Da, na tebi je da odlučiš ne pasti, ali nije uvijek u tvojoj moći, da zaista ne padneš.
Ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio.
Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.


Padovi dokazuju da si samo čovjek.
A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu. Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti.

Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed.
Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed."


Citat iz knjige: T.Ivančić, ´Povratak nade´

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time..."

Herman Hesse

Nasa pamcenja su kao zamrzivac.
Znas kako izgleda hrana koja je dugo zaledjena?

Na pocetku je tvrda bez ukusa i mirisa...
Cim je stavis na vatru pocinje da dobija boju i ispunjava kuhinju svojim mirisom.

Tako i tuzne uspomene,dremaju godinama,decenijama,citav jedan zivot u nekoj od bezbrojnih supljina nase memorije.

Onda se jednog dana vrate na povrsinu i bol koji ih je pratio ponovo se javlja..."


Suzana Tamaro-"Idi kuda te srce vodi"

Plesala je, glave malo zabačene nazad, plava kosa slobodno je lepršala oko njenog sitnog lica; ona se presijavala na suncu, a bijela bluza blistala je od svjetlosti; ali, više od njene kose, njene djetinje puti ili plavetnila očiju, ono što joj je davalo sjaj bio je taj životni žar koji ju je tjerao prema budućnosti.

Njen pogled se spuštao na moje čelo, dizao se prema nebu, istraživao je horizont da bi iznudio sva njegova obećanja, njene noge su podrhtavale od suzdržanog oduševljenja; svijet je pred tobom bio tako prostran, izgledao je kao lijep plijen.


(S.d B. , Tuđa krv)

O tebi nisam dugo mislila.
Sad se tvoj duh vratio i uzdrmao me.
Što više pitaju,to sam nesigurnija što mi značiš.
Ipak,zapljusnuo me osjećaj gubitka.
Da li sam naslutila zimu,koja mi je suptilno zatrovala kraj ljeta?
Ili je to beskrajna daljina koju si prešao od mog života?
Nakon toliko vremena,postao si mi opet stvaran.
Kao da si pritajeno spavao
u mojoj krvi.
Sad je uspomena na tebe izronila
i dotakla me sa čežnjom koja me zbunila i rastužila...

iz filma Sol na tvojoj koži

Ali tamo gdje smo ljubav i strahopostovanje prinosili ne iz navike,nego iz svoga najvlastitijeg nagona,tamo gdje smo svom svojom dusom bili ucenici i prijatelji-tamo nastaje gorak i uzasan trenutak ako nam se najedanput ucini da struja vodilja u nama hoce da nas odvede od voljene osobe.Onda se svaka misao koja odbija prijatelja i ucitelja upravlja s otrovnom zaokom u nase vlastito srce;onda nas svaki udar odbrane pogada u vlastito lice.Tada onome koji je mislio da u sebi samome nosi punovazan moral,uskrsnu imena "vjerolomstvo"i"zahvalnost"kao sramni dozivi i zigovi;onda uplaseno srce pobjegne zastraseno natrag u drage doline onih vrlina iz djetinjstva,i ne moze vjerovati da se mora uciniti i taj prelom,da se i ta veza mora presjeci. Hese  

---Ono sto ce doci ne moze se ni zamisliti.Dusa Evrope je zivotinja koja je beskrajno dugo bila u okovima.Kada se ona oslobodi,njeni prvi pokreti nece biti najljupkiji.Ali putevi i stranputice su bez znacaja samo kad se ispolji prva nevolja duse,koja se vec tako davno neprestano nanovo obmanjuje i opija.Tada ce doci nas dan,tada cemo mi biti potrebni,ne kao vodje ili novi zakonodavci-nove zakone necemo vise dozivjeti-nego prije kao oni koji su voljeni,kao oni koji su spremni da podju i da budu tamo kad ih sudbina zove.Gle,svi ljudi su spremni da pocine nevjerovatne stvari kad zaprijeti opasnost njihovim idealima....Hese  

Dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta prvi put malko otvaraju, dovoljno je da zažmurim pa da se sve raspline i sve ponovo pocne.
Svaki put stvaram usta koja poželim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, a koja se, pukom slucajnošcu, koju ne nastojim da shvatim, podudaraju baš sa ustima što se smeše ispod ovih koja ti crta moja ruka. Gledaš me, gledaš me izbliza, sve bliže me gledaš, zatim se igramo kiklopa, gledamo se iz sve vece blizine a oci postaju sve vece, približavaju se i pretapaju, kiklopi se gledaju i zbunjeno dišu, a usta se srecu, bore se u toplom, grickaju se usnama, jedva prislanjaju jezik o zube, igraju se po odajama gde težak vazduh struji donoseci znani miris i tišinu.
Tada moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cveca ili riba, živih pokreta, tamnih miomirisa.
Ako se ujedamo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravicnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lepa.
I samo je jedan sok iz usta i samo je jedan ukus zrelog voca, i ja osecam kako pored mene treperiš kao mesec na vodi…

Hulio Kortasar, Školice  

Covjek ne podnosi saznanja koja nije predvideo.

Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronasli kao tajne.
Zamisljamo da je Zlatno runo pozlacena koza ovna.
Ali, da bi ona to zaista bila, mi smo je morali prethodno u Kolhidu odneti pa to zaboraviti.
I sad, kad bismo tamo nasli o drvo obesenu kozu divljeg magarca, nas bi se svet srusio. Covjek ne podnosi saznanja koja nije
predvideo.

"Zlatno runo", Pekic  

Pred njim se prostirala prostrana avlija, siroka i gosposna kao i sve u velikoj Turhanijinoj kuci.
Duz zidova rasli su bujni simsiri, slicni velikim zelenim loptama, dok je stara loza natkrivala citav jedan kraj avlije.
Iza velikih zelenih listova vec su rudili krupni grozdovi.
Svud okolo po kao sir bijeloj kaldrmi nanizanoj od oblutaka, treperili su zeleni listovi sabljica.
Pa cvijece! Cvijece svih vrsta i boja.
Od zagasito crvenih karanfila i njeznih zambaka, sve do krupnih kao od kadife izrezanih glavica careva oka, u koje su se bumbari preko cijelog dana brundajuci uvlacili.
A na sredini avlije seftelija, puna rumenozutih plodova, nakicenih po onisku naizgled slabasnu stablu.

I sunce! Blistavo, nasmijano, siroko, zasljepljujuce.
Kao da je gorjelo na nizu kalajisanih ibrika, djuguma i demirlija, nakicenih pred samim ulazom u kucu.

I sve to pred Zaharisovim ocima radosno treperi i podrhtava, kao suncana pjesma koja se dize u visine uznoseci i njega, da bi se gotovo zagrcnuo od milja koje ga ispunjava. (...)


Resad Kadic, Baseskijin posljednji zapis