TUZLA – SAMOSTAN I ŽUPA SV. PETRA APOSTOLA

U sjeveroistočnoj Bosni franjevci su imali nekoliko samostana nastalih u 14. i 15. stoljeću. Dolaskom osmanske sile oni su nestajali u razaranjima, ali su se neki uspjeli održati više od dva stoljeća pod novom, njima neprijateljskom, vlasti.

Teško je točno odrediti kada su se franjevci nastanili u Tuzli (Solima). No najvjerojatnije je da su tamo podigli samostan koncem 14. ili u prvoj polovici 15. st. God. 1447. spominje se samostan Sv. Marije u Gornjoj Tuzli (Gornjim Solima). Sljedeći spomen nalazimo kod franjevačkog povjesnika L. Waddinga, koji pod godinom 1506. navodi samostane u Gornjoj i Donjoj Tuzli. Zatim se gornjotuzlanski samostan spominje 1514. god. Crkvu u D. Tuzli nalazimo spomenutu u turskim dokumentima 1533., a 1548. god. spomenut je i samostan s crkvom posvećenom Sv. Petru.

U prvim desetljećima 16. stoljeća, bosanski franjevci su izloženi teškim progonima. Tako je 1538. razoren franjevački samostan u Zvorniku, a crkva pretvorena u džamiju. Franjevci su napustili Zvornik, ponijeli su sa sobom čudotvornu Gospinu sliku i nastanili se u Gornjoj Tuzli. Zvornički franjevci nisu dugo tu ostali. Oni su 1541. morali napustiti taj samostan, te su se nastanili na Gradovrhu zajedno s gornjotuzlanskim franjevcima. Samostan na Gradovrhu podigla je bogata plemićka obitelj Maglašević (ta se obitelj spominje pod više prezimena: Sić, Soić, Suić, Pavičević i Pavešević). Samostan na Gradovrhu, u blizini današnje Tuzle, neko se vrijeme nazivao gornjotuzlanskim. Približno u to vrijeme franjevci samostana Sv. Petra u D. Tuzli morali su se preseliti iz središta na rubni dio grada.

Tijekom 17. st. u gradovrškom samostanu stalno je živio i djelovao veći broj franjevaca (barem deset do petnaest), a pod konac sedamdesetih godina toga stoljeća u njemu je živjelo čak 40 članova i desetak đaka. Pastorizirali su pet župa: Gradovrh, Brku, Dragunju i Korjenitu.

U gradovrškom samostanu umro je 1623. god. fra Petar Zlojutrić-Soljanin, misionar u Bugarskoj i biskup u Sofiji, na svom povratku iz Rima u Bugarsku.

God. 1688. u jeku Bečkog rata, franjevci su prisilno napustili Gradovrh i preselili se u Bač, a njihov se novi samostan sve do 1705. nazivao gradovrškim. Oni su sa sobom iz Gradovrha ponijeli Gospinu sliku, naslikanu 1685. god., koja je do danas očuvana. S njima je iselilo i oko 3.000 katolika.

Franjevci samostana u D. Tuzli bili su izloženi progonima također i u drugoj polovici 16. st. Tako su god. 1570. morali prebjeći u samostan Sv. Ilije u Modriči, ali su se uskoro vratili. God. 1580. samostan je izgorio. Ubrzo je, međutim, podignut novi, što govori da požar nije izbio zbog nasilnog podmet­anja, pa je lakše bilo dobiti dopuštenje za gradnju.

U prvoj polovici 17. st. franjevci su opsluživali tri župe: Tuzla, Gračanica i Pojalje. Ova zadnja je do sredine stoljeća nestala, tako da su kasnije preostale samo dvije.

U vrijeme Bečkog rata (1683-99) franjevci su sve više izloženi nasilju i pljačkama. Iz tog su razloga i oni, poput gradovrških, bili prisiljeni napustiti svoj samostan 1690. god., te su s velikim brojem katolika preselili u oslobođene hrvatske krajeve preko Save.

Franjevci su u Tuzli ubrzo, kupivši komad zemljišta s kućom, iznova započeli s pastoralnim radom među preostalim katolicima. Tuzla je tako početkom 18. st. bila jedina župa u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni. Samostan, međutim, nije obnovljen.

U l8. st. broj se katolika u tuzlanskoj župi povećava. Prema popisu iz 1743. god. tamo su bila l.292 katolika, a 1768. god. 2.305. God. 1762. u Tuzli nalazimo župnu kuću i drvenu kapelicu. Župnik je ipak iz razloga sigurnosti stanovao po kućama u okolnim selima. God. 1776. nalazimo sjedište župnika u Lipnici, a 1840. u Husinu. Konačno je 1852. god. sjedište župe preneseno u Tuzlu. Kroz sve to vrijeme u Tuzli nema crkve. Bogoslužje se obavljalo u maloj kapelici, odnosno na otvorenom prostoru. God. 1871-72. podignuta je crkva u Trnovcu (dio Tuzle), budući da se nije moglo dobiti zemljište, gdje je nekoć bio samostan. Nacrt za crkvu izradio je graditelj Antun Linardović iz Tuzle.

Nakon dva desetljeća crkva je postala ruševnom, a i nije više mogla udovoljavati naraslim potrebama. God. 1893-94. podignuta je nova pored ruševina negdašnjeg samostana. Projekt za crkvu u neogotičkom slogu izradio je Josip Vancaš. Crkva je bila ukrašena s nekoliko kipova i slika, rađenih u tradiciji umjetničkog obrta. Iz tirolskih radionica potječu kipovi: Marija s Kristom (bojeno drvo, 1854. god.) i Sv. Juraj (radionica F. Stuflessera). Između 1928. i 1933. nabavljeno je nekoliko kipova od drveta: Srce Isusovo, Sv. Josip, Sv. Anto, Gospa, Sv. Ivan apostol i Sv. Mihovil. God. 1930. crkvu je iznutra oslikao slikar J. Pellarini (534 četvorna metra zidnih slika).

Tuzla je poznata po rudnicima soli, po čemu je grad i dobio ime. Zbog pre­komjernog crpljenja soli, tlo se u pojedinim dijelovima grada počelo slijega­ti. To je uzrokovalo urušavanje mnogih zgrada, među kojima i župne crkve. Prva sanacija izvršena je 1964. god. Pokazalo se da je to samo privremeno rješenje. Zbog daljnjeg tonjenja tla, crkva se, jedno desetljeće kasnije, počela ponovno urušavati. Bilo je očigledno da se ne može spasiti i da će se morati graditi nova. Nakon višegodišnjeg odugovlačenja općinskih vlasti da izdaju dopuštenje, god. 1983. započela je izgradnja nove crkve. Prva služba Božja održana je u njoj na Božić 1985. god. Zajedno s crkvom izgrađen je i novi samostan (1984-86), koji s njom čini jedan arhitektonski kompleks. Projekt za crkvu i samostan izradio je arhitekt Zlatko Ugljen. Obje zgrade predstavljaju jedno moderno i lijepo zdanje. Crkva ima tri zvona nabavljena 1927. god.

Orgulje od 17 registara izgradio je graditelj Jenko 1961. god.

Unutrašnje uređenje crkve započinje 1989. god. kada je slikar Ivan Lacković-Croata izradio postaje križnog puta koje su postavljene i blagoslovljene početkom korizme 1990. Veliku oltarnu sliku izradio je 1990. godine. Vasilije Jordan. Slika, veličine 420x310 cm, posvećena je Sv. Petru apostolu, zaštitniku župe.

Podružne crkve izgrađene su u Križanima 1971. (zvonik dograđen 1990), te u Tetimi i Donjoj Grabovici 1988-90. god. Za crkvu u Tetimi slikar Slavko Babić iz Tuzle izradio je postaje križnoga puta, te slike Sv. Ante i Majke Božje. U župi se nalazi i osam kapelica.

Prethodna zgrada samostana izgrađena je god. 1899. Nakon zadnjega rata državne su vlasti oduzele dio samostanskih prostorija i tako je ostalo sve do preseljenja franjevaca u novi samostan 1986. god., kada je stara zgrada prestala biti franjevačko vlasništvo. Zbog bogate povijesne tradicije tuzlanski su franjevci inicirali oživljavanje negdašnjeg samostana. To je i učinjeno 1964. god., tako da je Tuzla ponovno postala jedno od samostanskih središta bosanskih franjevaca.



Tuzlanski samostan posjeduje više od dvadesetak umjetničkih djela, pretežito iz novijeg vremena. Ima ih i starijih - iz 18. stoljeća: Madona sa Sv. Benediktom i Sv. Agnezom, talijanskog podrijetla, te Uznesenje Marijino od nepoznatog majstora. Od djela suvremene umjetnosti posebno mjesto ima slika Ive Dulčića Posljednja večera (ulje na platnu), koja je jedno od zadnjih ostvarenja velikoga slikara. Od drugih umjetnika zastupljeni su Z. Grgić, S. Šohaj, N. Pivac, ?. Seder, Lj. Lah i dr.

Tuzlanska župa imala je 1813. god. 3.779 katolika, 1877. god. 2.211, te 1935. god. 6.900. Od nje se tijekom vremena formiralo nekoliko novih župa: Breške (1824), Morančani (185, Lukavac (1910), te u novije vrijeme Šikara (1986). Pod konac osmanske vladavine franjevci su u Tuzli osnovali pučku školu, koju su sami vodili, a podigli su i školsku zgradu 1869. god.

Župa Tuzla imala je 1991. god. 5.025 katolika (1974: 9.000; smanjenje zbog podjele župe). Danas je u župi 4.968 župljana u 2003. obitelji. Župu tvore sljedeća naselja: Tuzla, Bukinje, Divkovići, Grabovica (Gornja i Donja), Kolovrat, Kosci, Križani, Orašje, Simin-Han, Slavinovići, Solina, Svojtina, Šički Brod i Tetima.

(Franjevacki samostan)

Hodocašce i duhovna obnova na izvorima franjevacke karizme kod nas

Franjevci tuzlanskog samostana, na čelu s gvardijanom fra Zdravkom Anđićem i braćom koja pripadaju tuzlanskom samostanskom području, na originalan su način obavili svoju mjesečnu duhovnu obnovu u lipnju 2009. Povezali su je s hodočašćem na svoje izvore u Srebrenicu u povodu 800. obljetnice franjevačke karizme.


Na hodočašće su pozvali i dijecezanske svećenike tuzlanskog dekanata, na čelu s dekanom preč. Perom Iljkićem, župnikom u Lukavcu, a sudjelovale su u četiri redovnice, od kojih su tri iz družbe Kćeri milosrđa koja se također temelji na franjevačkoj duhovnosti, a koje djeluju u župi Šikara.

Tako se njih 19 (8 franjevaca, 7 dijecezanskih svećenika i 4 redovnice) uputilo automobilima iz Tuzle u Srebrenicu, gdje im je duhovnu obnovu predvodio mons. Anto Orlovac, generalni vikar iz Banje Luke. Domaćin toga hodočašća bio je fra Martin Antunović, direktor Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ u Tuzli koji pastoralno poslužuje katoličke vjernike u Zvorniku i Srebrenici, koji je spremno primio hodočasnike i obogatio ih brojnim povijesnim podatcima iz prošlosti Srebrenice i franjevaca u njoj.

Na mjestu gdje je niknula zaslužna franjevačka provincija Bosna Srebrena, u novoj kapelici na temeljima nekadašnje crkve u Srebrenici, nakon moljenja Srednjega časa iz Časoslova i pokorničkog dijela s prigodom za sakrament pomirenja, slavili su sv. misu u čast Svetomu Križu, pod čijom zaštitom stoji cijela Provincija.

Predvoditelj je u širem nagovoru u okviru misne homilije čestitao franjevcima veliku obljetnicu i pohvalio inicijativu da tom prilikom pođemo na izvore franjevaštva kod nas kao hodočasnici koji žele osvježiti svoju vjeru i vjernost te moliti za milost vlastitog vjernog služenja, jer, kako reče: „Kad se vraćamo izvorima, onda propitujemo kako je to nekoć bilo, kako je to započelo, kojim žarom je ovdje zapaljena vatra koja je odavde svojom toplinom grijala sve do jadranskih žala, do Slavonije, do Budima, Arada i Sofije“.



Za prve franjevce reče da su bili misionari i vjerovjesnici, te širitelji kulture kojima „granice nisu bile ni Europska Unija, ni Zapadni ni Istočni Balkan“, nego „su išli tamo gdje su bili ljudi želji Boga, žedni njegova spasenja, njegove istine i ljubavi“.
Istaknuo je povezanost franjevaca i vjernog hrvatskog Božjeg puka s križem Isusovim kroz cijelu povijest kao vjernost najvećoj Ljubavi koja je hodala ovom zemljom – Isusom Kristom, čiju ljubav upravo simbolizira križ.

A odgovor naših pređa na tu ljubav bila je vjernost do mučeništva. Iznio je niz slučajeva, gdje se spominju franjevački mučenici, a čak ni za svećenike na znaju se imena, a kamoli za druge vjernike. Tako se neki navode poimenično, a drugi nerijetko ovako: „fra Matej iz Višegrada i drugovi mučenici“, a ima ih još sedam, kojima se ne znaju imena; „Bihaćki mučenici“, ne zna se ništa potanje o njima; „fra Gabrijel iz Poljana, fra Matija iz Jajca i drugovi, svećenici i mučenici“, a ne zna im se ni imena ni broj; „četiri bezimena franjevca“, „Konjički mučenici“ tj. 12 franjevaca, itd.



A mučeništvo, je najveći izraz vjernosti Bogu i osobne svetosti. Govor o našim mučenicima nema za cilj „da se mi na račun njihovih zasluga smatramo mučenicima ili da tražimo (samo)sažaljenje, nego da vidimo koliko je svetosti i vjernosti Bogu ostvareno tu među nama“ i da nam to svima bude poticaj za našu veću vjernost i radosno služenje Bogu i njegovu narodu. Istaknuo je svoju radost što je i sam mogao sudjelovati u tome hodočašću, te što su u njemu sudjelovali u bratskom radosnom ozračju redovnički i dijecezanski svećenici, koji složno djeluju jedni uz druge tamo gdje ih je Bog postavio.

Nakon radosnog druženja u lijepoj prirodi srebreničkih šuma, u povratku su hodočasnici svratili i u memorijalni centar žrtvama genocida nad Bošnjacima u proteklom ratu u Potočarima.

TABB

Proslava sv. Ilije u Doknju

Na blagdan sv. Ilije 20. 07. 2009. godine, s misom u 11 svečano smo poslavili ovog našeg zaštitnika. Misu je predvodio o. gvardijan fra Zdravko Anđić. S njim u koncelebraciji su bili velč. Marinko Mrkonjić župnik na Husinu i domaćin župnik fra Franjo.Na misi su sudjelovali štovatelji sv. Ilije Dokanjci i njihovi gosti. Crkva je bila puna vjernika. O. gvardijan je nadahnuto govorio o sv. Iliji, kako je cijeli život neustrašivo borio se za Boga i za Božju stvar. On se nije bojao nikoga. Čak je i svog kralja ukorio zbog njegova pokvarenog života, što ga je ovaj progonio, pa je Ilija morao bježati iz svoje zemlje. Za Boga se isplati boriti, za Boga se isplati živjeti, poručio je o. gvardijan u propovijedi. Poslije mise, pred crkvom je bilo svirke, pjesme i kola, kao i radosnog druženja. Sveti Ilija čuvaj svoje Dokanjce!

(župa Breške)

Zaboravljeni običaji,

Tetovaže,

do prije 15 godina u tuzlanskom kraju živjele su posljednje osobe sa tetovažama na rukama tj šakama. Prema nekim podatcima običaj tetoviranja gornjeg dijela šake seže u pred slavenska vremena, u početku su ornamenti označavali plemensku ili plemićku pripadnost, a dolaskom osmanlija i vjersku. Na ovaj način se odvraćalo osmanlije da posežu za mladim katolicima.

Tetovaže su podjednako imali i muškarci i žene, obično su to bili stilizovani križevi i svastike ukraseni raznim oblicima kakvi se mogu naći i na srednjovijekovnim nadgrobnim spomenicima, tj stećcima i detaljima na narodnoj nošnji. Ove tetovaže prvo nestaju kod muškaraca dolaskom austrougarske vlasti, a zadnje žene se tetoviraju 1945 godine, kada je pod pritiskom nove vlasti taj običaj zabranjen.




Običaj je bio rasprostranjen širom bosne, a najače u centralnoj bosni oko sjedišta starih bosanskih kraljevina

Malo iz komšiluka

Održano “Posavsko sijelo” u Gradačcu

Hrvatsko kulturno društvo (HKD) “Napredak” iz Gradačca jučer je u tome gradu organiziralo tradicionalnu manifestaciju “Posavsko sijelo”, na kojoj je sedam KUD-ova iz BIH i Hrvatske prezentiralo tradicionalne narodne nošnje, običaje i igre Hrvata Bosanske posavine i tuzlanskog kraja.

“Posavsko sijelo” započelo je mimohodom KUD-ova gradskim ulicama, a nastavljeno narodnim plesovima i muzikom Ilije i Marka Begića na platou “Špar centra”. Na “Sijelu” su se okupile brojne istaknute osobe iz javnog, kulturnog i vjerskog života te preko hiljadu gostiju iz Bosanske posavine i šire.

Generalni pokrovitelj ovogodišnjeg “Posavskog sijela” zamjenik ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH Mijo Krešić kazao je kako ovom manifestacijom Hrvati posavskoga kraja čuvaju svoju kulturu, tradiciju te običaje svojih predaka.

(FENA)

U Drijenči 7. kolovoza predstavljena je monografija "Drijenča - zavičaj u riječi i slici". O Knjizi su govorili: fra Leon Kikić, fra Ivan Nujić i fra Miro Jelečević. Moderator je bio fra Franjo Ninić.

Drijenča - zavičaj u riječi i slici

U ovoj monografiji će osobito Drijenčani naći mnoštvo informacija o svom zavičaju, na nekim će fotografijama prepoznati možda sebe ili nekoga od svojih, vratit će usahlo pamćenje, imat će što lijepo i korisno pružiti svojim pokoljenjima o sebi samima.

Iz Predgovora Ivana Šarčevića

O monografiji

Suvremeni francuski filozof Alain Finkelkraut na jednom je mjestu napisao da „sadašnjosti uopće ne trebamo priteći u pomoć jer ona je uvijek tu. Prošlost, naprotiv, moramo uhvatiti za rukav kao utopljenika. Ono što je postojalo zauzima u biću tek mjesto koje mu mi dajemo.“
Doista, gleda prošlosti se neprestano vodi bitka između pamćenja i zaborava.



Takvu jednu bitku radeći na realizaciji ove monografije o Drijenči, na inicijativu župnika fra Marka Antića, vodila je jedna ne tako mala grupa ljudi da bi kroz riječi i fotografije zaboravu iz šaka otrgnuli prošlost Drijenče, ali i njezinu sadašnjost koja iz dana u dan postaje prošlošću.



Naime, navikli smo da se monografije prave o velikim i značajnim mjestima, da se u njima govori o turističkim atrakcijama i da se njima pune police knjižara u velikim gradovima koje će turisti razgrabiti čim dođu u priliku za to. No, monografija o Drijenči nije nastala ni iz tih ni iz sličnih razloga. Ona je nastala kao plod svijesti da Drijenči prijeti doslovni nestanak. Jer, svima nam je dobro poznato da su u Drijenči ostali samo oni koji ili nisu imali kamo otići s nadom da će im tamo biti bolje, ili pak oni kojima Drijenča izaziva osjećaj ponosa i dragosti što ih je Bog pozvao u život baš u njoj. Stoga je ova monografija pokušaj da se njome Drijenča makar kroz riječi i fotografije otkine zaboravu, da se pokaže kako i ovaj kraj skriva i pamti mnoge vrijednosti i ljepote zbog kojih vrijedi ostati, zbog kojih vrijedi neprestano se u nju vraćati, čuvati je i voljeti kao svoju.



Nakon Predgovora i uvodnih riječi, u prvom od šest poglavlja, koliko ih knjiga sadrži, opisane su glavne zemljopisne i prirodne karakteristike Drijenče; drugo predstavlja sažet prikaz povijesti mjesta s naglaskom na problematici iseljavanja; treće pruža uvid u demografske promjene i porijeklo pojedinih rodova; u četvrtom, najopsežnijem, opisana je župa Drijenča: njezini korijeni i razvoj od osnutka 1986. godine, župna crkva i njezino umjetničko uređenje kojim bi se mogle ponositi i mnoge puno bogatije, perspektivnije i brojnije župe, različite pučke pobožnosti i običaji vezani za pojedine blagdane i kultna mjesta te popis župnika; u petom poglavlju prikazane su kulturološke znamenitosti Drijenče: opća etno-kulturalna obilježja, graditeljstvo, običaji, groblja i nekropole stećaka, školstvo, karakteristike mjesnoga govora, narodna nošnja i lovstvo; posljednje poglavlje donosi župne statistike te popis poginulih i nestalih Drijenčana u posljednja dva rata te izbor iz literature u kojoj se spominje Drijenča. Monografija je obogaćena velikim brojem starijih i novijih fotografija kojima su tekstovi, pisani sažeto i informativno, zorno ilustrirani.



Svojim sadržajem monografija predstavlja vrijedno djelo bez čije se uporabe neće moći pisati ni jedan povijesno-kulturološki prikaz ovoga kraja. Naravno, ukoliko to itko ikada i bude činio! Ali zato sigurno ima veliku vrijednost i značaj za Drijenčane, ma gdje se oni nalazili.
Jasno je da su mnogi Drijenčani vidjeli i objektivno ljepših, i bogatijih i znamenitijih dijelova svijeta. Vjerojatno su imali i bolje i veće monografije u svojim rukama, one koje su pravljene u vremenu izobilja, za čija izdavanja nije trebalo tražiti sponzore jer one same sebe sponzoriraju, onakve kakve se mogu kupiti u svim knjižarama u svim gradovima svijeta… No ipak ne treba iz vida izgubiti jednu veliku istinu koju ja često volim ponavljati: Ljepota svih krajeva svijeta mjeri se očima, a samo rodnog kraja dušom!
Stoga svi oni koji se nazivaju Drijančanima i Drijenčankama, ne samo da bi trebali ovu knjigu imati, ne samo ni da bi ju trebali pročitati, nego bi njezin sadržaj trebali dobro naučiti i to znanje prenositi svojoj djeci, ali i svima onima koji im postave pitanje po čemu je ta Drijenča posebna, lijepa i vrijedna. Doista bi bilo licemjerno reći da se Drijenču voli, a ne poznavati ju. Jer svi znamo da se ono što se ne poznaje ne može ni voljeti!

Z.Anđić

[Edited by cupo on 10-08-2009 at 23:14 GMT]

Župa Breške slavi 170 godina postojanja

Povodom obilježavanja 170 godina postojanja ovih dana župa Breške će nizom manifestacija obilježiti ovaj jubilej.

14.augusta u 16h u lokalnoj crkvi biće uprilićena promocija knjige "Župa Breške". Knjiga je prožeta zapisima o ovoj tuzlanskoj mjesnoj zajednici, a tekstovi su obogaćeni i slikama.



Knjiga govori i o istoriji župe Breške kroz njezinih 170 godina. O knjizi će govoriti fra Franjo Ninić i fra Leon Kikić, te autor Mijo Franković.

Posjetioci promocije moći će kupiti knjigu po cijeni od 30KM (15 eura).

Nakon promocije knjige biće upriličena svečana sveta misa za bolesne i nemoćne. Misu će predvoditi misionar p.Drago, na kojoj će i propovijedati. Nakon mise slijedi susret mladih i razgovor sa misionarom.

15.augusta na Dan župe biće služena svečana misa koji će predvoditi nadbiskup vrhbosanski uzoriti kadrinal Vinko Puljić.

Ove godine jubilej obilježavaju i časne sestre Družbe Kćeri Božije Ljubavi iz Brešaka. Majka Franciska prije 125 godina je u ovom mjestu otvorila samostan u kojem je i otvorena prva osnovna škola.

Promivisana knjiga „Župa Breške“

U okviru obilježavanja 170 godišnjice postojanja župe Breške, danas je promovisana prva knjiga o ovoj drevnoj župi. Knjiga pod nazivom „Župa Breške“ djelo je autora Mije Frankovića. Knjiga „Župa Breške“ nastala je iz potrebe da se ovjekovječi rad i postojanje jedne od najstarijih župa u Bosni i Hercegovini, župe Breške. Knjiga je na neki način zavičajni spomenar. U njoj su sabrane najvažnije etape u historiji ove župe, sadržaji njene kršćanske tradicije te bogatog kulturnog nasljeđa ovog kraja. U knjizi „Župa Breške“ čitatelj će se susresti sa bogatom kulturnom baštinom ovog kraja i naroda, a podjeljena je u 5 poglavlja. Zanimljiva je činjenica da je knjiga „Župa Breške“, prva knjiga koja je objavljena nakon 170 godina postojanja župe. Autor za to krivi nepostojanje duhovnog jednistva među narodima u našoj zemlji. Sutra u 11 sati, na blagdan Velike Gospe u Breškama će biti služena svečana sveta misa, koju će predvoditi uzoriti kardinal Vinko Puljić.

tnx sefe za info


Katolici danas slave Veliku Gospu

Katolici u bosanskohercegovačkim župama danas slave blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, u narodu poznatiji kao blagdan Velike Gospe.
Brojni vjernici danas će hodočastiti u marijanska svetišta u BiH u kojima će se služiti sveta misa. Tako se veliki broj hodočasnika očekuje u marijanskim svetištima u Međugorju, Širokom Brijegu, Čitluku, Rami na Šćitu, Stupu, zatim u Kreševu, Docu kod Travnika, Komušini, Tuzli, Jajcu i Banjoj Luci.

U drevnom Gospinu svetištu Vrhbosanske nadbiskupije u Komušini i na Kondžilu ovogodišnja proslava Velike Gospe uz liturgijsko-molitveni program bit će obilježena početkom uređenja i izgradnje Gospina svetišta na Kondžilu te uređenja ''Spomen parka'' na sve hrvatske žrtve ovoga kraja na temeljima porušene stare župne crkve. Program proslave počeo je jutros u 6 sati, a centralnu svetu misu predvodi pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar.

Svečano misno slavlje u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu počelo je u 11 sati, Misu predvodi fra Ivan Sesar, provincijal Hercegovačkih franjevačke provincije.

U sarajevskom naselju Stup centralno misno slavlje bit će održano u 19 sati, a prevodit će ga, s procesijom i zavjetnom slikom Gospe, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Blagdan Velike Gospe je najveći blagdan posvećen Majki Božjoj i slavi Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. To je ujedno najveći blagdan posvećen Majki Božjoj, iako je riječ o najmlađoj od četiri dogme koje je Crkva tokom svoje historije definirala o Isusovoj Majci.

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo.

Blagdan Velike Gospe slavi se u velikom broju država, najviše u Europi i Južnoj Americi. Održavaju se procesije i festivali. Anglikanci i luterani slave blagdan, ali bez službenog spominjanja riječi "uznesenje".

(FENA)

Breške :15.augusta na Dan župe biće služena svečana misa koji će predvoditi nadbiskup vrhbosanski uzoriti kadrinal Vinko Puljić.

15.08.2009

Kardinal Vinko Puljić u Breškama

Vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je Misno slavlje održano u čast blagdana velike Gospe u Breškama. Katolici u bosanskohercegovačkim župama danas slave blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, u narodu poznatiji kao blagdan Velike Gospe. U svojoj poruci vjernicima, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić istakao je da blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije okupi najveći broj vjernika na misnim slavljima, jer ova svetkovina ujedno slavi i dostojanstvo čovjeka. -Bog, to je ljubav. Bog je iz ljubavi stvorio muškarca i ženu i povjerio im jedan sveti zadatak. Ali čovjek sve oskrnavi, pa čak i sveti zadatak koji im je Bog dao. A dao im je da prihvataju od Boga djecu i da ih odgajaju. To je zapravo plod ljubavi, jer Bog je želio da čovjek s njim učestvuje u stvaranju svijeta, i to najljepšeg djela, a to je ljudski život. To je ljudima povjereno kroz jedno zajedništvo koje se zove brak. Pa ako nam je to Bog dao kao svetost, ne smijemo to rušiti. Sve smo počeli prodavati i kupovati, Vratimo dostojanstvo ženi, vratimo dostojanstvo njezinom tijelu. Ali pozivam i žene, vi morate same sebi vratiti dostojanstvo. Više ne zovemo majku koja nosi dijete blizu svog srca blagoslovljenom. Pozivam i muškarce koji bi trebali biti nosioci društva. Bog nije dao spolnost da bi ljudi bili razuzdani, dao je polnost da nas služi, da služi ljubavi i životu- poručio je uzoriti kardinal Vinko Puljić okupljenim vjernicima.

(RTV SLON)