citat:

---

samson wrote:
Cudna vakta i jos cudnijih ljudi ili je tacna ona stara kakav vakat takvi i ljudi

Pod maskom (velikog) patriotizma pokusavaju se degradirati osnovne vrijednosti koje su u toku 2 svj. rata stvarane. Cak se ide tako daleko da se u pitanje dovodi i uloga koje su u ratu igrali partizani u oslobadjanju nase zemlje od okupatora a domaci izdajnici , kao sto su bili cetnici,ustase,pripadnici handzar divizije i sl. pokusavaju prikazati kao stvarni borci protiv Njemaca. Njihovi zlocini prema vlastitom narodu se pokusavaju maskirati kao propaganda komunista. A sad je , ko biva, demokratija pa se moze “prava istina” pokazati neosvjestenim narodnim masama.

Koliko je samo smeca na net postavljeno sa tvrdnjama da su se partizani udruzili sa svabama protiv srba, hrvata i muslimana u svim mogucim kombinacijama po potrebi.
Petokraka sa kokardom protiv muslimana; crveni sa cetnicima protiv jadnih hrvata; komunjare sa ustasama i turcima protiv golorukog srpskog naroda…

Kulminacija ovog ludila je priznavanje ravnogorskog pokreta u Srbiji, marginalizacija Jasenovca i izjednacavanje zrtve-dzelata u Hrvatskoj uz velicanje ustastva a sad je garant nasa jadna Bosna i Hercegovina na redu.

Pokusava se uspostaviti kult domoljublja i postavljanje samo svoje nacije kao zrtve s time sto se vezuje pojam nacije sa pojmom vlastite grupe. U 2 svjetskom ratu su cetnici samo branili srpski narod isto kao sto su ustase hrvatski ili handzarlije muslimanski a komunisti su ih biva ubijali, proganjali i zatvarali ne zato sto su bili domaci izdajnici vec zato sto su bili srbi,hrvati ili muslimani. Iste jadovanke samo sa prilagodjenim imenima se mogu sa sve tri strane cuti u svim varijacijama.

Iz mase “osvjestenih” se izdizu odjednom junacine kao das u oni jedini glas naroda koji bolje od tog naroda znaju sta je dobro a sta lose za njega, ne pitajuci nikoga od tog naroda za misljenje.

Ali nema veze, opet ce doci neki novi vakat sa nekim novim ljudima koji jedno drugo zasluzuju, pa idemo opet iz pocetka.

---

TITO NIJE VJEROVAO U SFRJ - PRIPREMIO JE SVE ZA NJEN RASPAD


Profesor Dušan Bilandžić, akademik, povjesničar, bivši visoki časnik JNA, nekadašnji član Predsjedništva Republike Hrvatske, obrazložio je potpuno nove teze o Titovoj ulozi u raspadu SFRJ.

Dr. Bilandžić, autor Historije SFRJ, knjige koja je spadala u neizostavnu literaturu na društvenim fakultetima tijekom osamdesetih godina, rekao je da radi na svojoj, možda zadnjoj knjizi koja se temelji na uvidima u arhive jugoslavenskog državnog i partijskog vrha, ali i na njegovim osobnim zabilješkama sa sastanaka s nizom najviših jugoslavenskih partijskih i vojnih dužnosnika, i da će ta knjiga promijeniti predodžbu o stvarnom Titovu odnosu prema jugoslavenskom pitanju, kao i o odnosima moći u ondašnjem državnom vodstvu.

Vrlo sažeto prepričano, Titu je u šezdesetim godinama prijetila sukarnizacija (potpuna politička izolaciji, s tek simboličkim ovlastima) te, mnogo važnije, da su Broz i njegova dva najbliža suradnika, Slovenac Edvard Kardelj i Hrvat Vladimir Bakarić, još u šezdesetim godinama predvidjeli raspad Jugoslavije.

Danas nema sumnje da su Tito, Kardelj i Bakarić zapravo usmjeravali Jugoslaviju prema raspadu, kada to budu dopustile međunarodne okolnosti, što je sve kulminiralo Ustavom SFRJ iz 1974. godine, koji je precizno rekao da jugoslavenske republike imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja.

Baš na temelju tog Ustava Badinterova je komisija, početkom devedesetih godina, ustvrdila da Republika Hrvatska zaslužuje međunarodno priznanje, i to u avnojskim granicama.


Nova slika o Titu

Bilandžićeva knjiga o Titu i raspadu Jugoslavije prvo je trebala sadržavati barem četiri stotine stranica. No, kako se dr. Bilandžić u međuvremenu razbolio, ovo se djelo svelo na oko 120 stranica koje će, izazvati čitav niz rasprava jer u potpunosti mijenjaju paradigmu o Titu.

Josip Broz postaje, zajedno s Kardeljom i Bakarićem, jedan od pogrebnika Jugoslavije.


Element sumnje

Kako je, zapravo, nastalo ovo pisano djelo?
Vraćanje u prošlost. Daleko u prošlosti artikuliranje značenja povijesnih događaja.
Bilandžić je rekao:

"U Drugom svjetskom ratu, u partizanima, katkad sam se znao naći u životnoj opasnosti ne na liniji fronte, nego zato što su moji, dakle kolege komunisti, raspravljali o tome treba li me likvidirati što sam naredio da se jedan ćirilični natpis na školi u slavonskom selu Gazije preboji i napiše latinicom.

Zašto je ovo bitno, i zašto to nije još jedna dosadna ratna digresija? Zato što sam ja usprkos i takvim iskustvima, kada se doista raspravljalo hoće li me strijeljati zbog ideoloških pogrešaka, tijekom Drugoga svjetskog rata postao komunistički i jugoslavenski vjernik.

Moja je svijest bila posve cementirana: bio sam uvjeren, kao i mnogi drugi, da ćemo nakon rata ostvariti socijalističku utopiju. dodatak-(danas poznatu kao jugonostalgiju koja slijepo unistava Bosnjake na ovim prostorima)

Bila je to, dakle, čista religija. Ali, kao takva komunističko-jugoslavenska religija u sebi je nosila ogroman element sumnje. S godinama sam počeo sve više sumnjati. Prvi put, recimo 1949. godine, kada sam se suočio s prisilnom kolektivizacijom u slavonskim selima, agrarnim reformama u Bosni i prevarom na Sandžaku koja se pretvorila u protunarodni teror.

Pa u raznim drugim fazama, pri čemu je osobito značajnu ulogu odigrao pad Aleksandra Rankovića 1966. godine. Između druge polovice šezdesetih i 1971. definitivno sam prestao biti vjernik. A preobraćeni vjernik, konvertit, postaje žestoki neprijatelj svoje religije.
I tako sam iduća desetljeća posvetio traganju za što je moguće točnijom interpretacijom najvažnijih povijesnih i političkih događaja u Titovoj Jugoslaviji.

Ovaj je tekst, koji jest pun radikalnih podataka, pa i stavova, jedan od konačnih odgovora na pitanje o stvarnom karakteru te države koju, sada sam već siguran, nisu voljeli ni željeli ni mnogi od njenih osnivača.

TITO NIJE VJEROVAO U SFRJ - PRIPREMIO JE SVE ZA NJEN RASPAD

drugi deo...
Dušan Bilandžić


- Na šestom kongresu Jugoslavenske partije Slovenac Boris Kidrič postavio je tezu koja je glasila otprilike ovako: "ono društvo koje ne primijeni tržišni mehanizam (tada se to zvalo zakon vrijednosti) ide izravno u staljinizam." A moja generacija, ja sam tada bio u kasnim dvadesetim godinama, mrzila je staljinizam čak i više od hitlerizma i nacizma.

Dakle, pitanje komunističke religioznosti za mene je evaluiralo: od čistog smo komunizma prvo krenuli prema tržišnom socijalizmu, u koji sam neko vrijeme vjerovao. I Jugoslaviju još nitko nije dovodio u pitanje: barem se to nije moglo ni smjelo znati. Kasnije je, međutim, konačno s početkom sedamdesetih, došlo do definitivnog urušavanja komunističko-jugoslavenske religije.

E sada, kao ‘vjernik’, čak i uz sve sumnje, dugo sam godina smatrao da su odnosi u vrhu Komunističke partije relativno idilični. Nisam nikada sumnjao ni u Tita, ali ni u Bakarića, Kardelja, pa ni Rankovića, sve do njegova pada. Danas je to teško razumjeti, ali, vjerujte mi, taj je fanatizirani komunizam bio masovno raširen.

Kada ga je, međutim, načela sumnja, podjednako sam fanatično počeo istraživati. A bio sam blizak svim mogućim izvorima. Prvih pet ili šest godina ta su me istraživanja frustrirala, jer nisam mogao podnijeti da mi se pred očima razara ideal o socijalizmu i Jugoslaviji. Tu se radilo o pitanju mog osobnog identiteta. Vrlo se teško promijeniti u četrdesetim godinama, kada ste već potpuno formirani.

Međutim, suočavajući se s činjenicama, iz dana u dan, do Karađorđeva sam već postao, komunistički rečeno, čisti revizionist. Ova je knjiga krajnji izraz tog revizionizma, utemeljenog na povijesnim činjenicama. Svi smo mislili da je Tito najzagriženiji Jugoslaven, a on se, ustvari, već petnaestak godina nakon svršetka Drugoga svjetskog rata pomirio s propašću Jugoslavije, dok su Kardelj i Bakarić gotovo javno govorili o raspadu Jugoslavije. I to u vrijeme dok je Jugoslavija izgledala politički stabilna, dok nije bilo štrajkova i demonstracija, dok se gospodarski rast natjecao s japanskim.

- Vidite, kada su moji stari suborci, oni koji su još živi a sudjelovali su u Drugom svjetskom ratu, čitali ovaj materijal, optužili su me da sam postao protutitoist i antikomunist. Neobično je koliko je još ljudi zadržalo stare, ukopane ideološke pozicije.

A kada je riječ o izvorima za ovaj tekst, moram biti sretan što sam se našao u idealnoj poziciji za skupljanje važnih povijesnih činjenica. Prije 43 godine, na šestom kongresu SKH održanom 1968., izabrali su me u partijski Izvršni komitet. Nedugo zatim pozvali su me na sastanak Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić, dakle najmoćniji slovenski i najmoćniji hrvatski komunist.

Rekli su mi da se osniva novi znanstveni institut u kojem će raditi desetak profesionalaca, ali koji će imati pravo angažirati stotine vanjskih suradnika u raznim svojim projektima. Radilo se o Institutu za društvena istraživanja. Kardelj i Bakarić rekli su mi kako su odlučili da ja postanem direktor Instituta. Tako sam otišao u Beograd.

Zahvaljujući funkciji direktora Instituta, imao sam pravo sjediti na svim sjednicama ondašnjeg partijskog i državnog vrha, uključujući baš sve sastanke koje je vodio sam Tito. Tako sam se upoznao s Titom, koji mi je ponudio mjesto svog osobnog tajnika, što sam uspio odbiti jer sam se, priznajem, plašio tog posla.

Sjedio sam, dakle, na svim sastancima državnog i partijskog vrha: nekada je tim sjednicama nazočilo pedesetak, a nekada samo desetak ljudi.

Ti su mi sastanci jedan od dragocjenih izvora informacija. Nadalje, zahvaljujući tom poslu, došao sam u osobni kontakt, razgovarao sam u četiri oka sa stotinjak najmoćnijih ljudi u ondašnjoj Jugoslaviji. Ova se knjiga djelomično temelji i na tim razgovorima.

Treće, ja sam, kao direktor Instituta za društvena istraživanja, imao uvid u cjelokupni jugoslavenski partijski arhiv. Da nisam mogao raspolagati tim arhivskim materijalima, ova bi knjiga, naravno, bila posve nemoguća. Prema tome ako je iko imao informacije iz prve ruke o začetku rasapada Jugoslavije i pravom licu tog komunizma, onda sam to bio ja.

I ja ne mogu, sve i da hocu,
Zaboraviti zatvor Focu,
A drotovi biju, danju-nocu,
Po bubrezima, po bubrezima.
I ja ne mogu sve i da hocu,
Zaboraviti plavu kapu,
A drotovi biju, danju-nocu
Po bubrezima, po bubrezima..

Smrt fashizmu a j***m ti narod!

I KOMUNIZAM ZLOČINAČKA IDEOLOGIJA


Objavljeno: 02. January 2006.


Parlamentarna skupština Vijeca Europe trebala bi polovicom januara usvojiti rezoluciju kojom ce osuditi komunizam, jasno ga oznaciti kao zlocinacku ideologiju te potaknuti protukomunisticku kampanju u svim zemljama clanicama.

U rezoluciji, koja se vec može procitati na službenim intenetskim stranicama Vijeca Europe, traži se jednako tretiranje komunistickih i nacistickih zlocina, posebno u školskim udžbenicima, uz poseban naglasak na masovne deportacije, koncentracijske logore, masovna ubistva, te etnicka cišcenja u višenacionalnim državama s komunistièkim režimima medju kojima je pored tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila i bivša Jugoslavija.

Od zemalja clanica pored protukomunisticke kampanje traži se i detaljno istraživanje pocinitelja i jasno otkrivanje istine o komunizmu kao zlocinackoj ideologiji koja se po surovosti zlocina ništa ne razlikuje od nacizma.

Takodjer rezolucija izražava zabrinutost statusom komunistickih simbola koji nisu tretirani kao i nacisticki, te ce se, vjerojatno, od zemalja clanica tražiti njihovo jednako tretiranje.

Stoga se vec ove godine može ucekivati zabrana crvene petokrake kao zlocinackog simbola jednakog kukastom križu.

Šesdeset godina nakon nacizma, na istu, zlocinacku, stranicu povijesti, time je stavljen njegov "istomišljenik" komunizam.

Zaboravljeni komunisticki zlocini


BiH je jedna od rijetkih ili jedina evropska zemlja koja nije nista konkretno poduzela

parlamentarna skupstina Vijeca Evrope je rezolucijom evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu od 2. Aprila 2009. proglasila 23. August za evropski dan sjecanja na zrtve svih totalitarnih i autoritarnih rezima, nacizma, fasizma i komunizma,

dio medjunarodne javnosti, a na poseban nacin i neke BH institucije, neke politicke "lafo pro-socijalne" partije i osobe iz javnog i politickog zivota, se ponasaju na neprimjeran i neprihvatljiv nacin tj. sasvim suprotno od navedene rezolucije koja je obavezujuca i za BH, sto se najvise moze primjetiti u sredinama gdje imaju uticaja politicke partije vodjene komistickom ideologijom

Dvostruki standardi

ne mogu se provoditi dvostruki standardi, jedno deklarativno prihvacati za vanjski svijet, a sasvim drugo provoditi u praksi, ukoliko drzava zeli biti demokratska, respektirana od svojih gradjana i vanjskog svijeta i teziti prikljucenju EU,

dok su zlocini koje su pocinili nacisti, fasisti i njihovi suradnici detaljno istrazeni i pocinitelji kaznjeni (a to je cesto zloupotrijebljeno i za obracun s politickim i ideoloskim neistomisljenicima i suparnicima, pri cemu su stradali mnogi nevini), nikada se nije jasno distanciralo od teskih krsenja ljudskih prava i zlocina komunistickog rezima, nikada se nisu jasno osudili zlocini i pocinitelji kako to zahtijevaju rezolucije Vijeca Evrope,

dok se bjesomucno vode debate, polemike, neumorna borba lafo pro-socijalni politickih partija, slijepo krijuci i zataskavajuci
zlocine koji su kroz vladavinu Komunizma u ex Jugoslaviji a posebno u BH i dalje se sistematski cini sve da se oslabe i jednom zauvijek Bosnjaci gurnu u stranu,

ne tako davno bosnjacka drzava je bila uzor prosperiteta na ovim prostirima, danas nam treba pasos da odemo u Dubrovnik, to je uprvao onaj efekat, koji postizu pro-komunisticke frakcije u ovoj zemlji, htjeli oni ili ne, a to je slabljenje Bosnjaka i bosnjacke drzave

haj,ti konkretno reci koji su to zlocini komunista u bih
nakon ww2?
pa da stavimo na tas...
dobre i lose strane..
bosnjacka drzava nikad nije bila uzor...nikad... nije je ni bilo..
al bila je bosna, neka druga,ne vjerujem da bi ti se svidjelo kad bi se uslo u dubinu i sustinu...
krscani ofo ono... ;hanka

...političari i tajkuni koji su odrastali i školovali se za vrijeme njegova vakta.