21.08.2009

Korićanske stijene

Sjećanje na strijeljane i zapaljene civile

Na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, i ovog 21. augusta žrtve će ponovo stati na liticu i pogledati u nepreglednu kotlinu i guste šume. Čut će žubor vode i ponovo se sjetiti dana kada su zajedno sa onima kojih više nema stajali na tom mjestu i iščekivali smrt.
Svi će poželjeti još ovaj put da se u nekoj od bijelih vreća sa posmrtnim ostacima pronađenim na stijenama i nedaleko od njih nađu kosti nestalih članova porodica.

Više od 1.200 civila koji su konvojem vođeni na razmjenu u Travnik prošli su putem preko Korićanskih stijena 21. augusta 1992. godine. Pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije izdvojili su oko 200 muškaraca Bošnjaka i Hrvata iz tog konvoja koje su potom sproveli do provalije i strijeljali.

Od ukupnog broja ubijenih civila, 12 je preživjelo strijeljanje. Nakon 17 godina pronađeni su posmrtni ostaci njih 56.

"Na prvi pogled ta grobnica izgleda kao da nije izmještana, da je primarna, ali smo našli spaljivanja. Tu su ih polili benzinom i zapalili. Donosimo nekih 15-ak vreća sa zemljom, granjem, te dijelovima košćica koje nisu izgorjele“, objašnjava Amor Mašović, član kolegija Instituta za traženje nestalih osoba BiH, koji radi na istraživanju grobnice na Korićanskim stijenama..

Civili koji su izvedeni na strijeljanje ubijeni su iz pištolja i automatskog oružja, da bi potom s vrha litice pripadnici SJB Prijedor bacali bombe na ubijene i ranjene koji su ležali u provaliji.

Sulejman Kahrimanović je jedan od 12 muškaraca koji su preživjeli strijeljanje, ali je taj dan izgubio sina Mehmeda kojeg i danas traži.

"Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo rekli su: "Po krakom postupku, pali!" Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno", prisjetio se Kahrimanović.

Za zločine počinjene na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine pred Sudom BiH krivicu je priznao Damir Ivanković, bivši pripadnik SJB Prijedor. U julu 2009. godine osuđen je na 14 godina zatvora.

Darko Mrđa je također priznao krivicu pred Haaškim tribunalom zbog učešća u strijeljanju civila na Korićanskim stijenama. Ovaj bivši pripadnik interventnog voda osuđen je na 17 godina zatvora.

Pred Sudom BiH optuženo je još devet osoba za isti zločin.

Na mjestu strijeljanja ni danas nema spomen obilježja, piše BIRN - Justice Report.

21.08.2009

Obilježena 17. godišnjica zločina na Korićanima

KNEŽEVO - Minutom ćutnje i bacanjem više od 200 bijelih ruža juče je na Korićanskim stijenama kod Kneževa obilježeno 17 godina od zločina u kojem je stradalo preko 200 Bošnjaka i Hrvata.
Obilježena 17. godišnjica zločina na Korićanima

"Bilo je strašno. Nas oko 250 izveli su iz autobusa i naredili nam da kleknemo uz liticu, izvadili su nam sve pare iz džepova, poskidali satove i nakit i poslije naredbe 'Po kratkom postupku' počeli da pucaju i guraju nogama", ispričao je Sulejman Kahrimanović, jedan od 12 preživjelih Bošnjaka, koji je na Korićanima izgubio sina Mahmuda, za kojim i danas traga.

On je kazao da je preživio zahvaljujući drvetu koje ga je zaustavilo pri padanju u ponor, te da su ga poslije četiri dana lutanja po planini Vlašić na Babanovcu uhapsili pripadnici Vojske RS.

Sejdo Blažević, otac koji je na Korićanima izgubio dvadesetdvogodišnjeg sina, naglasio je da svake godine dolazi na ovo mjesto da oda počast nevino stradalim građanima Prijedora.

"Tragam za svojim sinom već 17 godina i još ga nisam našao. Zajedno smo bili u konvoju. Njega su odvojili i odvezli na ovo mjesto, na kojem je stradao. Dijete mi je izgubilo život, samo tražim da ga sahranim kao čovjeka", rekao je s velikim bolom Blažević.

Adil Osmanović, potpredsjednik RS, istakao je da je zabrinjavajuće da 17 godina poslije stradanje preko 200 ljudi nema adekvatnog odgovora, prije svega istražnih organa RS.

"Poruka je da nećemo ćutati i da tražimo da oni koji su kreatori i egzekutori budu izvedeni pred lice pravde. Na ovom skupu trebalo je da govorim u ime institucija RS, ali kako kada su u tom periodu bile uključene u ovaj zločin", kazao je Osmanović.

On smatra da je velika odgovornost na institucijama RS, te da je pravda spora ali dostižna.

Porodice nastradalih su podsjetile da na mjestu stradanja nema spomen-obilježja.

"Načelnik opštine Kneževo nam je u odgovoru na naš zahtjev da se postavi spomen-ploča odgovorio da to nije po zakonu jer bi postavljena ploča pored puta ometala saobraćaj, te da još nije vrijeme jer bi bila oskrnavljena", rekao je Edin Ramović iz Udruženja Prijedorčanki "Izvor", koje osmu godinu zaredom organizuje posjetu Korićanima.

Porodice nastradalih Bošnjaka juče su simbolično otkrili ploču, ali su je poslije završene ceremonije vratili u Prijedor.

Više od 1.200 civila koji su konvojem vođeni na razmjenu u Travnik prošli su putem preko Korićanskih stijena 21. avgusta 1992. godine. Pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i Interventnog voda tadašnje milicije izdvojili su oko 200 muškaraca Bošnjaka i Hrvata iz tog konvoja, koje su potom sproveli do provalije i strijeljali.

Amor Mašović, direktor Instituta za traženje nestalih lica BiH, rekao je da je dosad pronađeno oko 100 tijela na oba lokaliteta, te da su samo četiri identifikovana.

"Teren je jako nepristupačan i pronalazak ide sporo. Proces traženja trajaće onoliko dugo dok ne budemo sigurni da ništa nismo ostavili", kazao je Mašović.

Osuđeni Mrđa i Ivanković

Za zločin na Korićanskim stijenama Tužilaštvo BiH dosad je optužilo devetoricu bivših pripadnika Interventnog voda prijedorske policije.

Presuda je već izrečena Damiru Ivankoviću, koji je osuđen na 14 godina zatvora. On je jedan od sedmorice koje je Tužilaštvo BiH u januaru ove godine optužilo za učešće u sprovođenju bošnjačkih i hrvatskih civila iz prijedorskih logora do lokaliteta Korićanskih stijena na Vlašiću i strijeljanju njih više od 200.

Ivanković je osuđen na osnovu sporazuma o priznju krivice. Ubrzo nakon njega krivicu je priznao Gordan Đurić, ali je Sud odbio taj sporazum jer je Vijeće zaključilo da optuženi nije iznio potpunu istinu u svjedočenju na koje se obavezao sporazumom.

Đuriću je poslije ljetne pauze u Sudu BiH nastavljeno suđenje zajedno s ostalim optuženim: Zoranom Babićem, Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem.

U julu su uhapšena još dvojica bivših pripadnika prijedorske policije, Saša Zečević i Radoslav Knežević, koje je Tužilaštvo takođe optužilo za ovaj zločin.

Haški tribunal je 2004. godine za ratni zločin na Korićanskim stijenama na 17 godina osudio Darka Mrđu, koji je takođe priznao krivicu u okviru sporazuma s tužiocem.

http://www.nezavisne.com/dogadjaji/vijesti/45211/Obiljezena-17-godisnjica-zlocina-na-Koricanima.html

Korićanske stijene: Još jedan sporazum

24 avgust 2009 Državno tužilaštvo najavilo da je postignut još jedan sporazum o priznanju krivice za zločin počinjen na Korićanskim stijenama.

Tužilaštvo BiH je najavilo da je postignut sporazum o priznanju krivnje sa još jednim optuženim za zločin počinjen na Korićanskim stijenama, ne preciziravši o kome se radi.

Prijedlog sporazuma o priznanju krivnje bit će razmatran u nastavku suđenja, 25. augusta.

Za zločin na Korićanskim stijenama, koji je počinjen 21. augusta 1992. godine, Tužilaštvo BiH tereti Zorana Babića, Milorada Radakovića, Gordana Đurića, Milorada Škrbića, Ljubišu Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića.

Svi optuženi su, smatra Tužilaštvo BiH, kao pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor učestvovali u odvajanju i strijeljanju više od 200 civila na Korićanskim stijenama na planini Vlašić.

Učešće u ovom zločinu priznao je Damir Ivanković, kojeg je Sud, nakon prihvatanja sporazuma, osudio na 14 godina zatvora.

Nakon Ivankovića, i optuženi Gordan Đurić je postigao sporazum, ali ga Sudsko vijeće nije prihvatilo jer se Đurićevo svjedočenje protiv ostalih optuženih razlikovalo u odnosu na “činjenični opis naveden u optužnici”.

U nastavku suđenja kao svjedok Tužilaštva BiH saslušan je Enes Džaferović, koji je 21. augusta 1992. godine bio u konvoju na putu od Tukova, općina Prijedor, ka Travniku. Svjedok je ispričao da je bio zajedno s drugim civilima u autobusu koji se pokvario prije nego što će doći do Kneževa/Skender-Vakufa.

“Bili smo u autobusu i čekali. Došla je lada, iz koje su izišla tri vojnika sa automatskim puškama. Jedan je počeo da galami, govoreći da nas može pobiti. Nedugo zatim, došao je prazan autobus iz pravca Travnika i potrpani smo u njega”, kazao je Džaferović, dodavši da je “tada došao i Mile koji ih je kasnije spasio”.

Svjedok je pojasnio da su ušli u taj drugi autobus i krenuli, međutim ubrzo se i taj autobus pokvario.

“Stali smo kod nekih sela, vidjeli smo da je bilo vojske. Došlo nam je troje ili četvero s kokardama na glavi. Pitali su Mileta hoće li on da ide spavati, a da oni ovo srede. Mile im je rekao da je on vođa puta, ubijedivši ih da odu”, kazao je svjedok.

Nakon završetka ispitivanja, svjedok je pokazao u sudnici da je “Mile” optuženi Milorad Škrbić.

Svjedok je rekao da su kasnije civili iz autobusa potrpani u kamione, kojima su došli do mjesta Smetovi, odakle su pješke nastavili prema Travniku.

Prije kvara na autobusima, ispričao je svjedok, s njima je bio neki vojnik zvani “Zoka” iz Tukova, koji je naredio dvojici civila da od ostalih pokupe novac i zlato.

“Zoka je potrpao u džepove od vojničkih hlača puno para, a kesu s nakitom uzeo je vozač”, kazao je svjedok, dodavši da je on predao oko 3.000 tadašnjih maraka i sat koji mu je bio poklon.

Drugi svjedok Tužilaštva bio je Ferid Kovačević, koji je 21. augusta 1992. godine također bio u konvoju na putu od Prijedora do Travnika.

“Kada smo došli do Korićanskih stijena, vidio sam, s kamiona koji je imao ceradu, dva autobusa puna ljudi kojima su glave bile sagnute. Bili su to plavi autobusi na kojima je pisalo Ikarbus. Nisam vidio više ništa, a ne sjećam se da sam čuo pucnjavu”, kazao je svjedok.

Tokom vožnje prema Travniku, ispričao je svjedok, “više puta je u kamion ulazio čovjek i tražio da predamo novac i zlato”. Svjedok ne zna ko je bio taj čovjek.

26.08.2009

Korićanske stijene

Ekshumirano 59 žrtava i ostaci brojnih zapaljenih tijela

Na lokalitetu Korićanske stijene u srednjoj Bosni na kojem je 1992. počinjen stravičan ratni zločin strijeljanja bošnjačkih i hrvatskih civila nad ivicom duboke provalije, završena je ekshumacija najmanje 59 tijela i ostataka neutvrđenog broja zapaljenih tijela.
Članovi Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine ekshumirali su ostatke žrtava na veoma nepristupačnom terenu, litici visokoj 70 metara, saopćeno je danas iz tog instituta.

Ekshumacija je započela 21. jula po naredbi Suda BiH.

Kantonalno tužiteljstvo iz Travnika rukovodilo je ekshumacijom.

(FENA)

26.08.2009

Sud BiH

Novo sporazumno priznanje krivice za Korićanske stijene

Gordan Đurić (1968.), optužen za krivično djelo zločina protiv čovječnosti počinjeno na lokalitetu Korićanskih stijena, sklopio je s Tužilaštvom BiH sporazum o priznanju krivice.

Potpisanim sporazumom, optuženi Gordan Đurić Buzda i Buzdovan, rođen 15. maja 1968. u mjestu Ljubija, općina Prijedor, priznao je krivicu za učestvovanje u ratnom zločinu počinjenom na lokalitetu Korićanskih stijena na Vlašiću 21. augusta 1992.

Optuženi, koji se tereti za zločine protiv čovječnosti, saglasan je da mu Sud BiH na osnovu sporazumnog priznanja izrekne kaznu od 7 do 10 godina zatvora.

Svjestan je da se sklapanjem sporazuma odriče prava na suđenje i prava na žalbu na presudu koju mu na osnovu sporazuma izrekne Sud BiH.

Optuženi Đurić će, nakon što sud prihvati izjavu kojom se izjašnjava krivim, u skladu s ovim sporazumom, a prije određivanja kazne, lično dati svoju izjavu kojom će izraziti pokajanje pred žrtvama za njegovo učestvovanje u izvršenju krivičnog djela koje priznaje.

O sklapanju sporazuma tužilac Tužilaštva BiH upoznao je udruženja porodica žrtava ratnih zločina na području Prijedora, koja su iskazala podršku sklapanju ovog sporazuma.

Zaključenjem sporazuma o priznanju krivice zadovoljavaju se interesi pravde, žrtava i javnosti, tako što se postiže ravnoteža između visine predložene kazne i interesa pravde, jer optuženi preuzima obavezu da svjedoči o događajima i teškim zločinima i na taj način doprinosi rasvjetljavanju učestvovanja i krivične odgovornosti velikog broja počinilaca teških krivičnih djela.

Također, optuženi se potpisivanjem sporazuma obavezao da će ovlaštenim osobama tužilaštva i policijskih agencija, prenijeti svoja saznanja o predmetnom događaju i drugim događajima od 1992. do 1995., a za koje se interesuju pravosudne i policijske agencije.

Sklapanjem sporazuma optuženi se obavezao i na dobrovoljno i potpuno svjedočenje u ovom i drugim predmetima, kada bude pozvan da svjedoči.

Đurić se tereti da je kao pripadnik Interventnog voda CJB Prijedor 21. augusta 1992. na lokalitetu Korićanskih stijena, na planini Vlašić, učestvovao u ubistvu više od 200 muškaraca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su prethodno izdvojeni iz konvoja kojim su civili nesrpske nacionalnosti s područja Prijedora i prijedorskih logora, prevoženi prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH u Travniku.

Kako je saopćeno iz Suda BiH, predložena kazna u skladu je s ulogom optuženog Đurića u navedenom zločinu, jer je utvrđeno da optuženi nije učestvovao u strijeljanju žrtava, već je bio angažovan na osiguranju lokacije na kojoj je pogubljenje izvršeno.

Sporazum je proslijeđen na prihvatanje Sudu BiH.

(FENA)

01 septembar 2009

Korićanske stijene: Pritvor za nove osumnjičene

Sud BiH odredio pritvor dvojici bivših pripadnika interventnog voda policije u Prijedoru koji su optuženi za ubistva počinjena u augustu 1992. godine na Korićanskim stijenama.

Državni sud je, prema prijedlogu Tužilaštva, odredio jednomjesečni pritvor Petru Čivčiću i Branku Topoli, osumnjičenim za učešće u ubistvima preko 200 civila na planini Vlašić 21. augusta 1992. godine.

Čivčića i Topolu uhapsili su pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u augustu ove godine, zbog osnovane sumnje da su, kao pripadnici interventnog voda, učestvovali u osiguranju konvoja kojim su civili nesrpske nacionalnosti s područja Prijedora prevoženi prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Oko 200 muškaraca je prethodno izdvojeno iz konvoja, a potom strijeljano na lokalitetu Korićanske stijene.

Prema navodima rješenja Suda, pritvor je određen zbog bojazni da bi osumnjičeni mogli ometati tok krivičnog postupka uticajem na svjedoke ili eventualne saučesnike, te zbog težine kivičnog djela za koje se sumnjiče i mogućnosti “narušavanja javnog reda i mira”.

“Sud je, nakon razmatranja podnesenog dokaznog materijala, utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret”, stoji u odluci Suda.

Za zločin na Korićanskim stijenama, trenutno je pred Sudom BiH u toku suđenje Zoranu Babiću, Gordanu Đuriću, Miloradu Radakoviću, Miloradu Škrbiću, Ljubiši Četiću, Dušanu Jankoviću i Željku Stojniću. Istom optužnicom se prvobitno teretio i Damir Ivanković, ali je on nakon priznanja krivnje osuđen na 14 godina zatvora.

Očekuje se i početak suđenja Saši Zečeviću i Radoslavu Kneževiću, protiv kojih je optužnica potvrđena u julu 2009. godine.

Veliki broj svjedoka Tužilaštva, kao i Ivanković, koji je svjedočio nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivnje, kazali su da je Petar Čivčić bio komandir prvog odjeljenja u interventnom vodu.

07.09.2009

Slučaj Korićanske stijene

Uhapšen Marinko Ljepoja iz Prijedora

Po nalogu Tužilaštva BiH u Prijedoru je lišen slobode Ljepoja Marinko (1966.), osumnjičen da je, na lokalitetu Korićanske stijene, počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH.
Policijski djelatnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) su jutros na području Prijedora lišili slobode Ljepoja Marinka, rođenog 20.05.1966. godine, nastanjenog u Prijedoru.

Ljepoja Marinko je pod istragom Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH i osumnjičen je da je dana 21.08.1992. godine, na lokalitetu Korićanske stijene na planini Vlašić, počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH.

Navedeni je osumnjičen za sudjelovanje u strijeljanju više od 200 osoba, odnosno muškaraca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su prethodno izdvojeni iz konvoja, kojim su civili nesrpske nacionalnosti, sa područja Prijedora i iz prijedorskih logora, transportovani prema Travniku.

Nakon lišenja slobode osumnjičenog, pripadnici SIPA-e izvršili su i pretres objekata i prostorija koje je koristio osumnjičeni Ljepoja Marinko.

Osumnjičeni će tokom dana biti predat postupajućem tužiocu Tužilaštva BiH, koji će saslušati osumnjičenog, nakon čega će odlučiti o pokretanju prijedloga za određivanje pritvora, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

(Sarajevo-x.com)

07.09.2009

Gdje su nestale kosti moje djece?

Da se po nekoj pravdi i nesreća može dijeliti, onda bi ona Hasnije Kadirić (72), majke četvorice šehida iz Bišćana kod Prijedora, mnoge dobrano prestrašila. Djecu, njih osmero, sama je nakon iznenadne smrti supruga podigla, a onda kad se ponadala da će joj sinovi, već za ženidbu stasali, u kuću snahe dovesti, dogodilo se veliko zlo.

Hasnija Kadirić: Teška sudbina šehidske majke


Pogledom ispratila

Ratne 1992. godine, u julu, tokom etničkog čišćenja prijedorskog Brda, majka Hasnija ostala je bez četvorice sinova - Ferida, Edina, Samira i Emira.

- Gledala sam kako ih komšije iz kuće odvode. Prvo najmlađeg Ferida, ni 16 još nije napunio... Posljednjeg sam Emira pogledom ispratila. Ni kosti im još nisam našla - priča ova krhka starica, koja se nakon izbjeglištva ponovo skrasila u rodnim Bišćanima.

S dvojicom sinova, Ismetom i Mirsadom, na temelju Emirove nesuđene kuće podigla je svoju. Umjesto stare, u ratu do temelja sravnjene.

Nemaju posla

- Sinovi nemaju posla. Nadniče kad mogu. Ni oženili se nisu, jer i kako bi - kaže majka Hasnija, koja pune dvije godine bezuspješno pokušava da ostvari status civilne žrtve rata.

Izmučena životom, kakvog ni najljućem neprijatelju ne bi poželjela, danas ima samo jednu želju. Da pronađe kosti ubijenih sinova i ko ljude ih ukopa.

Kćerka teško bolesna

- Ono penzije što mi je od muža ostalo, a nije puno, oko 250 maraka, rasporedim. Na nas troje, ovdje u Bišćanima, a 40 maraka šaljem svakog mjeseca u Dom u Pazarić. Tamo mi je kćerka Mevlida. Jadna, teško bolesna - kazuje nam majka Hasnija.

(AVAZ)

Đurić priznao da je držao stražu dok su drugi ubijali

Gordan Đurić, bivši pripadnik interventnog voda policije u Prijedoru, priznao je kako je 21. avgusta 1992. godine na Korićanskim stijenama držao stražu dok su drugi policajci ubijali civile.

“Časni Sude, znam da se desio strašan zločin. Žao mi je i iskreno se kajem. Taj teret nosim 17 godina i nosit ću ga cijeli život... Iskreno se kajem”, kazao je Đurić.

Sudsko vijeće prihvatilo je njegovo priznanje i sporazum koji je postigao s Tužilaštvom. Sporazumom je dogovoreno da Đuriću bude izrečena kazna u trajanju od sedam do 10 godina zatvora. Konačnu presudu, drugu po redu pred Sudom BiH za zločin na Korićanskim stijenama, Sud će saopćiti ovog četvrtka.

Đurić je svjedočio protiv suoptuženih Zorana Babića, Milorada Radakovića, Milorada Škrbića, Ljubiše Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića. Svi su bili u istoj jedinici 1992. godine kada su počinili, kako tvrdi Tužilaštvo, masakr na Vlašiću. U optužnici također stoji da su pripadnici interventnog voda od civila u konvoju, “uz prijetnju da će ih ubiti”, uzimali novac, zlato i druge dragocjenosti.

Đurić tvrdi da je na “planinskom predjelu iza Kneževa prema Travniku” dobio izričitu naredbu od komandira interventnog voda Miroslava Paraša, koji je u međuvremenu preminuo, da “čuva stražu i spriječi pristup autobusima”.

“Saznao sam 21. avgusta ujutro da ćemo ići u obezbjeđenje konvoja ka Travniku... Išla je skoro cijela jedinica interventnog voda, nas 15 ili 17. (...) Kada smo došli u Tukove, odakle smo krenuli, dolje je već bila formirana kolona, ljudi ulaze u kamione i autobuse. Bilo je puno civila – muškaraca, žena, djece i staraca, sve nesrpske nacionalnosti”, kazao je Đurić.

Po njegovom iskazu, tog dana su, između ostalih, u pratnji konvoja bili, pored šestorice suoptuženih, i Željko Zec, Marinko Ljepoja, Radoslav Knežević, Željko Bulić, Petar Čivčić, Darko Mrđa, Saša Zečević i Damir Ivanković. Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora, dok je Ivanković, nakon priznanja krivnje, pred Sudom BiH osuđen na 14 godina zatvora. Knežević i Zečević čekaju početak suđenja pred Sudom BiH, dok su Čivčić i Ljepoja nedavno uhapšeni zbog sumnje da su učestvovali u ubistvima na Korićanskim stijenama.

“Kada je formirana kolona, Paraš je odredio ko će koje vozilo da zaduži”, prisjetio se Đurić, rekavši da se kolona sastojala od “četiri ili pet autobusa” i isto toliko kamiona s prikolicama.

“Prvi put smo stali pored Trnopolja, odnosno u Kozarcu, i tu su nam se pridružila tri ili četiri autobusa. Sljedeće stajanje, naišao je komandir Paraš i rekao da oduzmem dragocjenosti od putnika. Ja sam jednu kesu prebacio nekom momku srednjih godina i rekao da pokupi dragocjenosti od putnika”, dodao je Đurić, rekavši da je kesu kasnije dao Parašu.

Na upit tužiteljice Slavice Terzić da li je mogao odbiti ovu naredbu, Đurić je odgovorio potvrdno.

“Posljednje stajanje bilo je pored rijeke. Primijetio sam da moj rođak Ljepoja stoji kod autobusa niže, i stao sam pored njega. Pričali smo o stvarima i ispušili cigaru. Tada sam vidio dosta civila koji su izašli, kao i pripadnika interventnog voda koji stoje duž te kolone... Dok smo stajali, neki su odvajali civile muškarce od žena i djece i stavljali ih u dva autobusa”, rekao je Đurić. Nakon što su muškarci odvojeni, Paraš je Đuriću naredio da uđe u jedan od autobusa “radi obavljanja zadataka”.

“Dok sam tamo stajao, slutio sam i postao svjestan da se s tim ljudima neće dobro završiti. Ušao sam u autobus, i stvarno je bio pun. Vidio sam muškarce civile koji su doslovno nagurani, možda 70 ili 80 njih. Desno od mene stajali su Željko Zec, Krndija Draško, Knežević i Stojnić. Nakon samo 15 minuta vožnje, neko je naredio da se stane”, ispričao je Đurić. “Sve se brzo desilo... Došao je Paraš i, pokazujući rukom ka Travniku, rekao: ‘Đuriću, otiđi iza krivine i stijene i pazi da neko ne naiđe iz suprotnog pravca i priđe autobusima. Ako naiđe, zaustavi ga’”, ispričao je Đurić, dodavši kako se potom s dvojicom vozača autobusa uputio ka stijeni udaljenoj 30 ili 40 metara, da bi iza sebe začuo “žestoku rafalnu paljbu iz desetak automatskih pušaka”.

“Pucnjava je bila strahovita. Čuje se dovikivanje, galama i kuknjava. Sve skupa je trajalo pola sata. Od početka putovanja, u meni se stvorila velika muka, čuo sam šta se radi i nisam mogao da vjerujem”, dodao je optuženi. Nakon što se stišala paljba, kazao je Đurić, s vozačima je otišao do autobusa i pripremio se za put nazad. U povratku je ponovo vidio Kneževića, Paraša, Krndiju, Bulića, Stojnića, Mrđu, Babića, Ivankovića, Zečevića i Zeca.

“U povratku smo se vraćali istom dionicom, i tada sam pored puta vidio leš zakačen za granu”, prisjetio se Đurić.

Sudsko vijeće je pitalo Đurića zašto u prvom svjedočenju nije rekao da mu je naređeno da čuva stražu, na šta je on odgovorio da je to uradio “nesvjesno, u odbrani”.

“Taj dan kad sam svjedočio, prepao sam se”, pojasnio je.

Đurić je sporazum o priznanju krivnje prvobitno potpisao u junu ove godine, ali ga je Vijeće 7. jula odbilo jer optuženi nije u toku svjedočenja potvrdio “sve činjenične navode optužnice”. Đurić je tada negirao da je u vrijeme ubistava bio na straži, tvrdeći da se ustvari “krio iza stijene”.

U završnoj riječi Državno tužilaštvo je reklo da smatra kako je Đurić tokom suđenja bio “iskren, transparentan”, dok je Odbrana navela kako na strani njihovog branjenika “nema niti jedna otežavajuća okolnost”. “Cijelo vrijeme se iskreno kaje i žali za žrtvama, i do kraja života će mu to ostati”, rekao je branilac Izet Baždarević, prenio je BIRN BiH - Justice Report.

(FENA)

08.09.2009

Korićanske stijene

Svjedoci identificirali dvojicu optuženih

Svjedokinja Erna Kadirić i zaštićeni svjedok KO7 kazali su danas u sudnici Suda BiH i Sarajevu da su optuženi Milorad Radaković i Željko Stojnić bili u pratnji konvoja kojim su 21. augusta 1992. godine izašli iz Prijedora i koji je zaustavljen na Korićanskim stijenama, gdje je oko 200 civila ubijeno, prenosi BIRN Justice report.
Radaković i Stojnić se terete sa Zoranom Babićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem i Dušanom Jankovićem da su saučestvovali u strijeljanju Bošnjaka i Hrvata na planini Vlašić. Svi optuženi su u vrijeme masakra bili pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.

Kako stoji u optužnici, civilima koji su s područja Prijedora prevoženi prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH u putu su oduzimane dragocjenosti, da bi, zatim, na Korićanskim stijenama muškarci bili izdvojeni iz konvoja i strijeljani.

Erna Kadirić je 1992. imala 17 godina i živjela je u Prijedoru. Sjeća se da nije željela napustiti grad konvojem.

“Ja nisam htjela izaći. Nisam bila svjesna svega. Stojnić, s kojim sam se družila, došao je i rekao mi da odem, da je tako bolje, da budem s roditeljima... Znala sam i da će moje komšije pratiti taj konvoj. Rekli su da se ne brinemo, da će nas čuvati”, dodala je Kadirić.

Ona je ispričala da je 21. augusta s porodicom došla u naselje Tukovi, gdje je vidjela Stojnića, Darka Mrđu i Zorana Babića. Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora.

“Nije ukrcavanje baš dugo trajalo. Ne mogu precizno reći, ali možda pola sata ili sat. Ušli smo u šleper, i ja sam bila odmah do kabine. Na početku su sve stranice bila spuštene, ali kasnije, kada smo stigli na makadam, otvorili su zadnju stranu pa sam mogla vidjeti kroz ceradu i naprijed, u kabinu vozača. Vidjela sam da je u pratnji bio Željko Stojnić”, kazala je svjedokinja, dodavši da je s njim i razgovarala u putu, jer se tako osjećala “sigurnije... jer je bio prijatelj”.

“Ne znam tačno koliko, ali mislim da smo stali između pet i deset puta. Svaki put su nas obavijestili da ćemo dobiti plastičnu kesu i da je napunimo dragocjenostima, a ako ne, pištolj će da opali pa koga pogodi... Sigurna sam u samo jedan glas – Dade Mrđe, znam da je on to tražio”, kazala je svjedokinja i dodala kako smatra da optuženi Stojnić nije tražio novac, jer bi prepoznala njegov glas.

I zaštićeni svjedok KO7 se “skupa s narodom i izbjeglicama” odlučio konvojem napustiti Prijedor.

“U Tukovima je bilo autobusa i teretnih kamiona, šlepera, kako bih ih nazvao. Ne bih tačno mogao reći da li su dva, tri ili četiri autobusa bila, i ne znam koliko šlepera. To se vrlo teško može procijeniti jer je bila masa, masa ljudi”, naglasio je KO7.

Zaštićeni svjedok je kazao kako se ukrcao u jedan od autobusa, u kojem je pratilac bila “nepoznata osoba u uniformi”.

“Jednom momku je pratilac dao kesu da uzme para i zlata. Mali je krenuo po autobusu i davali su ljudi. Ja lično nisam ništa imao dati, ali jeste moja žena i svi ostali”, prisjetio se svjedok i rekao da je u njegov autobus u toku vožnje ušao i Milorad Radaković, kojeg poznaje kao “komšiju”.

Na Vlašiću je konvoj zaustavljen, a ljudima je naređeno da napuste autobuse i prebace se u kamione.

“Izašli smo dolje i tu je nastalo odvajanje muškaraca i žena i djece. Mene nisu odvojili, ali zamalo jesu sina... Ne bih tačno mogao reći, ali makar deset ili 15 muškaraca je odvojeno. Mi smo nastavili put u kamionu i stigli smo do granice razdvajanja Armije BiH”, zaključio je KO7.

Naredno ročište je 22. septembra.

(FENA)