Sjećanje na genocid jednom godišnje

Uoči komemoracije u Potočarima 11. jula, u Srebrenici je sve više ljudi, članova porodica stradalih u genocidu, onih koji žele odati počast ubijenima, novinara, dok se domaći i strani političari očekuju tek na dan komemoracije.

"Tako je, otprilike, svake godine", kaže Srebreničanin, povratnik iz Švicarske, Muhizin Omerović. "Kad odem u Sarajevo pitam kolege kad se iskreno sjete Srebrenice, a onda oni kažu '11. jula, kad gledam televiziju. Svi to prenose i taj dan smo nikakvi, ali već sutradan je sve normalno' i opet tako do 11 jula", kaže Omerović.

"Za razliku od većine stanovnika drugih bh gradova, Srebreničani svaki dan žive sa sjećanjem na 11. juli", tvrdi mujezin Bijele džamije u Srebrenici Dahmo Smajlović.



Zanimalo nas je da li Islamska zajednica pomaže ljudima u ovom gradu da lakše prebrode teškoće povratka. "Kadrom može, ali finansijski teže ide. Međutim, nije stvar samo u Srebrenici. Svi medžlisi Islamske zajednice u Republici Srpskoj su u istoj situaciji. Mislim da se iz vrha malo posvećuje pažnja tome", upozorava mujezin Smajlović.

Bijela džamija u Srebrenici udaljena je tek nekoliko stotina metara od sprske pravoslavne crkve gdje smo zatekli sveštenika Željka Teofilovića. Kaže da je život u Srebrenici još uvijek opterećen duhovima prošlosti.



"Pokušavam sa vjernicima, naročito sa djecom u školi, da govorim o svim problemima koji se tiču društva, naravno vjere najviše, i da se one predrasude koje su na ovim prostorima vjerovatno i dovele do krvoprolića prevaziđu, da ne gledaju, posebno djeca, drugu djecu koja nisu njihove vjere ili nacionalnosti kao nešto strano", kaže Teofilović.

Problem o kojem sveštenik Teofilović indirektno govori još uvijek opterećuje međunacionalne odnose, a čuli smo i priče koje to potvrđuju.

Moj tata će ubiti tvog tatu jer radi u policiji i ima pištolj

"Dešavalo se da mi djete plačući dođe iz obdaništa govoreći 'rekla mi je drugarica da će njen tata ubiti mog tatu jer radi u policiji i ima pištolj'. To je strašno", kaže povratnik u Srebrenicu koji, strahujući za sigurnost svoje djece, ne želi otkriti svoj identitet.

Tomislav Jović iz Srebrenice kaže da ipak ima pozitivnih pomaka u prevladavanju posljedica rata. "Pomaka ima, nema govora, samo što taj pomak sporo ide", kaže Jović.

Neki misle da su došli na vašar umjesto na dženazu

Radovi u okviru priprema za ovogodišnji ukop 533 žrtve genocida u završnoj su fazi, kažu radnici u memorijalnom kompleksu u Potočarima. Jedan od njih, inače povratnik u Srebrenicu, potvrđuje da se Bosanci i Hercegovci Srebrenice, pa i genocida, sjete samo 11. jula. "Jednostavno ništa, ljudi samo dođu ovdje u vrijeme dženaze. Neki kao da i ne dođu na dženazu, dođu kao da je to nekakva proslava. Kao da je neki vašar", kaže radnik u Potočarima.

Kod kamenih ploča sa hiljadama uklesanih imena ubijenih Srebreničana zatekli smo i nenu Zahidu Hodžić iz Stupara kod Kladnja.



"Ja nemam ovdje nikoga svog da je moj rod, ali sve je to žalosno. Svi su mi kao rod, braća, sestre, majke, očevi, jer znam polazeći od sebe kako bi to bilo teško", ističe gospođa Hodžić. Riječi "teško je" najčešće se izgovaraju u Srebrenici i 14 godina poslije genocida.

Autor: Samir Huseinović

[Edited by cupo on 27-09-2009 at 16:06 GMT]

Srebrenica je grad koji ima dušu i nadu za bolje

U Bosni i Hercegovini, Srebrenica je grad s najmanjim brojem ulica i po broju naziva i po dužinama.
Ovdje imaju samo tri ulice. Jedna glavna duž cijelog grada podijeljena je na nekoliko naziva. U centru grada, ona se zove gornja ulica. Do nje su srednja i donja ulica, a u njih se "ulijeva“ nekoliko sporednih, dužine nekih 50-70 metara. Sveukupno, ima dvadesetak zvaničnih naziva ulica, ali glavna u dužini od dva kilometra podijeljena je na pet naziva.

U Srebrenici niko ne može zalutati. Odakle god pođe, doći će u centar.

Ovdje ima i mali broj stanovnika. Znatno manje od prijeratnog broja koji je iznosio oko šest hiljada. Zbog toga se ljudi ovdje svi međusobno poznaju i došljak, onaj ko ne pripada ovoj sredini, u Srebrenici je lako prepoznatljiv. Pogotovo stranac.

Ovdje ima i najmanje zaposlenih. Nepuna hiljada ljudi ima stalno zaposlenje, a ostali preživljavaju kako znaju i umiju, i niko se ne žali. I niko, pa i oni najsiromašniji ne pruži ruku komšiji za pomoć. Baš niko jer zna da je i komšija u krizi. Nema ovdje ni prosjaka koji će vam u kafiću pružiti ruku i tražiti marku. Ljudi ovdje imaju svoj ponos i ne pomišljaju da prose. A svima je teško! I svako će vas primiti otvorena srca i počastiti onim čim u tom trenutku raspolažu. A uvijek se nađe nešto, ne smije se obraz izgubiti.

U Srebrenici nema ni lopova jer su svjesni da ni od koga nemaju šta ukrasti.

Ovo je grad s najmanjim natalitetom u Bosni i Hercegovini. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati trudne žene koje rađaju u Zvorniku ili susjednoj Ljuboviji. Zbog toga je matična knjiga rođenih gotovo prazna. U posljednjih sedam godina u podebelu knjigu rođenih upisne su svega četiri bebe, od čega jedna koja se rodila u autu, na putu do zvorničke bolnice.

Zbog toga je ovo grad staraca.

I pored sve veće krize, niko ne pomišlja da Srebrenicu napusti. Ljudi ne napuštaju ovaj grad - odlaze zauvijek. Većina od njih u mezar ponese i ključ od svoje kuće jer ga nemaju kome ostaviti. Kuća ostaje zaključana jer su nasljednici daleko od Srebrenice i za sada se iz bijelog svijeta i ne pomišljaju vratiti.

Ipak, ovdašnji stanovnici se nadaju u bolje i zato su ovdje...

Srebrenica još ima dušu...
Malo joj treba da je ispusti, a još manje da svima bude bolje...

(FENA)

Tuzlaci uručili pomoć povratnicima u Podrinje

Tokom vikenda neformalna grupa građana iz Tuzle, okupljena na forumu Tuzlarija, je uz pomoć dobrih ljudi i vlastitim snagama uspjela da na trenutak razveseli vise od pedesetak podrinjskih porodica. Obišli su se sela Zeleni Jadar, Osmače, Potočari i na kraju samu Srebrenicu.

Već šest godina uoči 11.jula godišnjice genocida u Srebrenici organizuju se akcije ovog tipa.

A kako je bilo pogledajte u nastavku

Pobijedila želja za Srebrenicom

Srebreničanka Azra Hasić (27), diplomirana pravnica, prije šest mjeseci vratila se u svoj rodni grad. Trenutno je zaposlena kao pripravnica u Općini Srebrenica. Azra je kćerka Alije Hasića, prijeratnog zamjenika komandira Policijske stanice u Srebrenici.



- Kada su novinari radili jednu emisiju o mom ocu, pitali su me šta bih voljela raditi kada porastem. Na iznenađenje svih, rekla sam da bih voljela biti pravnica, da se vratim u Srebrenicu i radim u Općini - kaže Azra i ističe da je oduvijek voljela ovaj grad te da je dok je bila mala sanjala o tome da se zaposli u ovoj instituciji.

Azra, koja je u srebreničkom genocidu izgubila veliki broj članova familije, kaže da je za mnoge neshvatljiva njena ljubav prema Srebrenici.

- Željela sam se vratiti i ta želja je pobijedila i tuđe predrasude o ovom gradu. Mi smo mladi i svi želimo da napredujemo, tako da nikada ne možemo biti sigurni gdje ćemo završiti svoj životni vijek - kaže ova mlada Srebreničanka.

Azru je u odlucu da se preseli u Srebrenicu podržala cijela porodica.

- Super mi je ovdje. Lijepo su me prihvatili svi u Općini. Mnogi su me pitali da li me je strah da sama živim u Srebrenici. Kazala sam im da me uopće nije strah i kako je ovaj grad sigurniji čak i od Tuzle i Sarajeva - kaže Azra.

Bolje se osjeća nego u Tuzli i Sarajevu

- Kada sam nakon jula 1995. godine prvi put prespavala u svojoj kući, koja se nalazi odmah iznad zgrade Općine, bolje sam se osjećala nego u Tuzli, gdje mi žive roditelji i brat Alem, i nego u Sarajevu gdje sam živjela tokom studiranja - kaže Azra.

(AVAZ)

Zomer svu ljepotu našao u Srebrenici

Robertus Zomer (Sommer), bivši vojnik holandskog bataljona Ujedinjenih naroda, uskoro će se sa suprugom i dvoje djece doseliti u Srebrenicu. Ovih dana boravi u tom gradu, a u Potočarima je kupio zemljište za gradnju kuće.

Susret s istinom

Ovo je njegov drugi dolazak, a prošle godine upoznao je Srebreničanina Muhameda Bajrića, kod kojeg danas boravi. U razgovoru za naš list navodi razloge koji su ga nagnali da se doseli u BiH.

- Prvi je da otvorim firmu i zaposlim ove ljude kako bih im život učinio boljim. Svidjeli su mi se priroda i okruženje. Porodica i ja željeli smo se odseliti u Južnu Afriku, ali svu ljepotu našao sam u Srebrenici - kaže Zomer.

Prisjećajući se prošlogodišnjeg dolaska u Srebrenicu, kazao je da se plašio reakcije ljudi, "jer u Holandiji svi nas krive za ono što se desilo i smatraju nas odgovornim".

- No, kada sam došao u Srebrenicu, većina onih s kojima sam se susreo nije me prezirala. To me ohrabrilo, kao i susret s istinom iz jula 1995., poslije čega sam odlučio doći - kaže Zomer i dodaje da dug kojim će se pokušati opravdati jeste njegov život u Srebrenici s onima koji su prošli golgotu i genocid.

U dva navrata bio je u mirovnoj misiji u Srebrenici. Prvi put do januara 1995. godine, ali se mjesec kasnije vratio i ostao do jula. U bazi u Potočarima bio je 11. jula. Kaže da je vidio
zločinca Ratka Mladića i srpske vojnike.

Grižnja savjesti

- Znam da su se loše stvari dešavale u Srebrenici u julu 1995. godine, ali mi tada nismo znali šta se događa. Istinu smo saznali nakon mjesec, kada smo se vratili u Holandiju. Osjećao sam grižnju savjesti što nismo mogli učiniti više za spas Bošnjaka. Zapravo, mi nismo bili pravi vojnici, naša misija bila je u smislu vojne obuke - kaže Zimer.

Na pitanje osjeća li se, ipak, jednim dijelom odgovornim za dešavanja iz jula 1995. i je li kao pojedinac mogao učiniti više da se zaustavi stradanje Bošnjaka, odgovara da ni on ni njegova jedinica nisu imali naredbu za posebnu akciju, ali da se godinama od tada loše osjećao.

Holanđani misle da je još rat

Zomer ističe da je imao stalne noćne more i da je tek nakon 13 godina odlučio doći u Srebrenicu. Ta njegova odluka različito je komentirana.

- Većina Holanđana, mojih sugrađana, pitala me zašto se želim vratiti u Bosnu, jer su mislili da je ovdje još rat. Iako sam objašnjavao da je rat davno završen, niko mi nije vjerovao, jer Holanđani još nemaju pravu sliku o Srebrenici i Bosni - kaže Zomer.

(AVAZ)

Životne priče iz Srebrenice

Fazila Efendić jedna od je od prvih povratnica u selo Potočare u blizini Srebrenice.



Kuću je djelimično obnovila i živi sama. U srebreničkom genocidu izgubila je muža i sina i još 22 člana familije. Muža je ukopala a sina joj još nisu pronašli. Fazila ima i kčerku koja živi u Sarajevu, a kako nam reče, uskoro će dobiti i drugo unuče, što će njoj sigurno puno značiti i vratiti joj volju za životom.

Prekoputa Memorijalnog centra Srebrenica / Potočari otvoren je radnja sa suvenirima u kojoj Fazila radi.

Najviše posjetilaca ima u julu i augustu kada preživjeli Srebreničani dođu na odmor u rodni kraj. S vremena na vrijeme pojave se i strane delegacije koji obilaze memorijalni centar.



U radnji se prodaju raznorazni suveniri, knjige o genocidu,majice na kojima su ispisane molitve srebreničkih majki, cd-ovi sa ilahijama i kasidama, zatim ručni radovi žena iz Srebrenice i još mnogo toga. Vjerski običaji muslimana nalažu da se prilikom posjete mezarju žene pokriju , pa se kod mene u radnji mogu iznajmiti i marame .



Volim da budem u svom rodnom kraju, blizu mezaraja svojih najmilijih, radom pokušavam da barem na trenutak zaboravim sve ono što je snašlo mene i moju porodicu – kaže Fazila .

autor: @cupo

Kazu da je to najtezi bol koji jedan covjek moze osjetiti...Kazu, no (sebicno) ne zelim znati...ne zelim to nikome, cak ni onima koji mi svjesno nanesu bol....Cesto se pitam kako jedna majka moze prezivjeti toliku kolicinu patnje, bola? Kako moze nastaviti zivjeti nakon sto joj odnesu ono najmilije, nakon sto joj otrgnu ono sto je 9 mjeseci u sebi nosila, njegovala, za ciju se nafaku molila od momenta kad je saznala da ce postati majka?...pitam se no odgovor ne znam

...A onda vidim NJU moju teta Sejdu koju ja zovem nenom iako mi nije rod, cak ni komsinica....punica je mog starog komsije, nikad nam se putevi nisu presjekli dok nismo dosli u ovu tudjinu....gledam je onako malenu, pogrbljenu od tereta i tuge koju na sebi nosi....hoda polako, prica jos laganije...jedva je cujem ponekad....gledam je i citam joj molitvu na usnama....Imam osjecaj da se moli i dok razgovara sa mnom....Moli se za svog muza kojeg su konacno nakon 13.5 godina pronasli....tijelo nije 'cijelo' pa ga nece jos ukopati (po zelji njene kcerke koja je oca najvise na ovozemaljskom svijetu volila).....moli se za svog sina kojeg jos nisu nasli....u nadi da je sve mozda ipak 'greska' i da i on luta svijetom trazeci nju kao i ona njega....moli se a zna...zna da se nece vratiti, zna da mu nikad vise nece kosu pomirisati, nikad vise svoju ruku na njegov obraz prisloniti...Ne, hoce kad napusti ovaj svijet i kad je on doceka u toplom zagrljaju onog drugog.....o kojem ona cesto sanja.....

Proslo je 14 godina a ona place svaki put kad ga spomene....kad kaze "imao je samo 24 godine" ...."ganj'o je skolu, nije se stigao ni ozeniti".....Gledam je kako place i u meni sve umire za njom ali ne smijem zaplakati jer se bojim da bi je to slomilo.....ali varam se....ovu zenu ne lomi moja niti icija druga suza....Ovu zenu nije slomio ni najtezi bol ovozemaljski, ova zena zivi sa svojim bolom svaki dan, svaki telefonski poziv je trza i na njega odgovara u nadi da je danas bas taj dan...kad ce moci konacno otpustiti jedan duboki uzdah koji drzi u sebi posljednjih 14 godina.....i svaku noc kad legne leze u nadi da je sutra taj dan...

Opet je danas gledam i pitam se "Boze, otkud joj snaga?". Zar jedno tako malo stvorenje, koje se izgubi u mom zagrljaju svaki put kada se oprastamo, moze imati toliko snage u sebi?....Toliko volje da zivi?...I povrh svega ni trunke mrznje ni za koga? Ne, ona ne mrzi, sa njenih usana se nikada nece cuti "Da Bog da im....". Ne. Sa njenih usana se samo cuje molitva (iako znam da dusa u njoj jeca uz svaki uzdisaj)...Molitva i nada.....Da ce se opet sresti....nekada...Potrajace, to zna....ali sve ima kraj....i novi pocetak....i to je drzi u zivotu....

Moja nadraza neno, drage majke koje cete kosti svoje djece danas u zemlju spustiti, neka vam dragi Allah podari sabur i olaksa patnje

Prvo šerijatsko vjenčanje sa diplomom fakulteta

U još potpuno neobnovljenoj džamiji u Drinjači obavljeno je prvo šerijatsko vjenčanje između Ermina Alića iz Drinjače i Adise Salihović iz Srebrenice.



Ovo je drugo vjenčanje po povratku Bošnjaka u ovaj džemat. Ermin se sa porodicom prvi vratio u Drinjaču. U Tuzli je završio Rudarski fakultet, gdje je i upoznao Adisu. Mladi bračni par živjet će u Kaknju gdje je Ermin dobio posao rudarskog inžinjera.

Adisa je napustila posao urednice na Tuzlanskoj televiziji i nastojat će da u novom mjestu boravka nađe zaposlenje. Oboje su preživjeli srebreničku golgotu u kojoj je Adisa izgubila oca, a Ermin tada 17-godišnjeg brata. Njegov otac poginuo je u Konjević-Polju 1992. godine.

- Za mene nije dolazilo u obzir nikakvo drugo mjesto da se vjenčam sa svojom voljenom Disom. Ovdje sam se rodio i ovdje ću uvijek biti prisutan. Svi dobro znamo da za povratnike posla u Zvorniku nema, tako da smo primorani da ga tražimo širom BiH - kazao je Alić.

Džamija u Drinjači porušena je 1992. godine. Tada je u Domu kulture ubijeno 107 Bošnjaka. Rekonstrukcija džamije započeta je u jesen 2004. sredstvima Tuzlanskog muftijstva u iznosu od 5.000 KM, te džematlija i dijaspore. Traženu pomoć nisu dobili od entitetskih ministarstava. Za unutarnje radove potrebno je još oko 15.000 KM.

Ne zaboravljaju odakle dolaze

- Adisa i Ermin pripadaju generaciji mladih Bošnjaka koji znaju vrijednost nauke i obrazovanja i oni su prvi visokoobrazovani bračni par koje vjenčavamo i koji se bez obzira gdje radili i koje poslove obavljali vraćaju na svoje i ne zaboravljaju odakle dolaze - kazao je Muhamed Mehmedović, mjesni imam.

"Niko ne dođe da upita 'Majko, kako si?'"

Nezira Sulejmanović vratila se prije tri godine u selo Đogaze kod Srebrenice. Podnosila je zahtjeve za obnovu kuće, ali još nijedan donator se nije odazvao. Živi pod pločom, u sobičku ispucalih zidova.
"Sreća je što je prizemlje građeno od kamena, pa nije srušeno. Tu sam se skrasila, čekajući da mi obnove kuću, dovedu struju i vodu. Želim i ja živjeti u uvjetima dostojnim čovjeka. Ali, za sada se tome ne mogu nadati jer mi ovdje niko ne dolazi, zaboravljena sam i niko nikad ne dođe da upita 'Majko, kako si?'", govori Nezira.

Nezirina starija kćerka poginula je u saobraćajnoj nesreći 1989. godine. Dva sina je izgubila padom Srebrenice jula 1995. godine. Krenuli su šumama do Tuzle, ali im se tu izgubio svaki trag. Muž joj je u to vrijeme bio na radu u Iraku, a kad se vratio i saznao šta se sve desilo, umro je od tuge. Ostala joj je samo jedna kćerka koja živi u Federaciji BiH.

"I pored svega što mi se desilo, odlučila sam da se vratim. Ovdje mi je najbolje. Kad su se mogle kosti mojih sinova ovdje vratiti, kad su mogli mrtvi da se vrate, zašto ne bismo i mi živi. Moji su ukopani u Memorijalni centar Potočari, a evo, iz svoje avlije svaki dan gledam na to mjesto. Oplačem, suzu puštam na svakom koraku, ali mi to daje i snagu da se i dalje borim. Kad se isplačem, ponekad i zapjevam, ne znam iz kog razloga, a onda se prihvatim posla. Radim cijeli dan, a kad se smrači, bude mi žao – mogla bih još raditi", govori Nezira.

Da dobije novi krov, struju i vodu, to su za sada samo Nezirine puste želje.

"Nisam se vratila kad je bilo više donatora koji su obnavljali kuće. Jasno mi je da je sada manje para za obnovu, ali, valjda ima nekih prioriteta. Vidjela sam da su se obnovile kuće nekima koji su odmah poslije toga otišli u Federaciju BiH i nastavili tamo život. A ja koja sam se vratila i koja sam izgubila sve najmilije – ostajem zaboravljena."

Posijala je Nezira baštu i sve joj je rodilo. Kaže, može nahraniti sve komšije od onoga što će uskoro prispjeti za berbu. Dok ruča na deki prostrtoj u dvorištu u debeloj hladovini kruške ranke, Nezira govori: "Gdje god sam bila, bila sam izbjeglica. Nisam više mogla da podnesem takav život. Vratila sam se na svoje jer sam znala da nigdje bolje nema nego na svom ognjištu. Doduše, ovo je sada zgarište gdje živim, ali, vjerujem da će se naći neko da mi uredi kuću, nek bude 4x4, samo da živim kao ostali ljudi. Ne tražim puno! Meni treba malo pa da se osjećam da nisam ostavljena i zaboravljena."

U proteklom ratu, Nezira je bila kuharica i ima priznat borački staž. Izgubila je dva sina, kćerku, muža... i sad nema ko da je upita "Majko, kako si?"

(FENA)

Životne priče iz Srebrenice

Ahmed Ustić nastavio djedovu tradiciju

Prije 65 godina Enez Ustić je u Srebrenici otvorio prvi frizerski salon. U njegovoj radnji ovaj zanat izučilo je mnogo Srebreničana koji su kasnije svoje salone imali širom Bosne i Hercegovine. I Enezova djeca su krenula istim stopama, pa je sin Meho više od deset godina bio glavni frizer u centralnoj NATO-ovoj bazi u Butmiru kod Sarajeva. Do prije godinu dana s njim je radio njegov sin Ahmed koji se prošle godine vratio u Srebrenicu zajedno sa suprugom Sanelom i dvoje djece.

Kako bi nastavio porodičnu tradiciju Ahmed je nedavno otvorio frizerski salon u očevom prijeratnom salonu pod istim nazivom kako se i nekada zvao „Jasmin“.



- Zanatu me podučio babo Meho od malih nogu. Osim toga završio sam taj zanat i još nekoliko kurseva kako bi se usavršio.. Salon je otvoren za sve i nudi sve frizerske usluge, s time što su cijene prilagođene ovom području. Ako Opština Srebrenica pritekne u pomoć djelatnost salona mogla bi se proširiti i na manikir, pedikir, depilacija a samim tim stvorili bi se uslovi za zapošljavanje većeg broja radnika - kaže Ahmed Ustić. Pored frizera Srebrenici su potrebni i drugi zanati obućar, sajdžija itd.

Ovo je više nego dobra vijest za Srebreničane s obzirom da građani nekada i za najmanju sitnicu moraju ići do susjednih gradova Bratunca i Zvornika da potražuju neke od usluga.



Obično putem medija dobijamo samo negativne primjere o međunacionalnim odnosima u Srebrenici, a gotovo nikada da se spomenu dobri odnosi među komšijama. Takvih primjera ima, ne puno, ali ih ima i polako ide nabolje. U Ahmedovom salonu šišaju se svi narodi bez obzira na nacionalnu pripadnost. Tako je bilo i jučer kada smo posjetili salon.