E ljudi, skoro me rasplakaste...
Pa "na Banju" Nedjeljom na cevape i kolu, pa malo hodas okolo gledas zivotinje u zoo vrtu, pa na ljulje, pa na "peglu" ako nije zauzeta, jer je na njoj obicno bilo po 5 - 6 kandidata, pa u "camce", al oprezno...samo naj hrabriji su smjeli "stojecke"... Ili u pivnicu na prve pive i cevape kad pobjegnes s casa...a obicno je islo prvo "grebanje" za koji dinar od raje... pa prve ljubavi, setanje po "partizanskom", prve cigarete, najcesce "Niska drina" ili "Morava"...pa one ljute takozvane Cigarilos od 10 komada u kutiji od kojih dobijes rak samo kad omot vidis...al srece je bilo svuda naokolo, disalo se punim plucima...
citat:baraba wrote:
E ljudi, skoro me rasplakaste...
Pa "na Banju" Nedjeljom na cevape i kolu, pa malo hodas okolo gledas zivotinje u zoo vrtu, pa na ljulje, pa na "peglu" ako nije zauzeta, jer je na njoj obicno bilo po 5 - 6 kandidata, pa u "camce", al oprezno...samo naj hrabriji su smjeli "stojecke"... Ili u pivnicu na prve pive i cevape kad pobjegnes s casa...a obicno je islo prvo "grebanje" za koji dinar od raje... pa prve ljubavi, setanje po "partizanskom", prve cigarete, najcesce "Niska drina" ili "Morava"...pa one ljute takozvane Cigarilos od 10 komada u kutiji od kojih dobijes rak samo kad omot vidis...al srece je bilo svuda naokolo, disalo se punim plucima...
Danasnje generacije ce nositi neke svoje uspomene a Mi svoje. Kaze Zuko "GRAD VASE PRVE MLADOSTI I ZENA VASE PRVE LUDOSTI OBICNO NEMAJU NISTA SA STVARNOSCU" ali zivot je neponovljiv treba se sjecati...
Ja bi sve one životinje koje su tamo stanovale krajem osamdesetih znao nacrtati. Znam raspored stambenih mjesta, improviziranu peæinu za medvjeda Miška, namrgoðenog èuvara u smeðoj portirskoj uniformi, koji nije dao ispod ograde blizu vuku, bezobrazne vragolije majmuna Stjepana, ljutnju uglaðenih mama koje su su ljutile kada bi ih pljunula lama... Znam boju svake ljulje, vrteške, plavu biletarnicu, ukus kole u Vrtiæu, æevapa u Limenci koji se po pravilu pojedu u povratku kuæi...
18 godina od smrti košarkaša
Sjeæanje na legendarnog Dražena Petroviæa
Na današnji dan prije 18 godina u saobraæajnoj nesreæi na autocesti pored njemaèkog Ingolstadta poginuo je Dražen Petroviæ.
Mi djeca sa Bulevara sigurno nismo bili jedini u bivsoj Jugi koji smo zbog ovog virtuoza satima ispred zgrade provodili vrijeme ispod kosa pokusavajuci skinuti poteze Drazena.Prrijasnjim generacijama je to bio Kindje nama je bio Drazen.
Mejdan je uvjek bio pun bilo ko da gostuje i to je bilo poznato sirom Juge ali kad je Cibona dolaazila to je bilo posebno jer dolazio je carobnjak kojem je prosjek bio 42 kosa po utakmici iako smo hebali muma svim igracima kad je On na terenu nekako je bilo respekta jer genije je u Mejdanu.
Negdje sam kao dijete procitao da je ostajao po tri sata poslije treninga sam da suta na kos pa sam pokusao to primjeniti u svojim mastarijama da postanem neko ali posto je bio samo jedan kos ispred zgrade obicno bi me stariji otjerali.
Ne sjecam se tacno dana kada je javljeno da je Drazen poginuo ali znam da Mi je to djelovalo nestvarno jer mislio sam da bogovi ne umiru.
18 godina od smrti košarkaša
Sjeæanje na legendarnog Dražena Petroviæa
Na današnji dan prije 18 godina u saobraæajnoj nesreæi na autocesti pored njemaèkog Ingolstadta poginuo je Dražen Petroviæ.
Mi djeca sa Bulevara sigurno nismo bili jedini u bivsoj Jugi koji smo zbog ovog virtuoza satima ispred zgrade provodili vrijeme ispod kosa pokusavajuci skinuti poteze Drazena.Prrijasnjim generacijama je to bio Kindje nama je bio Drazen.
Mejdan je uvjek bio pun bilo ko da gostuje i to je bilo poznato sirom Juge ali kad je Cibona dolaazila to je bilo posebno jer dolazio je carobnjak kojem je prosjek bio 42 kosa po utakmici iako smo hebali muma svim igracima kad je On na terenu nekako je bilo respekta jer genije je u Mejdanu.
Negdje sam kao dijete procitao da je ostajao po tri sata poslije treninga sam da suta na kos pa sam pokusao to primjeniti u svojim mastarijama da postanem neko ali posto je bio samo jedan kos ispred zgrade obicno bi me stariji otjerali.
Ne sjecam se tacno dana kada je javljeno da je Drazen poginuo ali znam da Mi je to djelovalo nestvarno jer mislio sam da bogovi ne umiru.
Tacno znam o cemu govoris. Igrali smo basket i po noci pod svjetlima, i po kisi i po snijegu a Drazen je bio neko koga smo obozavali vise nego Tita. A da ne govorim kolko sam tupio starcima da mi kupe "Toptenke", ali nazalost, nisam ih dobio onda kada bi za njih dao litar krvi, nego mnogo kasnije kad vise nisu bile tolko interesantne. A nosila ih je nasa tadasnja reprezentacija i naravno ON - Najveci od Najvecih, Drazen Petrovic. Obiljezio je jednu cijelu generaciju Tuzlaka i ostao je u nasim srcima, iskreno da danas. Skoro sam preturao po supi i nadjem par svojih starih Toptenki...Puklo me to ko samar i u sekundi me vratilo u ona sretna vremena djetinjstva...al, hebes ga, zivot pici ko lud. Jedino mi je jos drago sto ipak, kako vidim, nismo svi "izumrli", nego smo se samo dobro sakrili pred najezdom ovih nekih novih, zastrasujucuh generacija, zbunjeni i pomalo ljuti jer sve te neke "svete" (bar za nas) stvari vise ne postoje i ne postuju se...a steta, jer zaista, jedna stvar je igrati Kosarku, a nesto sasvim drugo igrati se na racunaru ili Play Station-u. Al nisam ja tu da sudim o tome. Zao mi je samo sto danasnja djeca nece osjetiti taj miris Tuzle iz tog doba... za mene najljepseg, neponovljivog. A sada kad su me godine ipak "malo" pritisnule, nemozes ni Front Slobode izvuc ispod mene kad skocim ispod kosa. Al ipak, drago mi je u prolazu zastat pored nekog od sada rijetkih koseva u Tuzli, i viknut momcima : " Ej Care....de da "osutam" koju na brzaka, pa odo..." ( u P. lijepu M. svoju, pomislim) jer sam se tolko udebljao da nebi mogo ni PO basketa vise odigrat. Al et', jos mi drago "osutat", jebi ga...
Danasnja vijest "Gasi se K.K Sloboda i prelazi u A-2 ligu".
Poslije pet minuta zbunjenosti kroz glavu Mi prolaze slike osamdesetih pa i onih par godina poslije rata.
Zivjeli smo za kosarku,imali evropskog prvaka,budili sa zagrebackim "Sportskim Novostima" gledajuci tabelu prve lige na kojoj je nasa Sloboda sa evropskim velikanima.
Na ljetovanju u Turskoj prije par godina upoznam legendarnog Mirka Milicevica koji je bio odsjeo u istom hotelu.Kada sam mu rekao da sam iz Tuzle cijeli dan je proveo sa mnom pricajuci Mi dozivljaje iz Tuzle i kako nikada nije upoznao grad koji je zivio za Slobodu,Jedinstvo i kosarku a obisao je cijelu planetu.
Da li gostovao Borac iz Cacka ili Cibona huk iz Mejdana je bio istog inteziteta.Znalo se maltene ko gdje sjedi,roditelji su isli sa djecom, danima se pricalo o utakmici koja slijedi i prepricavali dozivljaji nakon tekme.Jednostavno, dan kada je tekma je bio praznik.
Danas gledamo neke Laktase,Siroki Brijeg za koje nisam znao ni da postoje a klub nasih djecijih nadanja i snova prelazi u A2 ligu.
Jedinstvo Aida-prvak evrope.
Cijela Tuzla je tada srcem, i dušom bila u Zadru, kolone automobila i autobusa otputovale su u grad Kreše Æosiæa, Josipa Pina Ðerðe i drugih velikana zadarske i jugoslovenske košarke, da bodre ekipu Vlade Ðuroviæa u proboju meðu yu elitu. I uspjeli su, uz veliko slavlje, u Zadru i kasnije u Tuzli.
Gledamo sliku radosti košarkaša u Jazinama, vide se razdragana lica. Negdje na dnu mase je predsjednik kluba, tadašnji bankar Drago Todoroviæ. Tamo negdje, s kraja, viri legenda kluba, igraè i jedan od tvoraca Slobode Dite, Ismet Mišo Berberoviæ.Njega nikada niste mogli vidjeti u prvom planu, a u poslu je bio uvijek ispred svih.
"Slobodina" prica jos nije gotova. Zapocela je sredinom osamdesetih, kada Vlado Durovic Tuzlake vodi od trece do prve lige, kada u Mejdan dolazi "Cibona" s bracom Petrovic, kada Husaric tricom u zadnjoj sekundi protiv skopskog "Rabotnickog" pun Mejdan baca u delirijum i ostavlja nadu za ostanak. Ili kada kao pojacanja za prvu ligu dolaze Nenad Videka, za kojeg ce svaka "Fukara" reci da je bolje zakucavao od amerikaniziranog "partizanovca" Miroslava Pecarskog. Pa kada uz mitskog Bratislava Mitrovica zvijezda tima postaje ex "partizanovac" bijelog pramena Arsenije Pesic, u ciju se cast pjeva: "Crven fesic nosi Arso Pesic"... I tako dalje. Ceka se titula, ne ratna, nego ona prava.
"Slobodi"... Kao sto kaze u jednoj svojoj tankoj knjizi cuveni latinoamericki pisac: "Sve je zapisano." "Fukare" bi to prevele sa: "Bi-ce bo-lje!"
[Edited by Walter did not know on 15-06-2011 at 10:37 GMT]
"gdje je sada djevojka koju si zavolio,gdje su prijatelji svi koje si prebolio"
Kako nekada jedna topla noc i povjetarac mogu covjeka vratiti godinama unazad da ponovo osjeti mirise koje je zaboravio i da se bar na trenutak iskljuci iz ovog praznog vremena u kojem zivimo danas.
Gledam na sat,ponoc je prosla,u naselju nema nikoga ne cuje se djecija galama vec godinama osim u klubovima sa Sony Playstations ili po hebenim trznim centrima....Nekada davno dok je Marsal hodao zemljom, u ovo doba godine do ponoci smo znali ostajati ispred zgrada a naselje je odjekivalo od djecije vriske i galame sa prozora od strane njihovih roditelja.Jednostavno osjecao se zivot, onako bezbrizan kakav vise nikada nijedna generacija nece dozivjeti,a volio bih da grijesim.
I tako pred ulazom ugledah lipu ispod koje smo do ponoci igrali klikera i sve me podsjeti na djetinjstvo, na skolske raspuste, na nedjeljna prijepodneva.
[Edited by Walter did not know on 30-06-2011 at 01:22 GMT]
citat:andjela wrote:
Walter par emotivnih redaka koji bude one duboke , zatrpane osjecaje , mislim u vecine citalaca.
Hvala Andjela kao sto rece nas tuzlak Mesa Selimovic
"Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuðe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene."
Kalimero,sjecam se naravno, mada vise Ismeta Cvrlje
[Edited by Walter did not know on 22-06-2011 at 01:09 GMT]
Re: Tuzlanska djetinjstva 80-te
a Drazen je bio neko koga smo obozavali vise nego Tita. A da ne govorim kolko sam tupio starcima da mi kupe "Toptenke", ali nazalost, nisam ih dobio onda kada bi za njih dao litar krvi, nego mnogo kasnije kad vise nisu bile tolko interesantne. A nosila ih je nasa tadasnja reprezentacija i naravno ON - Najveci od Najvecih, Drazen Petrovic. Obiljezio je jednu cijelu generaciju Tuzlaka i ostao je u nasim srcima, iskreno da danas. Skoro sam preturao po supi i nadjem par svojih starih Toptenki...Puklo me to ko samar i u sekundi me vratilo u ona sretna vremena djetinjstva...al, hebes ga, zivot pici ko lud. Jedino mi je jos drago sto ipak, kako vidim, nismo svi "izumrli", nego smo se samo dobro sakrili pred najezdom ovih nekih novih, zastrasujucuh generacija, zbunjeni i pomalo ljuti jer sve te neke "svete" (bar za nas) stvari vise ne postoje i ne postuju se...a steta, jer zaista, jedna stvar je igrati Kosarku, a nesto sasvim drugo igrati se na racunaru ili Play Station-u. Al nisam ja tu da sudim o tome. Zao mi je samo sto danasnja djeca nece osjetiti taj miris Tuzle iz tog doba... za mene najljepseg, neponovljivog. A sada kad su me godine ipak "malo" pritisnule, nemozes ni Front Slobode izvuc ispod mene kad skocim ispod kosa. Al ipak, drago mi je u prolazu zastat pored nekog od sada rijetkih koseva u Tuzli, i viknut momcima : " Ej Care....de da "osutam" koju na brzaka, pa odo..." ( u P. lijepu M. svoju, pomislim) jer sam se tolko udebljao 
da nebi mogo ni PO basketa vise odigrat. Al et', jos mi drago "osutat", jebi ga... 
par emotivnih redaka koji bude one duboke , zatrpane osjecaje , mislim u vecine citalaca.
kao sto rece nas tuzlak Mesa Selimovic