citat:

---

primus inter pares wrote:
euuu slazete se,ovde meni nesta smrdi,,,
bas sa svim??nema ni mjesta,medjusobnim razlikama?polemici?
naĆi,melo naj***** si ko žuti,ujedinili su se moderateri

---

citat:

---

yugi wrote:


Ima razlike kako da nema.On nije musliman

---

Sve cu vam ovo obrisat samo da pitam tatu i mamu

Holandska princeza u središtu skandala: Mabel održavala vezu sa Šaćirbegovićem radi špijunaže?

Vezu s Šaćirbegovićem Mabel je održavala na zahtjev BVD-a, tvrdi bivši agent Frits Hoekstra

Holandska princeza Mabel bila je agent obavještajne službe, piše u svojim memoarima Frits Hoekstra, bivši agent BVD-a.

Mabel je bila aktivna tokom devedesetih, za vrijeme pregovora za potpisivanje Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u BiH. Tada je bila u vezi s tadašnjih bh. ministrom vanjskih poslova Muhamedom Šaćirbegovićem, s kojim je kontakt uspostavljala na zahtjev BVD-a.

Prema pisanju bivšeg špijuna, ona je donosila informacije iz prve ruke o pregovorima u Bosni, koje su bile od velike vrijednosti obavještajnim službama.

Hoekstra tvrdi da je Mabel bila vrbovana da radi na tajnim zadacima, još kada je bila student. Razne operacije vodile su je na mnoga mjesta, između ostalog, stažirala je u UN-u.

Hoekstra također tvrdi da je princeza Mabel po nalogu holandske obavještajne službe zavela Šaćirbegovića i tako direktno preko njega imala sve informacije, tačnije planove Sarajeva u pregovorima koji su se vodili oko Dejtonskog sporazuma.

Njena obavještenja su bila neprocjenjiva i umnogom su formirala okvire Dejtonskog sporazuma koji su nam danas sve tješnji i nepodnošljiviji.

Da je Mabel dobro kotirala u obavještajnoj zajednici Holandije, govori i primjer kada se tražila saglasnost AIVD-aoko njene udaje za kraljičinog sina, čime je postala članica dvora i dobila titulu princeze.

a sacirbeja bilo tesko zavest u pm

citat:

---

statebriga wrote:
a sacirbeja bilo tesko zavest u pm

---

98 godina od terorističkoč čina koji je promijenio svijet


Gavrilo Princip, heroj ili terorista?


Sve različitiji pogledi na sarajevski atentat i historijskih činjenica u BiH i regiji. Kako istina isplivava Gavrilo Princip postaje terorista.

Pucnji u Sarajevu 1914. godine odjeknuli su u cijelom svijetu. Gavrilo Princip bio je pripadnik „Mlade Bosne“, organizacije pod uticajem tajnog srbijanskog udruženja „Ujedinjenje ili smrt“, poznatog i kao „Crna ruka“.

Austrougarska je za ubistvo prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge vojvotkinje Sophie optužila Srbiju. Uslijedio je jedan od najsmrtonosnijih sukoba u historiji, a koji je prethodio Drugom Svijetskom Ratu.

Pojedini historičari tvrde da „Crna ruka“ nije bila direktno vezana za srbijansku vladu, ali da su je vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Šef ove organizacije bio je uticajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su obični atentatori dobili upute i oružje. Različita su mišljenja o karakteru „Crne ruke“ koja je, prema ocjeni stručnjaka, znatno ispoljavala terorističko djelovanje.

Šta se podrazumijevalo pod tadašnjim jugoslovenstvom?

„Prema elementima nasilja koje je ispoljavala, može se slobodno reći da je 'Crna ruka' bila teroristička organizacija. Ona je, također, bila i srpska nacionalistička organizacija. To je bilo vrijeme tzv. srpsko-hrvatskog jedinstva, odnosno jugoslovenstva, pa je 'Crna ruka' imala i neke jugoslovenske pretenzije.

No, to je jugoslovenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva“. kaže tim profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu.


Prof. Dr. Edin Radušić: „Prema elementima nasilja koje je ispoljavala, može se reći da je 'Crna ruka' bila teroristička organizacija"

Historičari ocjenjuju da sarajevski atentat nije odražavao tadašnju volju naroda u BiH, kako se to isticalo u vrijeme srpske dominacije na ovim prostorima.

Iznoseći zanimljive podatke o raspoloženju građana prema Austrougarskoj, Vladimir Dedijer u svojoj knjizi „Sarajevo 1914“ navodi da se jedan od atentatora Nedeljko Čabrinović posvađao sa sopstvenim ocem koji je uoči atentata na kući istakao i austrougarsku zastavu.

Narodi u BiH 1914. godine nisu bili za nasilne promjene

Najveći broj ljudi u BiH u to vrijeme nije bio za nasilne promjene. „Ni dominantna grupa ljudi koja je tada vodila srpsku nacionalnu politiku nije bila za agresivan način rješenja tog pitanja. Mnogi Srbi proizilazili su iz jednog građanskog miljea. Znatan broj Srba tada se bavio i trgovinom, a trgovački elementi ne vole nagle prevrate“, kaže dr. Radušić.


No, pojedini srpski krugovi, kao najveću sramotu svojih ideala, Gavrila Principa svrstavaju u red najvećih nacionalnih heroja, poredeći ga i sa Milošom Obilićem.


„Atentat nije bio u interesu BiH nego 'Velike Srbije'“, kaže mladi Sarajlija. „Ne volim ljude koji uzrokuju nesreću i ne mogu zamisliti da neko iz dobrih namjera može ubiti trudnu ženu“, ističe građanka Sarajeva.

Posjeta Franza Ferdinanda glavnom gradu BiH planirana je za 28. juni, dan koji se u kalendaru srpskog nacionalizma obilježava kao „Vidovdan“, odnosno godišnjica Kosovske bitke. Atentat je izvršen kod Latinske ćuprije. U bivšoj Jugoslaviji most je bio nazvan po atentatoru Gavrilu Principu, da bi mu nakon osmamostaljenja BiH ponovo bio vraćen prvobitni naziv.


Helem... naravocenije: "Bolje da je materi svojoj - Veikoj Srbiji opalio metak u (zna se dje) nego u Ferdinanda"

da nije ovih srpskih provokatora i inicijatora svjetskih ratova i stradanja sirih narodnih masa, sve zemlje u regionu danas bi bile uzor prosperiteta i suzivota, ako ne pod turskim onda pod austrijskim patronatom, u oba slucaja bio bi rahatluk umjesto danasnjeg jada cemera i tuge...

Ma ja, ne bi WWII rata ni bilo  

Kad nema Srba, Hrvata i Bosnjaka... dobri su i Pederi


Rat i kada se završi, on godinama nije gotov, nego se nastavlja kroz živote svih onih koje je slomio ili tek protresao, otpuhao iz njihovih života ili im drastično izmijenio krajolik u kojem su rasli.

Nitko ne ostaje nedirnut, jer jednom pokrenuta spirala nasilja nastavlja razorno djelovati na svim razinama društva, od obitelji do politike i ekonomskog sustava. O tome govori izložba “Ja više nikada neću pričati o ratu”/I will never talk about the war again”, koja je još do kraja mjeseca otvorena u Mariboru, kao dio bogate ponude grada koji je ove godine europska prijestolnica kulture.

Prošireni sastav

Izložba je okupila grupu umjetnika s područja bivše Jugoslavije, uz malo rusko pojačanje Nikolaja Olejnjikova i grupe Chto Delat?

Prije Maribora, lani je bila postavljena u Stockholmu, ali u proširenom sastavu, s Marinom Abramović koje ovdje nema (zato Ulay ima izložbu u jednoj od mariborskih kula uz Dravu). Svi su tu na jednom mjestu: Milošević i Arkan i Ceca, kao i Madeleine Albright i Gotovina, čije je glave Olejnjikov nalijepio na pseća tijela.

Instalacija već pokojnog novosadskog umjetnika Jaroslava Supeka “Spavao sam ispod fotografija ubijenih u ratu u bivšoj Jugoslaviji” ne govori samo o negiranju ikakve odgovornosti u većinskoj javnosti u Srbiji, nego pokazuje kako je to lako okrenuti leđa i nastaviti sa životom nakon strašnih zločina: improvizirani ležaj od vojničke vreće za spavanje i maskirnog šatorskog krila postavljen je ispod fotografija mladića bez pola glave i starijeg tipa raznesenih crijeva.

Lakoća zaborava je iluzija, jer zlo ne nestaje. To su fotografije malo žešće od onih kakve su mediji objavljivani, a Supek je prvi put izveo taj performans u Beogradu 2008.

Zapjenjeni građani

Direktnim slikama rata i stradanja možda i možeš nojevski okrenuti leđa, ali ne možeš pobjeći nasilju koje te okružuje. Rad Zagrepčanina Igora Grubića “East Side Story” iz 2009. ovdje nudi odgovor na ono tako često pitanje kako je to bio moguć rat između dojučerašnjih dobrih komšija: balkanska srdačnost i gostoljubivost samo je tanki sloj iza kojeg se otkrivaju Grubićevi zapjenjeni likovi, na prvi pogled mirni ljubazni građani, trenutak kasnije već puni mržnje prema drugome i drugačijemu.

Umjetnički kolektiv

U “East Side Story” snimljeni su tipovi s antigay prosvjeda u Zagrebu i Beogradu 2006. i 2008., ali nije potreban poseban napor da iste te face koje nose transparent “Pedere u logore” ili urlaju “j***m ti boga Pusićka” zamislite u pohodu na pusta sela nakon Oluje (ili u istočnoj Slavoniji 1991., ili negdje uz Drinu godinu dana kasnije.) Šta bi bilo da se na trenutak izmakne ovaj zid policajaca s kacigama i štitovima od pleksiglasa?

Slika nasilja s gay parada logičan je produžetak užasa iz rata u društvo koje se nikad nije doista ogradilo od zločina, koji nikad nismo doista osudili pa tako ni protjerali s ulica. Korak dalje ide ruski umjetnički kolektiv Chto Delat? s filmom “Partisan Songspiel: Belgrade Story”, koji uz bok žrtvama rata stavlja radnike kao glavne žrtve tranzicije, a na pozornicu dovodi nove žrtve, nove manjine koje dolaze na udar nakon što se morala obustaviti paljba na one stare: homoseksualce (opet) i Rome, prenosi "Jutarnji list".

Duhovi partizana pjevaju Marxu, Lenjinu, Titu i nesvrstanima, ponavljajući kako “borba nije završena”, i sve to pred ljudskim prstom u visini čovjeka. Time autori aludiraju na stvaran događaj u Srbiji 2009. kad je očajan radnik, štrajkajući s drugima koji su tražili svojih 50 neisplaćenih plaća u tekstilnoj tvornici Raška u Novom Pazaru, sam sebi odsjekao prst. “Ovo je moja hrana.

Ovo ću da pojedem”, rekao je tada, vadeći iz komada papira svoj prst.

To je bilo u stvarnom životu, ili su bar tako prenijele novine, a u filmu umjetnik koji ga glumi kaže da ćemo se jednog dana svi hraniti dijelovima svoga tijela, jer nam ništa drugo neće preostati, pošto su “u liberalnom kapitalizmu svi ljudi robovi”.

Izložba beogradskog kustosa Vladana Jeremića pokazuje kako ratom na površinu izbija spirala nasilja koja se ne zaustavlja, samo s vremenom mijenja žrtve. Kad to više nisu Srbi/Hrvati, onda su to pederi, cigani ili lijeni radnici s prevelikim pravima koji nas sve odvlače u propast.

Nema bijega

Ako izuzmete onih par tajkuna i nešto vladajućih, nitko ne ostaje netaknut. U naslovnom radu, videosnimci performansa sarajevskih umjetnica Adele Jušić i Lane Čmajčanin, dvije zgodne cure, naizgled premlade da bi se rata jedva sjećale, jedna drugu uvjeravaju: Ja nikada više neću govoriti o ratu!

Ponavljaju tu rečenicu prolazeći čitavim spektrom emocija, od tuge, preko nade i samouvjerenosti, do bijesa i ljutnje, sve dok ne postane jasno da se snimka vrti u beskraj. Drugim riječima: na Balkanu od rata pobjeći ne možeš, ovdje nikad ne možeš biti dovoljno mlad da te se rat ne bi ticao, a ako se i zatekneš u takvoj iluziji, život će te već demantirati.

Skandalozno: "Vehabije" kod Travnika streljaju srpsku djecu



Najnovija istraživanja člana ekspertnog dream teama za borbu protiv terorizma, organizovanog kriminala i neidentificiranih letećih objekata jugoistočne Europe Dževada Galijaševića govore da postoje indicije koje ukazuju na mogućnost postojanja naznaka da u okolini Travnika članovi „vehabijskog pokreta“, daleko od očiju javnosti, roštiljaju i teferiče uz brutalno ubijanje srpske djece i nejači. Prema nepotvrđenim i neprovjerenim informacijama oni djecu koriste kao pokretne mete na kojima vježbaju gađanje vatrenim oružjem jer im je navodno ponestalo predizbornih plakata sa likom Milorada Dodika. Ovi treninzi su usmjereni u pravcu obučavanja posebne grupe islamskih terorista kojoj bi, po nekim nepoznatim i nepouzdanim izvorima, meta bila zgrada Vlade RS, koja je zbog svoje ljepote i male cijene izgradnje trn u oku svim pripadnicima „vehabijskog pokreta“.
Kako tvrdi ekspert Galijašević, koji pojavu „vehabizma“ i selefizma objektivno prati već duži period, sve ovo je dio šireg plana za istrebljenje srpskog življa sa ovih prostora koji je skovan u Sarajevu od strane vrhuške SDA uz pomoć Harisa Silajdžića. Naime, plan je da se ovakvim djelovanjem „vehabija“ dugoročno utiče na natalitet u Republici Srpskoj. Kako navode neimenovani i anonimni izvori, cilj radikalnih islamskih krugova iz Sarajeva je smanjiti broj djece u Republici Srpskoj da bi se rubna područja mogla naseliti Bošnjacima čime bi se u budućnosti otvorila mogućnost stvaranja islamske šerijatske države na teritoriji RS-a.
Srpska djeca se hvataju specijalnim nevidljivim Delta Z-76 presretačima koji su dobijeni iz Turske baze na Marsu. Priča o helikopteru za gašenje požara služi samo kao pokriće tvrdi Galijašević (kao i laž da na Marsu nema života kojom se samo prikriva djelovanje „vehabija“ u BiH). Djeca se zatim odvode u kamp pored Travnika gdje se drže u neljudskim uslovima. Siroti mališani se hrane samo vlašićkim sirom i nemasnim mlijekom čime se podmuklo pokušava smanjiti nivo srpstva u njihovim mladim nevinim organizmima. Neke od njih nakon toga šalju u Tursku na obuku za janjičare, a druge one slabije, koriste „vehabije“ kao mete za gađanje. Svjedoci koji nisu htjeli da otkriju svoje identitete pričaju o užasnim dječijim kricima koji se prolamaju Vlašićem u ranu zoru. Isti svjedoci tvrde da su jednom prolazeći jednim šumskim putem vidjeli bradatog „vehabiju“ kako kolje kokoš za ražanj uz poklič „umri u mukama, srpska koko“. Po rubnim dijelovima Republike Srpske već kruže priče kako isprepadani srpski roditelji neposlušnu djecu ne straše više babarogom, nego strašnim „vehabijama“ koji će preko noći doći i odvesti ih u nepoznatom pravcu ako ne budu napisali zadaću.
Galijašević je potvrdio i neprovjerene glasine da se djeci u spomenutom kampu ugrađuju specijalni mikročipovi tipa ESDEA-ESBIH N4 koji su dizajnirani tako da nakon 20 godina eksplodiraju i nanesu veliku materijalnu štetu.
Na jednom od „vehabijskih“ internet portala ovih dana je osvanula poruka „čuvaj se Republiko Srpska, dolaze mudžahedini da ugroze tvoju državnost, prosperitet i težnju ka demokratiji“. Autor ove zabrinjavajuće poruke nije poznat.
Članovi Jugoistočnog dream teama za terorizam i ostale slobodne aktivnosti već duže vrijeme upozoravaju javnost na sklonost pripadnika „vehabijskog pokreta“ ka roštiljanju i konzumaciji voćnih sokova, no nijedna od nadležnih institucija se još nije oglasila po ovom pitanju, što jasno govori da bi MUP RS trebao stvari uzeti u svoje ruke.
Još uvijek nije utvrđeno da bilo gdje u Republici Srpskoj postoji neki slučaj otmice djeteta ili koke, a MUP Srednjobosanskog kantona tvrdi da prvi put čuje za ovakve informacije. Službenici SIPE također kažu da ne raspolažu bilo kakvim podacima o navedenim aktivnostima selefijskog pokreta na području ovog kantona.
Sve ovo je jasan pokazatelj da su ključni problem u BiH „vehabije“ i sarajevski radikalni islam koji prijeti ne samo Republici Srpskoj, nego i cijeloj Europi, zaključuje ekspert za terorizam, organizovani kriminal i voćne sokove Dževad Galijašević.
Nermin Spahić (nasevijesti.com)
u saradnji sa Press RS i Nezavisnim novinama