Info: Ako imate neke nejasnoæe, pitanja, primjedbe, sugestije,..i dr. u vezi ovog podforuma javite se privatnom porukom moderatorima.
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Uhapsen Radovan Karadžiæ
DANI
Tri postavke paljanske estetike
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetèetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmièno, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kad je na skupštini i kad je na ženi. Paljanski pisac, sjedeæi na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše o srpskim pticama koje na srpski naèin lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pritom iz srpske lule povlaèi srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i taèka
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin"
Tri su temeljne postavke paljanske estetike, i na njih misle Karadžiæevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Da kako, trebalo bi napisati podebelu knjižurinu ako bi smo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos, na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uðe u crkvu, salutira pred raspetim Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirno i sa vršcima prstiju na štitniku svoje ðeneralske šapke, onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike.
Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritièko rašèlanjivanje ovog i ovakvog prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim nauènim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istraživaèi, domaæi koliko i strani, nazivaju estetikom kame.
Zapravo, trebalo bi je zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla slušèad onog naježenoga luðaka iz Vasojeviæa, koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski uzdignutim i vjeèito zagledan, preko ljudskih glava, koso uvis, u Nebesku Srbiju, stoga se i osjeæa posve neumiješan u vlastite zloèine, jer ih smatra prolaznim, kao i sve zemaljsko, i stoga nebitnim. Današnja zbivanja u Bosni ne bi se uopšte mogla razumjeti bez njegovog èuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo.
Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je rijeè o robi iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Miloševiæeva televizija, radio i novine, debele tri godine, metodièno, od Srba pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžiæ nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi naprosto bilo moguæno. Zadržaæu se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od poèetka, bio glavni oslonac Karadžiæeve politike. Sve njegove jasno izreèene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljaèkog uha. Jer znao je odlièno: od rata u Bosni neæe biti ništa ukoliko u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drukèije mogao nagovoriti èovjeka, do juèe normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju s kojim je pojeo vreæu soli? Stoga je Karadžiæ svome ruralnom narodu obeæao: ako ostanete u Alijinoj državi, biæe vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak æe, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i roðenog brata. Svirepost današnjih srpskih zloèina u Bosni djelimièno se može objasniti upravo tom seljaèkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svaðama oko meðaša? Stoga je i Ekmeèiæ odlièno znao šta govori kad je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljeviæ tvrdi da su Muslimani parazitski narod navikao da vjeèito živi na tuð raèun. Stoga i Karadžiæeva sredstva javnog priopæavanja do besvijesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjaèi pokretaè seljaèke uobrazilje.
Ali vratimo se paljanskoj estetici.
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o èemu pjevati. Tri hiljadugodišta nakon propasti Troje, dogaða se opsada Sarajeva - ostale bosanske gradove ovaj put ostaviæu po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se u meðuvremenu izmijenilo?
Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše. Jer ovo je jcdini rat u istoriji koji se izlegao iz glave književnika. Taènije, ovo klanje su smislili, zapoèeli i vode ga pisci, sa dosljednošæu i temeljitošæu kakve su krasile samo najveæe tirane u svjetskoj povijesti. Pisac više nije izvještaè o klanju, nego izvoðaè radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas morao predrugojaèiti: Bosanci su zidali svoju prestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture; pravljenje razvalina je, danas, temeljni oblik književne proizvodnje zasnovane na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u èuvenu reèenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."
Što se na Karadžiæa odnosi tek djelimièno. Jer ova posrbica sa Durmitora, po opšte prihvaæenom mišljenju, nije lišena pjesnièkog talentiæa, a ja lièno ga smatram veoma, veoma, veoma-talentoidnim! Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što uopšte nije bila njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnièki glas nije èuo "dalje od Kozje æuprije". Jer Karadžiæu se, davno, još u prvoj njegovoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjaèke vojvode", skrivili smrt Smail-age Èengiæa. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, proèut ko književnik! Držaæemo te u anonimnosti sljedeæih pesto godina?" A danas, nakon punih dvadeset mjeseci razvaljivanja Sarajeva, Karadžiæ je, u svijetu, postao èuveniji negoli Ajfelova kula! Talenat nikad ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin." U toj izreci kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije je od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uèi. Preostaje ti samo stvaralaèka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ime Oca i Sina i Svetoga Save - pali", što rekao Milan Gvero.
Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatama ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. Da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da sa Mehmed-pašine æuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koja si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni naèini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetèetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmièno, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kad je na skupštini i kad je na ženi. Paljanski pisac, sjedeæi na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše o srpskim pticama koje na srpski naèin lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pritom iz srpske lule povlaèi srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i taèka. Jedino je nerazumljivo: zašto je Bog, kad je konaèno napravio Srbina u svojoj retorti, nastavio sa stvaranjem i ostalih 5.000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si poèeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luèe mikrokozme, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskih i muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica koja Jehovu unapreðuje u Srbendu - uopšte nije originalna. Uostalom, tome i ne teži. Ta izreka je zapravo citat: prije stoljeæe i po, otprilike, jedna srpska popesina napisala je slavne stihove:
Nebo je plave srpske boje,
A u njem stanuje srpski Bog,
Oko njeg´ anðeli srpski stoje
I dvore Srbina, Bogu svog!
Ali to nije sve. Èuveni njemaèki slikar Adolf Hitler, 1938. godine, obznanio je svi jetu svoje otkriæe da je Bog, po nacionalosti, Nijemac. Karadžiæeva tvrdnja da je Bog èistokrvni Srbin, stoga, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bi tna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad ko lje, Karadžiæ zapravo citira Nikolu Kalabiæa. Pavla Ðurišiæa. Jezdimira Dangiæa. Popa Ðujiæa. I mnoge iz Drugog svjetskog rata. Karadžiæevi konclogori citiraju Majdanek. Gulag. Goli otok. A boga mi i Jasenovac. Jer, kako reèe Mirko Kovaè, "potomke žrtava ustaške kame Miloševiæ je iskoristio kao koljaèe." Karadžiæ, najstrože govoreæi, danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Paveliæevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zakljuèio je Ante, i odluèio da protjerivanjem, pokrštavanjem, jamama, kamama i Jasenovcima, od Hrvata napravi veæinski narod. A po Karadžiæu: iako Srba u Bosni ima svega 32 procenta, ipak polažu pravo na sedamdeset postotaka državne teritorije. Kako na tolikom prostoru Srbe napraviti veæinskim narodom - upitao se Karadžiæ. I, naravno, sjetio se Paveliæa. I, dakako, posegao za Paveliæevim književnim metodom kao najjednostavnijim rješenjem.
Nama, èlanovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O naèinima toga pobijanja, ne bih ovdje. Jedino æu, u mimoprolasku, iznijeti dva prijedloga:
1) Moraæemo, hitno, razluèiti koljaèe od pjevaèa. Paljanskog koljaèa od homerskog pjevaèa.
Jer sve što, danas, paljanski književnici imaju da poruèe svijetu, svodljivo je na njihovo èuveno geslo: "Kama-juèe, kama-danas, kama-sutra." Dosjeæate se jamaèno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeæe silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžbenik valjaæe nam pomno prouèiti.
2) Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Taènije, za pravo svakoga srpskog pisca da se najmanje mjesec dana godišnje odmara od Srbina u sebi.
|
25-07-2008 at 12:22 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Uhapsen Radovan Karadžiæ
DANI
Hemonwood
Radovan, èovjek kojeg nema
O sjedokosom bradonji koji, na izvjestan naèin, nije onaj Karadžiæ koji bi trebao platiti za sve nebrojene zloèine
Tek sam prije nekoliko godina saznao da je Radovan Karadžiæ živio u zgradi preko puta moje, Druge, gimnazije. Ne sjeæam se, naravno, da sam ga tada viðao. Moji gimnazijski dani su davno bili, ali mi se èinilo, nakon što sam saznao da mi je bio takorekuæ komšija, da sam morao zapaziti lik koji æe postati zloglasan diljem svijeta: velika kockasta glava, siva griva, jake ralje, rupica u bradi, okrutne oèi masovnog ubice. To što ga se ne sjeæam, što ga nisam zapazio, nije iznenaðujuæe, pošto sam tek nakon zloèina koji su nam svima promijenili živote bio u stanju prepoznati karadžiæevštinu u Karadžiæu. Radovan je prije rata bio tek neupadljivi graðanin grada koji æe kasnije pokušati da uništi, u Sarajevu je bio nerazaznatljiv. U svom briljantnom tekstu o Karadžiæu, Semezdin Mehmedinoviæ piše kako na samom poèetku rata lista telefonski imenik Sarajeva i nalazi, osim Radovana, jos dvadeset jednog Karadžiæa: deset Muslimana, devet Srba i jednog Hrvata.
Prvi put sam èuo za Karadžiæa kad se išèilio niotkuda i postao glavati èelnik Srpske demokratske stranke. Poslije sam saznao da je bio psihijatar i pjesnik, jedan od onih što su dreždali u kafani Kluba pisaca, gdje su lokali, lupali èaše i gluposti, p****rali se, potajno blatili jedni druge i recitovali rusku poeziju, podnoseæi tako dodatni dokazni materijal za navodno postojanje slavenske duše. Poznavao sam druge Osnivaèke oèeve SDS-a: Koljeviæ, Leovac i Maksimoviæ su mi bili profesori na Filozofskom fakultetu, Krajišnik je nekad radio s mojom mamom, a Ostojiæu, koji je bio lektor na Radio Sarajevu, su me jednom poslali da me oduèi od mumlanja. Ali ti su znameniti srpski šatro-intelektualci sada bili puki asteroidi u Karadžiæevoj orbiti. Kad bi se u javnosti ukazivali pored Karadžiæa, upadljivo su odudarali od njegove durmitorske sirovosti. Profesori su bili profesori, pomalo zbunjeni pod paljbom bliceva i novinarskih pitanja, dok se Karadžiæ prsio i duvao. Bio je zvijezda spektakularnog srpstva, mlatarao je rukama, grmio o antisrpskim nepravdama i srbožderima, obeæavao osvetu i spas. Izgledao je intenzivno prisutan i opušten u svojoj bezoènosti, lišen obzira koji su sputavali one kojima je šta svijet kaže bilo pretjerano važno.
Sjeæam se SDS-ove konferencije za štampu u proljeæe 1991. Karadžiæ je bio u središnjoj poziciji za stolom, kao Isus na Posljednjoj veèeri, glavat i razrogušen, ruku raširenih uzduž ivice stola da izgleda što veæi. Pored njega je bio Koljeviæ, nalik na miša s ronilaèkom maskom, oèigledno mnogo manje važan. Karadžiæ je prièao osiono, kabadahijski, nezainteresovan za utisak koji je ostavljao na prisutne novinare, kao da im je èinio uslugu što im se uopšte obraæao. Prièao je o onoj ili ovoj prijetnji srpskom narodu na koju su svjesni Srbi u SDS-u morali odluèno reagovati, inaèe je srpski narod "najeb´o". Nije se, naravno, izvinjavao što je opsovao, pošto je psovanje, rekao je, bilo legitiman naèin da se izrazi nezadovoljstvo srpskog naroda. Kad je u pitanju opstanak srpstva, nije se moglo fino. Svom tom pristojnom prejebavanju, svoj toj finoæi nije bilo mjesta u novoj realnosti koja se gradila iskljuèivo na temeljima apsolutnog srpstva.
Ista ta brutalna odluènost je bila prisutna u zloglasnom govoru u bosanskohercegovaèkoj Skupštini, kada je upozorio da æe "muslimanski narod" nestati ako se na referendumu izglasa nezavisnost. Upozorenje je što se njega tièe bila usluga gorespomenutom narodu, kao što je volio reæi da je "etnièko èišæenje" usluga onima koji su bili èišæeni, pošto æe na kraju svi biti svoji na svojemu sa svojima. Karadžiæ se Skupštini obratio kao gospodar života i smrti i ta uloga je ukljuèivala moralno lažnu dramu kroz koju je prolazio Vladika Danilo u Gorskom vijencu kad se prekontavao da li da pobije "poturice", pa onda skontao "neka bude što biti ne može". Genocid je veliki posao, i samo neko s velikom glavom je bio u stanju sve to odraditi - neæe mu biti lako, sugerisao je Karadžiæ, ali radiæe ako treba na nestanku, kao Vladika Danilo, sve dok ne bude što biti ne može. Ta uloga srpskog vožda koji donosi velike odluke, za kojeg je genocid epski projekat, nešto što æe srpski narod uz gusle opjevati, uloga je u kojoj je Karadžiæ bio roðen. On se genocidom ovaplotio.
Bez genocida, drugim rijeèima, Karadžiæ bi bio niko i ništa. Dok se može pretpostaviti da bi, da nije bilo jugoslovenskih ratova, Miloševiæ i Mladiæ, koje je predratni sistem formirao i obuèio, nastavili svoje karijere i našli naèina da napreduju u bilo kojem kontekstu, Karadžiæeva karadžiæevština je bila moguæa samo u kontekstu masovnog ubistva. Nije tako nikakvo èudo da je mirno živio u slobodarskom Beogradu - bez tjelohranitelja, bez ðenerala, bez maskirne uniforme, bez cipela krvavih od obilaska oèišæenih teritorija, bio je ne samo potpuno neprepoznatljiv nego, u izvjesnom smislu, i nepostojeæi. Ni prije ni poslije rata ga nije bilo, ali je u ratu ostvario sve svoje neljudske moguænosti. Tragièna je otud ironija da se Karadžiæ u trenutku hapšenja bavio zdravim životom - velemajstor smrti je u svom novom životu postao treæerazredni šarlatan. Epski projekat zasnovan na suludim velikosrpskim fantazijama i lažima, zamijenila je alternativna medicina zasnovana na suludim fantazijama i lažima.
Karadžiæev novi život bi bio prvorazredan primjer banalnosti zla da nije Republike šumske, te monumentalne karadžiæevske tvorevine, koja se poput Radovana ovaplotila genocidom, fantazijama i lažima. Karadžiæ æe ubrzo nestati u udobnim kazamatima Haaga i zapadnoevropskih zatvora, ali æe ga se Republika šumska uz gusle prisjeæati jer bez njega ne bi postojala. Ali je zato on upravo zbog postojanja Republike šumske prestao da postoji - kad je Dejtonskim sporazumom legitimizirana ta zloèinaèka tvorevina, Karadžiæ je postao izlišan i onda je išèezao.
Zbog svega toga, Karadžiæevo hapšenje nije dovelo do ushiæenja koje sam godinama oèekivao. Na izvjestan naèin, sjedokosi bradonja nije onaj Karadžiæ koji bi trebao platiti za sve te nebrojene zloèine. Nekako je prekasno, trebalo ga je hapsiti i suditi dok je zaista postojao, prije nego što je zaèeta Republika šumska, ta tvorevina koja može biti legitimna samo u alternativnom svemiru. Zloèini æe biti naplaæeni tek kad se razgradi ono što je Radovan smræu gradio.
|
25-07-2008 at 12:24 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Ego Nivo: Forumski vuk Celav, neodoljiv, (ne)osvojiv.
Registriran(a): 23-05-2008 Lokacija: Tuzla downtown Odgovori: 756 IP: Maskiran
|
Re: Uhapsen Radovan Karadžiæ
Jeste. g. A. Hemone, sve je kako si napisao. Ali, rezultati krmkovih zlodjela su svuda oko nas. I na zalost, nema nagovjestaja boljitka. Ako Bog da, i vepar mladic ce biti isporucen Hagu, i dooobrano naplacen od strane te iste zlohude serbije, rodonachelnice novog fashizma, koji se odaziva na chetnishtvo. Daj nam Bozze snage, svim ljudima, ma koje vjere i naciona bili, da smognu snage i otrgnu se od zla chetnishtva i ustashtva. Isto vazzi i za vehabizam, i to je zlo (uvezeno u toku agresije u Bosnu, kao sranjin - tudjmanov trojanac Bosancima). Ego: "Ni bunar zelja ne funkcionise bez love."
|
25-07-2008 at 13:52 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Abulafija Nivo: Moderator podforuma
Registriran(a): 02-07-2004 Odgovori: 28828 IP: Maskiran
|
Re: Uhapsen Radovan Karadžiæ
DANI
Politika: Kako je Karadžiæevo hapšenje ojaèalo Milorada Dodika
Udio ðavla
Danas, kada je Karadžiæ ipak putnik u Haag, s optužnicom koja je volens-nolens istovremeno i historijska optužnica za Republiku Srpsku, veæa i sadržajnija nego sve dosadašnje zajedno, raèunajuæi tu èak i Miloševiæevu, nije teško razumjeti Milorada Dodika i druge politièare iz Banje Luke kad neumorno i pomalo panièno ponavljaju: nije Republika Srpska djelo Radovana Karadžiæa, ona je izraz htijenja i volje srpskoga naroda i rezultat historijskih procesa...
Èak ni sve Dodikovo bosnofobno i sarajevofobno divljanje na otvorenoj sceni, ne mogu znatnije umanjiti povoljne efekte koji za RS leže u Karadžiæevom hapšenju
Portretirajuæi Karaðorða, voðu "srpske revolucije" iz 1804. godine, Milorad Ekmeèiæ u fascinantno mraènoj i depresivnoj, znalaèkoj, a u isti mah strastveno nacionalistièkoj knjizi o historiji Srba koju svu sažima u više nego rjeèit naslov: Dugo kretanje izmeðu klanja i oranja, poseban akcent stavlja na voždovu "sklonost da ubija". "Trgovca Teodosija Mariæeviæa, koga su se kasnije seæali po razboritosti i odmerenom ponašanju prema saradnicima, Karaðorðe je sam ubio", dokumentira Ekmeèiæ, nudeæi uz taj postupak objašnjenje karakteristièno za njegov stil i metodu: "Trenutak je zahtevao hrabrog, jakog èoveka kome briga za sopstvenu kožu nije na prvom mestu u životu." A onda slijedi prijedlog historijske objektivacije Karaðorðeve "sklonosti da ubija": "Sigurno je da je u 23 godine evropskih napoleonovskih ratova svaki general divizije, bez obzira na to koju je vojsku vodio, na duši nosio veæi broj žrtava nego Karaðorðe. Taj se zanat, kao i zanat državnika, vrši primenom Makijavelijeve filozofije da se moraju upotrebljavati metodi lisice i lava. Svi državnici ubijaju." Autor eksplicite ne kaže, ali iz podteksta kao da nam sugerira da je ovu potpunu etièku relativizaciju moguæe primijeniti i na srpske generale i državnike iz posljednjeg rata. Moguænost ovakvoga tumaèenja naroèito dobija na snazi kad se ima u vidu da je upravo Ekmeèiæ autor opsesivne teze o ratu 1992-95. u Bosni i Hercegovini kao nastavku i dovršetku srpskoga ustanka iz 1804, te da je s njegovoga radnog stola ta teza prešla u operativne planove i u retoriku ama baš svih srpskih politièkih i vojnih funkcionera - od sekretarèiæa najmanjega opštinskog kriznog štaba i komandira voda, do Radovana Karadžiæa i Ratka Mladiæa.
To, da generali i državnici "vrše svoj zanat" tako da ubijaju, u sluèaju dvojice posljednjih dokumentirano je više nego obilato. Žrtava njihovoga "vršenja zanata" puni su i bosansko podzemlje i bosansko nadzemlje. Ono prvo u obliku stotina pojedinaènih i masovnih grobnica koje se i dalje pronalaze i iskopavaju; drugo - u liku onih koji preživjeli jesu, ali od tuge i bola za roðenima, za satrvenim životima i obesmišljenim biografijama, za obezljuðenim zavièajima, ni sami još uvijek nisu naèistu je li im bolje što su preživjeli... Takoðer, dokumentirano je i u vidu nepregledne hrpe materijala koja ih èeka na sudu u Haagu - Karadžiæa veæ sutra, napokon, Mladiæa vjerojatno uskoro. Da su ubijali nacionalno-vjerski druge, i to mnogo, neobuzdano, i što je osobito opsceno - s nekim mraènim viškom strasti, to je takoðer više nego poznato. Ali, ima u toj "sklonosti da ubijaju" još neèega, što neæe biti predmetom nijednoga sudišta pa ni haškoga, a što svjedoèi o èistoj ljubavi za ubijanjem, nenatrunjenoj politikom etnièke netrpeljivosti i èišæenja teritorija od inoetnièkoga stanovništva. O njoj vrlo ilustrativno govori mala epizoda iz rata, koje se uvijek sjeæam s posebnom jezom. Poznata je iz tonskoga snimka jednoga razgovora, koji se ne emitira èesto jer ne odražava tipiènu sliku meðuetnièkoga sukoba. Protagonisti su Božidar Vuèuroviæ, trebinjski gospodar rata, i njegov voljeni "doktor" Radovan Karadžiæ. Razgovaraju telefonom, veza je slaba, Vuèuroviæ kuka jer su mu pred naèelnièkim kancelarijskim vratima uzrujani roditelji grupe mladiæa, vojnika, koje su na nekom planinskom visu "ustaše uhvatile u obruè" i svi ima da izginu. "Pomagaj, doktore", vapije Vuèuroviæ, "šalji pomoæ, helikopter, šta znaš i umiješ, izginuæe mladost...!", a ne zna se što mu je gore - što æe mladost izginuti, ili što æe njega roditelji razdrijeti živa. "Neka ginu, p**** im materina!" - strasno i decidno, sasvim vojnièki i državnièki, odgovara "doktor" Karadžiæ, inaèe lirik i intelektualac, koji se posljednjih godina, kako sada vidimo u medijima, kao krvavi klaun prerušio u "duhovnoga istraživaèa", "psihoenergoterapeuta", pobornika "molitvenog tihovanja" i "sjedinjenja duše sa Duhom Svetim kroz èistotu tela tako da se i telesno oseæa blagodat Duha Svetoga, koja prožima telo i èini mu dobro". Kako ono kaže maloèas citirani veliki historik: "Trenutak je zahtevao hrabrog, jakog èoveka kome briga za sopstvenu kožu nije na prvom mestu u životu." (Što je bilo s onim mladiæima, s njihovom kožom, gdje su sada, tko su njihovi roditelji - o tome ne znamo ništa.)
Danas, kada je Karadžiæ ipak putnik u Haag, s optužnicom koja je volens-nolens istovremeno i historijska optužnica za Republiku Srpsku, veæa i sadržajnija nego sve dosadašnje zajedno, raèunajuæi tu èak i Miloševiæevu, nije teško razumjeti Milorada Dodika i druge politièare iz Banje Luke kad neumorno i pomalo panièno ponavljaju: nije Republika Srpska djelo Radovana Karadžiæa, ona je izraz htijenja i volje srpskoga naroda i rezultat historijskih procesa... Naravno da Republika Srpska ne može biti (samo) Karadžiæev proizvod, ali i ova prièa o "volji i težnjama naroda" nekako nam je dobro poznata, zar ne! Republika Srpska je ostvarena uz neodoljivu ljubav za ubijanje, uz strašnu akumulaciju najgnusnijih zloèina, politièki potpuno neobrazloživih i nepotrebnih, i iz toga naèina na koji se ostvarila nemoguæe je apstrahirati ono što je proizvod i peèat Radovana Karadžiæa, pa rezultat svesti na alkemijski èisto i nevino "htijenje i volju naroda", kao što ni iz tog htijenja nije moguæe alkemijski izbaciti "udio ðavla", peèat Karadžiæa. Uostalom, nije mali broj vojnih i politièkih "vršilaca zanata" iz Republike Srpske koji su odsjeli u Haagu (cijela je to ratna vrhuška!), ne zato što Meðunarodni sud u Haagu "mrzi Srbe" kako trubi nacional-patriotska propaganda, nego baš zato što su im optužnice bremenite svim vrstama konkretnih ratnih zloèina. Zato bi oni koji inzistiraju na "htijenju i volji naroda" (Dodik, Ivaniæ, Radmanoviæ, Radojièiæ...) morali biti svjesni da baš oni, i baš takvim tumaèenjem èine najlošiju uslugu voljenome narodu, gurajuæi ga u naruèje Karadžiæu i Mladiæu i kompaniji, sve misleæi da ga od njih odvajaju. Stari je to paradoks, historija ga poznaje u stotinu verzija, a u našim relacijama u njegove je virove najoèitije bio zaglavinjao Franjo Tuðman, tumaèeæi genezu i prirodu Nezavisne Države Hrvatske ne samo kao djelo Paveliæa i ustaša, nego i kao "izraz i rezultat stoljetnih težnji hrvatskoga naroda..."
S druge strane, politièko-diplomatska konstelacija u Bosni i Hercegovini i oko nje takva je, da konaèno demitiziranje Karadžiæa i njegovo prebacivanje u ruke meðunarodne pravde može donijeti znatne koristi Republici Srpskoj. Radi se o prostoj èinjenici, funkcionirajuæoj prije svega u meðunarodnim relacijama: koliko je manje Karadžiæa (a njega je najmanje kada je uhapšen, od srpskih vlasti, i izruèen meðunarodnom sudu), toliko je više demokratskoga legitimiteta ne samo Srbiji nego i Republici Srpskoj. Èak ni sve Dodikovo bosnofobno i sarajevofobno divljanje na otvorenoj sceni, ni svi ispadi njegove šovenske tjesnogrudosti i nacionalno-entitetskoga egoizma ne mogu znatnije umanjiti povoljne efekte koji za Republiku Srpsku leže u Karadžiæevom hapšenju i otpremanju u Haag. Zahvaljujuæi paradoksima meðunarodne politike s jedne strane, a s druge nesposobnosti, bezidejnosti i politièkoj kratkoumnosti federalnih politièara (bošnjaèkih, hrvatskih, kao i "ostalih"), tehnièki i politièki primalac i korisnik tih efekata je politièka garnitura Republike Srpske, to jest, nitko drugi nego - sam Dodik.
Sarajevsko-bošnjaèki politièari (Tihiæ, Silajdžiæ, Lagumdžija...), po svemu sudeæi, tu politièku mehaniku ne razumiju najbolje. Sve njihove reakcije svode se na okamenjenu jednadžbu èija je (jalova) taènost odavno ustuknula pred njezinom politièkom potrošenošæu i bezizglednošæu: ako je Karadžiæ u Haagu, njegov projekt, Republika Srpska, i dalje je živ, i meðunarodna zajednica ne smije podržavati njegov opstanak. Paradoksalni rezultat takvoga stava i tih reakcija jest - samo jaèanje Dodikove pozicije, odnosno osnaživanje onoga tipa argumentacije s kojom on brani nepromjenljivi dejtonski status Republike Srpske u okviru dvoentitetske Bosne i Hercegovine. Tako se krug unutarnjih bosanskohercegovaèkih politièkih razrokosti i nesporazuma zatvara. U meðuvremenu, sve okolne zemlje - Hrvatska, Crna Gora, sada æe sve brže i Srbija - odmièu u procesu unutarnje konsolidacije i europeizacije. Je li Bosni i Hercegovini "suðeno" da u završnici postjugoslavenske politièke katastrofe sama ostane endemiènom deponijom etnièkih konflikata i neuspjele društvene harmonizacije?
|
25-07-2008 at 13:58 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
yugi Nivo: Forumski doajen
Registriran(a): 20-12-2006 Lokacija: NORVEŠKA Odgovori: 35281 IP: Maskiran
|
Re: Uhapsen Radovan Karadžiæ
SDS najavljuje proteste u Republici Srpskoj
Srpska demokratska stranka organizovaæe u subotu u celoj RS mirne šetnje ulicama gradova i opština, te prisluženje sveæa i molebane (Cupko evo ih opet sa molebanom ) za zdravlje osnivaèa i prvog predsednika te stranke Radovana Karadžiæa, potvrðeno je za RTS iz SDS-a.
Sa Pala za RTS Onlajn: Zoran Žuža
Plakati, koji najavljuju ovaj skup, na Palama su se pojavili u èetvrtak, a njima se èlanovi i simpatizeri stranke, kao i graðani ove opštine pozivaju da se u subotu, 26. jula, u 12 èasova okupe kod fontane na gradskom šetalištu, odakle bi se krenulo do paljanskog hrama Uspenija presvete Bogorodice, gde æe se, kako piše na plakatu, „obaviti moleban za zdravlje našeg dr Radovana Karadžiæa".
Iz Opštinskog odbora SDS-a pozivaju graðane da „šetnja za Srpsku i moleban za Radovana", te ceo skup koji je nazvan „Snaga molitve", protekne u apsolutnom redu i miru.
„Apelujemo na naše graðane da ovaj èin protekne mirno i dostojanstveno, bez bilo kakvih demonstracija ili remeæenja javnog reda i mira. Samo na taj naèin ovaj skup æe postiæi cilj zbog kojeg je organizovan", rekao je za RTS Onlajn Miodrag Kovaèeviæ, predsednik paljanskog odbora SDS-a.
Skupovi èlanova i simpatizera SDS biæe i prvo organizovano okupljanje graðana u RS od ponedeljka, kada je objavljena vest o hapšenju Radovana Karadžiæa.
Prethodno, u Zvorniku su se u sredu pojavili plakati sa likom Radovana Karadžiæa i porukama „Svi smo mi Radovani" i „Uz tebe smo, predsednièe!".
Dan kasnije u Višegradu su se takoðe pojavili plakati sa likovima Radovana Karadžiæa i Ratka Mladiæa, uz poruku „Srpski heroji". U èetvrtak je u Višegradu na zahtev odbornika SDS-a prekinuta sednica Skupštine opštine u znak protesta protiv spreèavanja èlanova porodice Radovana Karadžiæa da otputuju u Beograd i posete ga pre izruèenja Haškom tribunalu za ratne zloèine.
<br /><br /><br /><br />
|
25-07-2008 at 14:37 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
cupo Nivo: Forumski doajen Registriran(a): 21-10-2003 Odgovori: 24024 IP: Maskiran
|
Re: Uhapsen Radovan Karadžiæ
citat: yugi wrote:
SDS najavljuje proteste u Republici Srpskoj
Srpska demokratska stranka organizovaæe u subotu u celoj RS mirne šetnje ulicama gradova i opština, te prisluženje sveæa i molebane (Cupko evo ih opet sa molebanom ) za zdravlje osnivaèa i prvog predsednika te stranke Radovana Karadžiæa, potvrðeno je za RTS iz SDS-a.
I onda nekima nije pravo kad ja napisem srpsko crnogorski fasisticki agresore.Pa hajde da vidim ko bi izbriso ovo sto je napisano na Kapiji
Ili u Memorijalnom centru Kalesija / Memici gdje se sahranjuju zrtve pronadjene u masovnim grobnicama na podrucju Zvornika
Pise da je pogino od srbocetnicke ruke u Divicu
Po meni krivica nije kolektivna, ali je odgovornost moralna na kraju ja nisam jedini koji tako misli tu su i cestiti gradjani Srbije
"Staša Zajeviæ Zene u crnom iz Beograda
AJEVIÆ: Mi u BiH dolazimo èesto, tokom cele godine, na mnoga mesta zloèina. Bili smo u Višegradu, Bratuncu, Srebrenici, u Prijedoru, pridržavamo se moralnih i etièkih principa poseæivanja mesta zloèina poèinjenih u naše ime. To je moralni dug prema žrtvama i obraæanje našoj zajednici.
NN: Kažete da su zloèini poèinjeni u vaše ime?
ZAJEVIÆ: Oni su poèinjeni u ime celokupnog kolektiviteta, uz pozivanje ne taj kolektivitet i identitet. Oni koji su èinili zloèine pozivali su se na naše ime i za nas svaki graðanin i graðanka Srbije koji se ne distanciraju od toga, a to su ogromni zloèini, predstavlja deo kulture sauèesništva u zloèinima."
citav intervju ovdje http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=26047&meni=2%A0
Ili
Èedomir Jovanovic
"
...Kako mi možemo da kažemo da je Srebrenica zlocin a da ne kažemo ko je zlocin izvršio?! Izvršili su ga pojedinci! Hajde da brojimo te pojedince, pa cemo da vidimo da je rec o stotinama, hiljadama “pojedinaca”. Da li su onda oni pojedinci? Da li o komandantu jedne vojske možemo da govorimo kao o pojedincu? O predsedniku države kao o pojedincu? " Pa, onda je i Hitler pojedinac. To je bio projekat stvaranja nacionalne države o kome se govorilo u vecoj ili manjoj meri otvoreno."
[Edited by cupo on 25-07-2008 at 15:13 GMT]
|
25-07-2008 at 15:09 |
| Ukljuèi u odgovor
|
|
Trenutno aktivni korisnici |
Aktivni gosti: 55
Skriveni clanovi: 0
Aktivni èlanovi: 0
Sretan roðendan: Adelin, ajsha, ameee, borac 92-96, KING_K6, mario, PANTER-3, saljefura, Sasa1980, sascha2012, TzAmelllll, von Karkin, willeke
|
FORUM : Politika : Praæenje suðenja monstrumu Karadžiæu |
|
Pregled tema u posljednjih 24 sata Pregled poruka u posljednjih 24 sata (dva dana, sedam, 30 dana) Pregled pisanja foruma�a u posljednjih 24 sata
|