrene.Muči , boli , prestaje , vraća se...Sasvim malo , jedva čujno , jedva naslutljivo.Tako malo da možete časno uzmaknuti ili ga posve opisati..i to je nešto!!

[Edited by andjela on 24-04-2009 at 17:54 GMT]

"Onda je otac rekao: pamti, nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspeju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.
Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika.
Ne upiri prstom na tudje nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati."



Meša Selimović, Derviš i smrt

’’Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav je najveća utopija. U ljubavi se osjeća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego što se živi, a kaže i ono u šta ni sami ne vjerujemo. U ljubavi nema ničeg razumnog. Ljubav je jedino duševno stanje bez ravnoteže i bez razabiranja. Zato su antički Grci smatrali ljubav bolešću, a zaljubljene bolesnicima... Samo u ljubavi i u smrti ljudi mogu da se izjednače, i da poslednji stiže prvog...’’ (Jovan Dučić)

"Vi ste svakako bili zaljubljeni, zar ne? I to više puta, jesam li u pravu? Ali još uvijek ne znate šta je to ljubav. Ne znate, tvrdim Vam! Desilo Vam se da plačete cijelu noć? I da loše spavate cio mjesec? Možda ste pisali pjesme i pomalo se igrali idejom o samoubistvu? Naravno, znam kako je to. Ali, to nije ljubav, ljubav je nešto drugo..." (Hese)

Covjek nije drvo - Meša Selimovic

Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, cak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvješnošcu koja ga ceka. Promjena mu lici na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je prvi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili napada. Odlazeci cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Meša Selimovic

Ideali - Albert Einstein

Svaki covjek ima svoje ideale koji ga usmjeravaju u njegovim stremljenjima i sudovima. U tom smislu mi uživanje i sreca nisu nikad bili sami sebi svrhom. Moji ideali, koji su mi obasjavali put i uvijek me iznova ispunjavali radosnom voljom za životom bijahu dobrota, ljepota i istina. Bez osjecaja slaganja s istomišljenicima, bez bavljenja s ciljevima, vjecito nedostižnim, na podrucju umjetnosti i istraživanja, život bi mi izgledao prazan. Banalni ciljevi ljudskih stremljenja: posjedovanje, moc, vanjski sjaj i uspjeh bijahu mi mrski vec od najmladih dana. Albert Einstein

"Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"

Derviš i smrt

"Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast.
Od prve dve se nekako mogu izlečiti, od treće nikako.
Vlast je i najteži porok.
Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik.
Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć..
Čoveka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina.
Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju.
Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu.
Odmah stvaraju večne zakone, večna načela, večno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć.
I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i pretnja drugim moćnicima.
Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada.

I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen sveće."

Iz knjige Tvrđava.

"Htio sam da sastavljanje što duže traje i da zauvijek ostanemo tu u toj sobi, na tom ćilimu i da cijeli svijet čeka kad ćemo završiti i da se ništa ne događa prije nego što tata sastavi to nešto, da vrijeme isto tako stane i da svi pogledaju na svoje satove vjerujući kako svemu dođe kraj i kako će na kraju vidjeti što je on to sastavio i da tako bude i traje baš zauvijek i da se više nikad ništa ne dogodi."

M. Jergović – Mama Leone



"Osim ljubavi, s Hadžirom ga je vezivao taj rat. Mogli su o njemu pričati, mogli su i šutjeti. A lijepo je kad imaš nekoga s kime možeš šutjeti o istoj stvari."

Miljenko Jergović, "Jilduz"



Katkad nam doista nema spasa dok davimo ono posljednje što nam je preostalo i što će nas mučiti više od svakog straha i svake buduće patnje.
Miljenko Jergović

"Na dan moje smrti,dok bude nosen moj tabut
ne mislim da cu osjecati bol za ovim svijetom.
Ne placi i ne govori :“Steta,Steta“.
Kad se mlijeko pokvari, veca je steta.
Kad vidis da me poloze u grob,ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?
Tebi se cini smrt,a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica,a to je radjanje.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo? "


Mesa Selimovic-Dervis i smrt

OVDJE SAM POSTAO, OVDJE CU NESTATI

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati.
Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu.

Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak.

Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure.
Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.

A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom.

Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj.
Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo.

Mnogo je tačnije ako kažem:
Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...


Mesa Selimovic, Ostrvo