Ispred spomen-ploče u krugu prijedorskog "Keraterma"

Obilježena godišnjica zločina u bivšem logoru

PRIJEDOR - U organizaciji Udruženja Prijedorčanki "Izvor" juče je ispred spomen-ploče u krugu prijedorskog "Keraterma" obilježena 14. godišnjica zločina koji se dogodio na taj dan u ovom bivšem prijedorskom logoru, kada je u jednoj noći u nekoliko sati u prostoriji zvanoj "trojka" ubijeno između 150 i 200 zatočenika.

Tom skupu prisustvovali su članovi porodica ubijenih logoraša i oni koji su preživjeli logorske torture. Ovom prilikom na spomen-ploču, koja je prije tri godine postavljena ispred "Keraterma" kao svjedočanstvo o počinjenom zločinu, položeno je cvijeće, a stradalima je proučena fatiha.

Ispred Udruženja "Izvor" skupu se obratio Nermin Ramić, koji je pročitao saopštenje u kome se navodi da Prijedorčani treba da se sjete svih nevinih koji su "ni krivi ni dužni bili zatočeni u ´Keratermu´, u kojem je od maja do avgusta 1992. godine bilo zatočeno više od 3.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti i da pakao tog logora nije preživjelo više od 300 logoraša".

"Oni su bili mučeni i ubijani na toj pisti i logorskim halama. Torture i ubijanja nisu bili pošteđeni ni starci, maloljetnici, bolesni i ranjeni kao ni žene. Najstravičniji dan u kompleksu ´Keraterm´ bio je 24. jula 1992. godine, kada je u logorskoj ćeliji zvanoj ´trojka´ u nekoliko sati u rafalnoj paljbi ubijeno oko 200 civila", rekao je Ramić.

Preživjeli logoraši "Keraterma", koji su se juče okupili, svjedoče da je tog dana u logor došao veliki broj naoružanih ljudi u vojnim uniformama i s crvenim beretkama na glavama, a da je pred "trojku" postavljen mitraljez.

"Znali smo da će se nešto desiti. Čuli smo samo rafalnu paljbu i jauke, a tek sutradan ujutro neki zatočenici su ugledali i mrtve logoraše, čija su tijela bila utovarena u kamion i odvezena u nepoznatom pravcu. Tačno njih 128", svjedoči Salko Saldumović iz Kozarca, koji je bio zatočen u "Keratermu".

"S ovog mjesta zahtijevamo pravdu i to pravičnu i poštenu, a ne pravdu po kojoj su ratni zločinci iz ´Keraterma´ poput logorskih čuvara Dragana Kolundžije i Damira Došena, po haškim presudama već postali slobodni ljudi, dok tijela svih njihovih žrtava još nisu pronađena", poručili su juče preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih žrtava.

Oni zahtijevaju da se pred Sud pravde izvedu svi odgovorni za zločine u tom i drugim prijedorskim logorima jer tvrde da su za zločine u "Keratermu" odgovarale tri osobe, "dok nalogodavci zločina i egzekutori još slobodno žive u Prijedoru i obavljaju neke od rukovodećih funkcija". Oni su juče zatražili od prijedorske policije i opštinskih vlasti na čelu s načelnikom opštine Prijedor Markom Pavićem da pronađu i porodicama predaju tijela logoraša koji su ubijeni u "Keratermu".

Juče je počelo i potpisivanje petcije, u kojoj se od domaćih vlasti i međunarodnih institucija traži da se kompleks bivšeg logora "Keraterm" da na upravljanje preživjelim logorašima i porodicama ubijenih logoraša, da bi se, kako tvrde, taj zločin sačuvao od zaborava.


http://www.nezavisne.com/dnevne/drustvo/dru07252006-01.php




[Edited by cupo on 25-07-2006 at 00:01 GMT]

18.07.2007

Prijedor

Sjećanje majki na zločine u Čarakovu

Metak je ovdje bio nagrada

Samo u nekoliko julskih dana ratne 1992. godine u šest naselja s lijeve obale Sane kod Prijedora ubijeno je oko 1.700 Bošnjaka. Oni koji nisu ubijeni na kućnim pragovima, smrt su našli u zloglasnim logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje. Cijele porodice su obezglavljene, a imanja nakon pljačkanja popaljena.

Trošna kućica

Brdo se, kako Prijedorčani zovu ovaj dio općine, danas bijeli od šehidskih nišana u koje će i ove godine, tačno na 15. godišnjicu stravičnog zločina, 28. jula, nakon zajedničkog ispraćaja, porodice ukopati svoje najmilije. Halima Avdić (71), mještanka Čarakova kod Prijedora, oprostit će se od sina Senada (30), koji je ubijen u Keratermu.
- Prošle godine ukopala sam Jasmina (22). I on je kao i Senad ubijen u Keratermu, a obojica su pronađena u jami Hrastova Glavica. Jasmin mi ni oženjen nije bio, a od Senada mi ostalo dvoje djece, Aladin (1 i tri godine mlađi Senad, koji je po ocu kojeg nije ni upamtio ime dobio - priča Halima, koja se o sinovljevoj djeci nakon što joj je prošle godine od tuge umrla snaha Bejha, brine sama.
Prepuštena sama sebi, u trošnoj kućici koja kisne i sa svega stotinjak maraka mjesečnih primanja, u pravdu malo vjeruje. Još manje da će joj biti bolje.
- Samo smrti se nadam - kaže oporo.



Stari i nepokretni

I Kadira Kljajić, koja će ukopati svog jedinca Velida (30), ubijenog u Keratermu tog zlokobnog prijedorskog ljeta, vraća sjećanje na masakr.
- Stare i nepokretne ubijali su bezdušno u kućama, u dvorištima, na njivama, pred džamijom... Tu sam mrtvog našla muža Huseina i dekom ga prekrila. Ostale su u logore otjerali i tamo ih nakon mučenja ubili. Metak je ovdje bio nagrada - kaže sjetno majka Kadira, mještanka Čarakova, u kojem je ljeta 1992. godine ubijeno 413 Bošnjaka.

Dođite da pamtimo

Prijedorsko Brdo sa šest naselja - Čarakovom, Bišćanima, Rakovčanima, Hambarinima, Rizvanovićima i Zecovima - i ove godine manifestacijom "Dođite da pamtimo" obilježit će godišnjicu stradanja. Ovu petnaestu obilježit će u Bišćanima u petak 20. jula.

http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=3208&z=7&isasp=

20.07.2007

Prijedor

Sjećanje na 1.700 ubijenih prijedorskih Bošnjaka

Tuga Brda nikada se ne može izbrisati

Manifestacijom "Dođite da pamtimo" jučer je na šehidskom mezarju u Bišćanima kod Prijedora obilježeno 15 godina od stradanja 1.700 Bošnjaka iz šest naselja na lijevoj obali Sane.
Sabit Kekić samo je jedan od nekoliko stotina onih koji su došli odati počast nevino ubijenima. Tog jula 1992. ostao je bez 23 člana uže porodice. Među njima izgubio je i sina jedinca Fadila, koji je imao 28 godina.

Bišćani: Sabit Kekić uči Fatihu na mjestu gdje će ukopati sina jedinca (Foto: D. Stojnić)



- Mog Fadila, za kojim je majka od tuge umrla, ukopat ću 28. jula nakon zajedničke dženaze - kaže Sabit, kojem je još u živom sjećanju masakr u kojem su ubijeni njegovi najmiliji.
Dodaje da se tuga Brda i njegovih šest naselja Bišćana, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Čarakova i Zecova nikada ne može izbrisati.
Na pamćenje i pouku jučer je pozvao i glavni prijedorski imam Merzuk ef. Hadžirušidović.

- Iz onoga što se dogodilo našim majkama, očevima, braći, sestrama možemo izvući pouku, ali ne onu koja nas uči mržnji i neracionalnoj osveti. Poučimo se iz ovoga i krenimo dalje. Pravimo bolju i ljepšu budućnost sebi, svojoj rodbini, komšijama, ovom gradu i državi - kazao je ef. Hadžirušidović i pozvao mještane Brda da uređenjem šehidskih mezarja i obilježavanjem mjesta stradanja pokažu da nisu zaboravili svoje najmilije.


http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=3249&z=12&isasp=

[Edited by cupo on 21-07-2007 at 00:07 GMT]

24.07.2007

Prijedor

Obilježeno 15 godina od stradanja logoraša u Keratermu

Više stotina preživjelih logoraša i porodica žrtava jučer su u Prijedoru, u krugu zloglasnog logora Keraterm, javnost ponovo podsjetili na ovu tvornicu smrti u kojoj je od maja do avgusta ratne 1992. godine od tri hiljade zatočenih civila nesrpske nacionalnosti ubijeno njih više od 300.

Posjeta logoru upriličena je na 15. godišnjicu masakra kada je u samo jednoj noći, u prostoriji "trojka", ubijeno između 150 i 200 nevinih ljudi. Živote porodica Rizvanović, Duratović, Kadirić... zauvijek je obilježio 24. juli 1992.

Keraterm: Sjećanje na ubijene Rizvanoviće, Duratoviće, Kadiriće (Foto: D. Stojnić)


- Nema Mirsada, nema Hasiba, Fikreta, Age, Naila, nema nikoga...Nema ni mog jedinca Mirheta. Ubijen je, ni kriv ni dužan. Kosti sam mu našla u jami Kevljani i još ga nisam ukopala - govori očajna majka Mina Kadirić iz Sredica, koje su 1992. godine ostale bez muških glava.

I Minu je, kao i ostale majke, supruge, djecu, sestre, braću, logoraše koji su pukom sudbinom preživjeli užas Keraterma, zabolio pogled na "trojku" čiju su unutrašnjost prvi put vidjeli jučer, 15 godina nakon zločina.
- U nedužne ljude pucali su iz nekoliko puškomitraljeza. Nama koji smo ostali živi naređeno je da sjednemo i gledamo u pravcu koji su odredili... Otpuzao sam do vrata i vidio užas... Mrtve ljude u redovima. Potom je došao kamion u koji su ubijene potrpali - kazao je Kozarčanin Hase Bešić, preživjeli logoraš Keraterma.

Uhapsiti odgovorne

- Ovaj logor, kao i druge, formirali su članovi kriznog štaba općine Prijedor. Samo su trojica do sada optužena. Zato opet pozivam sudove u Sarajevu i Banjoj Luci da pred lice pravde izvedu sve odgovorne u lancu zločina, ne samo ovog nego i ostalih logora u kojima su mučeni i ubijani Prijedorčani - kazala je u ime porodica Fatima Fazlić, predsjednica Udruženja Prijedorčanki "Izvor".


http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=3324&z=12&isasp=

28.07.2007

Prijedor

Danas u naselju Zagrad kod Prijedora

Ispraćaj 147 žrtava

U Prijedoru će danas na stadionu Poljana u naselju Zagrad biti organiziran ispraćaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkovača kod Sanskog Mosta.

Nasution Kljunić, predsjednik Organizacionog odbora, kazao je da će nakon zajedničkog ispraćaja za 146 nevino ubijenih Bošnjaka biti obavljena dženaza, koju će predvoditi naibu-reis Ismet ef. Spahić, kao i sahrana jednog Hrvata, Nedjeljka Komljenovića, od kojeg će se oprostiti svećenik iz Prijedora Marijan Stojanović.

Pripreme za ukop na šehidskom mezarju (Foto: D. Stojnić)


U ime porodica žrtva govorit će, kako saznajemo, Azra Čirkin, djevojčica koja nije zapamtila svog oca Admira Kenjara, koji je ubijen 1992. godine u Prijedoru. Na zajedničkom ispraćaju očekuje se oko 20.000 Prijedorčana.


Spisak žrtava koje će biti ukopane

Prezime (ime oca) ime
datum rođ.
1.
Ališković (Osman) Adil
12.04.1963.
2.
Arifagić (Huse) Razija
22.03.1922.
3.
Arifagić (Mustafa) Senad
18.05.1971.
4.
Avdić, r. Čikotić (Hasan) Azema
12.11.1914.
5.
Avdić (Ibrahim) Sakib
15.01.1957.
6.
Avdić (Reuf) Senad
07.05.1962.
7.
Bešić (Smajo) Senad
07.11.1966.
8.
Bešlagić (Ibrahim) Safet
25.06.1968.
9.
Bilal (Ago) Ismet zvani "Ićan"
17.06.1958.
10.
Brdar (Osman) Ibro
15.10.1931.
11.
Brdar (Salko) Salih
19.10.1942.
12.
Brkić (Taib) Nedžad
07.06.1973.
13.
Crljenković (Mujo) Hasan
15.09.1945.
14.
Crnalić (Latif) Zijad
01.12.1929.
15.
Čaušević (Halilagić Šemsudin) Samir
01.06.1969.
16.
Čaušević (Mujo) Razim
12.02.1938.
17.
Čirkin (Mustafa) Hamdija zvani "Braco"
14.05.1970.
18.
Čirkin (Mustafa) Mehmed zvani "Meho"
24.07.1966.
19.
Čolić (Husein) Huse
15.10.1912.
20.
Dautović (Salih) Irfan
05.04.1956.
21.
Delić (Halil) Ferid
20.06.1962.
22.
Delkić (Osman) Nedžad
28.02.1968.
23.
Demirović (Osman) Enver
20.02.1967.
24.
Denić (Idriz) Elvir
08.09.1972.
25.
Denić (Safet) Ibrahim
03.09.1950.
26.
Duračak (Munib) Zijad
04.01.1963.
27.
Duračak (Rifet) Đemal
29.08.1975.
28.
Duračak (Rifet) Faruk
06.07.1973.
29.
Džafić (Ibrahim) Sulejman
21.05.1949.
30.
Džamastagić (Husein) Suljo
01.07.1954.
31.
Ejupović (Emin) Fadil
17.08.1956.
32.
Ekinović (Idriz) Omer
25.01.1937.
33.
Elezović (Edhem) Amir
14.11.1970.
34.
Elezović (Edhem) Halil
11.09.1963.
35.
Elezović (Hakija) Samir
21.04.1973.
36.
Elezović (Šerif) Edhem
01.06.1943.
37.
Elkasević (Salih) Redžep
04.06.1945.
38.
Fazlić (Edhem) Mehmed zv."Trpko"
08.11.1954.
39.
Fazlić (Muharem) Ismet
19.04.1965.
40.
Fazlić (Salih) Fadil
12.08.1947.
41.
Fikić (Ramo) Ekrem
19.12.1966.
42.
Filipović (Adem) Mirsad
25.10.1955.
43.
Forić (Osman) Mirsad
02.01.1955.
44.
Forić (Rasim) Redžep
11.04.1952.
45.
Forić (Taib) Adem
17.05.1972.
46.
Forić (Taib) Said
25.01.1968.
47.
Forić (Taib) Samir
11.05.1970.
48.
Garibović (Muharem) Džemal
15.01.1951.
49.
Garibović (Mustafa) Hamdija
20.06.1966.
50.
Gluhač-Čehić (Ibrahim) Selim zv. "Selko"
13.04.1944.
51.
Gutić (Hasan) Esad zv."Eso"
10.02.1964.
52.
Hadžalić (Hajrudin) Rizah
20.09.1952.
53.
Hadžić (Husnija) Ibrahim
19.02.1948.
54.
Hadžić (Ibrahim) Jasmin
13.08.1974.
55.
Hadžić (Smail) Ilijaz
01.02.1955.
56.
Hadžić (Smail) Mehmed
12.08.1949.
57.
Hamulić (Adem) Hazim
01.10.1957.
58.
Hamulić (Adem) Razim
10.11.1961.
59.
Hamulić (Derviš) Mejra
16.01.1920.
60.
Hamulić (Eniz) Faik
14.04.1963.
61.
Hamulić (Himzo) Ismet
27.08.1971.
62.
Hankić (Adem) Ibrahim
11.10.1965.
63.
Harambašić (Hamed) Fikret
01.11.1962.
64.
Hegić (Arif) Husein
18.10.1937.
65.
Hegić (Ibro) Smail
10.05.1919.
66.
Hegić (Smail) Alija
15.06.1951.
67.
Hodžić (Esad) Mirsad
12.03.1956.
68.
Hodžić (Meho) Nijaz
30.08.1960.
69.
Hodžić (Šaban) Šefik
04.09.1942.
70.
Hopovac (Adem) Mirhad
17.01.1967.
71.
Hopovac (Hamza) Fikret
07.05.1970.
72.
Hopovac (Huse) Hajrudin
26.12.1971.
73.
Hopovac (Miralem) Fikret
13.06.1966.
74.
Hopovac (Rajif) Rasim
12.02.1972.
75.
Jakupović (Bajram) Idriz
05.06.1967.
76.
Jakupović (Fehim) Idriz
26.11.1946.
77.
Jakupović (Karanfil) Muharem
00.00.1931.
78.
Jakupović (Maše) Asim zvani "Ako-Pjevač"
04.03.1961.
79.
Jakupović (Ramo) Smail
16.07.1947.
80.
Jakupović (Smail) Sulejman
22.03.1959.
81.
Jukić (Rasim) Benjamin
19.10.1967.
82.
Kadić (Gane) Nihad
08.12.1954.
83.
Kadić (Husein) Muharem
12.01.1942.
84.
Kadić (Rizah) Armin
01.03.1963.
85.
Kapetanović (Halid) Asaf
17.07.1955.
86.
Karabašić (Hamdija) Emir
20.09.1961.
87.
Karabašić (Sejdo) Ekrem
23.06.1954.
88.
Karabašić (Sejdo) Ismet
19.11.1950.
89.
Karahodžić (Fehim) Husein
22.03.1954.
90.
Karupović (Mahmut) Himzo
26.11.1962.
91.
Kekić (Alija) Emsud
15.08.1957.
92.
Kekić (Sabit) Fadil
21.07.1964.
93.
Klipić (Husein) Zijad
21.01.1957.
94.
Kljajić (Hase) Ibrahim
16.11.1922.
95.
Kljajić (Husein) Velid
03.09.1962.
96.
Kljajić (Rasim) Mirsad
25.11.1972.
97.
Komljenović (Štefo) Nedeljko
05.04.1970.
98.
Krupić (Husnija) Smail
02.04.1952.
99.
Kučuković (Mumin) Samir
09.12.1964.
100.
Kulenović (Hidajet) Mustafa
25.08.1954.
101.
Mahmuljin (Ferid) Džavid
13.01.1974.
102.
Mahmuljin (Ferid) Fehret
04.01.1969.
103.
Mahmuljin (Šefik) Faruk
17.02.1975.
104.
Mandžukić (Smail) Sulejman
28.03.1965.
105.
Medić (Hasan) Amir
20.08.1956.
106.
Medić (Hasan) Asim
28.09.1951.
107.
Melkić (Osman) Samir
15.06.1971.
108.
Mešić (Adem) Emir
23.10.1967.
109.
Mešić (Adem) Irfan
01.03.1962.
110.
Mešić (Adem) Mithet
11.10.1964.
111.
Mešić (Selim) Adem
12.06.1934.
112.
Mrkalj (Abdulah) Ifet
03.02.1948.
113.
Muhić (Kemal) Emir
15.03.1969.
114.
Mujadžić (Kasim) Asim
10.08.1967.
115.
Mujadžić (Kasim) Ćazim
15.10.1969.
116.
Mujadžić (Kasim) Rasim
01.01.1966.
117.
Mujadžić (Mehmed) Kasim
10.05.1940.
118.
Mujagić (Sadik) Esad
11.10.1954.
119.
Mujdžić (Abaz) Sejad zv.Sajdo
04.09.1963.
120.
Mujdžić (Hase) Taib
05.11.1931.
121.
Musić (Nail) Besim
14.07.1936.
122.
Mušanović (Husein) Adnan
05.10.1972.
123.
Pađan (Nazif) Šerif
22.02.1927.
124.
Pađen (Mustafa) Enaz
01.11.1954.
125.
Pjanić (Husein) Mustafa
14.10.1961.
126.
Pjanić (Mehmed) Ibrahim zv."Baja"
24.05.1962.
127.
Porčić (Hamdija) Tesmir
01.01.1967.
128.
Ramulić (Ahmet) Sead
20.06.1970.
129.
Rekić (Ibro) Hasan
14.11.1911.
130.
Sadiković (Hasib) Esad
17.06.1948.
131.
Salihović (Hilmo) Huse
27.06.1963.
132.
Siječić (Derviš) Salko
08.12.1943.
133.
Siječić (Latif) Hamed
10.03.1945.
134.
Softić (Edhem) Hilmija
15.08.1965.
135.
Solaković (Husein) Osman
22.09.1961.
136.
Sušić (Rešad) Nijaz
05.09.1945.
137.
Šabanović (Muharem) Dedo
01.10.1970.
138.
Šabanović (Omer) Nedžad
13.08.1970.
139.
Švraka (Hamed) Avdija
03.08.1943.
140.
Trto (Ibrahim) Emir
01.05.1959.
141.
Trto (Ibrahim) Nizret
05.12.1956.
142.
Velić (Hasan) Muhamed
19.10.1966.
143.
Vojniković (Muharem) Elvir
13.11.1972.
144.
Zulić (Mustafa) Latif
04.10.1945.
145.
Žerić (Jasim) Zilhad
27.09.1969.
146.
Žerić (Karanfil) Emsudin
17.04.1964.
147.
Žerić (Omer) Muharem
10.06.1921.


http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=3380&z=12&isasp=

28.07.2007

Prijedor

Prijedor Posljednji ispraćaj 146 Bošnjaka i jednog Hrvata

Azra Čirkin nije nikada upoznala oca Admira

Više hiljada Prijedorčana, porodica, rodbine, prijatelja i komšija jučer se na stadionu Poljane u naselju Zagrad u Prijedoru oprostilo od svojih nevino ubijenih sugrađana, njih 146 Bošnjaka i jednog Hrvata, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jedne od 56 masovnih grobnica i identificirani u hali Šejkovača kod Sanskog Mosta.
Ispraćaju žrtava prisustvovali su i Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Amor Mašović iz državnog Instituta za nestale, potom Sulejman Tihić, predsjednik SDA, te lokalni zvaničnici na čelu s načelnikom Prijedora Markom Pavićem.

Ne žele osvetu

U ime porodica žrtava tužnom skupu obratila se Azra Čirkin, petnaestogodišnja djevojčica koja nije ni upamtila svog oca Admira koji je ubijen u ljeto ratne 1992. godine.
- Nisam bila ni rođena kad su mi ubili oca, tako da nikad nisam osjetila njegovu ljubav. Zato dobro znam šta su bol i tuga za najmilijima. U ime porodica molim dragog Allaha da nam podari snagu i razum, jače od bola koji osjećamo, kako u svojim srcima ne bismo željeli osvetu već pravdu - kazala je Čirkin.
Tužni skup minutom šutnje odao je počast Hrvatu Nedjeljku Komljenoviću, koji je nakon ispraćaja sahranjen na mjesnom groblju u selu Raljaš, a klanjanje dženaze za 146 bošnjačkih žrtava predvodio je naibu-reis Ismet efendija Spahić.

Zločini nekažnjeni



- Dok mi ovdje dostojanstveno stojimo da klanjamo dženazu, oni koji su zlo učinilikomotno se još uvijek šetaju. Nisu osjetili dah pravde. Zato molim Boga da ova napaćena zemlja jednom stane na noge i progleda. Da se u njoj nikad više ne ponavljaju ovakve i slične stvari - kazao je efendija Spahić.
Nakon klanjanja dženaze tužne povorke s tabutima krenule su prema osam šehidskih mezarja, Skeli, Zecovima, Čarakovu, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima i Kamičanima, te na nekoliko pojedinačnih lokacije gdje su žrtve rata u Prijedoru dostojanstveno i ukopane.

Zumra Kararić ukopala brata

Među identificiranim žrtvama su tri žene i veliki broj članova istih porodica koji su zvjerski ubijeni, poput Mešića, Forića, Medića, Mahmuljina, Mujadžića... Na šehidskom mezarju Skela jučer je ukopan i poznati prijedorski doktor iz tima Ljekara bez granica Esad Sadiković, ubijen 1992. godine u koncentracionom logoru Omarska.
- Istina o zločinu mora izaći na vidjelo. Ne može se sakriti - kaže kroz suze Zumra Kararić, koja je jučer na šehidskom mezarju u Kamičanima ukopala brata Esada ubijenog u Trnopolju kod Prijedora.


http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=3393&z=7&isasp=

05.08.2007

Prijedor

Komemoracija sutra u Omarskoj

Bivši logoraši Omarske, najstrašnijeg koncentracionog logora u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ipak će 6. augusta održati četvrtu komemoraciju sapatnicima koji nisu uspjeli preživjeti strahote ovog kazamata. Time će obilježiti i petnaestu godišnjicu zatvaranja logora koji je, podsjetimo, formiran 24. maja, a raspušten 6. augusta iste godine.



Naime, u subotu se pojavila informacija iz koje se moglo saznati da od komemoracije i okupljanja bivših logoraša u Omarskoj neće biti ništa, budući da Udruženje logoraša “Prijedor 92” nije uspjelo postići dogovor s novim vlasnicima fabrike u Omarskoj.

Zapravo, preživjelim je logorašima, stajalo je u informaciji od subote, dozvoljeno da posjete samo objekt Bijela kuća i prizemlje administrativne zgrade bivšeg logora.

“Trebalo je sačekati kraj pregovora s upravom, pa onda obavijestiti javnost o tome hoće li komemoracije uopće i biti. Što se nas tiče, pregovori su uspjeli. Dozvoljeno je da obiđemo sve objekte bivšeg logora u kojima su bili zatočeni građani Prijedora, uključujući i Bijelu kuću“, objašnjava Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor ‘92”.

Dakle, kolona autobusa i automobila predviđena za preživjele logoraše, te rodbinu i prijatelje pobijenih u Omarskoj, biće formirana 6. augusta u devet sati na platou Gradskog stadiona u Prijedoru, a u Kozarcu će se koloni pridružiti i učesnici iz ovog gradića. Procjena je da će se i ove godine na mjestu bivšeg logora smrti okupiti oko dvije hiljade građana.

Omarska je, navodi se u presudi Haškog tribunala Miroslavu Kvočki i drugima, bila “zločinački poduhvat koji je smišljeno funkcionisao na način kojim se uništavao um, tijelo i duh ljudi koji su tu bili zatočeni“. Inače, 6. augusta 1992. zahvaljujući novinarima ITN i „Guardiana“, svijet je prvi put vidio snimke logoraša zatočenih u Omarskoj, što je i pomoglo osnivanju Tribunala u Hagu.

Takođe, u prijedorskom amaterskom pozorištu će 6. augusta u 20 sati biti upriličena Večer sjećanja na dr. Esada Sadikovića, najpoznatijeg prijedorskog ljekara. Dr. Sadikovića su četnici, zajedno sa 125 logoraša Omarske i Keraterma, pogubili nad jamom Hrastova glavica kod sela Podvidača u Sanskom Mostu.


http://www.oslobodjenje.com.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=51121&Itemid=44

06.08.2007

Sanski Most / Prijedor

Jučer u organizaciji logoraša Sanskog Mosta i Prijedora

Obilježeno stradanje svirepo ubijenih 126 Bošnjaka u Hrastovoj glavici

Čovjek koji je odvezao logoraše u smrt, Radovan Vokić mirno živi u Prijedoru i drži butik u blizini gradske džamije, kaže Edin Ramulić iz Udruženja "Izvor".

Nekoliko stotina građana jučer je u organizaciji udruženja logoraša Sanskog Mosta i Prijedora i Udruženja Prijedorčanki "Izvor" obišlo masovnu grobnicu Hrastova glavica kod sela Podvidača u sanskoj općini, proučilo Fatihu i položilo cvijeće na stratište 126logoraša iz Keraterma i Omarske.
Posjetilaca je bilo više nego proteklih godina. Fatima Fazlić pročitala je spisak 96 do sada identificiranih žrtava iz Hrastove glavice.



- Neka je stid bh. tužilaštva, policiju i pravosuđe, jer čovjek koji je odvezao logoraše u smrt, Radovan Vokić, mirno živi u Prijedoru i drži butik u blizini gradske džamije - rekao je Edin Ramulić iz Udruženja "Izvor" i založio se za kažnjavanje zločinaca.
Logoraš i poslanik u Skupštini RS Muharem Murselović istakao je kako se ne smije čekati da zločince stigne Božija kazna.
- Ima li veće kazne za žrtve nego da ubice mirno šetaju Prijedorom! Ovim ljudima život je oduzet na pravdi Boga, ubijeni su na najmonstruozniji način u ovoj šikari daleko od civilizacije, a ubice su pokušale sakriti zločin bacajući ljude u bezdan - kazao je Murselović.
Na mjestu zločina postavljena je ploča kojom se obilježava početak izgradnje spomen-obilježja Hrastova glavica.
Nakon Fatihe i dove koju je proučio imam iz Čirkića Mujaga ef. Delić, prisutnima su pokazane fotografije užasa koje je tokom ekshumacija 1998. godine uradio Samir Sinanović.

Ubijana po trojica

Prije 15 godina 5. avgusta iz logora Omarska kod Prijedora u dva autobusa odvezeni su logoraši Keraterma prema Sanskom Mostu. Nakon dvodnevnog skrivanja u okolici Lušci Palanke i neuspjele razmjene, žrtve su dovedene pred jamu Hrastova glavica. Tu su, prema postojećoj rekonstrukciji, 6. avgusta ubijani po trojica u grupi i bacani u vrtaču otvora širokog 60 centimentara, a duboku 35 metara. Čudom je preživio Ibrahim Ferhatović, koji je kasnije ubijen u Kurevskim šumama kod Ljubije

Dvije žrtve OZNA-e

U Hrastovoj glavici identificirana su i tijela Ibrage Kalendera (35) i Razima Džafića (21), koje je partizanska OZNA 1946. bacila u jamu, a ovaj zločin otkriven je tek nakon 52 godine, i to tokom traganja za žrtvama iz logora Omarska.


http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer.asp?a=3533&z=7&isasp=

06.08.2007

Prijedor

Omarska, 15 godina kasnije

Izvor www.bhdani.com

U proljeće 1992. ovdje je počelo etničko čišćenje. To je danas srpski entitet u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci i bosanski Hrvati su protjerani iz svojih kuća i zatvoreni u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm. Petog augusta 1992. Ed Vulliamy, novinar britanskog Guardiana, i televizijska ekipa ITN-a uspjeli su prodrijeti na ta mjesta. Slike bodljikave žice i do kosti mršavih muškaraca obišle su svijet. Nizozemski novinar Chris Keulemans za Dane piše o teškoj borbi za otvorenje memorijalnog centra u logoru Omarska
Chris Keulemans
"Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite, niste ubili naše pamćenje. Ono je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratit će vas dok postoji trag o vašem postojanju. Naše pamćenje vašeg zločina je naše pravo i naš zavjet." Almedina Dautbašić, Srebrenica, 31. marta 2003.
Lijep je proljetni dan u Republici Srpskoj. Pijevci pjevaju. Kasim, niski čovjek blagog pogleda, pokazuje nam grobnicu gdje su prije osam godina iskopani ostaci 172 bezimena tijela.
Kasim, u poređenju sa okolnim kućicama u selu Kevljani, stanuje u vili. Prošlog mjeseca, priča nam u povjerenju, uhapšen je zbog kamiončića punog kanabisa. Makadamom na motorčiću upravo tad nam prilazi poštar. Zaustavlja motor i polako vadi iz torbe poštu za Kasima. Dva čovjeka razmijeniše koju riječ i poštar opet nastavi svoj put. Kasim ga pomno prati pogledom: "On! I on je bio jedan od čuvara u Omarskoj... kad sam ja tamo bio zatvoren."
" I sada normalno pričate?"
"Ma, pravimo se kao da se ništa nije desilo. Mogu ga ja sad povući s motora, ali onda će me opet zatvoriti ... na petnaest godina. U ratu nije bilo zakona. Sada ga ima."
Grobnica Odvodi nas na livadu samo nekoliko stotina metara dalje. Ovdje je 2004. pronađena masovna grobnica u kojoj je ležalo 456 ljudi. Pred kraj bosanskog rata, Srbi su iskopavali leševe svojih žrtava iz rudnika i šuma gdje su ih bili pokopali, i onda ih rasipali, često u komadima, po čitavoj okolini. "Grobnica" je jedino što piše bijelim slovima.
U proljeće 1992. ovdje je počelo etničko čišćenje. To je danas srpski entitet u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci (bosanski muslimani) i bosanski Hrvati su protjerani iz svojih kuća i zatvoreni u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm.
Petog augusta 1992. Ed Vulliamy, novinar britanskog Guardiana, i televizijska ekipa ITN-a uspjeli su prodrijeti na ta mjesta. Slike bodljikave žice i do kosti mršavih muškaraca obišle su svijet tih dana. Već nekoliko sedmica kasnije logori su raspušteni. Oko sedam hiljada ljudi bilo je zatvoreno. Danas, 15 godina kasnije, preživjeli vode tešku borbu sa lokalnim vođama i najvećim proizvođačem željeza na svijetu. Borbu za otvorenje memorijalnog centra u logoru Omarska.



Kasim nas vodi tajnim putem, prečicom, do džinovskog kompleksa Novih rudnika Ljubija, do zahrđalog, smeđeg monstruma iz socijalističkih vremena. Meni, uprkos svih e-mailova i telefonskih poziva, nije uspjelo da dobijem pristup i da posjetim teren. Zamjenik direktora Predrag Šorga mi je samo saopćio da je previše rizično zbog trenutnog renoviranja.
Kasim ne prilazi kompleksu bliže od sto metara. Ne smije dalje: "Ako nas vide, odmah će zvati policiju."
Fotograf Zijah Gafić i njegov otac, bivši komandant policije u bosanskoj Armiji, dovoze se do bare koja okružuje teren. Zijah izlazi iz auta i fotografiše Bijelu kuću na rubu kompleksa. Tamo su prebijali i tukli zatvorenike. I rijetko je iko izlazio živ. Leševe bi odnosili izvan zgrade i poslije utovarali u kamion. U isti kamion u kojem se prevozila i hrana za zatvorenike. Jedan obrok na dan po čovjeku. Kad su zadnji zatvorenici dobili zadatak da očiste Bijelu kuću, zidovi su bili premazani krvlju. I u autu, iz kojeg s Kasimom i Elvisom prevodiocem gledam u Bijelu kuću, osjeti se znoj. Oni u sebi tiho psuju bezobzirnog fotografa zbog ovih nekoliko naizgled beskrajno dugih minuta. A Zijah se i dalje mota oko površine vode tražeći odgovarajuću perspektivu. Na kraju opet ulazi u auto i oba vozila jure nazad preko pruge, nazad prema mirnim livadama.

"Bezvezne slike", promrlja Zijah, nakon što smo Kasima odvezli nazad. Jedna bara, jedna bijela zgrada, tek oličene fabričke zgrade. A opet.... Niko ne sumnja da je ova posjeta bila potrebna. Morali smo vidjeti to mjesto. I zabilježiti.

Zamrznuta prošlost Zašto je to važno? Zato što se ovdje zaustavlja postojanje. U gradićima i po livadama oko Omarske sjećanja se sudaraju s poricanjem, priče sa šutnjom. Oni koji poriču hoće da idu dalje, oni koji se sjećaju traže nešto da zastanu i upamte. Mnogi Srbi koji su bili u vojsci ili policiji 1992. godine još žive ovdje. Njima ne treba vraćanje u prošlost. Dok Republika Srpska postoji, oni su relativno sigurni. Ali im treba da se poboljša ekonomija i snizi nezaposlenost. To je njihov prioritet. Novi premijer Milorad Dodik radi na tome i Republika Srpska je u usponu. Ostajati u prošlosti je gubljenje vremena. Ovo je paradoks zemlje u kojoj zločinci i žrtve žive isprepleteni jedni s drugima. Šutjeti i zamrznuti prošlost - tako se najbrže može krenuti dalje. Stalno pričati o prošlosti - zaustavlja vrijeme. Ali, dok god se to ne smije, dok se ne budu saslušale te priče, budućnost neće prići ni korak bliže.

Posljednjih godina sve više Bošnjaka i Hrvata koji su preživjeli logore, vraćaju se iz inostranstva. U obližnjem Kozarcu, prije rata živjelo je preko dvadeset hiljada ljudi. Srbi su opkolili, napali i zapalili gradić i protjerali stanovništvo u maju 1992. "Sad", kaže opštinski poslanik Teufik Kulašić, "ovdje opet živi sedam hiljada ljudi. I od 14 džamija, koje su sve bile uništene, 13 smo opet izgradili." Glavna ulica ovog drevnog gradića opet živi. Disco Spider i noću i danju kupa se u plavom svjetlu. Pored renovirane škole je potpuno novo košarkaško igralište. U kafiću Picadilly viski ima dobar ukus i kuće su izgrađene u stilu kakve su i bile. Tu je i internet cafe, a Kozarac ima i svoj internet portal. Preko kozaračke internet stranice, koju uređuje povratnik Ervin Blažević, Kozarčani, od 1992. razbacani po cijeloj kugli, od Kieva, Amsterdama, Berna i Londona, preko Sjeverne Amerike do Australije bude se i zaspivaju uz Jutarnji trač iz svoje čaršije. Kozarac se za samo 8 godina podigao iz pepela. Ali na mjestima, gdje je njihov život zauvijek promijenjen ljeta 1992., njegovi stanovnici nemaju šta da traže.

Na parkiralištu kod Keraterma, nekadašnje fabrike pločica u industrijskom naselju na rubu regionalnog glavnog grada Prijedora, između vozila nalazi se i jedna ploča. Na njoj piše da su ovdje ljudi izgubili živote. Nema brojeva, nema imena, nema porijekla. Čini se da fabrika autolaka Max Meyer, otkako je dobila novog vlasnika, baš ne napreduje. Iza utihlog terena fabrike, ispod probeharalog drveća, na lancu leži pas čuvar.
Bijeli zidovi prijašnjeg doma kulture Trnopolje su čađavi. U visokim prozorima nema stakala, a iznad stare bine još uvijek crvenim slovima piše: Živjela Komunistička Partija i drug Tito.

U ovoj su zgradi i na livadama iza nje Srbi držali hiljade ljudi. "Noću", priča nam jedna žena koja je preživjela, "stražari su hodali okolo i udarali ljude ili pucali na one koji su tu spavali. Ili bi ušli u ženski dio i pobrojali imena mladih djevojaka. Morale su da idu s njima. Neke bi se vratile, silovane i mučene, neke ne."

Samo je prednja strana zgrade popravljena. Sekretar skupštine Željko Karajić je do prije dva mjeseca ovdje držao kafić. Na grubo tesanim stolovima još uvijek stoje prazne flaše. Ispred zgrade je crni orao sa pravoslavnim krstom u spomen na poginule srpske vojnike tokom rata.
Vrata rudnika u Omarskoj, gdje su bili zatvoreni ugledni Bošnjaci i Hrvati iz prijedorske regije, samo su dvaput godišnje otvorena za preživjele i njihove porodice. Na dan kada je logor raspušten, 6. augusta, oni se ovdje skupljaju.
I Ed Vulliamy je bio tu 2004. Sada, kad je rudnik pušten u pogon, izgleda kao da će se njegova noćna mora ostvariti: "da će Omarska kao očevidan dokaz prošlosti nestati; de će sobe u kojima su žene silovane biti uređena; da će kantina gdje su muškarci čekali u redu za tanjir bljutave supe radnicima pružati brz obrok; da će betonsko dvorište gdje su muškarce klali biti parkiralište za blistave Škode; da će hangar gdje su zatvorenici jedni uz druge čučali opet biti ostava; da će crvena i bijela kuća, gdje su ljude sjekli i do smrti mučili biti srušene ili uprotrijebljene kao ostave za alat."

Prijedorska četvorka Sud Bosne i Hercegovine se nalazi nekoliko kilometara od centra Sarajeva. U sudnici iza katedre sjedi sudija umornog izgleda. U sredini prostorije ispred njegovog stola je maketa logora Omarska. U publici sjedi šestero ljudi, od kojih troje stranaca. Prije suđenja advokati u crnim odorama ćaskaju sa svojim klijentima, žvačući žvaku: Prijedorska četvorka.
Momčilo Gruban, nadimak Čkalja, četrdesetogodišnjak dugog nosa i sa konstantno uzdignutom obrvom, pregleda nas da vidi da li i danas ima lijepih žena. Istraživačice BIRN-a, biroa koji svakodnevno izvještava o suđenju, ne znaju šta bi s njegovim stalnim flertom. Gruban, bravar po struci, u Omarskoj je bio vođa treće smjene. Logoraši koji su morali u toalet za vrijeme njegove službe rizikovali su batine ili smrt na licu mjesta, samo zato što bi stražari tražili krivca za smrad iz wc-a.

Dušan Fuštar je imao isti posao u Keretermu. On je najstariji od četvorice: ćelavi čovjek sa brkovima i kosim očima, podsjeća na zubara iz filma Maratonac. On i njegovi ljudi su zatvorenike bili bejzbol palicama, željeznim kablovima i sjekli bajonetama.

Duško Knežević jedini od četvorice još uvijek izgleda kao zločinac. Ćelav i nabijen, u svijetlosivom odijelu, koje mu je preusko oko ramena, sa očima koje sugerišu da zna s djecom. Smije se pokorno svakoj šali Fuštarovog advokata, koji ispod odore nosi farmerke i kožnu jaknu.

Prije rata bio je kelner, a u Omarskoj nije imao nikakvu funkciju. U ratu je bio slobodan da uđe gdje hoće i radi šta hoće. Slomio je koljena zatvorenika sa nekoliko udaraca bejzbol palicom. Upotrijebio je štap s metalnim vrhom da izudara oca i sina, nakon čega ih je prisilio da poližu svoju krv sa pločica. Dan kasnije su obojica podlegli ranama.

To su samo neki u nizu krvoločnih djela koje australijski tužilac utvrđuje tokom svjedočenja. Iz svog biroa, lijevo u sudnici, svjedoci po prvi put gledaju u oči svojih krvnika. Četvorica optuženih jedva i slušaju sve navedeno, ostavljajući svojim advokatima da ponekad polako ustanu i prigovore pokojem pitanju ako smatraju da su previše sugestivna. U pauzi advokati zapale cigaretu ispred zgrade, cinično se smijuljeći na proljetnom suncu, otkopčanih odora.



Jedini preostali je Željko Mejakić. Prije rata bio je policajac, a u ratu je postao komandant logora Omarska. Nizak je i crvenkaste kose. Njegovo oštro lice i način na koji sjedi za vrijeme svjedočenja - ostali se često izvaljuju u stolicama - još uvijek mu daju neki autoritet. Kad su strani novinari napokon otkrili logor, u avgustu 1992., stajao bi često pored zatvorenika koje su novinari ispitivali.

"Poslije raspuštanja logora, ostala je jedna grupa od oko sto i sedamdeset ljudi. Naređeno nam je da novinarima pričamo o okolnostima u logoru Omarska kakve su u tom času bile", priča Satko Mujagić. "Još 12. jula ljude su žive bacali na zapaljene gume. Jedan čovjek je natjeran da odgrize testise drugog zatvorenika. Od 6. augusta, kada je u javnost izišla vijest da postoje logori, odjednom smo dobivali dva obroka na dan i krevete da na njima spavamo. I ja sam lagao novinarima da Omarska nije logor. ´Kako si onda tako mršav´, pitao me jedan. Prije rata imao sam 77 kila, a za tri mjeseca izgubio sam najmanje trideset i jedva sam stajao na nogama." Sa osmijehom gorko završava: "Odgovorio sam da sam uvijek bio tako mršav."
Kuća mira Mujagić je bio jedan od petorice muškaraca koji su morali očistiti Bijelu kuću. Odrastao je u Kozarcu i početkom rata pozvan u vojnu službu. Ratovao je sa JNA na frontu u Hrvatskoj, odakle je dezertirao. U maju 1992., nakon napada i "čišćenja" Kozarca, zajedno sa ocem je zatvoren u logor Omarska. U augustu je prebačen na Manjaču u tamošnji vojni logor. Napokon je preko UNHCR-a dospio u Holandiju. Magistrirao je pravo i trenutno radi u Službi za imigraciju (IND), za koju evaluiše nivo graničnih službi zemalja Evropske unije. Priča brzo i bez naglaska holandski jezik i odaje utisak da ne dozvoljava da ga prošlost sustigne. Doživio je tri etnička čišćenja: "prvo, neželjeno, kao okupator u Jugoslovenskoj armiji u Hrvatskoj, onda kao žrtva i logoraš u Omarskoj i na kraju kao ´spasilac´ sa IND-om kada smo 1999., za vrijeme rata na Kosovu, prebacili preko hiljadu protjeranih kosovskih Albanaca iz šatora u Makedoniji za Holandiju."
Prvi put se opet vratio u Kozarac 1998., na dženazu svog rođaka, koji je pronađen u masovnoj grobnici. "Plakao sam tad nad ruševinama naše kuće." Danas iz Holandije, sa organizacijom Optimisti 2004 koju je osnovao sa Ervinom Blaževićem, nabavlja donacije za klupe, sportske terene, fudbalski klub i siročad u Kozarcu. "Opština Prijedor tretira Kozarac kao zla maćeha, mi moramo sami sebi pomoći." On je i jedan od pokretača inicijative za Memorijalni centar u Omarskoj.

"Ako se centar ne otvori i Omarska ne obilježi, svi gubimo", kaže Emsuda Mujagić, njegova strina, vesela, plava žena koja je u Kozarcu otvorila Kuću mira za žene čiji su muževi nestali ili poginuli u ratu. "Onda sve što se ovdje dešavalo nestaje u magli. Sada nas puštaju samo dva puta godišnje, na dan kad je Kozarac napadnut, dvadeset i četvrtog maja, i na dan raspuštanja logora, šestog augusta. Drugim danima u pravilu nemamo pristup."
U kafiću preko puta Kuće mira sjedi Edin Ramulić (37) sa spremnim paprima. Izvor, organizacija koju je on 1996. osnovao, izdaje uskoro treću ediciju knjige nestalih i ubijenih opštine Prijedor.

"Iz prijedorske regije je do sada registrovano 3.524 nestalih. Hiljadu i dvjesto ljudi još nisu pronađeni." Ramulić priča rado, sa živim pogledom u očima. "Omarska je zabačena. Ako baš ne moraš, tamo i ne ideš. Stanovništvo je sto posto srpsko. Što se mene tiče ne bi trebali ni taknuti čitav teren: Bijelu kuću, pistu i restoran. U normalnom društvu mjesto gdje je počinjen genocid bi ostavili takvim kakvo jeste. I pravo na posjetu bi odavno već bilo sređeno. Ali ovo nije normalan svijet."

Prije nego što se kampanja za Memorijalni centar u Omarskoj nastavi, Satko, Emsuda i Edin prvo čekaju registraciju Udruženja logoraša Prijedora. Mirsad Duratović (33), čovjek tihog glasa, rano posijedio i svijetlozelenih očiju, predsjednik je udruženja. Bilo mu je 17 godina kada je bio zatočen u Omarskoj. Njegov mlađi brat iz Omarske nije izašao živ. Izgubio je još 16 rođaka.

"Imao sam ovdje lijepu mladost. Zato sam se vratio iz Njemačke. Neću imati mira dok se svi mrtvi ne nađu. Naše udruženje želi da se prava logoraša regulišu. Podnijeli smo zahtjev za registraciju i čekamo odobrenje (Udruženje logoraša Prijedor ´92 je u međuvremenu registrovano).
Na pitanje ima li pravo na socijalnu pomoć kao bivši logoraš sjetno se nasmijao: "Da živim u Federaciji možda bih i imao to pravo. Ali ovdje u Republici Srpskoj nemam. U razgovoru smo sa premijerom Dodikom o kompenzaciji za bivše logoraše. Samo jedan čovjek u Banjoj Luci je uspio da dobije neku odštetu: dobija 5 eura mjesečno. Ne radi se o novcu nego o priznanju."

Zadatak načelnika Pavića Bosna i Hercegovina je zvanično jedna zemlja. Ali u praksi, vlade u Sarajevu i Banjoj Luci slabo sarađuju, uprkos dugih godina međunarodne prisutnosti. Posebno što se tiče historije rata. Od raznih ljudi saznajem da vlada u Sarajevu ne podržava Bošnjake u Republici Srpskoj, zato što bi to onda značilo da trebaju pomoći i srpskim žrtvama u Federaciji.
Svaki znak sjećanja ili priznanja žrtvama druge strane izgleda i priznanje vlastite krivice dok spomenici pričaju ratnu priču. Jednu stranu priče. Ta priča je vidljiva jer se diže uvis. Ona druga je još pokopana. Svaka spomen-ploča koja se postavi, ili upravo ne postavi, govori nešto o toj rovovskoj borbi za sjećanje. Dvije tekovine iz vremena kad se ova zemlja zvala Jugoslavija daju objema stranama - onim što se sjećaju i onim što poriču - argumente koje vade iz rukava čim se ispostavi da bi se nešto moglo i promijeniti. Ta zemlja je nekad bila prekrivena spomenicima. Svuda su se nalazila sjećanja na zajedničku borbu protiv fašizma. Ali ti spomenici su bili i remek-djela umjetnosti balansiranja: nisu smjeli zapostavljati ni jednu etničku skupinu u odnosu na druge. Titovo bratstvo i jedinstvo bili su sveti.

I zato oni što se danas sjećaju ne posustaju dok se mjesta zločina ne obilježe, dok ne postave spomen-ploču ili Bijelu kuću. I zato oni što poriču, pogotovo tamo gdje su u većini, ne žele spomenike koji će pobijati njihovu priču. I tako, Prijedor i njegova okolina su puni spomenika. Generali i vojnici koji su pali za "slobodnu Srpsku" obilježeni su u betonu i crnom mramoru u gradu gdje su 1992. Bošnjaci i Hrvati otjerani u logore a njihova imovina opljačkana i uništena. Ratni gradonačelnik Stakić i nekoliko njegovih istomišljenika su već osuđeni u Den Hagu, ali u Prijedoru nema osjećaja krivice.

Ispred upravne zgrade rudnika stoji bista psihijatra Raškovića, jednog od osnivača nacionalističke SDS. Žrtve etničkog čišćenja iz 1992. moraju se zadovoljiti bezimenom pločom pored parkirališta u Keratermu i drvenom tablom zabodenom u travi u Kevljanima. Ko će promijeniti ovu nepravdu? Vrijeme je za razgovor sa današnjim gradonačelnikom.
Marko Pavić nosi obje tekovine iz bivše države. Spomenike koji su podignuti, on je otkrio. "Mi se brinemo za svoje veterane, kao što se vlasti u Sarajevu brinu o svojim šehidima. Ali spomenik u Omarskoj? Za to je isuviše rano. Ja to ne podržavam. Zašto za mrtve muslimane i Hrvate ovdje a ne za srpske žrtve u Federaciji?"

On je i prototip treće tradicije: direktori, gradonačelnici, ministri na Balkanu su skoro uvijek ovakva vrsta odbojnih, tvrdokornih pedesetogodišnjaka. Ako se radi o ekonomskom napretku Prijedora i ispunjavanju raznih kriterija iz EU-a, Pavić govori sa izvjesnom, skoro naučenom, strašću. Čim ga upitah zašto je postavljen pravoslavni krst za poginule Srbe u logoru za Bošnjake i Hrvate, ukočio se. Njegov hladni bijes s druge strane stola je već i prijeteći. "Juče sam cijeli dan razmišljao da li da Vas primim. Sad znam da sam donio pogrešnu odluku. Vi nemate pravo da postavite to pitanje. Vi i ja ne znamo šta se desilo u Omarskoj i Trnopolju. Ja tamo nisam bio, a niste ni Vi. Osumnjičeni su trenutno na sudu. Dok god se ne utvrdi ko su bili počinitelji a ko žrtve, ljudi u Omarskoj ne žele memorijalni centar. Tek kad se utvrdi istorija, mjesto se može obilježiti."

U toku rata Pavić je bio direktor PTT-a u Prijedoru. U jednom raportu iz 1997. istraživači UN-a su ustanovili da je lokalna pošta korištena za pranje novca tokom i nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane Srba, ali nema dokaza da je on bio u logorima. Ispratio me sa zadatkom: "Pitajte druge zašto bi u Omarskoj trebao biti memorijalni centar ako se u Sarajevu ne može dobiti dozvola za spomenik srpskim žrtvama?"

Sljedeće jutro susrećem se sa Muharemom Murselovićem. On je bosanska verzija Jana Pronka (bivši holandski ministar): idalista koji svoj dugi angažman u "realpolitici" kamuflira detaljnim izlaganjima, žustrim pokretima i slabašnim osmijehom dok otkriva pravu sliku svojih protivnika. Murselović je nakon rata bio predsjednik Skupštine opštine Prijedor, ali se povukao s funkcije kada je Skupština odlučila da grb opštine ostane onaj sa 4C, umjesto predratnog sa suncem iznad Sane. I on je bio zatočen u Omarskoj i Trnopolju. Danas predvodi opozicionu partiju Stranka za BiH.

Pitam ga zašto bi u Omarskoj trebao biti memorijal, ako se ne podigne i spomenik za srpske žrtve u Sarajevu. "Aha!", živnuo je. "Bili ste u posjeti kod Marka Pavića! To je njegovo stalno protupitanje. On i drugi zločinci iz opštine, ljudi koji su odlučivali ko će umrijeti a ko će živjeti u Prijedoru, žele da izjednače sva masovna ubistva. Da, bilo je ubistava i u Federaciji, ali logora nije bilo, ni po saznanjima UN-a. Kažu da je u Sarajevu ubijeno deset hiljada Srba, ali gdje je dokaz? Od preko jedanaest hiljada žrtava, ubijenih uglavnom srpskim granatama, većina su bili Bošnjaci. Ako Srbi u Sarajevu žele spomenik, neka se obrate meni i ja ću im pomoći! Da su Srbi tamo ubijani, ja ne poričem. Ali za spomenik se prvo mora naći mjesto stradanja i identifikovati žrtve. I to se ne može porediti s Omarskom."

Na čijoj je strani Mittal Da li će Bijela kuća, danas, petnaest godina nakon raspuštanja logora, biti obilježje za preživjele i članove porodica ubijenih? Ta odluka neće se donijeti u Prijedoru ili Sarajevu, od onih što se sjećaju i onih što poriču, već u Luxemburgu. Tamo se nalazi glavni ured Arcelor Mittala, najvećeg svjetskog proizvođača čelika i od oktobra 2004. vlasnika rudnika Omarska. Lakshmi Mittal, najbogatiji stanovnik Engleske, i njegov sin Aditya podigli su čitav imperij kupujući i osposobljavajući stare rudnike željeza. "Kad su kupili Omarsku", kaže Satko Mujagić, "nisu shvatali da ulaze u zemlju u kojoj se još vodi diskusija o tome šta je ratni zločin a šta posljedica rata. Međutim, ne bi smjeli stajati na stranu zločinaca, ko god bio počinilac."
U januaru 2005. Mujagić je razgovarao sa predstavnicima Mittala. "Obećali su nam tada da će Bijela kuća ostati u tadašnjem stanju i da će biti omogućen ulaz u logor. A nepunu godinu kasnije, 1. decembra 2005., na konferenciji za štampu u Banjoj Luci Mittal je najavio da će podići Memorijalni centar Bijela kuća koji će firma i finansirati. Međutim, od februara 2006. s tim se stalo i Mittal se u zadnje vrijeme ne javlja. Ako se ne može obilježiti Omarska, šta onda može? I u kakvu budućnost jurimo ako nastavimo poricati užase i zločine iz bliske prošlosti?"

U međuvremenu rudnik je otvoren i zapošljava oko osam stotina radnika. Za tržište rada ove regije, Mittal je božji dar. Ali noćna mora Ed Vulliamya se nazire, kao i skandal za firmu. Zgrade oko bijele kuće su oličene i ko zna kakvi dokazi i tragovi iz 1992. nestaju s renoviranjima zbog kojih je navodno za mene bilo opasno da posjetim teren. Mittal je shvatio rizik i 2005. tražio od organizacije Duša Evrope i velečasnog Donalda Reevesa da pronađe rješenje. Reeves je iznio plan po kojem bi memorijalni centar istovremeno bio i centar pomirenja, sa Dodikom i predstavnicima opštine u upravnom odboru. Organizacije preživjelih, među kojima Izvor, su se ovome usprotivili. I gradonačelnik Pavić je bio radikalno protiv. Od maja 2006. Mittal se više nije sastao sa Mujagićem, Duratovićem i ostalim inicijatorima memorijalnog centra. "Mittal želi da ostane po strani", kaže Emsuda Mujagić. "Krivicu za zamrzavanje plana prebacuju na bivše logoraše i bivše borce. Mi bismo se navodno prvo trebali složiti, ali mi odavno tačno znamo šta hoćemo. U međuvremenu oni podržavaju srpsku upravu."

I pri selekciji radne snage čini se da Mittal podržava srpsku stranu. "Od osam stotina zaposlenih, samo su tri Bošnjaka", kaže Muharem Murselović. "Mittal je sastavio listu, kriterije za selekciju novih radnika. Na prva tri mjesta su: kandidati iz Omarske, djeca bivših radnika i djeca poginulih vojnika sa srpske strane. Na devetom mjestu su Bošnjaci i Hrvati." Amnesty International je prošle godine objavio poražavajući raport o načinu poslovanja giganta čelika u Prijedoru. Edin Ramulić tvrdi da su i bivši članovi direkcije ponovo na funkciji. "Slobodan Balaban i Ostoja Marjanović, ljudi koji su smislili plan za pokretanje logora u Omarskoj i koji su pred rat otpustili sve radnike nesrpske nacionalnosti. Ostoja je naređivao koji ljudi će nestati i dao da se posakrivaju ljudski ostaci. Logično da neće da primi Bošnjake u službu."

Nedaleko od Omarske nalaze se šumovita brdašca Ljubije i tamošnji rudnik željeza. I ovo je sad vlasništvo Mittala i nepristupačno područje. Ali Kemo poznaje put. Ogromni kauboj sirovog humora i sa više ratnih priča nego cijelo rudarsko naselje, s jednim prijateljem sav rat se krio od srpskih trupa po okolnim šumama. Izgubio je 72 člana porodice. Nije rekao koliko ljudi on nosi na duši. Dugim koracima probija se po kopu, stupajući po zemlji, crvenoj od željeza. Zaustavlja se ispred hale sa aluminijskim zidovima i razbijenim prozorima. "U onu drobilicu, namijenjenu za odvajanje rude od kamena, bacali su tijela." Malo kasnije stojimo na obali vještačkog jezera dok površina vode odbija zadnje zrake zalazećeg sunca. "A leže i ovdje…"
Komisija za traženje nestalih procjenjuje da se na ovom području nalaze ostaci od oko sedam stotina osoba. Mittal ove godine planira da i ovdje započne s iskopavanjima i snabdije rudom Željezaru Zenica. Za one što se sjećaju vremena je sve manje. Na drugoj strani obale, malim pješčanim putem iz šume nailazi auto i staje pored obale. Tri momka izlaze iz vozila i redaju se po plaži s konzervama piva. Kroz prozor automobila muzika od Deep Purple previja se preko mirne površine vode. Smoke on the Water.
Za inicijativu za Memorijalni centar u bivšem logoru Omarska ne internetu se može potpisati peticija, koju su pokrenuli Lee Bryant i Kemal Pervanić, bivši zatočenik Omarske i autor knjige The Killing days (Dani ubijanja);

S holandskog prevela: Nejra KALKAN

www.bhdani.com

"http://www.headgroups.com/hg/display/om/Online+Petition"

30.05.2008

Sarajevo Sud BiH: Presuda za ratni zločin počinjen na području opštine Prijedor

Željku Mejakiću i ostalim ukupno 63 godine zatvora

U ime države Bosne i Hercegovine, pred Odjelom za ratne zločine u Sarajevu izrečene su prvostepene presude optuženima za zločine u logorima Omarska i Keraterm.

Za zločine protiv čovječnosti Sudsko vijeće osudilo je Željka Mejakića na 21 godinu, Momčila Grubana na 11 i Duška Kneževića Duću na 31 godinu zatvora.


Svu trojicu Vijeće je pronašlo krivim za zločine počinjene tokom 1992. godine u logorima Omarska i Keraterm na području općine Prijedor.


Mejakiću, koji je, prema presudi, bio najviše rangirana osoba u Omarskoj, kazna je izrečena na osnovu lične i komandne odgovornosti, Gruban, jedan od komandira straže u ovom logoru, osuđen je samo na osnovu komandne odgovornosti, dok je Knežević, koji, prema ovoj presudi, nije imao funkciju u logorima, osuđen je prema ličnoj odgovornosti.


Za svu trojicu Vijeće je utvrdilo da su bili svjesni učesnici udruženog zločinačkog poduhvata na području Prijedora.


Sud je zaključio da je Mejakić, kao načelnik bezbjednosti i de facto komandir logora, bio osoba koja je u bilo koje doba dana ili noći mogla ući u Omarsku, “i to ga odvaja od drugih osoba koje su bile na istom ili višem položaju, kao isljednici koji su radili u okviru radnog vremena”.


Sud je zaključio i da Mejakić nije imao kontrolu nad isljednicima, kao ni nad specijalcima koji su s njima dolazili u logor i zlostavljali zatočenike.


“Svjedoci su naveli da se on ponašao kao osoba sa određenim autoritetom koju su stražari oslovljavali sa ‘komandante’”, obrazložio je odluku predsjedavajući Vijeća sudija Šaban Maksumić.


Za Momčila Grubana je utvrđeno da je bio vođa jedne od smjena straže koja je, po njegovom nadimku, nosila ime “Čkaljina smjena”.


“On se slobodno kretao po logoru, za razliku od ostalih stražara i imao tamo svoj ured”, obrazložio je Maksumić, dodavši da je Vijeće “posebno primijetilo” da je dosta svjedoka navelo kako je ova smjena bila najkorektnija, a da su se neki od njih tokom suđenja i lično zahvalili Grubanu.


Duško Knežević Duća je, kako stoji u presudi, bez zvanične funkcije u logorima Omarska i Keraterm, sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu.


“Njegovi postupci stvorili su takvu atmosferu da je samo dolaskom sa svojim pratiocima izazivao strah kod logoraša”, smatra Vijeće.


Također je zaključeno da je, na osnovu iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, bez sumnje utvrđeno da je optuženi osoba o kojoj su svjedoci pričali nazivajući ga Dućom, što je njegova Odbrana negirala.


Sudsko vijeće je odlučilo da se svoj trojici u kaznu uračunaju i godine provedene u pritvoru, što je u Mejakićevom slučaju od juna 2003., Grubanu je uračunata godina od 2002. do 2003. te vrijeme od juna 2005., a Kneževiću vrijeme od maja 2002. godine.


Vijeće je donijelo i odluku prema kojoj svi troškovi suđena padaju na teret države.


Na presudu obje strane imaju pravo žalbe.
Mejakic i ostali presuda
Mejakic i ostali presuda



Logori Omarska i Keraterm su formirani, po nalogu Kriznog štaba općine Prijedor, u aprilu 1992. godine i u njima je bilo zatočeno oko 7.000 civila, Bošnjaka i Hrvata većinom. Zatočenici su fizički i psihički zlostavljani, a mnogi su pretrpjeli seksualno zlostavljanje. Više od 100 ih je umrlo usljed povreda ili zbog loših uslova u kojima su boravili.


Mejakić, Gruban i Knežević su prvobitno optuženi u Haagu zajedno sa Dušanom Fuštarom. Sva četvorica su prebačena na daljnje procesuiranje u Sarajevo. Fuštar je u aprilu ove godine priznao krivicu i osuđen je na devet godina zatvora. Izricanje pravosnažne presude čeka na slobodi.


Pored ove četvorice optuženih, do sada su za zločine počinjene u logorima Omarska i Keraterm, u Haagu krivima proglašeni Miroslav Kvočka (sedam godina), Milojica Kos (šest godina), Mlađo Radić (20 godina), Zoran Žigić (25 godina), Dragoljub Prcać (pet godina), Duško Sikirica (15 godina), Damir Došen (pet godina) i Dragan Kolundžija (tri godine).

http://www.bim.ba/bh/117/10/10608/






[Edited by cupo on 25-06-2008 at 23:42 GMT]