Zvornik

Stanovnici Kula Grada dobili novi put

Građani Kula Grada napokon su dobili asfaltirani put. Fadil Banjanović, delegat u Vijeću naroda RS-a, načelnik Općine Zvornik, Zoran Stevanović, i predsjednik SO-e Zvornik Vehid Kadrić posjetili su danas Kula Grad, povratničko mjesto iznad Zvornika.



Iako je riješen problem asfaltiranja puta, građani Kula Grada imaju probleme i sa vodosnabdijevanjem.

„Pored problema koji je riješen građani Kula Grada imaju ogromne probleme sa vodosnabdjevanjem i želim da istaknem veliku opredjeljenost i angažovanost građana i rukovodstva ove mjesne zajednice koji žele da riješe ove probleme, koji su veoma bitni za sve povranike“, izjavio je Banjanović tokom posjete.



Građani Kula Grada su priredili malu gozbu gostima koja je bila postavljena na novi asfalt, čime su željeli pokazati svoju zahvalanost za svu pomoć koja im je pružena za unaprijeđavanje kvaliteta života u Kula Gradu.

Nakon sađenja na Panonskom jezeru i Aleji mladosti

U Memorijalnom centru zasađeno 2.000 tulipana i ruža

U okviru realizacije projekata "Podrška za ugrožene kategorije Cvijetna dolina- cvijetne bašte" , Udruženje Snaga žene iz Tuzle, zajedno sa svojim partnerima i donatorima iz Holandije, obezbijedila je značajnu količinu lukovica tulipana, narcisa i sadnica ruža za uređenje Memorijalnog centra Potočari.



Jučer smo sličnu akciju izveli u Tuzli, na lokaciji Panonskog mora i Aleji mladih, a danas želimo da uredimo prostor Memorijalnog centra. Istovremeno, oko 20.000 komada ovog cvijeća donirat ćemo našim članovima, povratnicima u Potočare koji će započeti plasteničku prouzvodnju ovog cvijeća, kako bi stvorili uslove za dodatna primanja i održivi povratak, rekla je Branka Antić- Tauber, predsjednica Udruženja "Snaga žene" iz Tuzle.

Antoine van Schaik, stručnjak za cvjećarstvo iz Holandije, dao je korisne savjete uposlenicima Memorijalnog centra koji su obavili sadnju cvijeća, o načinu sadnje, uredjenja i održavanja buduće plantaže.

Sve ruže bit će crvene i to će dati posebnu sliku ovog kompleksa, izjavio je Schalik.

(Fena)

Bratunac

Mjesne zajednice Vidikovac i Podčauš dobile uličnu rasvjetu

Mještani Mjesne zajednice Vidikovac u Srebrenici i Mjesne zajednice Podčauš iz Bratunca dobili su uličnu rasvjetu.



Naime, u sklopu projekta “Izgradnja zajednice-izgradnja povjerenja u zajednicama” koji implementira Udruženje žena "Priroda" Bratunac, uz finansijsku podršku Švicarskog Karitasa, akcioni tim i volonteri iz ovih mjesnih zajednica su u septembru i oktobru 2009. god. proveli mini projekat i tako obezbjedili izradnju rasvjetu u svojim mjesnim zajednicama. Rasvjeta u Mjesnoj zajednici Podčauš je postavljena u dužini od 940 m, sa 12 svjetiljki, a u Mjesnoj zajednici Vidikovac u dužini od 315 metara sa 6 stubova i 6 svjetiljki.

Pored novca koji je obezbjedio Švicarski Karitas, u izgradnji rasvjete učestvovale su Opštine Srebrenica i Bratunac kao i trideset volontera, mještana ovih mjesnih zajednica, učesnika akcija.

Generalni cilj ovog projekta je izgradnja boljih društvenih odnosa u multietničkim zajednicama.

Srebrenica

Ove zime snijeg će pasti i na Nezirin krov

Tri pune godine Nezira Sulejmanović (56) vodila je „borbu“ da joj se obnovi porodična kuća u selu Đogazi kod Srebrenice . Obraćala se na razne adrese, ali nije uspijevala. Međutim, veličina malih ljudi ogleda se u istrajnosti, a Nezira je jedna od takvih. Konačno je, uz pomoć organizacije CRS i UNHCR-a dobila novi dom.

„Fala dobrim ljudima. Evo, konačno imam i ja svoju kuću. Četvrti snijeg pašće ove zime na moj krov. Tri godine sam živila pod pločom, u vlazi, sa zmijama i miševima, a sada se mogu raskomotiti, priča Nezira.

Podršku da dobije donaciju za obnovu doma, Nezira, kako kaže, dobila je ponajviše od novinara.

„Dolazili su Josip Pejaković, Zvonko Marić, pa i vi i poslije toga javio se donator. U zahvalnost za njihovu pomoć, ovaj prilaz do moje kuće nazvala sam „Put Josipa i Zvonka“.Na ovoj tabli ima mjesta i za novinara Sadika iz Srebrenice, ali mi nestalo boje, pa ću to naknadno dopisati, kazuje Nezira.



Zahvalna je i donatorima.
„Ovo sam željela da uradim i, evo moje kuće. Istina, treba još toga da se uradi. Nemam vodu – kadu i bojler ne mogu da koristim, već se još uvijek kupam u vanjskom kupatilu. A i da imam vode, opet to ne bi mogla koristiti. Struja je razvedena, ali je nemam još uvijek. Kažu, potrebno je da se postave dva stuba i da mogu upaliti sijalice. Ali, nekako ću i to nadurati. Neka ja imam svoj krov nad glavom. Naložiću vatru i upaliti fenjer i – milina! Daće Bog i ljudi i struju.

Ova živahna majka, koja je u posljednjih 20 godina izgubila kćerku (poginula u saobraćajnoj nesreći 1989. godine), dva sina (nestala u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice jula 1995. godine) , brojnu familiju i poslije toga i muža, sada je sama na brežuljku s kojeg ne može a da ne pogleda u Memorijalni centar Potočari.

„Kažu mi da imam lijepu kuću u Osijeku kod Ilidže. Jeste. To je tačno. Izgradila sam je prije sedam godina od invalidnine koju primam za svoju djecu, ne dao to Bog nikom. I zadužila sam se u kredite, još oko deset hiljada moram davratim bankama. Napravila sam je za svoju kćerku i unuke damogu imati dom dok se školuju, da ne budu podstanari. A za ovo ovdje se borim i izborila sam se. Valjda i ja, kao majka koja je izgubila sve svoje, imam pravo na donaciju da obnovim svoju kuću. Ovo je moja kuća, ovdje hoću daživim, ovdje, odakle mogu da gledam svoju djecu koja su ukopana u memorijalnom centru. Kad su se njihove kosti mogle vratiti, mogu i ja i mogu i ja da imam svoj novi dom,.kao i ostali koji su se vratili. Ono u Sarajevu nije moje, ovdje sam rođena, ovdje ću da završim i stoga mi je ova nova kuća, na koju imam pravo".

Nezira, sada vidno raspoloženija, u ove hladnije dane ustaje prije zore i radi dokasno. Rašćiščava ostatke cigli i dasaka iza majstora, sadi prisade, ore njivu, gdje je u jednom dijelu već posijala pšenicu. Puna je elana.

„Moram puno raditi. Ono što dobijem za ono, (invalidnina za nestale) ne dao Bog nikomeo, ode na kredite, a moram imati i za unuke. Usijem ja ovdje svega i sve dobro rodi. Nama šta ne bude na ovoj planini. Čak sam i lubenice uspjela uzgajiti i bilo ih je do neki dan. Kad čovjek hoće daradi, možepreživjeti. A šta mogu u Sarajevu, na asfaltu. Zato bih preporučila svima da se vrate. Stoje livade neobrađene, a oni se pate na asfaltu i betonu. Ja se ovdje najbolje osjećam i pored svega što mi se dogodilo. Ovdje je moja sreća – ovdje je moja tuga!

Nezira rado prima sve goste. Svako joj je drag, jer, kako kaže, ponekad ovdje niko ne navrati ni u deset dana, pa, pošto nema s kim, zaboravi da priča. Sada na „Putu Josipa i Zvonka (i Sadika) uređuje aleju sa ružama i nada se da će joj ljudi ćešće navraćati. A imaju gdje i doći. Imaju doći u novi Nezirin dom, koji je, doduše, još uvijek bez vode i struje.

„Naduraću ja i to. Mala sam, ali i velika"-poručuje Nezira!

(UPS)

Likovi sa slika su vam sigurno poznati

Cerska - Selo Muškići

Bogata ruska grofica i siromašni bosanski brico

Mumin Dervišević se za vrijeme Prvog svjetskog rata obreo u Rusiji. Svojom snalažljivošću, zaposlio se kao brico na carskom dvoru i – ni manje ni više oženio groficu.



Živjeli su sretno do kraja života u Cerskoj, nadomak Konjević Polja.
Mumin i Jevdokija imaju mnogo potomaka koje zovu groficama i grofovima

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Mumin Dervišević je kao ratni zarobljenik „zapao“ u Rusiju. Poslije nekog vremena, u kojem se napatio i radio teške poslove, Mumin se na carskom dvoru zaposlio kao brico i šišao i brojao najviše dvorske službenike, pa i samog cara.
Radeći svoj posao, Mumin je pogledima mjerkao mlađanu groficu Jevdokiju (Evdokija), koja mu je i sama davala znake simpatije. Rodi se obostrana ljubav.

„Mumin je, pričala mi je moje nena, bio lijep k,o slika , najljepši u selu. Nije mu, bogami, mogla odoljeti ni grofica Jevdokija. Bio je i govorljiv i simpatičan, te je grofica naprosto „pukla“ za njim, priča Lutvo Ahmetović, mještanin Cerske.

Želja za povratkom u Bosnu i svoju rodnu Cersku pojavila se 1918. godine, kad je rat završen. Ljubav prema Jevdokiji bila je isuviše jaka i nije je želio izgubiti. Predložio joj je da krenu zajedno.

„Ona je bila zaslijepljenja Muminovom ljepotom, pa je njena grofovsa porodica nije mogla odvratiti da ne krene na dug i neizvjestan put. Mumin, se međutim, poslužio lažima kako bi je zauvijek i pridobio. Rekao je da idu u Beč, gdje on, navodno, ima pilanu i svoje radnike. Za Jevdokiju je to bilo manje važno. Od silne ljubavi nije vidjela dalje od carskih zidina, a kamoli do Beča, priča Šemsudin Ahmetović, povratnik u Cersku.

Uzalud je carska porodica, grofovi i grofice odvraćali Jevdokiju od puta za Beč. Rastali su se sa suzama i nikad se više nisu vidjeli. Jevdokija i mumin su krenuli za Beč, a završili u Cerskoj!

„Kad su stigli u Beč, Mumin joj je rekao da on nije iz Beča i da nema pilanu. Otkud pilana u Beču u poratno vrijeme, a i da je bila, ne bi ona bila Muminova. Priznao je da nije iz Beča, već iz Sarajeva i da moraju tamo ići. Pitao ju je „Znaš li ti gdje je brdoviti Balkan?“ Ona je rekla da zna, da je čula i za Sarajevo i pristala je da krenu. Povratka joj nije bilo, priča Šemsudin.

Od Beča do sarajeva Mumin je smišljao kako će 19-godišnjoj grofici objasniti da nije iz Sarajeva i daće morati u Cersku, u brdoviti kraj planine Udrč. Znao je da se grofica sada neće , a i ne može sama vratiti u Rusiju. Ne bi ona, grofica sa carskog dvora mogla sama natrag. Ne bi znala i ne bi smjela sama da se vrati kroz razrušenu Evropu, kroz mjesta u kojima je još uvijek bilo naoružanih ljudi i raznih bandi koji bi nju, mladu i prelijepu groficu zasigurno prisvojili. Znao je Mumin da ona ne može natrag kroz poratno vrijeme gdje je još vladao metež i ljudi tumarali kao muhe bez glava. Znao je da bi i ona, njegovavcelika ljubav i sama bila takva.

„Po dolasku u Sarajevo, Mumin je Jevdokiji rekao da je njegov grad malo podalje i da će morati još ići. Grofica je pristala i na to. Kad su došli do Vlasenice, Mumin nije imao kud više obmanjivati svoju veliku ljubav. Rekao joj je „Vidiš li onu planinu ? (Vrh Udrča se vidi iz Vlasenice). „Vidim“, rekla je Jevdokija. „E odande sam ja, tamo moramo ići. Ali, to je čarobna planina, tamo raste srebrno drveće“, rekao je Mumin misleći na breze, koje grofica nije nikad u Rudiji ni vidjela i kome se kasnije i divila, kazuje Šemsudin.

Put od Vlasenice do Cerske dvoje zaljublejnih prepješačili su. Priča se da je Jevdokija u selo došla bosa.

„Put je, kao i danas, bio makadamski i grofica nije htjela da uništi sandale sa povećom štiklom, već ih je donijela u rukama. Kad je došla, nije bila iznenađena jer je, idući planinom mogla da pretpostavi gdje će i doći i na šta će „udariti“, kaže Mumin.

I zaista je ovo bio kraj svijeta. Selo je zavučeno među planinama, kuće „razbacane“ po visovima i udolinama, a najbliži veći gradovi su bili Zvornik i Vlasenica, gdje, priča se, Jevdokija nikad nije ni odlazila. Ovdje je grofica Jevdokija svoj carski dvor zamijenila običnom šeperušom, ali je, kroz ljubav prema Muminu, zavoljela ovaj kraj i ljude. Mlađana grofica obukla je dimije, prihvatila seoske običaje i promijenila ime. Zvala se Fatima. Rusiju i carski dvor ubrzo je zaboravila.

„I ona je bila lijepa, nema šta. Bila je pismena, te je okupljala djecu i učila ih slova i brojeve. Poslije nekog vremena, potpuno se uklopila u naš ambijent. Nije znala dobro da govori naš jezik, ali i toj brzo savladala. Imala je mali tranzistor, pa su ljudi išli kod nje da slušaju muziku, kazuje Lutvo.

Mumin i grofica Jevdokija, odnosno Fatima imali su troje djece. Još je jedino živa Bejta (80) koja se vratila u Cersku. Leži na postelji i sjeća se svoje majke, ruske grofice.
„Bila je dobra prema nama. Pazila nas kao cvijeće. Poslije očeve smrti, ona je umrla od tuge. Fala bogu, imamo puno djece – umučadi, praunučadi i prapraunučadi. Ima ih i ovdje puno, a i u svijetu, priča Bejta.

Mumin je umro davno, a nešto kasnije i grofica Fatima. U selu se vijećalo gdje da je sahrane. Neki su bili mišljenja da, kao strani državljanin, da kao grofica, da kao iz Rusije, da kao što nije muslimanka, ne može biti ukopana u seosko groblje. Stariji su rekli da može pošto je prešla na Islam, pošto se zvala Fatima i sahranjena je na zajedničkom groblju. Nekad bogata ruska grofica nema sada obilježen mezar, kao uostalom ni većina drugih ukopanih ovdje prije 30-40 godina.

U Cerskoj ima mnogo potomaka porodice Mumina Derviševića i ruske grofice Jevdokije. Kažu ovdje da su i oni grofice i grofovi jer vode takvo porijeklo. Ima ih i po čitavom bijelom svijetu, rođenim u ljubavnom romanu kojeg ispisaše siromašni brico Mumin iz brdovite Bosne i bogata grofica Jevdokija sa ruskog dvora.

(UPS)

Srebrenica

KUD "Vaso Jovanović" Srebrenica

Jedno od najstarijih kulturnih udruženja u našem gradu, jeste KUD "Vaso Jovanović" Srebrenica koji postoji nekoliko decenija.



KUD "Vaso Jovanović" je jedno od najstarijih udruženja u Srebrenici. Nakon rata rad ovog društva je obnovljen.

Folklorna sekcija KUD-a počela je sa radom daleke 1946. godine. Tokom rata u BiH društvo prestaje sa radom koj se obnavlja 2004. godine od kada folklornu sekciju vodi koreograf Ahmo Begić.

Danas folklorna sekcija okuplja oko 40-tak članova koji su raspoređeni u dvije grupe. Stariji članovi su, zahvaljujući folkloru, putovali u Tursku i Italiju gdje su se i dobro proveli. Imali su i javni nastup u emisiji "Folk shou" a na poziv Njemačkog kontigenta u sastavu EUFOR-a nastupali su u bazi u Rajlovcu. Takođe, učestvovali su u manifestacijama "Dani Srebrenice", otvaranja raznih objekata u gradu.

Probe su redovne i održavaju se ponedeljkom, srijedom i petkom. Učesnici folklorne sekcije su raspoređeni u dvije grupe. Prva grupa sa mlađim članovima počinje u 18 sati, a stariji članovi počinju sat kasnije.

KUD "Vaso Jovanović" je otvoren za sve mlade Srebreničane koji žele da doprinesu ukupnom kulturnom životu u Srebrenici.


KUD Srebrenica 1



KUD Srebrenica 2



[Edited by cupo on 13-11-2009 at 00:01 GMT]

[Edited by cupo on 13-11-2009 at 00:03 GMT]

Srebrenica

Cvijetna dolina u Potočarima

U okviru projekta ’’Cvijetna dolina – Potocari’’, Udruženje „Snaga žene“ iz Tuzle, dodijelilo je dvadeset hiljada sadnica tulipana svojim clanovima, povratnicima na ovom podrucju.

Avdo Sandžic iz sela Gostilj pored Srebrenice jedan je od korisnika ovog programa. Nakon što je razvio posao sa ružama, ovaj put Avdo je dobio i cetiri hiljade sadnica tulipana.

’’Od toga živim, to mi je sve što mogu. Imam penziju 226 KM ali to meni ne može biti ni za lijekove, ali zahvaljujuci ovom radu, ružama, jagodama, poljoprivredi ja sam zadovoljan i prezadovoljan-istice poljoprivrednik Avdo.

Pored ekonomske koristi, projekt, kroz uzgoj cvijeca, predstavlja i i psihoterapiju za osobe sa traumatskim iskustvima.
’’Znamo da je jedan od iskonskih nagona koji imamo bavljenje cvijecem i rad na zemlji, a obzirom da se ovdje radi o grupi visoko traumatiziranih osoba. Mi smo u stvari u ovom projektu pokušali da ucinimo nešto na oporavku i izljecenju’’-kaže Branka Antic Štauber, NVO ’’Snaga žene’’

Tržište za plasman cvijeca je vec obezbjedeno, a poljoprivrednici su zadovoljni što ce se njihov trud ekonomski isplati.
’’Ovo je veoma vrijedna donacija za nas jer imamo otkup.Mi smo se snašli svako sebi za otkup. Pošto u Bratuncu ima dosta cvijecara mi to možemo da prodamo i lijepe novce da zaradimo’’-prica Suljic Paša iz Bratunca.

’’Ovo mi mnogo znaci jer ne znaci mi ta konzerva ništa. Uvijek kažem dajte meni udicu da ja pecam, a ne da pojedem konzervu i šta onda sutra dalje?’’-dodaje Sandžic Fadila.

Pored kalema ruža I tulipana, Udruženje ‘’Snaga žene’’ je prethodnim projektima obezbjedilo plastenike i drugu poljoprivrednu opremu za povratnike u Potocare. Programi pomoci kao što je ovaj, omogucuju održiv povratak i izvjesniju buducnost stanovnika u ruralnim podrucijima Srebrenic e.

(UPS)

Četvorici starijih Bošnjaka zabranjen dolazak u kafić

Nakon što je srušen Dom omladine s kultnom kafanom, Alija, Hasan, Dževad ili bilo koji stariji Bošnjak u Bijeljini više ne mogu popiti kafu ni u kafe-restoranu "Azzuro" u Tržnom centru "Emporium", u samom centru grada.

Kako "Dnevni avaz" saznaje, osoblje omiljenog dnevnog okupljališta građana Bijeljine prekjučer je zamolilo četvoricu starijih Bošnjaka da više ne dolaze u objekt. Takva nimalo ugodna situacija obrazložena je konstatacijom da "ovo nije dom penzionera".

Budući da se radi o uglednim građanima Bijeljine koji su na šovinistički način istjerani iz restorana, potražili smo odgovor na neka pitanja. Istina o razlozima za izbacivanje je, čini se, drugačija, jer smo na licu mjesta vidjeli da "Azzuro" posjećuje veliki broj starijih gostiju.

Ljubazni mladić iz osoblja restorana rekao je da mu je taj slučaj poznat i zamolio nas da sačekamo da se pojavi šef, kojeg je otišao pozvati. Vratio se s obrazloženjem da šef ne želi davati izjavu, što nas nije ni začudilo, ali bi nekoga od nadležnih trebao začuditi i zainteresirati neprimjereni šovinizam samovoljnog šefa.

Sedam godina žive u montažnoj kućici

Dvadesetšestogodišnji Vehid Zilić iz srebreničkog sela Sjedače izgubio je nadu da će njegova porodica ove zime zakonačiti u zidanoj kući. Na prijeratno ognjište vratio se 2002. i od tada živi u montažnoj kućici koju mu je donirala austrijska organizacija "Seljak pomaže seljaku". Sve ove godine čekao je obnovu porodične kuće porušene tokom rata.

Zilić kaže da mu je ranije obećano da će njegova kuća biti među prvima za obnovu. Ovih dana američka organizacija CRS objavila je spisak 21 korisnika s područja Srebrenice kojima će biti obnovljene kuće, ali Zilić se nije našao na njemu.

- Išao sam kod Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika općine Srebrenica, koji mi je rekao da meni kuća mora biti obnovljena s obzirom na uvjete u kojima živimo. Međutim, opet nisam na spisku. Mislim da su članovi općinske Komisije za povratak glavni krivci što se moja kuća nije našla na tom spisku - kaže Vehid.

Kako kaže, on bi i preživio, ali ima dvoje male djece, kćerku Aldinu, koja ima četiri godine, i sina Hamida od godinu i po.

- Zima ide i ne znam kako ćemo sve ovo predeverati. Dosta mi je više. Dođe mi da sa ženom i djecom odem u Općinu i tu ostanem, pa da vidim hoće li gospoda naći sredstva i obnoviti mi kuću - ogorčen je Vehid, koji je inače nezaposlen.

Istekao rok za žalbe

Sanela Imamović, program menadžer CRS-a, za "Avaz" kaže da se njihov projekt "Trajna rješenja za korisnike alternativnih centara" implementira u 13 bh. općina.

- Za obnovu je apliciralo više od 800 ljudi. Mi imamo raspoloživih 120 jedinica. Možete zamisliti kakvi su onda kriteriji da bi se nekom obnovila kuća. Korisnici se biraju javnim pozivom - kazala je Imamović i dodala da je završena procedura žalbi za Srebrenicu.

Srebrenica

Mislim, ustvari znam da ovo nije jedini primjer ima ih jos u Srebrenici, al opet mi je drago da se pise o tome.


U Srebrenici Bošnjak i Srbin grade prijateljstvo

U životu Hamdije Malkića iz Poznanovića kod Srebrenice, vlasnika lokala "Ado", i Radomira Zekića, vlasnika prodavnice elektromaterijala "Svetlost" u Srebrenici, politika ne igra nikakvu ulogu. Malkić i Zekić jednostavno ignoriraju političke, nacionalne i vjerske podijeljenosti koje vladaju u Srebrenici.



Radomir svakog jutra dođe kod Hamdije u njegov lokal na kafu i zajedno prelistavaju dnevne novine. Svako ko posjeti ovaj srebrenički lokal iznenadi se kada čuje ime Radomir, jer je to ime, po nekom nepisanom pravilu, u bošnjačkim lokalima neuobičajeno. Ista situacija je i objektima čiji su vlasnici Srbi.

- Kada sam se vratio u Srebrenicu upoznao sam Radomira i od tada se družimo. Znamo satima pričati o svakodnevici, tako da između nas, do sada, nije bilo nikakvih problema - kaže Malkić, ističući da jedan drugog i međusobno pomažu.

Mišljenja su da su jedinstven slučaj u Srebrenici, jer rijetko nakon rata možete vidjeti da se Bošnjaci i Srbi druže. Prema njihovim riječima, ljudi se uglavnom plaše da "kod svojih ne budu izdajnici, a kod drugih špijuni". Njih dvojica nastavljaju graditi prijateljstvo.

- Imamo svoj život, koji je prije svega pošten i skroman, i nas takve priče zaista ne zanimaju - kaže Malkić.

Svakakve priče

Radomir je u mom lokalu znao slušati svakakve priče koje zaista nisu ugodne, ali nikada nije odustao od našeg prijateljstva. Bilo je situacija kada se u Srebrenici radilo planski da se što više posvađaju Srbi i Bošnjaci, ali mi smo mudriji od tih ljudi, jer mi ostajemo i živimo ovdje, a oni iz Srebrenice odlaze prvom prilikom - kaže Malkić.

(AVAZ)