ono sto ja znam a znam nesta iz prve ruke...
daj tek poslje nekih pola godine i vise,od pocetka rata, pocelo dolazit odozdo...
dotad,najveca zapljena magacini tuzla,zenica...namjenska industrija,ratni pljen...
i tek po primirju sa hvo-om pocelo je dolazit naveliko u konvojima, i tad uz procenat kako kad...
kraj 93,pocetak 94 ne mogu ni ja sad u mjesec i u bobu...
i to je sve u toku rata...
pred rat,ni kamion...dajc...

citat:

---

primus inter pares wrote:
ono sto ja znam a znam nesta iz prve ruke...
daj tek poslje nekih pola godine i vise,od pocetka rata, pocelo dolazit odozdo...
dotad,najveca zapljena magacini tuzla,zenica...namjenska industrija,ratni pljen...
i tek po primirju sa hvo-om pocelo je dolazit naveliko u konvojima, i tad uz procenat kako kad...
kraj 93,pocetak 94 ne mogu ni ja sad u mjesec i u bobu...
i to je sve u toku rata...
pred rat,ni kamion...dajc...

---

nisu jednom ,zaustavljali maltretirali,zatvarali...
imo sam ja tih u familiji zatvaranih,zato i znam o cemu pricam...

ovo mozda znate, al' nevermind... bio crnac u unhcr-u tokom rata i ucio nas. al' ucio samo psovke i tako... krene u po sukoba sa hvo, za split, u autu, sa par djevojaka, koleginica

vozi on tako, tamo negdje pred granicu, zaustavi ga "jaran" i ono kao gdje si pos'o, ko si sta si, bla bla...

izadje crnac (gar garova) i kaze: "pusti me, ba, vidis vozim pi**e na more!"

elem, ne zatvorise ih

citat:

---

Black0ut wrote:

Da je Alija htjeo, mogao je narediti ili dati odrijesene ruke nekim ljutim komandantima ili topdzijama sa nase strane da ravnjaju sve sto nije bosnjacko. Mogao je, ali nije!Mogao je narediti osvetu i protjerivanje svega sto nije bosnjacko, ali nije! I zato hvala mu! Njegovo ne cinjenje zlocina, kada se protiv nas sve moguce i nemoguce radilo, je vrednije od svog zlata ove planete.

---

Pismo ubijenom prijatelju

Dragi moj,
dvadeset godina je kako nisi s nama, kako te besmisleno – kako te stvari obično i budu – na Marijin Dvoru pronašao geler od granate ispaljene s brda. Ne znam ni danas je li ispaljena s Trebevića ili s Poljina. To i nije toliko važno. Ispaljena je sa srpskih položaja. Sutra naveče će u čast vas koji ste stradali tokom opsade postaviti 11 541 stolicu, za svakog ko je stradao tokom opsade grada. Stolice će biti poredane duž Titove ulice i na njima niko neće sjediti. One su tu, prazne, kako bismo se sjetili vas kojih više nema.
Znam da bi ti rekao da je to nepotrebno. Tebi ni u čemu ti nije pomogla činjenica da je tvoj otac bio Srbin, a majka Bošnjakinja. Dva ili tri puta nakon rata vidio sam i tvoju nekadašnju ljubav, Hrvaticu, pravili smo se da se ne poznajemo, jer nismo jedno drugom imali šta reći, kao da smo prešutno jedno drugo optuživali za tvoju smrt. Stid što smo danas ovo što jesmo, a tebe nema. Kao da smo te izdali.
Bolesnik s presađenim srcem
Znam šta te danas najviše zanima: kako danas izgleda Sarajevo? Moram ti reći ovako: izvana liči na ono staro, ali iznutra? Meni, Sarajevo danas djeluje kao bolesnik kojem je napravljena velika operacija na srcu. On dakle živi, srce je s medicinske strane uspješno presađeno, ali s tim stvarima nikad ne znaš kako će završiti, kad će bolesniku ta pumpa koja je ugrađena u njega pući ili prestati raditi.
Grad je podijeljen, i fizički, a mentalno još i više. U njemu egzistiraju paralelni svjetovi: s jedne strane su luksuzne vile i stanovi s bazenima, ladanjske kuće i vikendice koje koštaju bogatstvo, a u pojedinim dijelovima nema ulične rasvjete i poslije osam naveče ne treba prolaziti ili puštati žene ili djecu da prolaze, zbog njihove sigurnosti.
Strašno me nervira – i tebe bi, nema greške – kad razne kreature počnu lamentirati nad Sarajevom kakvo je nekad bilo. Što je udaljenija i irelevantnija tačka s koje to rade, poređenja su neumjesnija i više su na štetu današnjeg Sarajeva.
Mada, skoro da su mi gori oni koji ovdje i danas prigodničare, iz dana u dan slave nekakve obljetnice, mijenjaju imena ulica, veličaju najčešće irelevantne tipove koji su, kao, obilježili ili utemeljili nacionalni identitet, dijele povelje, spomenice, ordene.
Ko je zaista izgubio nekoga – a ja sam, eto, izgubio tebe – sjeća se svaki dan.
Lažne titule i bijeda akademizma
I to sve hoda po istom receptu: što su neki ljudi bili nebitniji u vrijeme kad se nešto, stvarno, događalo, to danas sebi pripisuju veće zasluge. Ima nešto duboko lažno u svoj toj "boljoj" prošlosti, ali ima i (pod)svijesti o tome da nam je sadašnjost nikakva. S jedne strane, i to pokušavam razumjeti: gledano iz vizure vanjskog svijeta, mi živimo samo kad nas se neko sjeti. Sada, dvadeset godina opsade u svjetskim novinama će izaći in memoriami, kao pomeni na zadnjim stranicama Oslobođenja. Kad sve prođe, već 7. aprila, opet ćemo biti ostavljeni sami sebi, bez posla, bez nade, bez budućnosti.
Ovdje većina ljudi nema posao. Oni koji rade sretni su ako imaju plaću. Oni koji imaju plaću sretni su da mogu završiti kraj mjeseca, a da ne moraju uzeti novi kredit: oni koji imaju uvjete za uzimanje kredita, njima kredit praktično i ne treba. Jer je to manjina izrasla iz bogaćenja ratnim švercom. Sagradili su nebodere i robne kuće, imaju vlastite vakufe, zaostavštine i cijelu stvar gledaju s visine. “Begovski”.
Oni su ti koji imaju novce i mogli bi nešto pokrenuti, ali ih drže u stranim bankama, jer se boje da ako ih pokažu, moraju odgovarati za njega. Ne znam zašto se boje: narod ih ionako neće ništa pitati jer je duhovno ubijen.
Neki od tih gospodara anestezirane stvarnosti svoju djecu šalju u zapadne škole, ali ponašaju se tako da mlade odgajaju u neznanju. Omladina je zaostala, i u dobroj mjeri je konzervativnija nego stariji. Dobar broj njih načelno želi odavde otići. Dosta njih ne zna gdje. San većine njih je da imaju državni posao, a država ne može plaćati toliki administrativni aparat. Istina, mladima nije puno ni zamjeriti: roditelji su im depresivni, akademska zajednica im ne nudi ništa. Akademska zajednica je posebna priča, većinom se radi o korumpiranom krugu jednih te istih ljudi koji kruži i predaje na većem broju fakulteta, koji niču kao gljive poslije kiše.
Mnogi od tih "profesora" nemaju ni formalno zvanje ni znanje da budu to što jesu, ali im to ne smeta da budu dekani, prodekani, docenti. Mali broj njih koji ima reference i zaista se želi baviti naukom ili intelektualnim radom odgurnut je na marginu i, praktično, nema pravo glasa.
Kradu nas, ali imamo naciju
Nevjerovatno je kako smo svi lako primili ublehu da trebamo biti nacionalisti, pa onda sve drugo. Mi nismo radnici, studenti, profesori, novinari, hemičari ili veterinari. Mi smo Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Većina nas ovdje jeste nacionalistička, ali to sebi najveći broj ljudi nikada ne bi priznao. Kad ti recimo, optuže direktora da je nezakonito stekao bogatstvo, i kad postoje dokazi, ti okrećeš glavu od toga, ne čitaš novine, ne slušaš šta ti ljudi govore. Jer, negdje ti je jednom pomogao ostvariti neko pravo, ljudi su te viđali u gradu s njim, dao ti je kredit ili unapređenje. Ovdje veliki broj ljudi zna da su njegovi pretpostavljeni do lakata umočeni u kriminal, ali šute. Na kraju pobijedi ona: "Lopov je, ali je moj!" Rijetko ko je procesuiran i osuđen za bogaćenje i privredni kriminal, jer uvijek se nađe "opravdanje": i "oni drugi" i "oni treći" su takvi. "Drugi" i "Treći" su, naravno, Srbi i Hrvati kojima, također, vladaju mafije zamotane u nacionalno ruho.
Inače, živimo na granici siromaštva. Plaćamo naskuplji plin u Evropi, cijena mu je kao u Norveškoj, struja košta kao u Francuskoj, telefonske usluge više nego i u jednoj zemlji iz bivše Jugoslavije, ali se ne bunimo. Sretni smo što imamo naciju.
Tako je i sa ovim slučajem u kojim je za ovo postavljanje stolica u čast vas poginulih u ratu. Onome ko je smislio tu manifestaciju, a to je tipičan izdanak ovovremenske logike dvostrukog morala, sugerirano je da ideja nije originalna. Odmah se pozvao na patriotizam, nazvao novinarku koja je pokazala fotografije iz drugih dijelova svijeta gdje su se takve stvari obilježavale na isti način - neukom i optužio je da staje na strani agresora, onoga ko želi da sve zaboravi.
Onih koji su te ubili.
Stolice su, inače, stigle iz Stare Pazove, sjećaš se tog mjesta, smijali smo se onom Mirku Joviću koji je tamo prvi registrovao Srpsku Narodnu Obnovu i proglasio se vojvodom. U BiH, navodno, nema tvornice koja bi ih proizvela. Jedan moj drug, nisi ga upoznao, mlađi od nas je rekao da je proizvođač na njima trebao napisati:
“Mi smo zaslužni što su ove stolice prazne. Vaš, proizvođač iz Stare Pazove.“
Sve to je, naravno, banalnost. Ali je uvriježena praksa: kad te optuže da si lopov, braniš se tako da utvrdiš kako si patriota. Pokaži kako si pomagao ili finansirao ovu ili onu vojsku, tvrdi da su svi živi, zapravo, zahvaljujući tebi. Kad ti kažu da si plagijator, odgovoriš im da su četnici. Ili ustaše. Ili balije, zavisi odakle odgovaraš. A kad ono što radiš nema smisla, to je još i najbolje. Što si besmisleniji, što je u onome što radiš manje suštine, draži si svima koji upravljaju. I strancima i "našima".
Ja ću u petak uveče, tog šestog aprila koji se za nas i 1945. i 1992. zakačio kao nekakav usudni dan, misliti na tebe i neće mi biti do obilježavanja. Pogotovo ne za velike pare. Kojih, inače, nema.
Eto, sad te pozdravljam. Ne zamjeri. Pisaću ti opet. Ove stvari malo s kime mogu podijeliti. Zato pišem tebi.
Jer, živima se ovdje može reći vrlo malo stvari.

napisao ahmed buric

moram podebljati jedan dio: Ali je uvriježena praksa: kad te optuže da si lopov, braniš se tako da utvrdiš kako si patriota. Pokaži kako si pomagao ili finansirao ovu ili onu vojsku, tvrdi da su svi živi, zapravo, zahvaljujući tebi. Kad ti kažu da si plagijator, odgovoriš im da su četnici. Ili ustaše. Ili balije, zavisi odakle odgovaraš. A kad ono što radiš nema smisla, to je još i najbolje. Što si besmisleniji, što je u onome što radiš manje suštine, draži si svima koji upravljaju. I strancima i "našima".

ovako se ponasa jedan dobar broj vas koji ovo citate.

malo i ahmed prećeriva...
sarajvo izgleda plaho fajn...
ljepse neg prije rata...
sarajvo ljubavi moja
mada mi je željo draži
ocu reci...za rata,bilo je sega,SVEGA,a opet najvise u svoj toj frtutmi,cojstva i srćanosti...rat je zbližijo ljude vise nego ovaj hebeni nazov mir...
tacno se vidlo koj kaki...cojk je cojk,a supak supak, i kako povecavas ulog,cojk postaje jos veci cojk,a supak supcina...
samo dok je bijo supak ,niko to mozda nije primjecivo,il nije zelijo da primjeti,isto ko i onog malog ćojka,a kasnije ljudeskaru...
i tako...

citat:

---

Dilber wrote:



....onda se moras sjetit i pocetkom rata kad su HVO dol (nisam bas siguran) oko Konjica...Tuzlanski konvoj zaglavio u logoru
(mislim,da je jedan forumas bio u tom logoru...sad se vec ne javlja neko vrjeme)

---

Prije 20 godina iseljena kasarna "Maršal Tito" u Sarajevu: Šef KOS-a Bošković plašio se Ratka Mladića


Akcija iseljenja kasarne perfektno je izvedena, zahvaljujući čemu su branioci BiH zaplijenili ogromne količine naoružanja

Pripadnici TORBiH na kapiji kasarne "Maršal Tito" nakon iseljenja: 5. juni 1992. Prije 20 godina iseljena je i posljednja kasarna bivše JNA u Sarajevu, kasarna "Maršal Tito", u kojoj se nalazilo više od 2.000 vojnika i rezervista Vojske Jugoslavije te ogromne količine naoružanja koje će biti presudne u odbrani Sarajeva tokom opsade.

Tokom aprila i maja 1992. iz ove kasarne svakodnevno se djelovalo iz vatrenog i topničkog naoružanja po sarajevskim naseljima Marindvor, Pofalići, Velešići, kao i drugim dijelovima grada, od čijih posljedica je ubijeno i ranjeno više civila te uništeno ili oštećeno mnogo civilnih objekata.

Rulet smrti

Tako su zločinci iz kasarne 15. aprila 1992. ubili 23-godišnjeg mladića Samira Mešetovića dok je igrao košarku u Pofalićima, pa hrabru doktoricu Silvu Rizvanbegović 17. maja 1992., kada se u sanitetskom vozilu iz bolnice Koševo vraćala u zgradu Hitne pomoći. Ibrahim Bulbul 29. maja 1992. ubijen je krećući se vozilom pored kasarne... S prozora kasarne "Maršal Tito" svakodnevno se djelovalo po današnjoj ulici Zmaja od Bosne, tako da je vožnja tom ulicom ličila na rulet smrti.

Obližnja zgrada Željezničke stanice Sarajevo je od posljedica pucnjave iz kasarne "Maršal Tito" djelimično razrušena i zapaljena. Sredinom maja, nakon što je iseljena Vojna bolnica u kojoj su pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) RBiH našli toliko oružja da se mogao naoružati cijeli jedan bataljon, započelo je mirno iseljevanje i razoružavanje "Maršalke".

O ovoj kompliciranoj akciji prvi put javno, 20 godina poslije, priča nam Azem Dervišević Zenga, ratni pomoćnik komandanta Regionalnog štaba TO Sarajevo. Zenga je tokom maja 1992. komandovao blokadom kasarne "Maršal Tito" i bio glavni pregovarač s njenim komandantom, generalom Milošom Barošom.

- U samoj blokadi kasarne učestvovale su jedinica iz hotela "Zagreb", jedinica rahmetli Aska Prazine, koju sam smjestio u Srednju mašinsku školu na Marindvoru, Specijalna jedinica MUP-a RBiH bila je smještena između Miljacke i kasarne, Salko Gušić je komandovao jedinicom s Koševskog Brda, te jedinica TO iz Novog Sarajeva. Nama je bilo bitno da imamo apsolutnu kontrolu nad "Maršalkom" - prisjeća se Zenga.

Kaže kako su znali da ne mogu osvojiti ovo agresorsko uporište, ali nisu mogli dozvoliti da vojska ode s oružjem, jer bez tog oružja za branioce BiH rat bi bio završen.

- Vršio sam psihološki pritisak na njih i pošto su ljudi izlazili iz kasarne, saznao sam da se u njoj nalazi veliki broj rezervista koji su došli iz Zadra, ali i ogroman broj civila, porodica vojnih lica. Oni pucaju iz kasarne, mi ih držimo u blokadi, kontroliramo svaki prozor, ali nemamo nikakav kontakt - ističe naš sagovornik.

Otupjela oštrica

Azem Dervišević Zenga navodi da je nakon 2. maja i velikog poraza na Skenderiji, otupjela oštrica arogancije JNA i onda su branioci priveli dvije žene koje su izašle te ih vratili u kasarnu, da im kažu da Zenga hoće da pregovora s njima. One su uspostavile kontakt i Zenga se megafonom počeo dozivati s kapetanom Gavranom, koji je, inače, bio minirao kasarnu.

- Našli smo se u jednoj kućici između kasarne i Željezničke stanice. Tražio je da ga odvedem da vidi brata na Alipašinom Polju i to sam uradio, a interesantno je da mu je brat već bio pripadnik TORBiH. Tako sam stekao povjerenje kod njega i onda sam putem njega tražio sastanak s generalom Milošem Barošom, komandantom kasarne. Ja sam rahmetli Mustafi Hajrulahoviću Talijanu rekao da idem u kasarnu, nije mu bilo drago, ali sam istrajao da uđem unutra - nastavlja dalje Zenga.

Ušao je u kasarnu i to vozilom oblijepljenim ljiljanima. General Baroš ga je pitao kako da mu vjeruje da on komanduje blokadom kad se Juka Prazina pojavljuje na televiziji i tamo pred kamerama naređuje ljudima da idu u blokadu kasarne.

- Rekao sam mu da ćemo uspostaviti trodnevno primirje i da će to biti garancija da ja imam komandu nad blokadom. Juka jeste jednom poslao 60 ljudi, ali sam otišao kod njega u bazu i rekao da nije planiran u ovoj akciji, nakon čega je on odgovorio: "Dobro, Zenga, naredit ću da se moji ljudi povuku". To je i učinio - priča Azem Dervišević Zenga.

Nakon ispoštovanog primirja, opet se sastao s generalom Barošom, koji je rekao da je JNA spremna da preda oružje.

- Rekao sam mu: "Generale, Mladić bi volio da vas sve pobijemo, ali o vašoj sudbini odlučujem ja, a ne on". Tada dolazi iz Beograda general Bošković i dogovorili smo da vojska izađe s ličnim naoružanjem. Nakon toga počinje akcija iseljenja kasarne. Akcija je perfektno izvedena - dodaje Zenga.

Opisuje da se Dževad Topić Topa nalazio kod kapije kasarne, tako da je postojao stalni kontakt i sve je bilo pod kontrolom.

- Uzimamo tada u "Maršalci" ogromne količine oružja, goriva, artiljerije za dva diviziona. Oružje je odmah voženo u jedinice, a artiljerija u tunel na Ciglanama. Znači, prvi put smo se osjetili armijom. Oružje i artiljerija su tri dana kasnije, 8. juna, korišteni u bici u kojoj su osvojeni Orlić i Volujak na Žuči - kaže Zenga.

Poslao ga Milošević

Uz Fikreta Abdića, Jusufa Pušinu, Jerku Doku i Stjepana Šibera, ratni član Predsjedništva RBiH Stjepan Kljujić bio je u delegaciji koja je vodila pregovore o iseljavanju kasarne tokom maja 1992.

- Na pregovore su dolazili ovaj general Tolimir što je sad u Hagu, pa Biljana Plavšić. Bio je i jedan stari špijun Čađo, njegov sin je poznati policajac. I onda je u Sarajevo došao Neđo Bošković, šef KOS-a. Mi smo bili prijatelji u mladosti. Inače, on je bio oženjen jednom od najljepših Sarajki. Poslao ga je direktno Slobodan Milošević u Sarajevo. Kaže meni Neđo: "Stjepane, Milošević moli da pustite tu djecu, njega ne interesuje oružje. Ovaj Mladić se bori da se izvuče oružje, jer je svjestan da, ako oružje padne u vaše ruke, nema nikakvih šansi u borbi za Sarajevo" - svjedoči Stjepan Kljujić i nastavlja:

- I, sad zamislite, šef KOS-a poslan od Miloševića, spava ovdje kod nas, u sobi Jerke Doke, ministra odbrane RBiH, na vojničkom krevetu, jer nije smio ići u Lukavicu. Plašio se Mladića, da ga ne ubiju - sjeća se Kljujić.

Tokom dogovora o iseljenju kasarne Ratko Mladić, komandant Vojske RS, naredio je oficirima da slušaju samo njegova naređenja, a ne generala Boškovića.

- Mi smo imali plan da se sa snagama s Grbavice i iz pravca Koševa spojimo s našim snagama u kasarni "Maršal Tito". U toj kasarni u to vrijeme bio je jedan izuzetan čovjek, pukovnik Popara, kome je to bila druga blokada. Međutim, tadašnji komandant Školskog centra u ovoj kasarni, general Baroš imao je kukavičko držanje, neprimjereno generalu. Da je došlo do spajanja srpskih snaga iz pravca Grbavice i Koševa, Sarajevo ne bi bilo u muslimanskim rukama - izjavio je Mladić u NIN-u 12. januara 1994. godine.

Kako su zaposjeli Grbavicu

Umjesto preko Dobrinje u Lukavicu, kako je bilo dogovoreno, dio vojnika iz kasarne "Maršal Tito" na mostu kod zgrade "Elektroprivrede" prešao je na Grbavicu i ulicama Milutina Đuraškovića i Rave Janković ušli u naselje Grbavica 2. Munjevito su poiskakali iz kamiona i zaposjeli naselje koje je do tada bilo "ničija zemlja". Tako je 5. juna 1992., iseljavanjem kasarne "Maršal Tito", Grbavica 2 bez borbe pala u Mladićeve ruke i ostala pod srpskom okupacijom sve do reintegracije 19. marta 1996. godine.

Da su znali da se zove Azem, u Višegradu bi mu pobili sve

- Kada sam nakon rata doveo majku u Boston, gdje sada živim, prvi put me upitala: "Sine, što su tebe zvali Zenga?"- prepričava Azem Dervišević Zenga.

Odgovorio joj je da, kada je ušao u kasarnu "Maršal Tito" i dogovorio predaju s generalom Barošom, samo se znalo da je to neki Zenga uradio.

- Rekao sam joj: "Da sam bio tada Azem Dervišević, u Višegradu bi, majko, Milan Lukić i ostali zločinci ubili tebe i svu našu familiju" - priča Azem Dervišević Zenga.