citat:

---

flor wrote:


Neki dan gledam jednu, pouzdano, emocionalno inteligentnu osobu kako se dernja sa balkona(spol nebitan).

Ispod balkona, na travi, jedan dječak fizički napada drugog, vršnjaka. Ovaj što se brani je dijete od emocionalno inteligentnog glasa na balkonu, koji viče "ne udaraj ga, ako ti siđem ubiću te", a na to će dijete: "pa on je mene udario prvi bez razloga, ja se samo branim"...

Kaže emocionalni glas s balkona: "on je tebe udario malo, a ti njega kol'ko imaš snage".

Da ironija bude veća, glas se nije čuo kad je njegov pulen napadao...

heh

---

citat:

---

MelMel wrote:

I velis tukla se dva djecaka. Raco, evo ti odgovora.

---

citat:

---

MelMel wrote:


Pa znas da Raco ne zavrsi sto zapocne.

---

citat:

---

MelMel wrote:

Pa lutkicama se mogu kose cupati, pa onda priljepiti neka perikica kad skontas da si usro situaciju, i tako se na graskama uci a ne na tudjoj kozi.

---

citat:

---

MelMel wrote:


Frustracija je frustracija, ako je vec ima bolje da se iskali na predmetu nego na ljudskom bicu.

PS. Moja svaka lutka ima i noge i ruke i kosu. Sva ostala djeca u komsiluku su imali modrice.

---

citat:

---

MelMel wrote:


Frustracija je frustracija, ako je vec ima bolje da se iskali na predmetu nego na ljudskom bicu.

PS. Moja svaka lutka ima i noge i ruke i kosu. Sva ostala djeca u komsiluku su imali modrice.

---

citat:

---

MelMel wrote:


Heboga ti i tvoje umobolno razmisljanje.

Nisu njihove modrice od mene, nego sto su se izmedju sebe tukli, dok sam se ja zanimala drugim stvarima.

E hajde sad opsuj koju. Samo da ti kazem imam i sestru, pa de malo nagovori se svasta i meni i sestri i mami da ti bude lakse jer volis multikulturisati i bez multikultivatora , a onda vikendom idi na pecanje da malo smirujes izfrustrirane zivce. Nisam ti ja kriva sto te rat sjebo, na pogresno drvo lajes.

---

Iako se može smatrati da nema razlike u stepenu inteligencije (razumije se kad se uzimaju u obzir procesi izvedeni na osnovu velikog broja ispitivanja) između muškaraca i žena, pokazalo se ispitivanjima vršenim u inostranstvu i kod nas da između muškaraca i žena postoje razlike u vrsti inteligencije. Inteligencija, kao što smo spomenuli, predstavlja složenu sposobnost koja zavisi od više faktora. U nekim slučajevima je više razvijen jedan od tih faktora, u drugim slučajevima drugi od ovih faktora. Pokazalo se da je kod djevojčica razvijeniji V -faktor( sposobnost korišćenja riječi) i M-faktor ( sposobnost mehaničkog pamćenja), a kod dječaka N-faktor ( sposobnost obavljanja jednostavnih matematičkih operacija) i R - faktor ( sposobnost nalaženja opštih principa). O tome koji je uzrok razlika postoje dva objašnjenja. Prema jednom, uzroci su biološki, genetski. Kao što između muškaraca i žena postoje razlike u anatomskoj strukturi i hormonalnom sastavu, smatra se da postoje i prirodne razlike u vrstama intelekualnih sposobnosti.
Drugo objašnjenje sastoji se u tome što se razlike u većoj razvijenosti pojedinih intelektualnih sposobnosti svode na razlike u uslovima u kojima se razvijaju muška i ženska djeca. Uzrok razlike u vrsti inteligencije bio bi, prije svega,u tome što se kod dječaka podstiču određene akivnosti i interesovanja, a kod djevojčica ne podstiču, i obratno ( Psihologija ličnosti - Nikola Rot).

Empatija i vezivanje

(preuzeto iz "Rage, Shame and the Death of Love", W.Clocke)



Empatija se često brka sa simpatijom. Simpatija je stanje “sinkroniziranosti” s drugom osobom s kojom stvara emocionalnu vezu. Prema Websterovom rječniku definicija simpatije je sljedeća:
Sklad ili slaganje u osjećajima između osoba ili od strane jedne osobe prema drugoj, sklad osjećanja u osoba sličnog ukusa, mišljenja ili srodnog raspoloženja, sposobnost međusobnog dijeljenja čuvstava, pogotovo u tuzi ili problemima, suosjećanje i samilost. Za razliku od simpatije koja se temelji na osjećajima, empatija uključuje intelektualno rezoniranje i definira se kao sposobnost razumijevanja tuđeg iskustva koje može, ali i ne mora uključivati osjećaje. Robert Katz ovako definira empatiju: “projekcija vlastite osobnosti na osobnost drugoga kako bi ga bolje razumio.”
Theodore Reik definira empatiju procesom u četiri koraka:

1. Poistovjećivanje, iskustvo našeg projiciranja na osobnost drugoga.
2. Utjelovljenje, odnosno preuzimanje tuđeg iskustva na sebe.
3. Odražavanje, primanje osjećaja iz iskustva kroz “indirektnu spoznaju” koja može dovesti do novih uvida.
4. Nevezanost, odnosno povlačenje od druge osobe u cilju postizanja “razboritosti i pomnog promatranja” kroz objektivnije gledište.

Heinz Kohut opisuje empatiju kao sposobnost da se stavimo u tuđi um, što on definira kao «posredna introspekcija». Veza između majke i dojenčeta iziskuje suosjećanje, empatiju, simpatiju i jaku i zdravu ljubav. Dojenče doživljava «izvornu empatiju» s majkom, jedinstvo ili stapanje, osjeća da s majkom dijeli isti emocionalni prostor. Ovakva privrženost ili empatijska vezanost ključna je u stvaranju osobnosti i definira bazičnu strukturu ličnosti koja je potrebna za razvoj i održavanje važnih odnosa kroz život. Empatija može imati dvije namjere. Prva je čežnja da druga osoba shvati naše osjećaje, a druga, da mi shvatimo njene. Kao što je utvrđeno, bijes predstavlja neku vrstu potrage za empatijom ili simbolični napor da se u drugom stvori ista takva bol ili potraga za empatijom, ali samo u jednom smjeru. Izražavanje bijesa oslobađa pounutreni sram, ali to nije istinska empatijska, nego bolna povezanost. Kad osoba koja izražava bijes shvati da je to pokušaj stvaranja empatijske veze, osjećat će se manje posramljena i ne u takvoj obrani kad jasnije uvidi izvor svog bijesa.
Dijete koje ima iskustvo empatije poistovjećuje se s takvim kontaktima i nastavlja iste takve obrasce ponašanja s njoj značajnim osobama u odrasloj dobi.
Ipak, ako roditelji osobe nisu pokazali empatijsku vezanost, a umjesto nje stvarali bijesnu povezanost, ona će žudjeti za empatijskom povezanošću, ali će joj nedostajati sposobnosti za njeno ostvarenje. Ovaj koncept možda pojašnjava zašto se parovi opiru metodama za oslobađanje bijesa u svojim odnosima. Ne svađaju se jer uživaju u tome, nego zato što im je to jedini način za ostvarenje snažne povezanosti. Propusti empatijskog ponašanja u djetinjstvu ne isključuju u potpunosti mogućnost uspostave empatijskog odnosa u odrasloj dobi. Odrasli koji postanu svjesni sebe i razumiju empatiju mogu naučiti kako uspostaviti empatijsku povezanost. Taj zadatak iziskuje neku vrstu podrške stručnog terapeuta zbog zakučaste prirode i duboke osjetljivosti rana srama. Doduše, snaga osobne povezanosti često je krhka. Mali empatijski prekid odnosa nastojat će potpuno prekinuti povezanost jer pojednici skloni sramu imaju velikih problema zadržati povezanost tijekom tih malih prekida. Pojedinci skloni sramu čeznu za ljubavlju, ali njihova nastojanja ih naprosto potpiruju, budući da ulijeću u bijes i nekontrolirano prekidaju povezanost. Taj bijes izvire iz dječjih rana i leži duboko ispod površine uzrokujući bol i tjeskobu gomilajući se sve dok ne provali van ili ne uništi povezanost s drugim. Kako bi djeca shvatila značenje svojih osjećaja i potreba, roditelji im to moraju verbalizirati. Roditeljska empatija, komunikacija i ponašanje grade dječje sposobnosti za izražavanje potreba, želja, strahova i tjeskoba, kao i mehanizme utjehe i zadovoljavanja potreba. Taj empatijski proces utjehe djeci omogućuje izražavanje svojih potreba i stvaranje zdravih granica kad odrastu. Sposobnost stvaranja granica i strukture identiteta sukladna je kvaliteti i kvantiteti međudjelovanja s roditeljima i drugim djeci značajnim odraslima. Ako dijete doživi neprestano odbijanje nakon što je roditeljima izrazilo potrebu ili želju za nečim, ti poticaji postaju »poveznice» s bolom srama ili bijesa. Ti empatijski prekidi koji proizlaze iz odbijenih potreba i želja prerastaju u idealizirana uvjerenja kako bi nama značajni odrasli «trebali» znati naše potrebe i želje kao neka vrsta obrane od straha i odbijanja.

eee odlicno mogli bi bas malo pricati o nasim licnim granicama! Kakvi smo kao osobe, koliko dozvolimo da nam se priblize druge osobe? Da li su nam granice krute/rigidne ili mozda u opste nemamo granice?

Recimo ja mogu dozvoliti da mi drage osobe predju onih pola metra koju drzim kao licnu granicu, odnosno distancu sa drugima, sa njima nema nikakve distance. ponekad i ta granica bude i fleksibilna, zavisno kako se osjecam tokom razgovora ili u drustvu. ne volim osobe koje pokusavaju neverbalno da predju granicu, kao tapsanje, skidanje nevidljivih mrvica i koncica To me definitivno izludjuje!
a u zivotu znam koliko mogu, znam sta hocu i trudim se da ne ugrozavam tudje prostore