Srebreničanke prijavljene zbog poruke »Ovo je Bosna!«

Tri djevojke iz Srebrenice, od kojih je najmlađa skoro djevojčica sa samo 15 godina, prijavljene su Odjeljenju za prekršaje Osnovnog suda u Srebrenici. Razlog je to što su 12. jula, na dan kada su, uz obilježavanje stradanja Srba, četnici orgijali po Srebrenici i Bratuncu, a one im, na uzvike "Ovo je Srbija", zatim četničke pjesme i najteže uvrede, odgovorile porukom "Ovo je Bosna" i puštenom ilahijom s mobitela. Zbog ovog odgovora na četnička orgijanja Sedina Hasanović, Dženeta Nalić i Melisa Smajić mogle bi biti i osuđene u Osnovnom sudu u Srebrenici.



Zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica Adis Cibralić kaže da je policija reagirala nakon poziva kelnerice u kafiću „Davidoff“ Sanje Kočević-Milanović, a navodni razlog za poziv je odluka gazde da zabrani muziku 11. i 12. jula. Sedina i Dženeta kažu da ih ništa ne plaši - ići će, ako treba, i na suđenje uz poruku „Ovo je Bosna“. Ovu je poruku četnicima koji su orgijali Srebrenicom prvi uputio potpredsjednik Skupštine opštine Srebrenica Zulfo Salihović. On traži i da se protiv njega pokrene prekršajni postupak - javlja FTV

Selo Đogaze

Sreći povratnice Nezire Sulejmanović nema kraja

Nezira Sulejmanović, povratnica u selo Đogaze kod Srebrenice, ovih dana je najsretnija žena na svijetu. Poslije trogodišnje "borbe", kako sama kaže, da dobije donaciju za obnovu kuće, organizacija CRS, uz pomoć sredstava UNHCR-a, odlučila je da joj uredi prijeratni dom.
"Prošle sedmice posjetio me je novinar Fene i Radija Slobodna Evropa iz Srebrenice i objavljena je priča o mom teškom životu. Kad je emitovan prilog na TV Liberty, sutradan su došli predstavnici CRS-a i odmah me uvrstili na spisak za donaciju. Ne mogu vam reći koliko sam radosna. A bila sam već izgubila snagu i strpljenje. I ranije su o meni pisali, ali niko se nije našao da mi pomogne", priča presretna Nezira.

Teška vremena kojih se nerado prisjeća ostat će iza nje.

"Bogami je bilo dana kad nisam imala šta ni da jedem. To me nije toliko brinulo, koliko želja za novim krovom, strujom i vodom. A dugo je tri godine života u takvim uslovima. Kad je kiša, legnem, pokrijem se dekom, a zatim najlonom da ne budem mokra jer je ploča nad glavom ispucala i uvijek je prokišnjavala. Ali, eto, ima Boga, pa sam i ja došla na red, ali ne bih da niste vi pisali neki dan o meni", govori Nezira.

Polovinom augusta Nezira će potpisati konačni ugovor o obnovi i četvrtu zimu po povratku dočekat će u svom obnovljenom domu.

"Mojoj radosti nema kraja. Ne mogu još da povjerujem da ću ponovo imati krov nad glavom. Kad bude šljeme na kući, pozivam sve da dođu. Pozivam sve koji su bili uz mene i koji su mi na bilo koji način pomogli. Nek mi svako dođe kad se uselim, imat ću svakog gdje primiti, mada se ni ovoga što sada imam ne stidim. Ovo nije moja sramota. To što sam tri godine živjela pod pločom je sramota onih koji su mi mogli pomoći, a nisu htjeli ili nisu mogli."

Nezira se u Đogaze vratila prije tri godine i sa svog imanja jasno vidi kompleks Memorijalnog centra, gdje joj je ukopan jedan sin, a od drugog je u dvije masovne grobnice pronađeno tek nekoliko kostiju. Obojica su jula 1995. godine nakon pada Srebrenice krenula šumama putem spasa ka Tuzli, ali su zarobljeni i ubijeni.

"Vratila sam se za kostima moje djece. Kad su mogli oni mrtvi da se vrate, zašto ne bih i ja. Sada smo ponovo zajedno."

Muž joj je umro od tuge za djecom, kćerka poginula u saobraćajnoj nesreći 1989. godine, a sada samo ima jednu kćerku i unuke.

"Sve sam mislila da sam zaboravljena i ostavljena. Mislila sam - nema mi ko doći i reći "Majko, kako si“. Ljudi iz CRS-a su mi došli i rekli su mi to. Srećom, ima još dobrih ljudi! Sad mi se ponovo mili živjeti."

Kako kaže, živi za unuke i za onaj dan kada će se useliti u novi dom i kada će imati život dostojan čovjeka.

(FENA)

Pastrmka na Ahmedov način

Područje Podrinja dugo vremena je bilo nerazvijeno. Nakon minulog rata, u ovaj dio Bosne i Hercegovine počeli su se vraćati nekadašnji stanovnici. Ovo je serijal o onim ljudima, koji su nakon povratka u rodni kraj, uspješno otpočeli biznis.

Slijedi priča "Pastrmka na Ahmedov način" autora Marinka Sekulića Kokeze.

Pastrmka na Ahmedov način

U Mjesnoj zajednici Strgačina u opštini Rudo nekada je bilo oko 500 domaćinstava. Zbog rata i izgradnje hidroelektrane „Višegrad 2“, mnogi su otišli. Zlata i Ahmed Mehanović su se vratili i počeli uzgajati pastrmku.



U Brodarevu, na petnaestak kilometara puta od Višegrada ka Goraždu, odvaja se put za Rudo. Prelazimo mostom preko Drinskog jezera i nakon nekoliko kilometara spuštamo se niz liticu Limskog kanjona do sela neobičnog imena, Strgačina. Narodna izreka kaže da se dobar glas daleko čuje. Mi smo čuli da ovdje ima plemenite ribe - pastmke koju uzgaja ali i priprema Ahmed Mehanović. Pitamo ga ima li neke tajne u pripremanju s obzirom da ga gosti toliko hvale: „Ma nije nikakav poseban recept, to je naš strgačinsk,strmički recept koji je oduvijek bio dobar pa samo tako nastavljamo tradiciju,“ govori Ahmed ne želeći otkriti svoju kulinarsku tajnu.

Ahmed priča da se ranije bavio različitim poslovima, a ovo sve je započeo po povratku: „Nakon rata nešto se posebno javilo u meni, želja. Ja sam inače odrastao pored Lima, tako da sam oduvijek volio biti pored vode. Kada sam shvatio da mogu to da spojim sa korisnim i da nešto radim i da budem stalno na vodi, onda sam napravio ovaj ribnjak.“

Samouki majstor

U stoji nedovršeni brodić za čiju gradnju je trebalo dosta znanja i što šta drugo. Na naša pitanja Ahmed s osmijehom samo kaže: „Brod uz sve ovo ide kao hobi, malo pomalo“.



Na samoj obali jezera on je izgradio dvije drvene kuće, ribnjak, pristanište za čamce, peć i roštilj za spremanje ribe, ražanj koji se pokreće na vodu, improvizovanu nadstrešnicu na započetoj terasi nad vodom. Kaže da čeka odluku nadležne komisije iz Višegrada. Treba mu dozvola da sve to završi, kako bi primio goste što dolaze sa svih strana. Pitamo ga je li mu je u svemu ovome neko pomogao: “Imao sam jednu pomoć od Federalnog ministarstva za izbjeglice i povratnike. U početku je to bila prva tura mlađi i hrane.“



Ahmed kaže da se za pomoć obraćao i na mnogo drugih adresa: “Tražio sam na više mjesta, međutim to su samo prazna obećanja. Izgleda je najbolje pouzdati se „u se i u svoje kljuse“, da se zapne, pa polako da se ide naprijed.“
Može li se živjeti od ovoga? „Može ako se radi. Inače nije samo od ovoga, može se od bilo čega živjeti samo ako se hoće raditi.“ Na isto pitanje Ahmedova supruga Zlata dodaje: „Pa može, može solidno“.

Pitamo kako je ovdje zimi, na što Zlata odgovara: “I zimi je fino, nije loše, malo preledi jezero ali uvijek nas neko posjeti, uvijek bude dođu, kad su slave, postovi, tako da radimo i zimi i ljeti.“ Ahmed dodaje: „ Ima ljudi koji više vole zimu. Lovci naročito to ovdje masovno se upražnjava i baš su tereni fini za lov. I zimi na svoj način je lijepo.“

Zadovoljni gosti

Na ribnjaku Mehanovića zatekli smo priličan broj gostiju. Neki se kupaju i sunčaju na pontonu kraj ribnjaka, drugi u hladu pijuckaju pivo, „Sarajevsko“ ili „Jelen“ (pivo iz Srbije), po volji. Jednog od gostiju pitamo šta ga dovodi ovdje? – „ Ja sam Ismet Ćato, inače sam odavdje preko puta jezera, iz sela Donja Strmica rodom Živim u Sarajevu, a ovdje imam veliku vikendicu. Dolazim najviše zbog kvalitetne ribe, prirode i druženja, radi vode. Često ste ovdje? „Pa skoro svaki drugi, treći vikend“, „Jezero čisto, voda čista, pogoduje za rast pastrmke – „Baš tako ja sami ribar, ima ovdje ribe dosta ali raja dolazi radi njegove postrmke on je dobro i pripremi.“

Ismet Šečić živi u Goraždu. I on ovdje dolazi zbog ribe: „Najviše zbog ribe, jednostavo i zbog odmora da se odmorim od grada od ovih naših motornih vozila, auta i tako znači jednostavno zbog odmora.“

“Snaga žene” Tuzla

Projekti za povratnike

Udruženje “Snaga žene” iz Tuzle za žene i poljoprivrednike iz Potočara kod Srebrenice realizira nekoliko uspješnih projekata. Jedan od njih je uzgajanje ljekovitog bilja - nevena i nane.

Udruženje “Snaga žene” je početkom godine svim zainteresiranim dodijelilo sjeme i rasad, a danas je uslijedila prva isporuka sušenog ljekobilja. Bernard Štauber, uposlenik ovog udruženja, izjavio je da je zaokružen ciklus proizvodnje ljekobilja do konačnog plasmana. Dodao je da je sklopljen aranžman s firmom iz Maoče koja je danas izvršila isplatu za otkupljene količine ljekobilja.

Avdo Sandžić predao je danas oko 100 kilograma sušenog nevena. On kaže da bi otkupna cijena mogla biti i viša od 10 KM, ali se nada da će u drugom turnusu imati još oko 200 kilograma.

Za žene i poljoprivrednike iz potočara „Snaga žene” je osigurala sjeme tulipana i sadnice ruže i koje su tokom godine isporučivane na tuzlansko tržište.

(FENA)

Asfaltiranje još dva lokalna puta u okolini Srebrenice

Poslije asfaltiranja nekoliko putnih pravaca na lokaciji mjesne zajednice Potočari kod Srebrenice, intenzivirano je i uređenje puteva u okolini Skelana.



Radi se na dionici od sela Dobrak, uz Drinu do Nogačevića, a postavljanje asfalta vrši se i kroz selo Osmače.

Dragan Rebrinović, viši stručni saradnik za saobraćaj i puteve u Općini Srebrenica, izjavio je da su sredstva prvobitno bila osigurana od Federalnog ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, s tim da je Općina Srebrenica osigurala još sredstava za produženje dionice, tako da će ukupna dionica Podosmaće - Osmače i dalje prema Poznanovićima biti 4.400 m.

„Dugo smo čekali da nam se uredi put. Bilo je teško ovih nekoliko godina po povratku, ali, sada stičem utisak da će se ovdje vratiti još više prijeratnih stanovnika, s obzirom na to da će asfalt povezati sedam okolnih zaselaka sa Srebrenicom", rekao je Smail Dudić iz Osmača.

Asfaltiranje puta za Osmače bit će završeno za deset dana.

Srebreničku majku tjeraju da se vrati u srušenu kuću



Fatija Hrvačić iz naselja Pećišta, nadomak srebreničkih Potočara, već 13 godina živi u kolektivnom centru u Mihatovićima na području Tuzle. Prije tri godine rekli su joj da je njena kuća u Pećištima obnovljena, te da mora napustiti kolektivno naselje. Nana Fatija kaže da bi rado napustila kolektivni smještaj i vratila se u svoj dom, ali da kuća s fotografije koju su joj pokazali u Centru za izbjeglice u Tuzli nije njena.


Struja i voda

- Tada su mi pokazali fotografiju neke obnovljene kuće, tvrdeći da je moja i da se moram iseliti iz kolektivnog naselja. To nije moja kuća. Valjda bih prva saznala da mi je kuća obnovljena i da se mogu vratiti. Kada je komisija izašla na lice mjesta i utvrdila da je moja kuća u Pećištima još u ruševnom stanju, produžen mi je boravak u kolektivnom centru - kaže Fatija.

Ona je od Općine Srebrenica dobila dokument u kojem piše da njena kuća još nije obnovljena. No, dva dana nakon ovogodišnjeg kolektivnog ukopa Srebreničana u Memorijalnom kompleksu Potočari, Hrvačić je ponovno dobila obavijest da joj je kuća obnovljena i da još samo treba priključiti struju i vodu. U tom dopisu rečeno joj je da u roku od tri mjeseca mora napustiti naselje u Mihatovićima.

Ima želja

- Oni me ubjeđuju da mi je kuća obnovljena, ali pogledajte, sve je srušeno. Moja je želja da se vratim i podnijela sam još jednom zahtjev za obnovu. Ovo je moja kuća, svi ovdje to dobro znaju i vidite da na njoj ništa nije urađeno - priča nam Fatija dok pokazuje na ruševinu u Pećištima.

Inače, Fatija je tokom agresije na našu zemlju izgubila sina, muža i još 11 članova porodice.

Šta još treba izgubiti

Fatijin sin Dževad, koji tokom ljeta s porodicom boravi u montažnoj kućici u Pećištima, kaže da slučaj njegove majke više nema nikakvog smisla.

- Moja majka je izgubila 13 članova najuže porodice, samo neka kažu šta još treba da uradi za ovu državu da bi joj bila napravljena kuća, mi ćemo to uraditi. Međutim, to ne vodi ničemu dobrom - ogorčen je Dževad, koji je istakao da je njegova majka oboljela, jer ne može više podnijeti ovu situaciju.

(AVAZ)

Humanost Tuzlaka na djelu

Uručeni školski ruksaci i pribor za djecu povratnika

Tokom vikenda Neformalna grupa građana iz Tuzle realizirala je još jednu humanitarnu akciju za povratnike u Podrinje. Akcije traju od 2003. godine, a našu humanitarci svake godine, između ostalog, i za vrijeme mjeseca Ramazana obiđu i obraduju povratnike.

S obzirom da se bliži početak nove školske godine, Tuzlaci su se ovoga puta odlučili da djeci poklone ruksake. Nabavljena su 24 kvalitetna ruksaka koja su opremljena sa svim školskim priborom potrebnim za jednog osnovca. Pored toga za svakog mališana obezbjeđeni su i novi odjeveni predmeti (kačketi, majice, pantole i sl). Za najugroženije porodice kupljeno je i nekoliko ramazanskih hedija u vidu kafe, šećera i sl.



Prva stanica naših humanitaraca bila je mjesto Konjević Polje. Preko posrednika i povratnika Džeme pronađeno je petero djece koja su stanju socijalne potrebe i čiji roditelji nisu u mogućnosti da djeci nabave školski pribor. Ruksaci su uručeni braći Suljić Nedžadu i Dževadu, Hasanović Harisu, Ameli Ibrahimović i Neziri Husejnović. Naknadno je uključeno još dvoje djece iz ovog mjesta koji su obradovani Jusufović Adisa i Muharem.

Školu u Konjević Polju ove godine pohađat će 192 učenika i ovo selo spada u primjer pozitivnog povratka na područje genocidne tvorevine.

Sljedeća stanica naših humanitaraca bilo je selo Glogova. U prehrambenoj radnji u ovom mjestu napravljeno je dodatnih 15 paketića sa slatkišima, a sve sa ciljem da se pomogne, obraduje i da se pazari u njihovoj radnji.



Ekipa kreće dalje a konačni cilj je selo Podčauš. Tuzlake je u selu dočekao ahbab Meho koji je izabrao 15 djece sa ovog područja koja su u stanju socijalne potrebe. Ruksaci, pribor i ostali pokloni uručeni su slijedećim mališanima.

Selo Podčauš: Gušić Hidajetu, Memišević Nuriji, braći Džanić Muhamedu i Fetahiji.

Selo Rakovac: petero braće i sestara Manjić Vekaz, Behadil, Silvano, Mersiha i Mersida.

Ekipa se dalje uputila u selo Blječeva (opština Bratunac). Područnu školu u tom selu od ove godine pohađat će osmero povratničke djece. Više od pola učenika u ovoj školi su djeca Muharema Ćosića. Uz velike napore (katastrofalna infrastruktura) naši humanitarci su uspjeli da pronađu i ovu porodicu te obraduju djecu. Ruksake i pribor su dobili: blizanci Muhamed i Muamer koji pohađaju peti razred, zatim njihov brat Arnel koji će u drugi razred, brat Muhidin (treći razred) te sestra Marizela koja kreće u prvi razred.

U povratničkom selu Potočari poklone su dobili braća Nurija i Jakub, a u Srebrenici još jedan mali genijalac kreće u prvi razred, pa smo odlučili da posljednji ruksak bude uručen upravo njemu – Ustić Redžepu, te smo mu poželjeli uspješno školovanje.

Da slike govore više od pisane riječi možete se uvjeriti u nastavku.


Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli građanima Tuzle i okoline, UG „Vive žene Tuzla“, Mensuru Aliću(Menprom ), te foto studiju „Muđi“ na izrađenim fotografijama koje smo poklonili djeci.

Iftar u Srebrenici i Zvorniku

Sredstvima Britanske organizacije Muslim Aid održana dva iftara za djecu a koja su korisnici stipendija kod ove organizacije. Iftari su održani u srijedu 26.08 u Srebrenici aščinica ''Kod Omera ''za djecu sa područja Opština Bratunac i Srebrenica, i u četvrtak 27.08.2009 godine na Diviču restoran 'Burun za' djecu sa područja Zvornika,Vlasenice i Milića



Na oba iftara bilo je prisutno 60-ero djece a bilo ih je iz raznih dijelova Podrinja(Ljeskovika,Gladovića,Potočara,Pala,Pobuđa,Pervana,Skugrića,Cerske,Nove Kasabe,Sebiočine,Kamenice,Novog Sela,Snagova,Šetića,Sopotnika i Lupa) Pored iftara raspoloživo vrijeme od akšama do teravije iskorišteno je na zbližavanju i medžusobnom upoznavanju. Važno je napomenuti da je prošle godine udruženje Prosvjetitelj organizovalo oko 15 iftara, medžutim ove godine bar za sada nema najava ni od pojedinaca ni od organizacija za sponzorisanjem iftara.

12.09.2009 Direktor Mesne industrije Menprom pomogao povratnike

U toku danasnjeg dana realizirana je jos jedna humanitarna akcija. Naime, direktor preduzeca Menprom Mensur Alić izrazio je želju da mu pravimo drustvo do Podrinja i da ga uputimo na ljude kojima je pomoc potreba.

Gospodin Mensur je siroj javnosti poznati kao veliki humanitarac i vrlo cesto moze procitati da je ucestvovao kako u nasim akcijama tako i u ostalim.

Posto je mjesec Ramazan odlucio je da uruci hedije uglavnom djeci Podrinja, mada smo obradovali i dosta starijih porodica a zadovoljstvo je bilo obostrano sto cete vec vidjeti u nastavku.

Mensur Alić donirao je 21 paket sa prehrambenim proizvodima iz vlastite mesne industrije.

Pored toga preko 20 - djece i nesto starijih obradovano je novčanim sredstvima, za svakog od njih po 50KM. Prispjeli smo čak i na babibe .


Menprom za povratnike u Podrinje