Stade se cvijeće rosom kititi


Stade se cvijeće rosom kititi
stade se biser zlatom nizati
stade se srna srnom srniti
stadoše momce cure ljubiti

Samo ja nemam nigdje nikoga
samo ja nemam azgin-dilbera
samo ja tužna tugu tugujem
samo ja ničem se ne radujem

Gledam ja goluba, golubicu
gledam ja lastu i lastavicu
gledam ja jedno drugo cjeluju
gledam ja, životu se raduju

Nikad me nije niko volio
nikad me nije niko ljubio
nikada nisam zorom zorila
nikada nisam sevdah vodila

Dadoše mene mladu za stara
dadoše mene starcu zbog para
da mu ja mlada kuću redujem
da mu ja sijedu bradu milujem

Star meni više mladoj ne treba
star mene samo mladu zamara
ja hoću ljubav, život i radost
ja hoću sevdah, pjesmu i radost 

Dvore gradi Komadina Mujo

Dvore gradi, aman
dvore gradi, zaman
dvore gradi Komadina Mujo
sred Mostara, najljepšega grada

Ob´lazi ga, aman
ob´lazi ga, zaman
ob´lazi ga, c´jeli Mostar redom
samo nema Zaimove Zibe

Što te nema, aman
što te nema, zaman
što te nema Zaimova Zibo
za tebe su sagrađeni dvori

Za tebe sam, aman
za tebe sam, zaman
za tebe sam dovore sagradio
i žeženim zlatom pozlatio

Ruke traže, aman
ruke traže, zaman
ruke traže topla milovanja
lice želi nježna njegovanja

Srce traži, aman
srce traži, zaman
srce traži čista drugovanja
usne traže pusta sevdisanja


Mostarska sevdalinka ´DVORE GRADI KOMADINA MUJO´ spada u red vrlo lijepih sevdalinki [posebno u interpretaciji rah. H. Polovine]. Pjesma je opjevala čuvenog Mujagu Komadinu (1839-1925), ´jednog od najzaslužnijih građana Mostara´. "U nizu pregalaca koji su za vrijeme austro-ugarske uprave mnogo zadužili grad Mostar i okitili ga spomenicima trajne vrijednosti, najvidnije i najzaslužnije mjesto zauzima popularni mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Njegovom inicijativom sagrađeno je više impozantnih građevina koje su do 1992. god. služile na ponos Mostaru, a tada su, skoro sve, od strane četnika i ustaša zapaljene ili potpuno srušene… Nijedan gradonačelnik grada na Neretvi nije ostavio tako duboko sjećanje na vrijeme i djelo stvoreno u njemu kao što je to uspio Mujaga Komadina." Njegovom su zaslugom u Mostaru podignute: Općinska zgrada, Općinski sud, Gradska banja, zgrada Velike gimnazije izgrađena u maurskom stilu, betonski mostovi na Luci i Carini, džamija u Gornjoj Drežnici, ženski mekteb na Brankovcu, etc.
Evo i nekoliko zanimljivosti iz Mujaginog života: Za vrijeme posjete i razgledanja Beča, upitan za procjenu njegove vrijednosti, Mujaga je lakonski odgovorio: "VRIJEDI KAO KAD DOBRA KIŠA NA VRIJEME PADNE U HERCEGOVINI!" Jednom prilikom, Mujaga je sjedio po strani stola, mada je kao gradonačelnik trebao zauzeti mjesto u vrhu stola. Jedan mu je vijećnik na to skrenuo paznju, te ga zamolio da zauzme svoje pravo mjesto, na što mu je Mujaga uzvratio: "NIJE ČELO GDJE VI KAŽETE, ČELO JE TAMO GDJE JA SJEDIM!" [Izvor: "Znameniti Mostarci: Mujaga Komadina (1839-1925)". Sarajevo: JP PTTBiH, 1997.]



 

San zaspala

Haj san zaspala
haj san zaspala
dilber Sajma u bašti
(2x)

Haj budilo je
haj budilo je
mlado momče hurmama
(2x)

Haj ustaj Sajmo
haj ustaj zlato
sabah zora svanula
(2x)


Klasična verzija pjesme ´SAN ZASPALA´, koja se međutim rjedđe pjeva, spominje ličnost Mujage Zlatarevića, koji je doista bio po zanatu zlatar, ali je istovremeno bio i istaknuti sarajevski janjičar. Rodio se krajem XVIII stoljeća, a umro je 1863. god. Značajno je da je Mujaga Zlatarević bio blizak saradnik i desna ruka Husein-kapetana Gradaščevica [´Zmaja od Bosne´] za vrijeme njegovoga pokreta za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Kad je Husein-kapetan nakon djelomičnih uspjeha prešao iz Sarajeva u Travnik, ostavio je Mujagu Zlatarevića kao svoga zamjenika i muselima u Sarajevu. Poslije sloma, Mujaga je najprije pobjegao preko Save, ali se poslije vratio u Sarajevo, gdje se bavio svojim zanatom do kraja života. Alija Bejtić pretpostavlja da je

ova popularna pjesma mogla nastati izmedju 1820. i 1831. godine. Evo verzije koju donosi Alija Bejtić [verzija koju sam ja stavio pod sevdalinke VI, br. 188 je zabilježena prema interpretaciji Emine Zećaj]:

San zaspala dilber Sajma u majke,
Budilo je mlado momče Sarajče:
"Ustaj Sajmo, ustaj zlato,
Sabah zora, b´jel dan!
Sad će proći sva gospoda sarajska,
I pred njima Zlatarević Mujaga,
U ruci mu tamburica sedefli,
Sitno kuca, jasno pjeva, čujes li?
Pa će naske, ovdje, dušo vidjeti,
Pa će naske, našim majkam´ kazati,
Pa će naske naše majke karati!"

[Izvor: ALIJA BEJTIĆ: Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama. U: Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu. Vol. II-III, Sarajevo, 1953-55.]




 

VRBAS VODA NOSILA JABLANA

Vrbas voda nosila jablana,
Na jablanu kujundžija Mujo,
Na jablanu kujundžija Mujo.

"Kujundžija, tako ti tvog nama,
Skuj ti meni ašik momka mlada.
Uzmi urnek iz našeg džemata.

Sa ljepote Smail-efendije,
Sa visine age Edhem-age,
Sa dva bega dva Džinića mlada.

Sa ponosa bega Mustajbega,
Sa jordama bega Hasan-bega,
Skuj ti meni takvog momka mlada."


"Ovo su stihovi poznate banjalučke sevdalinke koji su doživjeli transformaciju poslije II svjetskog rata, jer bezima i agama nije bilo mjesta na tadašnjim medijima. Ne tvrdimo da su ovo originalni stihovi, jer originalni stihovi starih sevdalinki ne postoje, postoje samo varijante, ali ovom prilikom želimo da ukažemo na ljepotu ove sevdalinke, na način kako djevojačka mašta zamišlja svoga ašikliju, i kakav bi on, po njenoj mašti,trebao da izgleda.
Ljubavni uzdah, prouzrokovan čežnjom i maštom djevojačkom, rezultira samo događajem u podsvijesti, ali tolikom jačinom da oblikuje pjesmu sa emotivnim nabojem, povezanim sa fragmentima realnog događanja.
Mašta je, konkretno, vezana za neke ličnosti iz određene sredine.
Pjesma "Kujundžija, tako ti tvog nama", ili nama poznatija kao "Vrbas voda nosila jablana" odražava intimni djevojački doživljaj, koji je, ustvari, odjek čežnje za imaginarnim mladićem, koji bi trebao imati vrline najboljih
banjalučkih mladića toga vremena.
Ljepotu Smail-efendije Ekića, vitak stas age Edhem-age, ponos bega Mustaj-bega i njegovog brata Hasan-bega Džinića. Ovi mladići su stvarno postojali.
Naime, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, gradonačelnik Banja Luke bio je ugledni hadži Himzaga Bahtijarević. Imao je lijepo uređenu kuću na sprat sa više odaja. Od njegovih sinova, školovanih i u Beču jedan je bio Edhem-aga Bahtijarević. Edhem-aga je bio druželjubiv pa se često sastajao sa svojim vršnjacima. Neki su svirali i pjevali, pa su u kući Bahtijarevića priređivali lijepa druženja, naročito petkom. U kući preko puta sastajale su se djevojke, i slušajući svirku i pjesmu davajući oduška svojoj mašti, spjevale ovu pjesmu. "
Inače dosad se ova pjesma pjevala u slijedećoj skraćenoj varijanti :

Vrbas voda nosila jablana,
na jablanu kuje kujundžija:
"Kujundžija, tako ti zanata,
Skuj ti meni, od zlata junaka.
Nemoj plava, tako ti zanata,
Vec garava, k´o što sam i sama!"

(Izvor: "Banjalučki sevdah u vremenu", Institut sevdaha - Fondacija Omera Pobrića, Visoko, 2004.)


 

NAŠA BOSNO, NAŠE VELIKO DOBRO

Ćutahijo, najviša planino,
S tebe mi se Adpazar vidi!
I po njemu šećerli sokaci,
Tu se šeću bosanski junaci,
Šerbe piju, a Bosnu spominju:
"NAŠA BOSNO, NAŠE VEL´KO DOBRO,
U tebi su do tri dobra moja:
Jedno dobro - ostarila majka;
Drugo dobro - moj roditelj babo;
Treće dobro - moja vjerna ljuba.
Žarko sunce, na visoko ti si,
Moja draga na daleko ti si!
Žarko sunce, spusti mi se niže,
Moja draga, primakni se bliže!"


Ovu je pjesmu zabilježio književnik, lingvist i folklorist Alija Nametak (1906.-1987.) od Hatidže Sirćo iz Mostara, bošnjačke emigrantkinje u selu Džerdinu u Turskoj 1967. godine. Profesor Nametak navodi živu vezanost [prisilno] iseljenih Bošnjaka u Turskoj za svoju maticu Bosnu i Hercegovinu, ističući činjenicu kako svi oni govore bošnjački [gotovo cijelo selo Džerdin je naseljeno hercegovačkim Bošnjacima iz Trebinja, Bileće, Gacka, Ljubuškog, Mostara, etc. Čak im je i zastupnik u to vrijeme u turskom parlamentu bio Bošnjak!]. Jedan je Bošnjak prof. Nametku rekao i ovo:

"NEĆE NAŠA DJECA ZABORAVIT BOŠNJAČKI DO KIJAMETA. MI JI NAJPRIJE NAUČIMO BOŠNJAČKI, PA ONDA TURSKI".

Prof. Nametak ističe da je Hatidža Sirćo pjevajući stih "NAŠA BOSNO, NAŠE VEL´KO DOBRO", "tako othuknula sa dna srca da su mi se srsi nadigli".
Na kraju treba napomenuti da su toponimi Adpazar i Cutahija turski, ali je pjesma, ocigledno, bosanska. Prava je šteta da nema notnoga zapisa ove kao i brojnih drugih narodnih pjesama koje je zabilježio rahmetli Nametak od naših iseljenika u Turskoj.

(Izvor: Alija Nametak: Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovjedne pjesme bosanskohercegovackih Muslimana. Sarajevo, 1970., str. 201-202.)
 

POD SKOČIĆEM TRAVA POGAŽENA (POTRVENA)

Pod Skočićem trava pogažena (potrvena),
Gazile je zvorničke spahije,
Ponajviše Derviš-bega đogo.
Da mu beže uzde ne priteže,
Iziš´o bi gradu na bedeme,
Sa bedema dragoj pod pendžere,
Kroz pendžere dragoj u dušeke,
A kad bi pao u dušeke njene,
Naš´o bi joj vjede zaklopljene,
Crne kose širom raspletene,
Bujne usne poluotvorene,
Jedre grudi malo otkrivene,
Draga moja da li sanjaš mene?!


Ovu sjajnu sevdalinku ranije su tumačili sazlija i pjevač Selim Salihović iz Janje kod Bijeljine i Himzo Polovina. Prema Salihovićevoj predaji, pjesma je upamtila Derviš-bega Begzadića koji je imao najbržeg trkaćeg konja u sjeveroistočnoj Bosni. Pjesmu su spjevale djevojke iz Dubrava kod Tuzle prilikom velikih konjskih trka na hipodromu u istoimenom mjestu. Inače je familija Begzadić kao i njezini članovi opjevana u još nekoliko narodnih pjesama. («U Gradačcu, gradu bijelome», «U Zvorniku, u malome gradu», etc.) Izvor: Vehid Gunić: Sevdalinke 2. «Planjax», Tešanj, 2003., str.25  

U STAMBOLU, NA BOSFORU

U Stambolu, na Bosforu,
Bolan paša leži,
Duša mu je na umoru,
Crnoj zemlji teži.
Molitva je njemu sveta
, Pa mujezin s minareta,
Uči na sav glas:
»Allah illallah, selam alejkum!»

«Kad ste vjerno sluge moje,
služili moj harem,
neka svaki od vas uzme,
jednu ženu barem.
Iz oka mu suza kanu,
Pa na minder mrtav panu,
Stari musliman:
»Allah illallah, selam alejkum!»

Kad je čula pašinica,
Za tu tužnu vijest,
Da se paša preselio,
Sad na ahiret,
Iz oka joj suza kanu,
Pa na minder panu,
Ljubav pašina:
»Allah illallah, selam alejkum!»


Ovu je pjesmu prvi snimio banjalučki sevdalija i glumac Muhamed Čejvan koji ju je prvi put čuo 1928. god. od jednog inženjera iz Kaknja, koji je studirao u Pragu gdje je i čuo češku varijantu pjesme. Kasnije je češka varijanta prepjevana na bosanski jezik i u to Čejvanovoj interpretaciji. Inače je pjesma porijeklom turska.
U SAD-u je prvi put ovu pjesmu snimio Edo Ljubić 1941. god. Zanimljivo je da je u periodu 1912.-1942. u SAD-u snimljen veliki broj naših sevdalinki, uglavnom pjevanih od pjevača izvan Bosne i Hercegovine.
Poslije II svjetskog rata pjesmu je najbolje tumačio rahmetli Himzo Polovina.
Ova je pjesma dokaz da istinska umjetnost i kvalitet nemaju granica.
 

Dok je tvoga đula

Dok je tvoga đula ne gledam rubina
dok je tvoga vrata ne gledam jasmina
tvoje grudi moja pjesma ne pjevana
tvoje lice moja knjiga ne čitana

Moji su almasi mali prsti tvoji
što je moje niko nesmije da osvoji
tvoja merdžan usta više slasti daju
nego kevser vrelo u božanskom raju

Miris što ni amber ni mošus, ni ruža
ne imadu,meni tvoja kosa pruža
gazeline oči svaku cijenu gube
s´pram očima tvojim kad pospano ljube

I ja ti se Lejlo sad u milju budim
što sam stvoren da te ponekad poljubim 

SINOĆ SAM TI SAFO DVORU DOLAZIO


Sinoć sam ti Safo dvoru dolazio,
Na pendžeru tvome ružu ostavio,
Da okitiš njedra ljepsa od jasmina,
Ako mene ljubiš, radosti jedina.

Jutros kad te vidjeh Safo, moja vilo,
Na njedrima tvojim ruže nije bilo,
Mjesto moga cvijeta, majci živa bila,
Kitio te zumbul komšije Halila.

Safo, moja Safo, moj nevjerni druže,
Zar su ljepši, dušo, zumbuli od ruže?
Zar je tebi draži gavran od slavuja,
I biseri lažni ljepši od dragulja?


Meni jedna od najdražih sevdalinki a prelijepo je interpretira naš sugrađanin Muhamed Mujkanović. 

ojha ova kombinacija latino muzike i sevdaha je odlicna

Mostar Sevdah Reunion - Cije je ono djevojce

http://www.youtube.com/watch?v=t4SPLCRf8KA