primus inter pares Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 31-01-2008 Odgovori: 20460 IP: Maskiran
Re: e-novine
Ponovo proèitati: Tako je govorio Jovan Divjak, branitelj Sarajeva Mržnja je danas veæa nego na kraju rata Razgovarali: Žarka Radoja i Bojan Tonèiæ
Pre godinu dana, 6. marta 2010, na stranicama e-novina objavili smo intervju sa Jovanom Divjakom. Èovek koji je u èetvrtak uveèe uhapšen po srpskoj poternici, rekao je još tada: "Svima je ovdje dosta tih prepucavanja, netolerancije i mogu vam reæi da je danas veæa mržnja nego što je bila odmah poslije rata. Republika Srbija sada koristi svoje jaèe politièke i pravne adute, ima pravosuðe koje je iskusnije i povezanije sa meðunarodnim pravnim sistemom tako da su oni to iskoristili da još više zaoštre odnose"
Sluèaj hapšenja Ejupa Ganiæa u Velikoj Britaniji na osnovu poternice zvaniènog Beograda, podigao je tenzije izmeðu BiH i Srbije na nivo koji je blizak onom iz devedesetih godina. Srbija, èija je zvanièna politika prema zemljama susedima dovela do novog zatezanja odnosa ravnih onome kada je na vlasti bio Slobodan Miloševiæ, zahteva izruèenje Ejupa Ganiæa zbog zloèina u Dobrovoljaèkoj ulici koji se desio 3. maja 1992. godine kada je u napadu ubijen jedan broj vojnika JNA. Na poternici Srbije, uz Ganiæa, nalazi se još 18 ljudi, od kojih neki nisu više meðu živima. Zahtev za izruèenje poklapa se sa poèetkom suðenja Radovanu Karadžiæu pred sudom u Hagu, istim onim sudom koji je pre nekoliko godina sluèaj Dobrovoljaèka predao Tužilaštvu BiH u nadležnost. Na spisku se nalazi i brigadirni general Armije BiH u penziji, Jovan Divjak koji za e-novine komentariše potez srbijanskih vlasti, govori o njegovim posledicama i o ponovnoj upotrebi propagande koja je koincidirala sa poèetkom suðenja Radovanu Karadžiæu pred sudom u Hagu.
* Bili ste na licu mesta tog 3. maja 1992. godine. Šta se zapravo desilo u Dobrovoljaèkoj i kakva je odgovornost oficira obeju strana za pogibiju vojnika?
Zaboravlja se od strane Beograda i RS, ili je to namerno, da je sve poèelo 2. maja. Naime, tog dana zbog odsutnosti Alije Izetbegoviæa verovatno je procenjeno da je grad u manjem haosu, a Armija BiH koja je tada još uvijek bila TO BiH, bila je nenaoružana, nije imala teško naoružanje. Mala digresija: ovih dana je u Hagu Karadžiæ tvrdio da smo imali helikopter u gradu, što je smešno. Da se vratimo na 2. maj. U ranim èasovima je poèeo napad na grad, bombardovanje je u ta dva dana bilo jako, preko 50 graðana je ubijeno. Vojska je tada sa dva pincgauera došla na 200 metara od Predsedništva BiH. Èitava ta akcija je bila da se izvrši vojni udar na Predsedništvo, i na taj naèin u odsustvu Alije Izetbegoviæa, da se uspostavi vlast u Sarajevu. Iza ta dva pincgauera išla su dva transportera a iza njih tenkovi, meðutim, s obzirom na èinjenicu da su naše protivoklopne grupe zaustavile pincgauere, da su ta dva vozila bukvalno spaljena, ostala motorizovana vozila su se vratila u Lukavicu i u Nedžariæe. Taj dan je završen time što je Alija Izetbegoviæ uhvaæen i odveden u Lukavicu. On je tvrdio da je zarobljen a komandant èetvrtog korpusa je rekao da je samo zadržan. Šta se dešavalo u tom vremenu dok je Alija Izetbegoviæ bio u Lukavici, ko je vodio pregovore i s kim, ja to ne znam. Neæu da govorim ono što sam proèitao iz štampe jer to tog 3. maja, kada se desila Dobrovoljaèka, nisam znao. Tog dana je došlo do razmene izmeðu Alije Izetbegoviæa i Milana Kukanjca, opet prema nekoj informaciji koju smo imali u štabu trebalo je da sa tri vozila iz Lukavice Alija Izetbegoviæ doðe do Druge vojne oblasti i da doðe do razmene. Meðutim, došlo je oko 30 vozila. U dva sata popodne na vozila su natovarena materijalna sredstva, dokumentacija iz Druge vojne oblasti, formirala se kolona i krenula prema Skenderiji. Kod Èobanije je kolona zaustavljena. Tog momenta sam naišao, popeo se na trotoar da pitam Aliju Izetbegoviæa o èemu se radi, a on me pita zašto je zaustavljena kolona na šta ja nisam imao odgovor. Nisam znao. Nakon pola sata toj koloni je dozvoljeno da krene dalje. Dok sam ja komunicirao sa Izetbegoviæem, desila se pucnjava duž kolone, na koju sam komandovao „Ne pucajte!”. Taj snimak je prikazan više puta na televiziji. Posle toga kolona je krenula prema Lukavici a transporter sa Izetbegoviæem ka Predsedništvu BiH, dok je Kukanjac nastavio ka Lukavici. Pola vozila je bez problema otišlo za Lukavicu, a pripadnici TO, rezervnog sastava policije, Patriotske lige, Zelenih beretki, su zaplenili ostalih 15. Naravno, pitate se ko je to pucao. Zna se ko je. Tada nije bio organizovan napad, jer nije bilo jedinstvene jedinice. Tu su bile grupice po pet, šest ljudi Patriotske lige, Zelenih beretki, TO, policije, sveukupno negde oko 200, 300 ljudi, ne više, od kojih su, nažalost, pojedinci pucali ali to nije bio organizovan napad. Bio je to izvestan haos u kojem niko nije mogao da komanduje.
* Iz Srbije najavljuju da imaju jake dokaze, èak snimke da je Ganiæ naredio pucanje po koloni.
Ganiæ jeste u to vrijeme zamjenjivao Aliju Izetbegoviæa u odsutnosti. Svako ko zna malo oko vojske zna da je Predsjedništvo u toku rata bilo vrhovna komanda. Ne volim nagaðanja. Tužilaštvo treba da utvrdi šta je ko i kako komandovao. U pravu ste da ima dosta snimaka koji se vrte po televizijama u kojima se može utvrditi da je neko iz predsedništva, odnosno iz TO, izdavao nekakve komande. Meðutim, zaista bih želio da sve to utvrdi Tužilaštvo, nikako novine, niti propaganda, jer se time stvara još veæa nesigurnost kod graðana. Evo i danas, dolazeæi s posla zaustavlja me svaki drugi, graðanin i pita „Šta je ovo, šta nam ovo rade, pa valjda smo se mi branili.” Jeste, branili smo se, ali je bilo postupaka, to je èinjenica, koji nisu u skladu sa Ženevskom konvencijom.
* Tužilaštvo u BiH je 2005. godine pokrenulo istragu u ovom sluèaju kojom je obuhvaæeno 15 ljudi, meðu njima ste i vi. Ukoliko se sluèajem „Dobrovoljaèka” bude bavilo Tužilaštvo BiH veæa je verovatnoæa da se proces pre okonèa, jer su skoro svi osumnjièeni na njenoj teritoriji. Prema sporazumu Srbije i BiH, zloèincima se sudi u matiènoj zemlji. Srbija na ovaj naèin rizikuje da odugovlaèi proces decenijama jer do osumnjièenih ne može da doðe sem na naèin kao i u sluèaju Ejupa Ganiæa.
Èinjenicu da se Tužilaštvo BiH bavi tim sluèajem niko sa desne strane Drine neæe da prihvati. U sluèaju „Dobrovoljaèka” svi mi koji se nalazimo na spisku, na listi, s nama je obavljen razgovor. Ja sam osumnjièeni, dva puta sam išao i davao izjave, kad doðe do suðenja one æe biti meritorne u tome šta sam, koliko i u èemu odgovoran. Mislim da je to povezano sa sluèajem Karadžiæ. Dobro se zna da je taj „sluèaj” Hag prepustio državnom tužilaštvu jer oni u njihovim procenama, odnosno utvrðivanju krivice, nisu došli do podataka da bi se mogla diæi optužnica za nekoga u Hagu. Pretpostavljam da mnogi znaju da oni koji su bili akteri svega toga u to vreme više nisu u BiH, ima nekih koji su umrli, uostalom, znate da su se na prvobitnom spisku našla trojica mrtvih ljudi. Oèito da se nešto uradilo na brzinu da bi se držala tenzija, nepoverenje, nedostatak želje da se situacija na Balkanu stabilizuje i da sve zemlje Balkana uðu u EU i Nato.
* Da li se ovaj potez srbijanskih vlasti tumaèi u BiH kao politièki?
Da. Ovog trenutka vlastima u Srbiji je najveæi problem suðenje generalu Perišiæu u Hagu. Pokušavaju da to malo stave pod kontrolu, da produže jer je on bio naèelnik štaba JNA i o mnogim stvarima zna, uèestvovao je u donošenju odluke u BiH. Naravno, znao je ono što se desilo u Srebrenici. To je jedna prièa. Ja mislim da æe ovo negativno uticati i na Srbiju i na njihovo dalje ukljuèivanje u Evropsku uniju i NATO iz prostog razloga jer oni ne predaju svoje ratne zloèince, Mladiæ je još uvek na slobodi, a u isto vreme vode raèuna šta se dešava u našem dvorištu. Time oni pokazuju, svesno ili nesvesno, da su ipak akteri ratova na prostoru bivše SFRJ. Sad je u toku proces protiv Karadžiæa i Perišiæa u kojem æe se potvrditi ono što se veæ zna. Karla del Ponte je u dogovoru sa Goranom Svilanoviæem odreðen deo dokumenata „saèuvala” da ne doðu pred sud. U tim dokumentima se govori o sastancima Ratnog saveta Predsedništva Jugoslavije u kojima se taèno govori koliko je Srbija ukljuèena u ratove.
*Kakvu poruku Srbija ovakvim postupkom šalje BiH? Da li se na ovaj naèin mobiliše graðanstvo BiH ka nacionalistièkim strankama?
Ovo æe još više razdvojiti, dovesti do jaèanja animoziteta izmeðu Federacije BiH, najviše Bošnjaka i Republike Srpske. Nije to vezano samo za Srbiju, nego i za RS jer poruke iz RS idu ka tome da je hapšenje Ganiæa pravda, da je na taj naèin izvršena pravda. Oni daju sebi za pravo da ocene da je Ganiæ odgovoran za zloèin koji se desio u Dobrovoljaèkoj ulici. Tu se stvorila jedna napetost, meðu ljudima je dosta straha, nema velikih reakcija. U petak je manja grupa protestvovala pred ambasadom Republike Srbije. Svima je ovdje dosta tih prepucavanja, netolerancije i mogu vam reæi da je danas veæa mržnja nego što je bila odmah poslije rata. Republika Srbija sada koristi svoje jaèe politièke i pravne adute, ima pravosuðe koje je iskusnije i povezanije sa meðunarodnim pravnim sistemom tako da su oni to iskoristili da još više zaoštre odnose. Iskreno, mislim da æe to narednih dana biti još gore, jer Ganiæ neæe u narednih mjesec dana biti izruèen niti jednoj strani niti æe ga pustiti.
*Suðenje Radovanu Karadžiæu se poklopilo sa hapšenjem Ejupa Ganiæa. Javnost u BiH, koliko se da isèitati iz medija, ne veruje da je to sluèajno.
Moglo bi se to vezati u sledeæem kontekstu. Tužilaštvo JNA je izvršilo analizu i procjenu i došlo do spoznaje odgovornosti odreðenih lica u predmetu Dobrovoljaèka ulica. Po ukidanju vojnog tužilaštva , predmet je prešao u nadležnost Tužilaštva Srbije. Srbija je èekala do 28. februara, 27. je potpisan sporazum izmeðu pravosuða BiH i Srbije o tome da se procesuiranje organizuje tamo gde se zloèin desio. Suprotno od toga oni angažuju èitavo pravosuðe prema državi koja je i tokom rata bila naklonjena Beogradu i nije objektivno pratila celu situaciju stradanja graðana BiH. Podsjetiæu, postoji zvanièni podatak da je u BiH tokom rata oko 100.000 ljudi poginulih; od toga 64.000 Bošnjaka, 33.000 Srba i 7 - 8.000 Hrvata. Ovim potezom vlasti u Srbiji hoæe da odvuku pažnju sa procesa koji se vodi protiv Radovana Karadžiæa jer taj proces nije vezan samo za njega. Ima puno detalja koje æe Karadžiæ vezati za to da je sva logistièka, materijalna i moralna podrška bosanskim Srbima ipak dolazila iz Beograda i da oni nikada ne bi mogli samostalno voditi rat u BiH. Naravno, bez pomoæi tehnièkim sredstvima oni ne bi mogli dobiti teritoriju koju danas imaju, ovih 49 odsto. Sigurno je da se ovo što se danas dešava sa Ejupom Ganiæem jedan politièki akt koji je, nažalost, prihvaæen uslovno od engleskog pravosuða. Onog momenta kada je Ganiæ zadržan iz Sarajeva su slane poruke da se cijeni britansko pravosuðe kao najpravednije i da se Ganiæu ne može desiti ono što mu se, eto, sad dešava. Naše uverenje da se do pravde mnogo bolje dolazi u Engleskoj nego recimo kod nas, oèigledno je bilo obmana.
* Upravo od Karadžiæa se može ovih dana èuti najgora propaganda koju je Srbija koristila za vreme rata na prostoru bivše SFRJ. Jedan od simbola opsade Sarajeva bila je i ostala prièa o masakru na pijaci Markale. U srbijanskoj propagandi taj je dogaðaj predstavljen kao bošnjaèka ujdurma, žrtvovanje svojih graðana zbog propagandnog efekta. Danas se u Srbiji taj dogaðaj predstavlja kao istina, kad neko od politièara i javnih liènosti brani ratne zloèince, obièno kaže „To je kao i u sluèaju Markale“, buduæi da se u javnosti to podrazumeva kao prevara. Šta je istina i kakve ste interpretacije u koju svrhu videli?
Sredstva javnog informisanja su pripremila, vodila i zakljuèila rat, znaèi propaganda je ta koja je dovela do rata. Pre Markala, govorimo o prvom napadu 5. februara 1994. godine, bila je tržnica Ferhadija 27. maja 1992. kada je ubijeno 17 ljudi koji su èekali u redu za hljeb, a vidite o tome se ništa ne govori. Kao ni o stradanju dece na Dobrinji i na nekoliko mesta u Sarajevu. Naravno, svelo se na Markale iz prostog razloga jer je tu bilo najviše žrtava. Meðutim, sud u Hagu je za Markale taèno procenio i uèinio odgovornim komandanta romanijsko sarajevskog korpusa koji je i dobio 40 godina za sve ono što se dešavalo u Sarajevu. Za drugi zloèin na Markalama, 28. avgusta 1995. godine, takoðe je utvrðeno da je granata došla sa položaja Vojske RS. Propaganda ide dotle da se javno i danas govori da smo sami sebe ubijali. S jedne strane to je logièno, iz prostog razloga što niko neæe da prizna svoje zloèine, pa ni pripadnici Armije BiH za odreðene zloèine u Sarajevu, u dolini Neretve o èemu je i Haški sud dao svoju ocenu.
* Šta danas, 15 godina nakon završetka rata, vidite kao najizraženiji vid propagande na obe strane?
Kroz nastupe Karadžiæa u Hagu vidi se da je ta propaganda još gora. Tokom rata informacije nisu bile dostupne ni jednoj ni drugoj ni treæoj strani, za vreme rata sredstva javnog informisanja u Evropi razlièito su bila naklonjena zaraæenim stranama, neko je bio naklonjen Vladi BiH a neko Vladi Srbije i RS. Meðutim, danas posle 15 godina jasno se zna šta se dešavalo. Naravno, i danas sve tri strane odbijaju da priznaju da su baš oni èinili bilo koje zloèine. Èinjenice govore sasvim suprotno. Propaganda je ogromna a upravo primer Karadžiæevih izjava na suðenju govori tome u prilog. Granièi se sa nemoralom kad Karadžiæ kaže da su Muslimani sami sebe ubijali, da su na prvim Markalama donesene lutke, da su tijela sa drugih mijesta donesena, da tog jutra nije bilo nikakve pijace pa samim tim ni gužve u gradu, itd. Èini mi se da je propaganda danas gora i koliko je meni poznato, nedovoljno naravno, to se prihvata u medijima u Srbiji kao èinjenièno stanje. Karadžiæ nije žrtvovan nego trijumfalno brani svoj narod. Jedna od njegovih izjava je bila prizemno smešna, da je JNA napadnuta u Sarajevu koje pripada Srbima. Za opštinu Stari grad na kojoj se nalazi Dobrovoljaèka ulica, on govori da je teritorija srpskog Sarajeva. Eto jedne od propagandnih akcija koje Karadžiæ koristi za Haški sud.
* Da li imate uopšte oseæaj da su se odnosi BiH i Srbije promenili u odnosu na devedesete, nakon ovakvih poteza vlasti?
I sa jedne i sa druge strane politièari imaju stalnu želju da postoji tenzija, jer u suprotnom, ne mogu ostvarivati svoje planove i ideje. Moje mišljenje je da se nije puno toga promenilo. Jeste da je došlo do promene jedne, druge vlasti. Meðutim, nedavno je Vojsilav Koštunica na televiziji bez ikakvog stida veoma nekorektno govorio da su za sve što se desilo u BiH, krivi Alija Izetbegoviæ i muslimani. Ponavljao je prièu da su muslimani hteli svoju državu a da su Srbija i Hrvatska bile dve poluge koje to nisu dozvoljavale. Dakle, ništa se posebno nije promenilo. Meðutim, izuzetno je pozitivno bilo što je predsednik Srbije došao i poklonio se žrtvama Srebrenice, ali to na primer Dodik nije nikada uradio. Nema puno novina u odnosima izmeðu BiH i Srbije u poslednjih 15 godina. Uostalom, znate da tri godine BiH nije imala ambasadora u Srbiji. Svi ponuðeni kandidati zvaniènom Beogradu nisu odgovarali, za svakog je bilo okaèeno zvono da su baš oni uèestvovali u zloèinima u BiH.
star
Dok sam pisao o Ugledu i èasti Emira Kusturice, uopšte mi nije bila namjera dizati naslovljenog iz njegovog fašistièkog pepela, kako su mnogi protumaèili takav tekst. To je bio tek jedan od naèina podrške neustrašivoj ekipi portala E-NOVINE, koji su pali u nemilost vlasti jer prièaju i šire istinu. Kusturica je tu bio samo jedan pijun, potrošna figura, uloga koju je on sam prihvatio tumaèiti kad se slizao sa svojim prijateljem Slobodanom Miloševiæem, koji danas ima na šta biti ponosan jer ga je slijede i ove aktuelne vlasti zemlje Srbije, ogrezle u kontinuiranoj gramzivosti za materijalnim i teritorijalnim.
Jutros èujem da mediji u Srbiji prenose vijest da su E-NOVINE još jednom na meti bizarnog dušebolnika koji ne može podnijeti istinu o vlastitom besmislu, pa je tako cijela vaseljena saznala kako je Emir Kusturica odušeboljen mojim navoðenjem slova i interpunkcijskih znakova koje su E-NOVINE prenijele sa portala PROTEST.ba.
Nakon što se veæ uneredio tužeæi E-NOVINE za jedan od tekstova koje je taj medij PRENIO, a u njemu se navode tvrdnje o Kusturicinoj povezanosti sa nekim likovima sa kojim se baš i nije preporuèljivo poznavati javno (proces je još u razvoju), preporoðenog Mokrogorca (Užice, Srbija), porijeklom sa Gorice (Sarajevo, Bosna i Hercegovina), dotakao je kontra-napad kakvom se jamaèno nije nadao. Nije oèekivao Emir Kusturica da æe tolika kolièina normalnih ili barem normalnijih od njega, krenuti u pojašnjavanje neinformisanom dijelu zainteresovane Planete ko je taj i šta je Kusturica Nemanja Emir. Meðu reèenima se naðoh i ja pa, u naletu emotivne inspiracije, a kad je Sarajevo u pitanju emocija mi nikad ne manjka, te kako je predmetni Kusturica “odavle”, ispostavio sam mu raèun za zasluge zaraðene tokom najtežih godina Sarajeva koje ja pamtim, a i stariji od mene kažu da ne pamte gore nego je bilo u tim godinama koje danas skraæeno zovemo Opsadom. Emir Kusturica ih ne pamti jer nije bio tu, a tamo gdje je bio nisu stizale informacije sa lica mjesta veæ su pakovane u za to odreðenim pak-centirma. Pored te njegove “uloge u Opsadi”, dodatno sam se sablaznio nad nemoralnošæu “svjetskog režiserskog imena” koje prosi gdje god bi mogla kanuti koja para, pa se doima zaljubljenim dok sjedi sa onima koji i danas tvrde da u Sarajevu nisu ubijani ljudi nego lutke.
Pomenuo sam tada postojanje nade o barem moguæem postojanju razuma kod Emira Kusturice koji bi mogao eskalirati u eventualnu normalnost, a koja bi kad tad probila njegov fašizmom metastazirani korteks. Ali jutros me još jednom demantovao sam on – Kusturica Emir. Razuvjerio me još jednim potezom koji razumnom èovjeku baš i nije objašnjiv. Opet tuži kurira, a na bojno polje ne smije. Ne znam, možda da se napušim, našmrèem, nabodem pa da se s njim izjednaèim kakvom vizijom koja bi objasnila kakav je to crni paralelni svemir u mozgu Emira Kusturice koji se i dalje ima obraza javljati, pa još tužbom nakon što mu je podvuèeno:
Ljubio si se sa Slobodanom (Miloševiæem), svršavao s Mirom (Markoviæ), grlio s Jovicom (Stanišiæem), a Dobrici (Æosiæu) i dan danas maziš muda golim rukama. I na sve to se po Višegradu nadomak Peruæca i Srebrenice safatavaš s Miloradom (Dodikom).
I jesi. U èemu je problem? Je l’ nešto od navedenog neistina? Jezik, priznajem, jeste malo sloodniji ili lascivniji nego je to uobièajeno ali u svijetu u kojem je “zaklati – nacionalni ponos”, “granatirati grad èetiri godine – dika”, a “snajperisanje živih meta – festival na koji se pozivaju pjesnici da opale koji metak”, pitanje onome koji je sve to podržavao: “O kakvom, bolan svom ugledu i èasti govoriš, p**** li ti materina èetnièka“, valjda je sasvim primjerena reakcija. Ali ne, Kusturicino raspadnuto onanisanje se nastavlja. I dalje on, koji je pogazio vlastiti obraz, dijeli lekcije i potražuje novce. Novcem se duša ponovo kupuje? Dajte mu dva kila, ne pitam za cijenu. Možda tada izaðe na sunce sve ono što mu se smežuralo u mraku proteklih dvadesetak godina. Pod uslovom, jasno, da veæ nije terminirano nekom novom gljivom.
Treba li posebno isticati pomakanje smisla kad reèeni Emir ne tuži restoran ni kuhara, nego dostavljaèa, zbog veèere sa više karija nego je oèekivao da æe mu zamirisati kad je naruèivao prije više od petnaest godina. Zašto, na kraju, nije u restoranu veèerao pa bi mogao kuhara i lièno proburaziti, a restoran izbušiti i zapaliti.
Zašto Emir Kusturica tuži prenosioca vijesti? Za neupuæene treba pojasniti kako su E-novine registrovane i djeluju iz Srbije, države javnoprihvaæenog jednoumlja koja ima èak i zakon kojim se onemoguæava novinarima da rade bez da im se cenzurišu tekstovi. U 21. vijeku. Tako se u državi roblje drži na lancu, a oni koji bi da lanac prekinu bivaju izloženi svim moguæim kalvarijama, koliko god one besmislene bile. Tu dolazi uloga “velikog režisera” u prvi plan. Poznata uzajamna ljubav sa državom mu omoguæava da radi šta hoæe, kad hoæe i kol’ko hoæe, dok god su žrtve oni koji se ne slažu sa državnim jednoumljem i ubiranjem haraèa. Ako se desi da se malo zakaèi i ovo režiserèe tim bolje, jer tad se svijetu ima ispostaviti “istina” o ugroženosti. A šta i ko je ugrožen? Ugroženim se nastoji predstaviti državni aparat koji sasvim otvoreno laže sve pa i sam sebe. Aparat koji pegla bijele košulje ublehaškog mirotvorstva sa naznakom na “iskreno izvinjenje” i “klanjanje žrtvama”, a zatim tim košuljama zastire kuæu Velikog Ratka, poznatog utemeljitelja Nove Srebrenièke topografije. Državni aparat koji, za razliku od normalnih državnih aparata ne ide ili vrlo rijetko ide u posjete prijestonici susjedne zemlje dok je redovan u “svom” dijelu iste te zemlje. Samo se èeka pogodno vrijeme pa da se sve ozvanièi.
Osvajanje je usporeno, ugrožen je osvajaè!
Da baš i nisu glupi pretendenti na teritorije koji zaista nikad nisu, niti su sada, a vala nikad i neæe biti njihove, pokazuju mudrim potezom uprezanja Emira Kusturice koji se, sa još prisutnim akcentom sarajevske mahale i svojim poznanstvima diljem svijeta ostvarenim pretežno na raèun svog sarajevskog akcenta, ima boriti za nastavak nikad dosanjanog sna o nadmoæi. Kusturica, veæ neko vrijeme i psihièki i fizièki slomljen vjetrovima slave i nadripatriotizma, njišti na svako povlaèenje SANU-uzdi i svaki put izlegne još jedno govance, po pravilu smrdljivije od prethodnog.
Ja, Nermin Èengiæ, potpisujem, podvlaèim i podebljavam svaku svoju rijeè koju sam napisao u tekstu “Ugled i èast Emira Kusturice“, odnosno “Jedna mala sarajevska analiza. Ugled i èast Emira K“. Sve je taèno onako kako jeste u stvarnosti izvan Kusturicinog potamnjelog svemira. Iza svega stojim punim imenom i prezimenom i pozivam Emira Nemanju Kusturicu da se meni lièno obrati za sva dalja pojašnjenja i eventualne tuž(iba)be, a Petra Lukoviæa i E-novine ostavi na miru:
Tuži, jade, mene, Nermina Èengiæa lièno, osobno i personalno? Tuži me i spremi dokaze da nisam upravu za bilo koji od navoda. Kolika “košarica sa jajima” ti treba za to? Frka je malo znam, valja se, nakon svih bljuvotina o Sarajevu pojavit na ovim ulicama? Smiješ li prošetat’ do Bašèaršije ili bar do Gorice? Mogu ja skoknut do “tvoje” Gorice, nije problem, to mi je deset minuta sad da krenem. Hajmo, jade, jednu na male, da ti koju kroz noge probacim. I da ne zaboravim: p**** li ti materina èetnièka!!!
citat:Tuži, jade, mene, Nermina Èengiæa lièno, osobno i personalno? Tuži me i spremi dokaze da nisam upravu za bilo koji od navoda. Kolika “košarica sa jajima” ti treba za to? Frka je malo znam, valja se, nakon svih bljuvotina o Sarajevu pojavit na ovim ulicama? Smiješ li prošetat’ do Bašèaršije ili bar do Gorice? Mogu ja skoknut do “tvoje” Gorice, nije problem, to mi je deset minuta sad da krenem. Hajmo, jade, jednu na male, da ti koju kroz noge probacim. I da ne zaboravim: P.i.è.k.a li ti materina èetnièka!!!
Kompromitirani profesori Pravnog fakulteta u Sarajevu, Bajro Goliæ i Zdravko Luèiæ, osumnjièeni za seksualno iskorištavanje studentica u Tuzli, doživotno æe biti odstranjeni iz nastavno-nauènog procesa! Odluku o faktièkom izbacivanju sa fakulteta ovog dvojca donio je danas Etièki komitet Univerziteta u Sarajevu...
Za vrijeme velikog odmora uèenici obje škole nalaze se u istom dvorištu. Dio njih komunicira sa vršnjacima iz druge škole, ali veæina uopšte ne želi. Jedan od uèenika je treæi razred srednje škole. Sa “drugom stranom” ne želi imati ništa. Tvrdi kako je sedam dana prije toga završio na sudu zbog toga što je, van škole, udario vršnjaka zbog nacionalnog vrijeðanja. Na kraju su ošteæeni ipak odluèili da neæe pokrenuti tužbu: "I sad mi više ne prilazi, nisu me tužili. A da su tužili..." Njegov prijatelj dodaje: "Bilo bi mu dva metra bez giometra. Ilovaèe."
Na prednjem zidu Srednje škole Uskoplje razlikuje se naknadno obojen dio. Uèenici ove škole kažu kako je prefarban uvredljivi grafit koji su im uputili uèenici Mješovite srednje škole Gornji Vakuf. Pisalo je – Ustaše.
Ove dvije škole funkcionišu po principu dviju pod jednim krovom veæ osam godina. Rukovodioci škola, direktor i ravnatelj, kažu kako je “saradnja dobra i nema problema nacionalnog predznaka”, ali se njihovi stavovi razlikuju kada je rijeè o moguænosti objedinjavanja škola. Josip Jurina, direktor Srednje škole Uskoplje, èiji uèenici nastavu pohaðaju po hrvatskom programu i na hrvatskom jeziku, kaže kako objedinjavanje ne bi donijelo “nièega prosperitetnog za školstvo u BiH”: "Koliko god mi tvrdili da iz škole treba izbaciti politiku, iako se slažem s tim, treba priznati i da se politika vodi i kroz školovanje. Najava novih stranaka o mijenjanju školskih odbora znaèi postavljanje njihovih ljudi na mjesta ravnatelja, što znaèi da se politika direktno miješa u struku, a škole æe voditi podobni ljudi."
Na pitanje zar nije i do sada bila takva praksa, direktor Jurina kaže: "Bilo je, neæu da kažem da nije."
Dva metra bez "giometra": Za vrijeme velikog odmora uèenici obje škole nalaze se u istom dvorištu. Dio njih komunicira sa vršnjacima iz druge škole, ali veæina uopšte ne želi. Jedan od uèenika je treæi razred srednje škole. Sa “drugom stranom” ne želi imati ništa. Tvrdi kako je sedam dana prije toga završio na sudu zbog toga što je, van škole, udario vršnjaka zbog nacionalnog vrijeðanja. Na kraju su ošteæeni ipak odluèili da neæe pokrenuti tužbu: "I sad mi više ne prilazi, nisu me tužili. A da su tužili..."
Njegov prijatelj dodaje: "Bilo bi mu dva metra bez giometra. Ilovaèe."
Djeca iz Srednje škole Uskoplje vrlo su odrješita u izražavanju vlastitih stavova. Jedna uèenica tvrdi kako slobodno može govoriti u ime svih kada kaže kako ne želi sjediti u školskoj klupi sa uèenicima iz druge škole. Nijedno od djece iz ove škole koje smo susreli taj dan nije imalo pozitivan stav o objedinjavanju.
"Nije samo ja, nego svi Hrvati, ne želimo iæi sa njima u školu. Razlikujemo se od davnina. Odmah bih se ispisala iz škole kada bi došlo do spajanja. Ko zna šta bi se dogodilo, možda bi se i škola zapalila", kaže jedna uèenica. Njene tvrdnje nailaze na odobravanje: "Oni imaju svoje, mi svoje, ne miješamo se. Da je škola na njihovoj strani grada, poviš fontane, ja nikada ne bih ni išla u nju."
Van škole, dio njih se druži sa Bošnjacima. Jedan uèenik kaže kako zajedno igraju fudbal u klubu, ali da je “velika razlika” izmeðu toga i zajednièkog pohaðanja nastave. Odgovore na sva pitanja koja ga muèe pronalazi sam: "Nema potrebe da idemo sa njima u školu. Na kojem bismo jeziku uèili? Postoji li univerzalni bosanski jezik? Ne. Po kom programu oni idu u školu? Po nikakvom. Kakva je ovo država, ima tri predsjednika i 150 ministara?! Jedan razvijeni Japan ima devet a BiH 150? Sve je nakaradno, pa bi i to spajanje bilo. Bilo bi možda i fizièkih obraèuna jer jednostavno se ne može sa njima. Oni izlaze u naše kafiæe, ali riskiraš život."
Ono što ovim uèenicima posebno smeta, kaže, jeste èinjenica da su u javnosti uvijek predstavljeni kao oni koji mrze i žele podjelu: "Ne mrzim ih, nemam razloga, nikoga ne mrzim, ali ne želim da idem sa njima u školu. Oni vrlo èesto govore kako žele sa nama, ja ne znam zašto, mislim ipak da oni žele Bosnu i Hercegovinu za sebe."
Neki od njih nisu tako oprezni u izjavama. Uèenica koja od poèetka razgovora sa dosta gnijeva govori o vršnjacima iz druge škole, izmeðu dva zalogaja užine dobacuje: "Žele zato što su ljige. Ali ja imam svoje a oni svoje. Ne želim da idem sa njima u školu nakon svega što su nam uradili u ratu."
A o tome kako oni vide odnos izmeðu profesora dviju škola, kaže: "Ovdje nema odnosa."
- I taèka, je li? - pitam.
- Nije taèka, nego toèka – ispravlja me jedan uèenik.
- Kako ti znaš po kom sam ja programu uèila – pokušavam se našaliti.
- Mogu samo da pretpostavim – odgovara.
Pokazuje se da su tvrdnje ove djece kako uèenici druge škole jesu za spajanje – taène. Veæina uèenika Mješovite srednje škole Gornji Vakuf s kojima smo razgovarali reæi æe kako im je “svejedno” ili kako nemaju ništa protiv objedinjavanja škola. Dio njih ima i drugaèije mišljenje – ne žele “u školu sa njima, Hrvatima”, ne žele ih viðati i ne žele se družiti sa njima ni izvan škole:
"Nismo za to, ljepše nam je ovako", kaže jedna uèenica. U svojim stavovima su ipak blaži od vršnjaka iz susjedne škole. Jedan profesor kasnije æe reæi da je to zbog toga što “bošnjaèka djeca nemaju strah od asimilacije”.
Èije zvono zvoni?: Stav svojih uèenika o objedinjavanju škola uglavnom dijele i direktori. Josip Jurina, direktor SŠ Uskoplje, napominje kako 88% budžetskih sredstava ide na izdvajanja za plate a samo èetiri posto za opremanje i obnovu škola. To je, napominje, veæi problem od odvojenih škola:
"Mi ovdje u Gornjem Vakufu imamo dvije škole koje funkcioniraju veæ osam godina. Tih osam godina ja i kolega imamo izuzetno dobru suradnju, a imamo i nekoliko zajednièkih prostora."
Problema nije bilo, napominje, i dodaje: "Mogu sa zadovoljstvom konstatirati da imamo zajednièko zvono i zajednièke odmore za uèenike. Dakle, u isto vrijeme zvoni zvono za hrvatsku i za bošnjaèku djecu."
Pravo na odvojeno školovanje brani èinjenicom da u Ustavu BiH postoje kategorije tri jezika:"Ne znam zašto bi nekome smetalo da svi imamo nastavu na svom jeziku, to je težnja tih naroda da svoju djecu školuju na svom jeziku i mislim da to nije segregacija. Ako uzmemo za primjer Švicarsku, vidjet æemo da ima tako strukturiran sistem obrazovanja da sva tri naroda imaju svoje škole sa nastavnim planom, a znamo koliko je Švicarska napredna zemlja."
Ukoliko bi se prisililo jedan narod da pristane na objedinjavanje škola, smatra, a pogotovo ako se radi o hrvatskom narodu, bila bi to diskriminacija:"Znate da je sad BiH upala u jednu politièku krizu zahvaljujuæi velikim dijelom majorizaciji Hrvata ili nedemokratskom pristupu formiranja vlasti, tako da se hrvatski narod kao najmalobrojniji osjeæa ugroženim kroz jedno dulje vrijeme... ukoliko bi došlo do prisilnog spajanja hrvatski narod se boji asimilacije i to bi na jedan naèin bila diskriminacija Hrvata u BiH."
Jezik je, kaže, osnovna odrednica svakog naroda, pa tako ne dolazi u obzir ni to da djeca odvojeno pohaðaju nastavu samo iz nacionalne grupe predmeta:"Taj jezik je i u fizici i u kemiji... ako jedan predavaè predaje na hrvatskom jeziku, nije to fizika na bosanskom jeziku, razumijete šta hoæu da kažem? Taèno je da se razumijem, ali se razumijemo i sa Makedoncima i sa Slovacima, èak i sa Rusima, ali književni jezik je nešto drugo. Ukoliko se djeca odgajaju na pravi naèin, postojanje ovakvih škola nije nikakva smetnja suživotu."
Njegov kolega, direktor Mješovite srednje škole Gornji Vakuf Vahid Šehiæ, za ujedinjenje je škola:
"Ako nema drugog rješenja mora ovako, ali ja sam za objedinjavanje škola po principu u Brèkom. Trenutno, mislim da je ipak u pitanju segregacija djece. Ovi ljudi 1.000 godina žive ovdje i školovani su zajedno. Ne razlikujemo se ni po èemu osim po vjeri, a jezik nam se drugaèije zove. Razumijemo se. Svako može ostati ono što jeste a da budemo zajedno."
Direktor Šehiæ upozorava na èinjenicu da nisu samo prava Bošnjaka i Hrvata u pitanju: "Nisu samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, veæ ima i èetvrti i peti i deseti, šta æemo sa pravima manjina?"
O tome za sada ne treba brinuti jer u ovim školama nema nijednog djeteta srpske nacionalnosti ili manjine. Nema ih, kažu profesori, u Gornjem Vakufu.
- A šta kad bi se kojim sluèajem pojavilo? - pitam.
- Pa ništa, moralo bi se prilagoditi.
Direktor Šehiæ kaže kako se nada da se djeca “barem pomalo druže”: "Možete èuti razlièita mišljenja. U ovoj mojoj školi uèenici su veæinom za zajednièko pohaðanje. Ne znam baš koliko, ali mislim da se barem pomalo druže."
........................
Šta znaèi kutarisati?
U filmu SHL-a “Dvije škole pod jednim krovom”, èiji su autori Zoran Æatiæ i Enes Zlatar, profesorica bosanskog jezika i književnosti Jasminka Drino-Kirliæ rekla je kako joj je rad u ovoj školi (predaje u Mješovitoj srednjoj školi Gornji Vakuf) najveæa mrlja u karijeri:
- I još uvijek mislim tako – kaže za Žurnal te dodaje - I grozno mi je što mi svi, kolektivno, kao društvo uèestvujemo u ovome što se radi ovoj djeci.
Svake dvije ili tri godine, prisjeæa se, pokreæe se pitanje u vezi sa radom ovih škola.
- Nije rješenje sada donijeti dekret i zabraniti, ukinuti, ne može sad nakon 15 godina. Treba vidjeti šta je pogubno u ovom sistemu školovanja, kako se sad boriti s tim, šta je to što tjera mlade da se boje drugaèijeg, treba biti jako oprezan. Ne možeš jednostavno ukinuti segregaciju. Ovo je postalo dio naslijeða.
Prema podacima Omladinskog centra u Gornjem Vakufu koji vodi, veæina djece ne želi slušati predavanja profesora druge nacije. Njena kolegica iz iste škole Halima Crnica takoðer je za spajanje škola.
- Svim srcem sam za zajednièku školu. Spremni smo za to, odavno. Ovo nije rješenje, produbljuje se jaz, djecu ispoèetka uèimo da ne možemo zajedno, što nije taèno. Malo djeca, a malo i roditelji, iskorištavaju se u politièke svrhe. Djecu nikada nisam dijelila. Primorana sam da radim ovdje a iskreno bih voljela da je drugaèije.
Djeca se, kaže, ipak druže.
- Nije istina da se ne druže, ali nije ni da se pretjerano druže. Druže se djeca roditelja koji su spremni na to.
U zbornici SŠ Uskoplje na donjem spratu znaèajno drugaèija atmosfera. Dio profesora nakon pitanja za komentar za Žurnal ustaje i izlazi. Mlada profesorica kaže:
- Neka, hvala lijepo, prošli put sam dobila ukor, neæu opet – odlazi iz prostorije.
Profesor povijesti Ratko Kolovrat objašnjava da je to zbog toga što ih mediji uglavnom predstavljaju na negativan naèin.
- Do sada smo imali intervjue i bilo je pogrešno protumaèeno, tendenciozno... svaka druga rijeè je izokrenuta i drugaèije prikazana, zlonamjerno smo prikazivani kao rasisti. A nismo to. Radi se o tome da ovdje imate slobodu upisa i neka svako upiše svoje dijete u školu na jeziku na kojem želi da ono uèi i govori. Ako želi da dijete pohaða školu na hrvatskom, bosanskom ili bošnjaèkom, kako god želite, ima moguænost izbora.
Profesor Kolovrat ne smatra da je postojanje ovih škola segregacija.
- Šta je segregacija? Ovo je slobodan izbor, niko nikoga ne tjera i ne razdvaja, svako može birati. Ako neko ovo zove segregacijom, pitam šta je Sarajevo? Nema nijedne hrvatske škole, eto to je segregacija prema hrvatskom narodu. Ima Katolièki centar koji je privatna škola. A školu na hrvatskom nema ni Travnik, ni Tuzla, ta demokratska Tuzla.
Sreæom, kaže Kolovrat, u Uskoplju je stanje drugaèije.
- Ovdje ima državna škola, a ako ne bude bilo državne, imat æemo privatnu.
Njegova kolegica Lucija Milišiæ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, slaže se sa navedenim.
- Objedinjavanje dviju škola zagovara federalni ministar èije je ministarstvo ukinuo Ustavni sud. Apsurdno. I sad toj ukinutoj instituciji kantonalna ministarstva treba da polažu raèune. Sve je to uticaj nove vlasti, SDP-a koji se samo prodaje da je graðanska stranka.
Profesorica Milišiæ navodi kako je pravo svakog djeteta da pohaða školu na vlastitom jeziku jer, u ovom sluèaju, na stavu na bosanskom jeziku ne bi razumjeli: "Iako ja ne znam šta je bosanski. Ali, navest æu samo jedan primjer. Na Sveuèilištu u Sarajevu na prijemnom ispitu bio je zadatak: Kutariši ovu jednaèinu. Naša djeca stvarno ne znaju šta znaèi kutarisati, a vi smatrate da bi mogla slušati neki predmet na zajednièkom jeziku?"
Nije pomogla ni konstatacija da se rijeè kutarisati ne koristi ni u bosanskom književnom jeziku.
Zabranjene stepenice
Kruške, jabuke, izdajnici i neprijatelji: Da ipak ne razmišljaju svi na isti naèin pokazuje i èinjenica da 91 uèenik iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja putuje u Bugojno u mješovite škole. Dio njih radi to zbog toga što škola koje žele nema u njihovom gradu, ali dio, tvrde naši sagovornici, zbog toga što ne žele pohaðati podijeljene škole. Za to vrijeme u Gornjem Vakufu/Uskoplju intenzivno se radi na održavanju postojeæeg stanja. Bivša ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona Greta Kuna, javnosti poznata i po veæ antologijskoj izjavi o miješanju krušaka i jabuka, tj. djece Bošnjaka i Hrvata, prema tvrdnjama naših sagovornika na sastanku Vijeæa roditelja SŠ Uskoplje prije nekoliko sedmica roditeljima je rekla: "Neprijatelji iz njihovih i izdajnici iz naših redova spremaju nam strašnu stvar – ujedinjenje škola."
No, ovakve izjave, kao i tvrdnje o zabranama i kaznama nikada se u ovim školama ne izrièu javno. Neki od naših sagovornika reæi æe kako se zabrane i kazne podrazumijevaju dok profesori i nastavnici, veæinom, tvrde da ih – nema, da je rijeè o izmišljenim i zlonamjernim prièama.
Takva je i prièa o “zabranjenim stepenicama”. Sa gornjeg sprata zgrade, koji koristi Mješovita škola Gornji Vakuf vode dvoje stepenice, ali uèenici smiju koristiti samo jedne, uže i neuslovnije, jer iz SŠ Uskoplje “ne vole da im se prolazi tim stepenicama”.
Uèenici na velikom odmoru potvrdili su kako su sami prijavili roditeljima i nastavnicima da oni, Bošnjaci, koriste zabranjene stepenice: "Oni su poèeli tuda izlaziti, iako su se profesori i roditelji dogovorili i to zabranili. Mi smo se žalili da oni tuda prolaze, i sad ne smiju. Samo profesorica Jasminka (Drino-Kirliæ, op. aut.) tuda prolazi."
Postoje dva ulaza u školsku zgradu. Iako veæina koristi termine službeni i glavni, ili sporedni ulaz, posjetiocu do kraja dana postaje jasno da su ti eufemizmi rezultat dogovora ali i zabrana. U prvom dijelu dvorišta ulaz je za hrvatsku, a u sredini za bošnjaèku djecu. Miješanja nema, izuzev u jednom sluèaju – djevojèicu sa posebnim potrebama koja pohaða školu po bosanskom programu roditelji svakodnevno nose uz “hrvatske” stepenice i unose na “hrvatski” ulaz. Uèenici Hrvati èesto im pomažu u tome i nikada je, kažu, nisu uvrijedili na nacionalnoj osnovi.
* Tekst je preuzet sa prijateljskog Žurnala
____________________________________________
Nešto mu tog dana nije bilo dobro. Nego ti Rasema zovi taxi da me do hitne odvede, probi mi prsa nešto. Hitna je došla za petnestak minuta. Rasema je samo zgrabila tašnu i iz kredenca uzela pare. Mislila je trebat æe da nešto da sestrama i doktrorima, da ga bolje pripaze. Bolnica Koševo je za 15 minuta. Unijeli su Jozu, a njoj rekli da sjedne i èeka. Prošlo je možda i dva, ili tri ili èetiri sata. Osjeæaj vremena za Rasemu više nije radio. Ulazili su, izlazili i onda je došao neki mlad doktor i poèeo nešto prièat, a ona se sjetila da ima pare i rukom krenula u tašnu, da ga malo pripazi, pomislila je. On joj je samo stavio svoju na njenu ruku i dalje prièao
__________________________________
Zgrada je imala šest stanova.To su one stare austro-ugarske kuæe u Kralja Tvrtka. Od starih stanara osto je samo Jozo i žena mu Rasema. Prošle godine odselila je stara Hadžiæka. Prodala stan i otišla da živi kod kæerke na Koševsko brdo. Prije nje, na nekoliko mjeseci odselio je i Ðuro Nikolinoviæ. Kažu da je prodo stan za budzašto i otišao kod sina. Jedni tvrde u Beograd, a drugi opet kažu u Australiju, jer misle da mu se sin tamo preselio odmah poslije rata. Ostala tri stana, stari su stanari napustili odmah na poèetku rata, ili malo kasnije. Niko se od tih nije poslije pojavio. Prièaju da su i oni prodali stanove, a gdje sad zive, niko i ne zna, a nikog i nije ni briga.
Od novih, Jozo nije znao nikoga. Ona dva stana u prizemlju su, izgleda, mijenjali vlasnike svakih šest6 mjeseci, ili su ih gazde izdavali, pa su tu na vrata uvijek ulazili, ili izlazili novi ljudi. Stan preko puta njegovog je kupio neki Idriz. Tu je živio on i žena mu. Eto tu žive, vrata do vrata, veæ pet godina, a osim kad moraju reæi jedan drugom dobar dan, ni jedne rijeèi više nisu progovorili. Mutan je taj Idriz, znao je reæ ženi Jozo. Prije nekoliko mjeseci, kad se dobro napio i lupao po vlastitom stanu, psovo je sve Srbe i Hrvate, iz sveg glasa, sve one što sad žive u Sarajevu, tako se dero, i reko da ih sve treba protjerat u Srbiju i Hrvatsku, okle su i došli i da im jebe mater i da im jebe sve što vole. Sutra je sagnute glave i trijezan proletio pored Joze niz stepenice.
A Jozo je volio Želju. Volio je Jozo jos mnoge stvari i svoju porodicu, ali je Želju pravo volio. Svi u kuæi su navijali za Želju. I Rasema je navijala za Želju, mada nikad nije bila ni na jednoj utakmici. Znao je Jozo u ona lijepa vremena sinove za ruku pa ranije, da zauzmu bolja mjesta, na Grbavicu. Doživljaj je to bio. Željo, Željo, Željo, navijali su Goran i Darko, dva Jozina sina. Ima Jozo i kæerku, Dijanu. I ona je navijala za Želju.
Tako se živjelo do rata. Ni velikih padova, ni dobitka na Lotu, znao je reæ Jozo. I bilo je dobro. Djeca završila škole, on otišo u penziju, djeca se poženila i poudala, došli unuci, sve buduæi željovci.
I onda je puklo. Rat. Jozo kaže da se iz rata sjeæa samo dvije stvari: loše stvari i da su ostali svi živi - fala Bogu. Prvi je za Ameriku otišo Goran sa familijom. Upali su u program mješanih brakova. Detroit. Prije toga su svi sjeli da se dogovore. Reko je Jozo tad: Dabome da æeš iæi. Zbog djece. Ne znaš ti kako stanje dugo poslije rata bude. Poslije je otišao i Darko, a nakon dvije godine poslije rata i Dijana. Svi u Detroit, ili tu negdje blizu. Dogovor je bio, kad se oni smjeste, da on i mati prodaju stan i za njima. Takav je bio dogovor, a evo i 12 godina poslije Jozo i žena mu jos u Sarajevu. Zovu djeca, doðu skoro svake godine i to bude Jozi najljepših dvadesetak dana u godini. Onda svi odu i zovu, a on èeka do godine. Prošeta do mjesne zajednice, do pijace. Ode i do Èaršije, pješke, pa se vrati tranvajom. A i doðe neko, doduše sve rjeðe i rjeðe. Ono malo prave raje pomrlo, ili odselilo. Eto do Èaršije nisam sreo nikog poznatog, znao je reæ Jozo Rasemi kad bi se vratio. Rano se legne i rano ustane, tako dan izgleda kraæi. Izmeðu toga radi TV kojeg niko ne gasi. Radi za sebe. Ugase ga tek kad krenu spavat. Ruèa se rano i malo prilegne. Nešto mu tog dana nije bilo dobro. Nego ti Rasema zovi taxi da me do hitne odvede, probi mi prsa nešto. Hitna je došla za petnestak minuta. Rasema je samo zgrabila tašnu i iz kredenca uzela pare. Mislila je trebat æe da nešto da sestrama i doktrorima, da ga bolje pripaze. Bolnica Koševo je za 15 minuta. Unijeli su Jozu, a njoj rekli da sjedne i èeka. Prošlo je možda i dva, ili tri ili èetiri sata. Osjeæaj vremena za Rasemu više nije radio. Ulazili su, izlazili i onda je došao neki mlad doktor i poèeo nešto prièat, a ona se sjetila da ima pare i rukom krenula u tašnu, da ga malo pripazi, pomislila je. On joj je samo stavio svoju na njenu ruku i dalje prièao. Onda su je pitali hoæe li da joj zovu taxi da ide kuæi. Neæe, ne treba, èekat æe ona ovde Jozu, koliko treba. Pitali su je koga da zovu da doðe po nju. Djecu mi zovite da doðu i veæ je pao mrak kad je krenula dole iz bolnice, a nije znala ni gdje æe, ni gdje je. Taèno na onoj okuci, gdje cesta od bolnice Koševo savija na lijevu stranu, ispred nebodera, stajala je Rasema sama nakon 50 godina, kako je bila sa Jozom.
Ne vozi tu autobus brzo, tek poslije kleo se šofer, da je žena ko list pala pred njega i da nije mogo zakoèiti, mada je odmah pritisno na koènicu. Neko je vrisno, neko zvao hitnu i policiju.
Mešu su znali svi zaposleni u bolnici Koševo. Zvali su ga, ali kad on nije bio tu, Meša Mejt. Meša je u mrtvaènici radio veæ 20 godina i kažu da veæeg zajebanta bolnica dugo nije imala. Što je Mejt mogo napraviti zajebanciju, malo je ko mogo, prièale su èak i babice sa Jezera. Sjedio je to veèe Meša, sa svojom rajom, u domu vatrogasaca na Vratniku i prièo. Ljudi neæete mi vjerovati šta je danas bilo. Umrije èojk i dovezoše ga kod mene. Tri sata poslije dovedoše mu i ženu. Udario je autobus dok se vraæala kuæi. Kažu zovi, Meša, rodbinu, a rodbine nigdje. Smjestio sam ih na kolica jedno do drugog. Skupilo mi se pravo, mada sam ja tu svašta vidio. Otišo sam poslije gore u upravu i kad sam se vratio da vidite ljudi èuda. Njih dvoje se drže za ruke. Uzdahnu duboko Meša, zapali novu cigaru i otpi dug cug pive. Svi su gledali i šutili. Popio je još jednu to veèe Meša i otišo kuæi, a raja razradila prièu. Kažu to im je sigurno on spojio ruke. Ko æe drugi. Tako je i ostalo za kasnije da se prièa, a Meša se, kažu, poslije promijenio, kažu presto i boga sovat.
Dugo je to veèe zvonio stari crni telefon, smješten u hodniku malog stana u Kralja Tvrtka, na kom je pisalo Vlasništvo PTT Jugoslavije. Niko slušalicu nije dizao. Prvo je zvao Darko, pa Goran, pa Dijana. Gdje su mogli otiæ, a da ne kažu. U Raj, u Raj su otišli Jozo i Rasema, a da nikom nisu rekli.
Re: e-novine
“, valjda je sasvim primjerena reakcija. Ali ne, Kusturicino raspadnuto onanisanje se nastavlja. I dalje on, koji je pogazio vlastiti obraz, dijeli lekcije i potražuje novce. Novcem se duša ponovo kupuje? Dajte mu dva kila, ne pitam za cijenu. Možda tada izaðe na sunce sve ono što mu se smežuralo u mraku proteklih dvadesetak godina. Pod uslovom, jasno, da veæ nije terminirano nekom novom gljivom.
