Ljiljana Zelen-Karadžić
'Dodik je ispunio sva obećanja'

Porodica bivšeg predsjednik RS Radovana Karadžića polako se vraća normalnom životu, potvrdila je njegova supruga Ljiljana Zelen-Karadžić, ističući da i danas strahuje od pretresa, iako je od posljednje kontrole prošlo 13 mjeseci.

"Mi smo i za vrijeme Radovanovog skrivanja glumili da živimo normalno. Ipak, sada je mnogo lakše, jer su besmislena uznemiravanja i česti pretresi stranih komandosa prestali", rekla je Ljiljana Zelen-Karadžić za "Večernje novosti".

Ona je ispričala da je porodica bivšeg predsjednika RS kontrolisana 2. decembra 2008, što je obrazloženo potragom za Ratkom Mladićem, iako je jula iste godine Karadžić uhapšen.

"Zato još ne mogu da verujem da su pretresi konačno prestali", kaže je Ljiljana Zelen-Karadžić.

Ona je dodala da se sa suprugom telefonom čuje svakog dana, te da ga sada i posjećuju u Hagu, nakon što im je prije godinu i po dana tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak vratio pasoše, a holandska ambasada izdala vize za putovanja.

Na pitanje da li je premijer Republike Srpske Milorad Dodik ispunio obećanje da će učiniti sve da im se uskraćena prava vrate, ona je rekla da je većina stvari urađena, da su neke još u proceduri, ali da su to privatne stvari o kojima ne želi da priča.

"Novosti" saznaju da je Dodik omogućio vraćanje na posao ćerke bivšeg predsjednika RS Sonje Karadžić-Jovičević u Dom zdravlja na Palama, gdje živi čitava porodica. Sonjin suprug je ostao na starom radnom mestu u Naftnoj industriji RS. Osim ljekarskog posla, Sonja je angažovana i u timu za odbranu svog oca.

Porodica Radovana Karadžića je za vrijeme njegovog skrivanja bila na spisku pomagača haških optuženika, pa im je zabranjeno putovanje u EU i SAD. Zabranjeno im je da imaju bankovne račune u zemlji i inostranstvu. Potom im je stavljena zabrana rada u javnim preduzećima. Na kraju su im oduzeti lični dokumenti, a uskraćeno im je da upravljaju svojom imovinom.

Većina ovih sankcija je skinuta, osim zabrane putovanja u SAD. Svi Karadžići nalaze se na listi nepoželjnih osoba Ministarstva finansija SAD sa Balkana, koja je ažurirana 23. decembra prošle godine.

Ozbiljne smijurije o jeziku i drugim stvarima
subota, 29.09.2007.
Zašto ne valja naziv Bošnjak

http://midhatridjanovic.blog.hr/

Hmmm...otkud ovo sada aktuelno na portalu protest.ba?
Ucinilo mi se poznato i nije mi bilo mrsko potraziti tekst pisan 2007.godine. Cudno.

ZAŠTO NE VALJA NAZIV BOŠNJAK
objavljeno: 19. 01. 2010 | rubrika: Iz mozga



piše: Prof. Dr. Midhat Riđanović

Prvo, zato što je arhaičan, zato što ga je iz naftalina izvadio polupismeni akademik jer mu je bio potreban kao zakletom ateisti da se ugura među Muslimane vjernike i tako održi svoju nekadašnju „slavu“ u novom vremenu u kojem ateizam više „ne pali“. Uskoro nakon što je „prodao“ svoj „izum“, požurio je da osnuje tautološku partiju Muslimansko-bošnjačku organizaciju (papi se, kažu, plaho dopalo ime te partije pa je, da ne bi zaost’o, pohitio da osnuje Vatikansko-katoličku organizaciju). Meni je prije lansiranja naziva Bošnjak ta riječ bila poznata samo kao prezime koje često vidim na špicama programa HRT-a 1 i 2, a pomišljao sam i da bi se tako mogli zvati radnici fabrike svjećica Bosch.

Polupismeni a i neuki akademik ne zna da Muslimani žive kao manjina u velikom broju zemalja i da se svugdje zovu sintagmom od dvije riječi čije je gramatičko jezgro Muslimani, a atribut pridjev izveden od imena zemlje u kojoj žive, pa imamo Filipinske Muslimane, Tajlandske Muslimane, Burmanske Muslimane itd. Nikom na svijetu ne pada na pamet da takav opisni naziv mijenja: on govori da su „dotični“ ljudi vjerski i nacionalno Muslimani (čime se i ponose pa neće da čuju da im se ta riječ ukloni iz imena), a atribut ispred imenice označava zemlju u kojoj žive. Zar se može i zamisliti bolji naziv?!

Naši (neuki) „intelektualci“ (ovo je pomalo i tautologija jer bar 80% naših intelektualaca ne čita engleski tečno i tačno, pa ne mogu ni postati „uki“) počeli su da pametuju kako naziv Musliman ne valja jer označava i vjersku i nacionalnu pripadnost, pa šta ćemo sa ateistima? Ali najveći broj riječi kojima se označava vjersko pripadanje vremenom je poprimilo i smisao pripadnika nacionalne zajednice nastale na osnovama vjerskog pripadništva. A ateistaa je uvijek bilo i biće i nikom nije ni na kraj pameti (osim (glupim) Bosancima) da zbog njih izmišljamo poseban termin kojim bismo razlikovali vjernike od nevjernika (zašto onda ne i poseban termin kojim bismo razlikovali stolare od ostalih ljudi?).

Drugo, zato što je netačan jer su se prije polovine 19. vijeka Bošnjacima zvali SVI stanovnici Bosne. Onima koji su zapjenili nad ovom notornom istorijskom činjenicom, postavio bih samo jedno pitanje: otkud toliki Hrvati sa prezimenom Bošnjak (ima i Srba sa tim prezimenom, ali o tom po tom) u samoj Hrvatskoj (naročito u Dalmaciji), kako može biti da u TV ekipi skoro svakog programa rađenog u HRT-u 1 i 2 ima bar jedan Bošnjak? Zašto nema Hrvata sa prezimenima Poljak i Mađar (iako su Mađari dugo okupirali Hrvatsku i vjerovatno je u jednom broju i nastanjivali)? Kad im kažem da su postali od Bošnjaka, veliki broj (čestitih) bosanskih Hrvata (među kojima ima i mojih prijatelja) ovako reaguje: „Postali pa postali! Više nismo Bošnjaci, sad smo Hrvati, šta s’ to koga tiče?! Svako ima pravo da pripada kojoj god hoće naciji i da to pripadništvo mijenja po vlastitom ćeifu!“ Moji prijatelji koji me bolje poznaju još dodaju: „Pa eto i ti si bio Eskim, pa postao Laponac, a sad si Japanac!“ (živa istina). I zaista, zašto bi nekom smetalo što neko drugi mijenja nacionalnu pripadnost, pastu za zube ili pertle na cipelama? Po meni je NAJprimitivnija ljudska osobina zabadat’ nos u privatne stvari drugih ljudi.

Treće i najvažnije, zato što ljudi koji bi trebali biti Bošnjaci ne vole i ne žele taj naziv. Meni su se dosad tri čovjeka (sa sela) obratila riječima: „Boga ti, ti se baviš jezikom, reci mi što nam ne daju da se zovemo Muslimanima? Tako smo se zvali od kako je svijeta i vijeka, što to sad odjednom nekom smeta?“ I, naravno, kad god ih pitaju šta su, većina Muslimana iz naših sela (naročito onih malo udaljenijih) kaže i piše da su Muslimani. Ponosni seljak (za razliku od manje ponosnog gradskog čoeka) neće reći da nije Musliman da ga puškom tjeraš! (Vjerovali ili ne, ima ljudi, u našim selima još nezagađenim televizijom, koji ne znaju šta je Bošnjak (ja sve profesorski dobro istražim prije nego što kažem ili napišem)).

Najzad, polupismeni akademik je trebao misliti kako će se njegov netačni naziv za BH Muslimane pisati i izgovarati u svijetu, prije svega na engleskom (po mom sudu, akademik ne zna engleski, ali je ipak predavao na poznatoj London School of Economics (to često kaže na TV); naime bio je tolika „pljačka“ za taj svjetski poznat Ekonomski fakultet da su studenti učili bosanski kako bi ga slušali!). Ja dosta redovno čitam Nju Jork Tajms i bilo je zanimljivo pratiti kako su se jadni novinari tog najtiražnijeg lista na svijetu mučili sa „spelovanjem“ nove engleske riječi Bošnjak – u početku su najčešće pisali Bosniac, a onda su počeli upotrebljavati Bosniack, pa Bosniak, a onda… e onda im je izgleda puko film i vratili su se na Bosnian Muslims!

Nikad se mi nećemo odreći pogrešng imena Bošnjak – nas je akademik tako omađijao svojom pričom da ćemo se sutra početi zvati Pacovi/Štakori ako nam on to kaže, nećemo ga upitati ni zašto se trebamo tako zvati!

(protest.ba)
http://protest.ba/v2/zasto-ne-valja-naziv-bosnjak/

Epilog predsjedničkih izbora u Hrvatskoj

Ispraćaj alfa-mužjaka



Za nekoliko mjeseci Mesić će biti ugledni umirovljenik s vlastitim uredom, kao da je član britanskog Doma lordova. Bandić će se frustrirano baviti malim komunalnim akcijama po Zagrebu, jer za veće neće imati potporu SDP-ovih gradskih kadrova. Eutanazirat će beznačajnošću njegove pojave. Sanader će vjerojatno postati klijent kakvog uglednog odvjetnika pa će baviti zaštitom samoga sebe

Hrvatska je umorna od svojih političkih lidera. Od predsjednika na kraju mandata i izbornog gubitnika s gradonačelničkom titulom, do odbjeglog premijera izbačenog iz vlastite stranke. Stipe Mesić, Milan Bandić i Ivo Sanader, kao glasnici nekih prošlih vremena, i dalje pune minutaže TV dnevnika, pokušavaju zadržati privilegije, vlast ili utjecaj, ali jasno je da se njihovo doba primaklo završetku.

Naravno, ne iz istih razloga ni na jednak način. Te tri krupne političke figure na nacionalnoj šahovnici nisu sve doživjele poraz, ali svima je došao kraj. Neke su se izlizale, druge su u patu, a treće u matu. Sudbine im nisu iste, ali njihov skorašnji nestanak sa scene, odnosno prelazak u nižu, amatersku ligu natjecanja, umnogome mnijenja konfiguraciju scene i obuhvaća ih zajedno u sliku jednog prošlog vremena.

Za nekoliko mjeseci Mesić će biti ugledni umirovljenik s vlastitim uredom, kao da je član britanskog Doma lordova. Bandić će se frustrirano baviti malim komunalnim akcijama po Zagrebu, jer za veće neće imati potporu SDP-ovih gradskih kadrova. Eutanazirat će beznačajnošću njegove pojave. Sanader će vjerojatno postati klijent kakvog uglednog odvjetnika pa će baviti zaštitom samoga sebe.

Okolnosti u kojima se susreću i isprepliću ove tri različite političke sudbine zanimljive su i dostojne račlanjivanja i komentiranja. Naravno, uz naglasak da ih ne treba izjednačavati više no što govori činjenica da kraj velikih karijera tih lidera označava dolazak svježih vjetrova oko vjetrokaza nacionalne politike.

Odlazak s Pantovčaka Stjepana Mesića događa se u trenutku kada je postao sve manje omiljen i manje važan sudionik političkih zbivanja. Da je riječ o činjenici, a ne samo o autorovoj osobnoj impresiji, pokazuje recentno istraživanje rejtinga hrvatskih političara, koje je odlazećeg predsjednika skinulo s trona popularnosti, instaliravši na njega premijerku Jadranku Kosor. Od Mesića su umorni i mediji, koje još samo zanima komfor njegova budućeg umirovljeničkog ureda.

Promjenu na političkom vjetrokazu pokazuju, osim toga, rezultati predsjedničkih izbora, poslije kojih je očito da je građanima dosta populizma i alfa mužjaka koji bi ih vodili u čoporima.

Bandić kao suvremena, mračna inačica populističkog lidera dobio je glasove manjine, bez obzira na podršku Katoličke crkve, uglednih branitelja, lokalnih vlasti iz brojnih gradova i županija te neprocesuiranih ratnih zločinaca koje je upotrijebio kao jamce vlastitog domoljublja. Bandićev poraz od Josipovića - koji je primjer uglednog profesionalca elitističkih sklonosti, odraslog u socijalizmu bez pečalbarskih trauma - pokazuje da građani danas žele nacionalne političare koji su posve različiti od onih jučer.

Bandićev recentni poraz znači nemogućnost nastavka karijere na nacionalnoj razini, ali i upitnu vjerodostojnost "vladanja" Zagrebom, iz dva razloga. Prvi je oštra opozicija koju će imati u SDP-u, a drugi je činjenica da je samo šest mjeseci nakon lokalnih izbora odlučio potražiti novi "posao". Stoga je jasno da je Bandić čovjek na početku kraja svog puta.

Bandićev neuspjeh pokazuje da se političko kolo sreće sada vrti u neželjenom smjeru za mnoge populiste i demagoge, pa i za one čije su svjetonazorne pozicije suprotne zagrebačkom gradonačelniku. U hrvatskoj politici stvorena je drukčija klima, u kojoj počinju bujati nova lica, svježije ideje i kompetentniji politički profesionalci od onih na koje smo navikli u proteklih dvadesetak godina.

Politička propast Milana Bandića i kraj mandata Stjepana Mesića na toj su razini simbolički povezani. Naravno, svako izjednačavanje te dvojice političara bilo bi pojednostavljivanje stvarnosti, iako određene dodirne točke njihovih osebujnih stilova ponašanja nisu nevidljive.

Mesić i Bandić političari su iz tuđmanovskih domoljubnih devedesetih, koji su najveću vlast "okusili" nakon promjene režima 2000. godine. Mesić je na čelo Hrvatske (a Bandić Zagreba) došao na krilima demokratizacije društva i rušenja tuđmanizma, što ih je započela oporbena šesteročlana koalicija svojom izbornom pobjedom 3. siječnja 2000.

Danas se traže drukčiji političari. Bandićev politički poraz u pokušaju da zamijeni Mesića na Pantovčaku definitivni je znak promjena ukusa i želja građana. Umjesto nekompetentnih političara opće prakse, koji svoje slabo obrazovanje i gramzljive interese skrivaju bogatim proračunskim donacijama i potkupljivanjem javnosti, traže se nekompromitirani profesionalci čistih ruku. Od njih se ne traži pričanje viceva i lobiranje po Tirolu i Bavarskoj, nego jasno poticanje javne vlasti da radi svoj posao.

Stoga je jasno da političarima čije je vrijeme prošlo neizostavno moramo priključiti i bivšeg HDZ-ova mogula dr. Ivu Sanadera. Njegova politička sudbina, koja mu je dopustila da s vrha padne u blato za točno jedan dan, još bolje od drugih pokazuje da je završilo vrijeme u kojem su vođe čopora vodile ovce, uz pomoć nekoliko odanih pasa čuvara.

Desanaderizacija HDZ-a, čiji su sastojci brisanje lika i djela dojučerašnjeg voljenog vođe iz stranačke arhive, pokazuje koje sve okrutne posljedice mogu zadesiti nepromišljene hrvatske političare. Jasno, svoje bi opsežno tumačenje takvog obračuna mogli dati socijalni psiholozi, možda i psihijatri, na uvjerljiviji način od novinara.

Sa scene, dakle, polako nestaju vođe čija se popularnost pretvara u negaciju. Mesić, Sanader, Bandić - svaki od njih iz svoga razloga ide, ili je već otišao, na mjesto s kojeg će mnogo manje umarati birače koji su ih godinama plaćali, trpjeli i, naravno, birali. Politička slika Hrvatske se promijenila, karikaturisti stvarnosti već skiciraju nove lidere.

* Tekst objavljen u Glasu Istre prenosimo uz dozvolu redakcije
(e-novine)

http://www.e-novine.com/region/region-hrvatska/34194-Ispraaj-alfa-mujaka.html

Šta treba izbjeglicama u BiH?

Kacige za motocikle, korner zastavica, mjerač vlage...
Kada bi u jednu prostoriju spojili nadrealiste, kompletnu ekipu Monty Pythona, Jerryja Seinfelda i članove Pervanove škole, ne bi ni pod narkoticima smislili skeč u kojem Vlada BiH izbjeglicama u kolektivnim centrima koji nemaju hrane, vode za piće, a nerijetko i struje dijeli kacige za motocikle, korner zastavice, tegove i autofrižider.
Piše: Almir Panjeta
Ljudi koji sjede u bh. vlasti očito su vrlo duhoviti, a posebno oni u Vijeću ministara koje je izglasalo da se izbjeglicama koji i 15 godina nakon rata žive u kolektivnim smještajima podijeli ostatak zaplijenjenih stvari iz skladišta Uprave za indirektno oporezivanje među kojima su pomenuti artikli, tako da će izbjeglice uskoro u svom posjedu imati ove "vrijedne" i "prijeko im potrebne" predmete.

Uz nešto odjeće, namještaja i jeftinih kućanskih aparata, izbjeglicama će biti podijeljeni sljedeći artikli: dječiji akvarij, vreća za boks, ram za slike, četiri igračke od po 30 feninga, pet mreža za ribu od po dvije marke, 24 kacige za motocikl, dva tega s drškama, autofrižider, saksije, gumeni čamac, nastavak tuš-baterije, sadolin, prskalica za cvijeće. Pored toga, na "impozantnom" spisku su i četke za lakiranje, španer, plovak-varalica, kutija za nakit, privjesak, multi-lock zaštita za auto, polovne gume s felgama, kontakt leća, pumpica za stavljanje sočiva, korner zastavica, katalog garderobe, mjerač vlage te naočale "lažnjaci" Dolce&Gabana, koje koštaju po pet KM. .

Iz bogate ponude Vijeća ministara izdvojili smo za izbjegličku populaciju pet "najpotrebnijih" stvari, te pokušali odgonetnuti za šta bi se sve mogle upotrijebiti ili kako ih kombinirati s ostalim artiklima s popisa.

1. Mreže za ribu

Ljudi u vlasti BiH preozbiljno su shvatili staru eskimsku poslovicu koja kaže: "Ako nekome želiš pomoći nemoj mu dati ribu-nauči ga da peca", pa će izbjeglicama podijeliti čak pet mreža ukupne vrijednosti 10 maraka i plovke. Na ljudima je samo da odu do obližnje rijeke, ukoliko je imaju, zabace mrežu, i sa glanc novim Dolce&Gabana naočalama sjede na obali rijeke ili se vozikaju čamcem te čitaju modne kataloge dok se riba ne ulovi. Sve vrijeme mogu znati da je njihov autofrižider siguran i zaključan multlok bravom, jer auta nemaju, a nakit zbrinut u kutijici. Pa reci da vlast ne brine!


2. Kacige za motocikl

Oni koji ne žele ići na pecanje, mogu vrijeme prekratiti baveći se ekstremnim sportovima ili trčanjem kroz naselje imitirajući vožnju motocikla, jer pravi motocikl nemaju. Ali, bitno je da će dobiti kacige tako da sve što rade mogu raditi maksimalno sigurni. Kacige mogu koristiti i ukoliko dođe do eventualnih protesta, a mogu i im pomoći i za bezbjednije udaranje glavom u zid, što je u posljednje vrijeme veoma popularan sport širom BiH, a ne samo među izbjegličkom populacijom.

3. Korner zastavica

Već vidimo scenu podjele artikala i nanu sa šamijom i dimijama kako zbunjena kući nosi korner zastavicu te odmah s ulaza pita muža Rasima za šta im to može poslužiti. S obzirom da nisu dobili četiri korner zastavice pa da unucima mogu obilježiti ledinu za igranje fudbala, ovu jednu možda mogu upotrijebiti da označe mjesto gdje ima ribe, ili da znaju iz kojeg pravca puše vjetar, što im u kombinaciji sa mjeračem vlage može biti od koristi za pokretanje privatne meteorološke stanice.



4. Polovne gume s felgama

Kad dobijete polovne gume s felgama, španer, autofrižider, i multi-lock bravu, ostaje vam da nađete još samo nekoliko stotina dijelova i sastavite automobil! Ako bude sreće, možda Vijeće ministara sljedeće godine pokloni još koji dio kao što su motor ili retrovizori. U međuvremenu, djeca mogu sate provesti igrajući se sa točkovima koje mogu kolutati niz livade.

5. Vreća za boks

Ovo je ključni dio, uz one tegove sa drškama. Nakon što dobiju sve do sada nabrojane artikle, ljudi mogu iz novina (ako ih imaju) iskružiti fotografije političara zahvaljujući čijem neradu su i danas u izbjegličkim centrima, zalijepiti ih na vreću za boks i dati si bar malo oduška.

sarajevo-x.com

Vođe jedinica koje su počinile najteže zločine još na slobodi!
Hoće li van dometa pravde ostati Danilo Zoljić, Tomislav Kovač i Dragomir Vasić?

Koliko god da se sužava krug oko ratnih zločinaca, prekjučerašnje izručenje iz SAD Neđe Ikonića, osumnjičenog da je julu 1995. počinio ratne zločine na području Srebrenice, šalje obeshrabrujuću poruku da će neki od onih koji su zločin osmislili i naređivali ostati nekažnjeni.

Ikonić je uhapšen u SAD, gdje se sklonio u nadi da ga niko neće pitati gdje je i šta radio tokom rata. Skupa sa četom Specijalne policije kojom je komandovao, Ikonić je s Jahorine 11. jula 1995. stigao u Bratunac, gdje se pridružio jedinici MUP-a RS pod komandom haškog optuženika Ljubiše Borovčanina.

Kovačeva naredba

- U sastav jedinice ulaze drugi specijalni odred policije iz Šekovića, prva četa Posebne jedinice policije CJB Zvornik, mješovita četa združenih snaga MUP-a RSK, Srbije i RS i četa iz kampa Centra za obuku na Jahorini - stoji u naredbi MUP-a RS o formiranju združene jedinice MUP-a RS koju je 10. jula 1995. izdao Tomislav Kovač, tadašnji komandant Štaba jedinica MUP-a RS.

Do sada su se većina komandanata i značajan broj pripadnika tih jedinica našli pred domaćim ili haškim sudom. Borovčaninu se još sudi u Hagu, dok je Milošu Stuparu, komandiru šekovačke jedinice, i većini njegovih potčinjenih, krajem prošle godine Sud BiH potvrdio kazne dugotrajnog zatvora.

Nakon privođenja Neđe Ikonića, na slobodi će jedino ostati komandir zvorničkih specijalaca Danilo Zoljić i, naravno, Tomislav Kovač, po čijoj su naredbi organizirani i poslati na područje Srebrenice.

Simptomatično je da je na slobodi i Dragomir Vasić, načelnik CJB Zvornik u vrijeme zauzimanja Srebrenice i u čijoj su zoni odgovornosti, uglavnom, pobijeni svi uhapšeni srebrenički civili, a Zvornik postao općina s najviše masovnih grobnica na svijetu.

- Vojna operacija se nastavlja po planu i Turci bježe prema Sućeski, dok su se civili okupili u Potočarima. Združene snage policije napreduju prema Potočarima radi zarobljavanja UNPROFOR-a i okruženja cijelog civilnog stanovništva i čišćenja terena od neprijateljskih grupa - napisao je Dragomir Vasić u svojoj u depeši od 12. jula 1995. koju je poslao pretpostavljenima na Palama.

Dil s Del Ponte?

Prema nezvaničnim informacijama, haški istražitelji su u više navrata imali kontakte sa Kovačem i Vasićem. Navodno je postojao nepisani sporazum s tadašnjom glavnom tužiteljicom Karlom del Ponte (Carla) da oni Tužilaštvu pomognu "korisnim informacijama" o zločinima i zločincima, a da će u zamjenu dobiti zaštitu od sudskog progona.

Šta je od svega istina, zasad nema zvaničnog odgovora.

Andrić, Spasojević i Bjelanović

Osim Kovača i Vasića, od progona je, zahvaljujući haškim tužiocima, ostao zaštićen i oficir JNA Svetozar Andrić, po čijoj su naredbi 1992. formirani logori u Podrinju. Poznato je da je Andrić nakon rata bio dugogodišnji savjetnik ministra odbrane Srbije.

Također, od progona je do sada bio zaštićen i Dragan Spasojević, komandir zvorničke policije u aprilu i maju 1992., u vrijeme kada su nad zvorničkim Bošnjacima činjeni najstrašniji ratni zločini. Pravdi je izbjegao i nedavno preminuli ratni načelnik policije Vlasenice i Milića Radomir Bjelanović, odgovoran za zločine u Zaklopači i strijeljanje 20 civila u Novoj Kasabi u maju 1992. godine.

Plavšićeva opet širi mržnju prema muslimanima i rasizam, tvrde u SzBiH .
.Biljana Plavšić očito nije shvatila da u švedski zatvor nije došla kako bi tamo nastavila politiku genocida i etničkog čišćenja koju su ona i Republika Srpska proveli u Bosni i Hercegovini, već upravo kako bi bila kažnjena za tu politiku, navedeno je u priopćenju Stranke za BiH, koja upozorava sve nadležne domaće i međunarodne institucije na govor mržnje, huškanje i druge neprimjerene i opasne izjave iznesene od strane Biljane Plavšić u jučerašnjem intervjuu na RTRS.

Evo što je navedeno u priopćenju ove stranke dostavljenom medijima u srijedu:

- Ova osuđena ratna zločinka, koja je pred Haškim tribunalom priznala svoju odgovornost za najgnusnije zločine u Bosni i Hercegovini, sada pokušava relativizirati karakter tih zločina, dok istovremeno na najgrublji način vrijeđa obitelji svojih žrtava. Plavšić također nastavlja iznositi rasističke i nacionalističke teze najgrublje prirode, koje je tijekom devedesetih godina prošlog vijeka koristila za opravdanje zločina koje je počinila Republika Srpska.

Kao što je 1993. godine pokazala svoju želju za etnički čistim teritorijima, ustvrdivši da bi „volela da potpuno očisti istočnu Bosnu od Muslimana,“ Plavšić je sinoć izjavila da švedske vlasti „nisu smele dozvoliti da se na odjeljenju gde sam ja nalazi neko ko je Islamac.“

Biljana Plavšić očito nije shvatila da u švedski zatvor nije došla kako bi tamo nastavila politiku genocida i etničkog čišćenja koju su ona i Republika Srpska proveli u Bosni i Hercegovini, već upravo kako bi bila kažnjena za tu politiku.

Također, kao što je 1993. godine ustvrdila da su bosanski muslimani „genetski deformisan materijal,“ Biljana Plavšić je sinoć optužila žene Srebrenice da su „napravile biznis od svoje tragedije,“ ustvrdivši da „nema ni govora da naše žene u crnim maramama tako nešto urade.“
Bez obzira na sav rasizam koji kipti iz Biljane Plavšić, ohrabrujuće je da ona barem podsvjesno shvaća da je njena uloga i uloga Republike Srpske tokom proteklog rata bila istovjetna ulozi nacističkih zločinaca. Tako Biljana Plavšić sebe eksplicitno uspoređuje s osuđenim nacistom Albertom Speerom, tvrdeći da se nije moglo desiti da Speerovi čuvari u zatvoru „budu Jevreji kao što se meni desilo ili da budu s njim na odjeljenju, kao što se meni desilo u toj Švedskoj.“
Biljana Plavšić također tvrdi da sa nacističkim zločincima u zatvoru nije bilo „onih pravih kriminalaca,“ te da njih stoga nisu „ponizili onako kao što su mene ponizili.“

S obzirom na obim i težinu zločina koje je Biljana Plavšić sama priznala, očito je da su u svemu poniženi upravo drugi kriminalci koji su bili smješteni u isti zatvor sa Biljanom Plavšić. Njena zvjerstva se, naime, zasigurno ne mogu mjeriti sa zločinima bilo kog drugog zatvorenika u Švedskoj u povijestii te zemlje.
Stranka za BiH stoga poziva Tužiteljtvo BiH, Regulatornu agenciju za komunikacije BiH, te Ured Visokog predstavnika da poduzmu pravne mjere kako bi se ovakvi izljevi mržnje spriječili u daljem diskursu u našoj zemlji.

Udruženja žrtava traže prestanak legitimiranja zločina proslavom 9. januara Dana Republike Srpske


Udruženja "Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa", "Žena-žrtva rata" i "Savez logoraša BiH" smatraju sramotnim obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske, te zahtjevaju da države i međunarodne organizacije navedene u pismu prestanu legitimirati te zločine svojim učešćem na budućim „festivalima genocida" ....

Pismo Udruženja upućeno je na adrese Ureda OHR-a, Ambasade SAD-a u BiH, Ambasadu Velike Britanije, Vijeća Evrope, Evropskog parlamenta, UNHCR-a i Vijeća sigurnosti UN-a ...


Saopštenje prenosimo u cijelosti:

Poštovani,



Udruženja:

1. „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe"

2. „Žena-žrtva rata" i

3. Savez logoraša BiH

žele Vas upoznati sa činjenicom da Republika Srpska, entitet unutar Bosne i Hercegovine, proslavlja kao zvanični praznik 9. januar, datum kada je 1992. godine tzv. Skupština srpskog naroda u BiH usvojila Deklaraciju koja eksplicitno poziva na „teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih naroda." Deklaraciju je potpisao osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, a u njenom usvajanju učestvovali su i drugi zločinaci, poput Radovana Karadžića i Biljane Plavšić.



Ove godine su vlasti ovog entiteta jasno obznanile da slave „18. rođendan" Republike Srpske, eksplicitno pokazavši da nastavljaju i slave tekovine Republike Srpske koja je, prema presudi Međunarodnog suda pravde, počinila genocid u Srebrenici 1995. godine. Također, Predsjednik susjedne Srbije je na proslavi ovog dana, kog je Profesor Ivo Banac sa Yale univerziteta nedavno nazvao „festivalom genocida," uputio izvinjenje svim žrtvama, što je ponižavajuće s obzirom da ga je uputio sa tribine koja upravo slavi dan kada je usvojen plan za pokolj tih žrtava.



Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe", „Žena-žrtva rata" i Savez logoraša BiH smatraju da je krajnje sramotno da uredi nekoliko stranih ambasada u Bosni i Hercegovini (uključujući ured Ambasade SAD-a u Banja Luci), te niza međunarodnih organizacija (uključujući urede Ujedinjenih nacija) obilježavaju ovaj dan kao neradni u Republici Srpskoj. Te iste organizacije, međutim, uključujući i ured Ambasada SAD-a u Banja Luci, su u Republici Srpskoj otvorene i na Dan nezavisnosti (1. mart) i na Dan državnosti (25. novembar) Bosne i Hercegovine.



Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe", „Žena-žrtva rata" i Savez logoraša BiH podsjećaju da prijedlog zakona o praznicima Republike Srpske koji bi uključio i 9. januar kao zvanični praznik nikada nije dobio podršku predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda, te da stoga nije ni usvojen. S druge strane, i Dan nezavisnosti i Dan državnosti Bosne i Hercegovine su zakonom propisani praznici, koji su potvrđeni Aneksom II Ustava Bosne i Hercegovine.



Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe", „Žena-žrtva rata" i 3. Savez logoraša BiH stoga upozoravaju da učešćem u proslavi ovog sramotnog i krvavog datuma mnoge strane države i međunarodne organizacije eksplicitno proslavlavljaju datum koji je u istoriji ove zemlje zapisan kao početak genocida, etničkog čišćenja i niza drugih zločina nad ne-srpskim stanovništvom. Ovakvi postupci se ne mogu opravdati činjenicom da je Republika Srpska legitiman entitet po Ustavu BiH, jer bi se tada kao Dan Republike Srpske slavio 22. novembar kada je potpisan Daytonski sporazum. Naprotiv, slavljenjem 9. januara se ne slavi Daytonska Republika Srpska već upravo Karadžićeva tvorevina koja je prema presudi najvišeg međunarodnog sudskog tijela počinila genocid nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice i okolnih opština.



Udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe", „Žena-žrtva rata" i Savez logoraša BiH konačno zahtjevaju da te države i međunarodne organizacije prestanu legitimirati te zločine svojim učešćem na budućim „festivalima genocida" ili obilježavanjem istog kao neradnog dana.


svevijesti.ba

Radončić s krvavim parama ulazi u Tuzlu!
8:32, 27 Januar, 2010
Tragom najave izgradnje novog objekta u ˝gradu soli˝.


Uspaničen zbog toga što se detalji njegovog kriminala ogromnih razmjera sve više razotkrivaju, prema pisanju dnevne novine San, Fahrudin Radončić, vlasnik ˝Avaza˝, na sve načine pokušava da sebe predstavi ˝uspješnim biznismenom i neimarom˝. Sada najavljuje početak izgradnje ˝atraktivnog tržnog i stambeno-poslovnog centra u Tuzli na površini od 30.000 kvadratnih metara i kulom od šest spratova˝.

Ortaci i šefovi iz Beograda

Šta iza toga stoji? Prema informacijama koje dolaze iz njegovog sarajevskog tornja, Radončić je obezbijedio krvave pare kojima će objekat u Tuzli izgraditi, a radi se o sumi od oko 50 miliona maraka. U najkraćem, ˝Avaz˝ je kupio lokaciju u Tuzli i dobio građevinsku dozvolu i njih će Radončić predati beogradskim ortacima i nalogodavcima Miroslavu Miškoviću i Vojinu Lazareviću. Suština je u tome da će formalno ˝Avaz˝ graditi objekat u Tuzli, a stvarni finansijeri i vlasnici su Mišković i Lazarević. Drugim riječima, oni će preko Radončića, kojem će isplatiti dosadašnje troškove, ekonomski okupirati Tuzlu i isisavati novac koji će završiti u Beogradu.

Miroslav Mišković je odavno Radončićev ortak, pa su prije dvije godine u Sarajevu osnovali i zajedničku firmu ˝Prezident nekretnine˝. Inače, Mišković je bio jedan od glavnih stubova režima ratnog zločinca Slobodana Miloševića i potpredsjednik njegove vlade. Kasnije je u Beogradu otvorio svoju firmu ˝Delta˝, nastavio da radi kao finansijer Miloševića i tokom srpsko-crnogorske agresije na BiH enormno se obogatio. Radončić mu se ponudio, a Mišković je to prihvatio, pa su zajedno krenuli u drugu fazu ostvarenja Miloševićevog plana o okupaciji BiH, ovog puta ekonomskoj.

Finansijer ratnih zločinaca

Crnogorac Vojin Lazarević je stekao veliki novac švercajući naftu tokom rata, a uz saglasnost Slobodana Miloševića i Mile Đikanovića. On je bio i finansijer ratnih zločinaca Željka Ražnjatovića Arkana, Vojislava Šešelja i Radovana Kradžića, bio je i osnivač Narodne stranke u Crnoj Gori čiji su članovi počinili brojne ratne zločine u BiH, a danas je vlasnik beogradske firme ˝Rudnap˝koja se bavi prodajom struje.

Lazarević je preko Radončića pokušao preuzeti sarajevski ˝Energoinvest˝, a on ga je povezaoi sa bivšim premijerom FBiH Nedžadom Brankovićem kako bi mu isposlovao da prodaje struju Elektroprivrede BiH. Dio svojih dobro razgranatih poslova u BiH on finasira preko jedne ruske banke koju je osnovao Milošević, a on je preuzeo 2001.godine.

U beogradskim dobro obaviještenim krugovima može se čuti da su Radončića, Miškovića i Lazarevića povezali podzemlje, kriminal i srbijanske i crnogorske obavještajne službe. ˝Mišković i Lazarević su stekli ogroman novac na Miloševićevim zvjerstvima u BiH i s tim istim krvavim novcem oni preko Radončića ulaze u BiH. Milošević je vojnim putem htio okupirati BiH, a njih trojica to sada rade novcem stečenim ratnim zločinima˝, kažu u tim krugovima. I dok Radončić s tim i takvim novcem gradi zgrade i praktično ga pere, Tuzlak Ilija Jurišić, samo zbog toga što se usprotivio okupaciji BiH, trune u beogradskom zatvoru.

(TIP/San/S.N.)

To znamo...

Građani BiH na dnu Evrope



BiH je je­dna od ze­ma­lja za ko­ju se mo­že re­ći da uzi­ma od si­ro­ma­šnih i da­je bo­ga­ti­ma, a da bi se to pro­mje­ni­lo po­tre­bna je re­for­ma sis­te­ma so­ci­jal­ne za­šti­te. Iako ne pos­to­je ta­čni po­ka­za­te­lji, jer sa­ta­tis­ti­čki po­da­ci o si­ro­maš­tvu do­la­ze sa za­kaš­nje­njem, sta­no­vniš­tvo BiH spa­da me­đu naj­si­ro­ma­šni­je u re­gi­onu.

Pod uti­ca­jem eko­nom­ske kri­ze iz pro­šle go­di­ne si­tu­aci­ja sa si­ro­maš­tvom se po­gor­ša­la, pa su si­ro­ma­šni pos­ta­li još si­ro­ma­šni­ji. To­me je svoj naj­ve­ći do­pri­nos dao pos­to­je­ći sis­tem so­ci­jal­ne za­šti­te ko­ji je druš­tve­no ne­pra­ve­dan i ne­pri­hva­tljiv, re­če­no je, izme­đu os­ta­log, ju­čer to­kom pre­zen­ta­ci­je iz­vje­šta­ja "Za­šti­ta si­ro­ma­šnih u do­ba glo­bal­ne kri­ze: si­ro­maš­tvu u BiH u 2009. go­di­ni", ko­ji su pred­sta­vi­li Di­re­kci­ja za eko­nom­sko pla­ni­ra­nje BiH i Svjet­ska ban­ka u BiH.

- Ka­ko bi se do­prlo do naj­si­ro­ma­šni­jih je­di­no rje­še­nje je re­for­ma sis­te­ma so­ci­jal­ne za­šti­te i uvo­đe­nje imo­vin­skog cen­zu­sa. Do­bri tren­do­vi iz pre­ho­dnih go­di­na na sma­nje­nju si­ro­maš­tva zbog po­ve­ća­nog eko­nom­skog ras­ta sa­da su obrnu­ti. Pro­blem je u to­me što ze­mlja ne­ma sis­tem so­cij­lne za­šti­te ko­ji mo­že do­pri­je­ti do na­ju­gro­že­ni­jih - re­kao je šef uUre­da Svjet­ske ban­ke u BiH Mar­ko Man­to­va­ne­li.

Dos­ta nov­ca se, ka­že on, tro­ši u tran­sfe­ru po­je­din­ci­ma, ali ve­li­ki fis­kal­ni na­por ni­je us­kla­đen sa ka­pa­ci­te­tom da se do­pre do naj­si­ro­ma­šni­jih. Sa­da ve­ći dio ovih sred­sta­va odla­zi oni­ma ko­ji su u bo­ljem fi­nan­cij­skom po­lo­ža­ju ne­go oni­ma ko­ji su na­ju­gro­že­ni­ji.

- Pos­to­je na­či­ni da se sred­stva us­mje­re vi­še pre­ma po­tre­ba­ma po­je­din­ca ne­go prem nji­ho­vim pra­vi­ma i sta­tu­su. Sis­tem je tre­nu­tno za­sno­van na ste­če­nim pra­vi­ma. Ako je ne­ko in­va­lid ne uzi­ma se u ob­zir da li je bo­gat ili si­ro­ma­šan in­va­lid - re­kao je on.

Ljer­ka Ma­rić iz Di­re­kci­je za eko­nom­ski ra­zvoj ka­že da je BiH ze­mlja u tran­zi­ci­ji ko­ja se zbog izos­tan­ka stru­ktu­ral­nih re­for­mi sa­da na­la­zi u ve­li­koj kri­zi, a nje­no sta­no­vniš­tvo se su­oča­va sa po­ras­tom si­ro­maš­tva.

- Tek sa­da tre­ba da ra­di­mo na stra­te­škim po­te­zi­ma ko­je tre­ba da ura­di­mo. Za sta­bi­li­za­ci­ju si­tu­aci­je nam tre­ba svjež no­vac ko­ji će­mo mo­ra­ti po­su­di­ti. Me­đu­tim, kva­li­tet svga će bi­ti u to­me što će­mo is­to­vre­me­no no­vac mo­ra­ti i za­ra­đi­va­ti da bi ga vra­ti­li - re­kla je Ma­ri­će­va.
A. L.

Crne srta­tis­ti­ke

U iz­vje­šta­ju su ko­ri­šte­ne an­ke­te bu­dže­ta do­ma­ćin­sta­va pro­ve­de­ne u 2004. i 2007. o sta­nju si­ro­maš­tva, pro­fi­lu si­ro­ma­šnih i utje­ca­ju glo­bal­ne kri­ze na sta­no­vniš­tvo u BiH. Pri­je kri­ze ži­vo­tni stan­dard je bio u po­ras­tu, iako je na­pre­dak bio ne­uje­dna­čen u ra­zli­či­tim gru­pa­ma. Izme­đu dva en­ti­te­ta ne pos­to­ji sta­tis­ti­čki zna­čaj­na ra­zli­ka u sto­pa­ma si­ro­maš­tva. Do­ći će do po­ve­ća­nja za­du­že­nos­ti do­ma­ćin­sta­va, a učes­ta­lost si­ro­maš­tva i da­lje je naj­vi­ša u ru­ral­nim sre­di­na­ma. Za­po­sle­nost ne pred­stav­lja ga­ran­ci­ju za ži­vot izvan si­ro­maš­tva, na­vo­di se u iz­vje­šta­ju.

(SAN)
http://www.san.ba/index.php?id=10122

priopcenje/saopstenje...

citat:

---

Fašistički grafit na zidu Sabornog hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli
Naša stranka - Tuzla
28 Jan. 2010, 00:30

Naša stranka – Tuzla najoštrije osuđuje fašistički natpis „Pobijmo Srbe“ na zidu Sabornog hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli. Nažalost, ovaj incident je logična posljedica opšte situacije u Bosni i Hercegovini. Ovaj put u Tuzli na meti su Srbi, na drugom mjestu Bošnjaci, na trećem Hrvati. Mržnja se vrti u krug. Odgovorne su vladajuće politike koje se održavaju na konfliktu. Psihološka klima se neće promjeniti, dok presudan utjecaj u društvu ne dobiju političke stranke potpuno drugačije orjentacije. Civilizirane, autentično multietničke sposobne rješavati ekonomske i socijalne probleme u našoj zemlji.

---