ovo je iz one jedne knjige sto sam je moro procitat za lektiru nekada davno i nesjecam se kako se zvala al sam zapamtio ovo:

"niko ne dobije ono sto zeli , vrlo malo nas dobije ono sto zasluzuje , a vecina dobije ono sto dobije " 

"Ove dvije stvari su me navele na grijeh:
zla sudbina i kratka pamet.

Ako me podvrgnes kazni, to i zasluzujem;
ako mi oprostis, oprost i jest bolji od kazne"

Šejh Sadi Širazi
Đulistan  

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku!


(Iz Kur´ana)





Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog sudjenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudjenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren ?), a postenja ima mnogo, i ne slazu se medju sobom.

M.Selimovic (Dervis i smrt)

Kad je voda u loncu, ispari se, nestane je.
Čovjek je vani nadmoćniji, a u nutrini ga žena savladava.
Osobina čovjeka je da voli ženu. Životinje ne posjeduju ljubav.
Rekao je Pejgamber a.s., da žene savladavaju pametnog i plemenitog, a neuki i surovi ljudi potčinjavaju žene.
Jer nježnost i finoća ne postoji u grubijana, u njih su razvijenije grubosti.
Ljubav i nježnost su svojstva čovjeka, a grubost i strast su za životinje.
Žena je Hakkov sjaj, ona nije mašuk (voljeni). Reklo bi se da ona stvara, a ne da je stvorena.

(hazreti Mevlana, Mesnevija)

Moj znak prepoznavanja su ljudi.
Jos uvijek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude.
Optimist sam utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvarati ljudi,
a da bi se to postiglo treba prastati i onima koji znaju sta cine,
prastati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu.
Lako je rijecima donositi vatru, buditi njima mrznju i zavist, rijecima treba donositi mir.
Takve su rijeci slicne svjetlosti.

E.Kisevic

O tebi nisam dugo mislila.
Sad se tvoj duh vratio i uzdrmao me.
Što više pitaju,to sam nesigurnija što mi značiš.
Ipak,zapljusnuo me osjećaj gubitka.
Da li sam naslutila zimu,koja mi je suptilno zatrovala kraj ljeta?
Ili je to beskrajna daljina koju si prešao od mog života?
Nakon toliko vremena,postao si mi opet stvaran.
Kao da si pritajeno spavao
u mojoj krvi.
Sad je uspomena na tebe izronila
i dotakla me sa čežnjom koja me zbunila i rastužila...

iz filma Sol na tvojoj koži

.. Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."

Paulo Koeljo - Alhemicar

Ne govorim ti bas u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u ocima
prije spavanja
ne govorim ti nesto njezno
i ne grlim ti dusu
ali ovo ti moram reci
previse je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
jos uvijek te ono najljepse u meni
voli i ljubi

Zeljko Krznaric

"Penelope episode" (Ulysses), James Joyce:

... and the sea the sea crimson sometimes like fire and the glorious sunsets and the figtrees in the Alameda gardens yes and all the queer little streets and pink and blue and yellow houses and the rosegardens and the jessamine and geraniums and cactuses and Gibraltar as a girl where I was a Flower of the mountain yes when I put the rose in my hair like the Andalusian girls used or shall I wear a red yes and how he kissed me under the Moorish wall and I thought well as well him as another and then I asked him with my eyes to ask again yes and then he asked me would I yes to say yes my mountain flower and first I put my arms around him yes and drew him down to me so he could feel my breasts all perfume yes and his heart was going like mad and yes I said yes I will Yes.

citat:

---

ayna wrote:

Suština se očima ne da sagledati
… Zatim dodade: Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatićeš da je tvoja jedinstvena na svetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruže.
Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on.
Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih.
Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu. Ruže su se osećale veoma nelagodno.
Lepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovek ne može da umre za vas.
Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo.
Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova).
Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti.
Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on… Zbogom, odgovori lisica.
Evo moje tajne.
Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.
Suština se očima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom.
Vreme koje sam uložio oko moje ruže… reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne treba da je zaboraviš.
Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio.
Ti si odgovoran za tvoju ružu… Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Antoine de Saint-Exupéry

Odlican tekst

[Edited by ayna on 04-04-2009 at 22:18 GMT]

---