Jeste èitali ovog Jovana Milutinoviæa? Toplo preporuèam. Evo jednog divnog odlomka iz njegovog romana "Èuvari seæanja:"
"Ne pitaj, Davide, znaš koliko mi je srce meko.
Nestajem. Reæi æeš - rastem.
Nudio sam, nema nièeg èime se èudo može platiti. Æutiš, a znaš - ljubav je èudo."
Nemir je u èovjeku.
Glasovi. Dogaðaji. Boje.
Dolaze pojave i prolaze kroz èovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava.
Èovjek je uznemiren trajno.
I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne èuje ništa drugo nego gdjegdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se èovjek pere on nemira i roni u tišinu.
...pomislio sam: mi, i dalje, ovako, svako za sebe, nastavljamo da živimo svoje živote.
Bez obzira na to koliko dubok i fatalan gubitak bio, ma koliko nam važna bila stvar koju nam otmu iz ruku, ili makar se na kraju promenimo u potpuno drugu osobu zadržavajuæi odranije samo jedan sloj spoljašnje opne, mi možemo ovako da nastavimo da vodimo svoj život u potpunoj tišini.
Možemo da ispružimo ruku i da zgrabimo odreðenu kolièinu vremena i stalno ga šaljemo iza sebe.
U nekim sluèajevima veoma vešto, kao svakodnevne rutinske stvari.
Razmišljajuæi tako osetio sam se tako prazno.
"Covjek ide od cilja do cilja i, bez obzira ostvario ih ili ne, dolazi do onog konacnog, iza koga zjapi – nista.
Za ljude visokih umnih potencijala opasno je tragati za smislom zivota.
To traganje moze ih odvesti u ludilo ili samoubojstvo.
Daleko sam i od jednog i od drugog, samo osjecam da je moj brod otisao,
da cu se ukrcati u neki drugi koji mi bude sudjen i kao slijepi putnik krenuti ne znajuci kamo vodi.
Ne vjerujem da cu nesto otkriti neotkriveno.
Prosto, ja sam covjek koji je za svoje godine isuvise vidio,
isuvise cuo, isuvise zna, a ostao sam u tunelu vlastite izgubljenosti i suvisnosti.
Podsjetnik sam koga treba uklonuti da nikog vise ne podsjeca,
budilnik koga treba zaustaviti da nikom vise ne zazvoni."
"Ja sam za razliku od njih,uvijek trazila ljubav,a ako sam se prevarila i nisam je nasla ondje gdje sam je trazila,okretala sam se s jezom i odlazila,odlazila na drugu stranu,iako znam kako bi bilo jednostavno zaboraviti mladenacki san o ljubavi,zaboraviti ga,preci granicu i naci se u carstvu cudne slobode u kojem je sve dopusteno,u kojem treba samo slusati kako u covjeku pulsira seks,ta zvijer.
Ali znam i to da bih,kad bih prekoracila tu granicu,izgubila svoje vlastito ja,postala bih netko drugi,uopce ne znam tko,i uzasavam se toga,te strasne promjene,i zato trazim ljubav,ocajnicki trazim ljubav u koju bih mogla stupiti ovakva kakva sam jos uvijek,sa svojim starim snovima i idealima,zato sto ne zelim da mi se zivot prelomi napola,hocu da ostane citav od pocetka do kraja,i zato sam bila kao opijena kad sam te upoznala...!
Dešavalo mi se da se probudim u dva-tri sata ujutru i da ne mogu više da zaspim.
Tada bih ustajao iz kreveta, odlazio u kuhinju, sipao sebi viski i pio ga.
S èašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrao groblje u tmini i podno njega,
na putu, farove automobila koji su tuda prolazili.
Ti sati koji su vezivali noæ i praskozorje, bili su dugi i mraèni.
Ponekad sam pomišljao da bi mi bilo lakše kad bih mogao da zaplaèem.
Ali, nisam znao zbog èega bih plakao.
Nisam znao ni zbog koga bih plakao.
Bio sam previše samoživ da plaèem zbog nekog drugog, i prestar da plaèem zbog sebe samog.
Haruki Murakami "Južno od granice, zapadno od sunca"
Još prije onog rata, jedan Èeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji´ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati èovjeku da živi hiljadu godina.
- Mašala: hiljadu godina!
- E.
- To bi bio život. I šta je bilo?
- To je bilo kad je Bog prvog èo´jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjeæam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak´e jabuke da ne diraju. Eto, biva ´vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo.
- I šta je bilo?
- Al´, ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neæe, jel´, naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o´tada se èo´ek pati, živi i ´m´re kao svako drugo hajvanèe. Sve zbog ote žene.
Èovjeèanstvo bi trebalo da pronaðe naèin kako bi pokrenulo ljubav u ljudima.
I mržnja može mnogo, ali ne toliko koliko ljubav koja mirno gleda smrti u oèi.
..život je izbor, a ne sudbina, jer obièan èovjek živi kako mora, a pravi èovjek živi kako hoæe:
život na koji se bez otpora pristaje,
to je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda.
Èovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.
Ako pristane na tuði sistem mišljenja,
on nema svojih razloga, pa ne može doæi
ni do svoje odluke.
Kada odbaci tuðu logiku i nametnuti naèin mišljenja, svi su mu razlozi dostupni i svaki èin je moguæ.
I sama odluka je èin, kao što je èin angažovanje i rješenost.
To su tri stepena pripadanja koja su samozaborav, i slobode koja je spremnost na žrtvu.