Bivsi ratnici pred skupstinom, bivsi podrumasi u Skupstini. Bivsi ratnici mole posao, boracki dodatak ili penziju, bivsi podrumasi sjede u skupstini i uzivaju sve blagodati koje ima nudi drzava za koju se nisu borili. Ali evo malo opsirnije o tome iz pera onog koji se borio.
Dajdza

Muminović: Dok smo mi ratovali, vlasnici izuzetnih penzija oblizivali stranačke sofre

Kako čovjek nakon svega što je preživio skupa sa svojim borcima i svojim podrinjskim narodom da prizna da mu je žao što je ratovao, pita se penzionisani pukovnik i ratni komandant 206. viteške brigade Drugog korpusa Armije RBiH Šemso Muminović, nakon što je pročitao objavljena imena pojedinih oficira i političara, vlasnika povoljnih vojnih penzija.

Novo umanjenje
Muminović je već nekoliko godina teški šećeraš. Penzionisan je kao pukovnik i prvih sedam godina, kako navodi, primao je penziju od oko 380 KM. Tek nakon niza tužbi i prigovora, prije nešto više od tri godine počeo je primati penziju od oko hiljadu maraka.
- Dok smo mi ratovali, pojedinci sa ovog spiska koji upravo čitam su se oblizivali oko stranačkih sofri i visokih komandi u Tuzli i Sarajevu i tako sebi obezbjeđivali činove. Znam ih koliko hoćete da ratišta nisu vidjeli očima, ali su postali i brigadiri i generali i na kraju im data ta specijalna penzija. Kako, pitam se. Prinuđen sam da tužim državu za koju sam sve dao - govori Šemso, ojađen saznanjem da će mu penzija koju trenutno prima ponovo biti umanjena.
Muminović živi u Tuzli sa suprugom i dvojicom sinova. Stalno je u prilici da komunicira sa svojim ratnim saborcima i uglavnom zna da su svi oni koji su u ratu prosuli krv, počevši od običnih boraca do komandanata, u situaciji sličnoj njegovoj.

Štancanje činova
- Nemam ja ništa protiv Muhameda Ibrahimovića, poznajem ga kao nagodnog čovjeka, ali zar Muhamedu da odrede 1.500 maraka penzije, a našem Titi, komandantu brigade, i to one viteške, manje od hiljade. I Tito je penzionisan kao major, jednostavno, kad se ginulo, oni su nam govorili nije važno koji si čin, važno je da dobro ratuješ. Mi, kao budale, s borcima probijamo četničke linije prema Drini, a oni sebi na račun naših rezultata štancaju činove koji su im kasnije donijeli ovolike penzije. Danas se Tito i mnogi od nas raspadaju od bolesti, a ti licemjeri i haramlije su ministri, savjetnici, članovi upravnih odbora i uz to vlasnici "izuzetnih penzija". Pitam u kojeg to Boga oni vjeruju - skoro kroz plač govori.
Šemso Muminović će, kaže, tužiti državu zbog toga što je penzionisan u manjem činu nego što mu je formacijski pripadao, čime je automatski oštećen i za visinu penzije koja mu pripada.

Nas proganjaju, a oni mirno žive
- Mnogo je ljudi na ovom spisku kojima bih ja dao i još više penzije, jer znam da su ih zaradili. Ali mnogo je više onih koji ih ne zaslužuju ni po kakvom osnovu. Ima nešto što je najteže - nama danas na vrata svako malo zakuca SIPA, zovu nas tužioci da objašnjavamo i dajemo iskaze o kojekakvih ratnim događajima, a ti sa spiska mirno žive. Oni nisu nigdje bili pa ih niko i ne zove - navodi Muminović.

Dajdza.. a jes cito ovu?

Prije 20 godina napadom na Čelić Arkan doživio najveći vojni poraz
“Vladimire, ti si mi bio najbolji vojnik, ti si mi bio desna ruka. Ti si mi čuvao ženu, djecu i kuću. Meni je danas najteže. Izgubio sam toliko vojnika, ali ti si mi ožiljak na srcu. Mili moj Ruse, tebe sam najviše volio, ti si mi bio sjenka. Ali metak ne bira.” Ovo su riječi koje je, glasno plačući, zločinac Željko Ražnatović Arkan izgovorio u oproštajnom govoru na sahrani Vladimira Home Rusa, majora Srpske dobrovoljačke garde (SDG), koji je poginuo 28. septembra 1992. u napadu na Čelić.

Veliko herojstvo

Arkan je, mjesec prije nego što će organizirati ubistvo Riste Đoge u Zvorniku u avgustu 1994., gostovao u Đoginoj TV emisiji “Moj gost, njegova istina” na paljanskom “Kanalu S” i priznao: “Imali smo dosta teških bitaka, ali najteže nam je bilo na Čeliću, tamo smo imali velike gubitke”.

Bio sam u Čeliću. Iako male čaršije nemaju velikih tajni, preživjeli učesnici odbrane Čelića, mali obični ljudi, nekako stidljivo pričaju o svom ratnom herojstvu. Ipak, fotografije iz tih preteških dana nose duboko zaključane u albumima srca. Sačuvati ovo malo podmajevičko mjesto, koje se našlo kao prepreka srpskom koridoru Lopare – Brčko, nije bilo nimalo lako.

Vojska RS držala je Čelić tokom cijelog perioda agresije u potkovici s tri strane, i to iz pravca Lopara, Mirosavaca i Brčkog. Postojao je samo jedan izlaz, preko Vražića i Brnjika prema slobodnom brčanskom teritoriju.

Ovdje nije bilo ograničeno sposobnih. U odbrani je bilo 50 djevojaka, toliko i maloljetnika. Četvorica, petorica, šestorica braće pod oružjem u Čeliću je bila normalna stvar. Veliko herojstvo u odbrani ovoga grada iskazali su i izbjegli Bošnjaci iz Koraja. U Čeliću je veoma malo ljudi otišlo s kućnog praga, civili su živjeli na prvoj liniji, udaljeni svega nekoliko stotina metara od srpskih položaja. Agresor je poduzimao više bezuspješnih ofanziva praćenih hiljadama granata, ali jedna će i herojima Čelića i agresoru ostati u neizbrisivom pamćenju.

Slušam vjerodostojna svjedočenja ovdašnjih ratnika i polako rekonstruiram najveći ratni poraz zločinca Željka Ražnatovića Arkana, koji se desio prije 20 godina, 28. septembra 1992.

Salih Karamović Karam sjeća se da su noć prije sa srpskih položaja najavljivali napad tako što su srpski vojnici gromoglasno bodrili jedni druge riječima: “Ajmo, ura za Novosadski korpus, ura za Valjevski, pa ura za Arkanove ‘Tigrove'…”

- Na nas je tada napala Srbija, nisu ovi lokalni četnici majevički i semberski. Kasnije smo iz srpskih izvora saznali da je pravoslavni pop, dva dana prije njihove akcije, došao na kotu 370 i krstio učesnike osvajanja Čelića, kao na onom snimku kad krsti “Škorpione” u Šidu – priča Karam.

Komandanta 208. brigade Armije RBiH Jasmina Meškovića sistemom veze lično je pozvao Arkan i dao mu ultimatum od 15 minuta da se svi branioci Čelića predaju. Onda je počelo odbrojavanje. Kad je isteklo vrijeme, a blef mu nije uspio, Arkan je samo rekao: “Vi ste ludi, niste svjesni šta vas čeka”.

Vedad Begić imao je 18 godina. Nalazio se na liniji odbrane iznad fabrike za preradu voća i povrća “Frigos”. Vidio je dvogledom kad je na srpske položaje u Mirosavcima došao džip i stao pored prage, koja je neprestano djelovala po Čeliću. Arkan je izašao iz džipa, grupi oficira izdao kratke upute i otišao.

- Noć prije su kroz kanalizaciju ušli u fabriku “Frigos”. Borba je počela oko 11 sati danju. Prvi napadaju vojnici u crnim beretkama, za njima idu vojnici s potkapama, a iza njih ovi linijaši. Bio sam mlad i uplašio se, jer se dešavalo da pucam u napadača, a ne mogu mu ništa. Ni danas mi nije jasno kakve su to štitove na sebi imali. Ne može mu bomba ništa, onda sam ih gađao RPG-om i to je bilo efektno. Zauvijek ću pamtiti Mešu Šadića, starijeg čovjeka, koji je došao da brani grad lovačkom puškom sa sedam metaka – svjedoči Vedad.

Svjedočenje Srba

U munjevitom napadu arkanovci su uspjeli doći do srednje škole u centru Čelića. Zauzeli su prve kuće iznad “Frigosa” i počeli s pljačkom. Artiljerci 208. brigade briljantno su zaustavili vojnike koji su im dolazili u ispomoć iz pravca Koraja. Arkanove udarne grupe su tako ostale odsječene.

Ostalo je upamćeno da je i tadašnji načelnik općine Muhamed Šadić u akciju čišćenja krenuo samo s pištoljem u ruci. Veliku pomoć čelićkim ratnicima pružio je i jedan interventni vod iz Tuzle. U ušima Saliha Karama i danas odjekuju riječi rahmetli kapetana Ekrema Agića, koji je kazao: “Ako četnici prenoće u “Frigosu” i zapale samo jednu kuću, nastat će neviđena panika, doći će do bježanja naroda, što znači da ćemo izgubiti Čelić. Zato ih moramo još večeras istjerati”.

Karam nije znao da su arkanovci već ušli među kuće, mislio je da su u krugu obližnjeg “Frigosa”. Shvatit će to kad čuje njihova dozivanja na ekavici. Sa saborcima je dobio ogromnu snagu kad je čuo pjesmu Brčaka iz 108. brigade Armije RBiH, koji su im došli u ispomoć.

- Kad smo čuli iz kuće Mehidina Suljevića kako pjevaju “srušićemo Karadžića i Mladića”, krenuli smo odlučno u čišćenje zauzetih kuća i uspjeli ih istjerati. Komandir čete Ekrem Agić, koji je bio najprisebniji među nama, dozivao je naše ljude, misleći da su naši ušli u upravnu zgradu “Frigosa”. Iz upravne zgrade zaostali arkanovac pogodio je našeg heroja Ekrema Agića. I sad bih zaplakao kad se toga sjetim – priča Karam.

Semberski Srbi su nakon agresije svjedočili da je Arkanu u Bijeljini rečeno: “Čelić je bogato muslimansko mjesto. Uzmite ga, sav plijen je vaš”. Arkan je iz svoje baze u Erdutu krenuo praznim šleperima. Nakon teškog poraza i velikih gubitaka u ljudstvu, lokalni bogatiji Srbi su mu morali nadoknaditi dio neostvarenog čelićkog plijena.

U odbrani Čelića u borbi s arkanovcima u “Frigosu” poginulo je devet boraca. Poginuli su otac i sin Mustafa i Mehmed Ljaljić, koji su sutradan zajedno ukopani u selu Ratkovići. Rahmetli Mustafa Ljaljić je zbog starosti bio dobrovoljac. Poginuli su još i Ilija Filipović iz Rijeke, Senad Latifović, Mehmedalija Ibrišimović, Hamdija Čavalić, Alija Redžić…

Kao što sva zla prođu, tako je prošlo i zlo agresije, a 208. čelićka brigada preimenovana je u 254. slavnu brigadu Armije RBiH. Čelić je Arkanovim, majevičkim i semberskim zločincima ostao historijska nesanica, a za vlasti u Federaciji BiH zaboravljeni grad. Na kraju, heroji Čelića kazaše: “Naš neprijatelj nas nikada neće zaboraviti, a mi, nažalost, evo tek 20 godina poslije ove veličanstvene pobjede počinjemo deminirati polja zaborava i obilježavati njenu godišnjicu. Zato pozivamo bh. patriote da 28. septembra ove godine dođu u Čelić i budu naši musafiri.”

Bila je to borba prsa u prsa

U jeku najžešće borbe čelićki heroj Ekrem Ferizović Pile zapetljao se na ogradi od pletene žice. Pucali su na njega, ali nije pogođen.

- Bilo je trenutaka kada jedni druge u općoj drami nismo prepoznavali, malo je falilo da se međusobno poubijamo. Sjećam se rahmetli Novalije Mujčinovića, s puškom M-48 ušao je među njih i poginuo. Bila je to borba prsa u prsa kao u “Otpisanim”. Arkan je krenuo kroz Bijeljinu, Zvornik i Brčko ubijajući civile, ali ovdje smo mu pokazali snagu odbrane bosanske. Pokazali smo mu kako je kad udari vojnik na vojnika. Ne smije se zaboraviti da su u ovoj bici uzeli učešće i civili s lovačkim puškama, došao je u borbu lokalni hodža bez puške pa, recimo, žena Ajka Hibić s papovkom – kaže Pile.