Drago mi Hurija da sam ti popravio dan.Mislim da je tekst dobar i da odrazava stvarnost bar u dijelu drzave gdje zivim.

U razgovoru sa prijateljima prilikom druzenja svi ukazuju na slicne probleme, a posebno na ponasanja nase djece (puno su slobodnija) i tretmana koji predlazu nadlezni za njihovo prilagodjavanje sredini.Ovdje se djeca ne igraju.Subotom i nedeljom izadju sa roditeljima na neki sportski teren i to je sve.To traje sat dva i nista vise.

Ali kad pogledam ovu nasu djecu, nije tesko primijetiti da su dobri djaci, da zavrsavaju studije, magistriraju, da imaju dobare poslove.Istina ima i onih drugih koje roditelji upregnu da im cim prije donesu novca.Stvar porodice i njenog gledanja na buducnost svoje djece.

Kad se vratim u mislima na onaj tekst, ne mogu a da se ne nasimjem.Ima jos jedan slican tekst ali nije vrijedan kao oaj prezentirani.



[Edited by Dajdza on 16-07-2011 at 15:43 GMT]

Ibrahimovićeva ispovest
Ja sam Zlatan
Pripremile: e-Novine


svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine i godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da je i on Šveđanin. Ali to nije dovoljno. Useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?

Biografija “Ja sam Zlatan Ibrahimović” doživela je neočekivan uspeh. Samo u prva tri dana prodaje planulo je 200.000 primeraka, što je iznenadilo ne samo Dejvida Lagerkranca koji je pisao knjigu, već i izdavača “Albert Bonnier” koji očekuje da će prodaja nadmašiti “Da Vinčijev kod” Dena Brauna. Otkud ovolika pomama za autobiografijom jednog fudbalera? Urednik programa kulture na Švedskom radiju Gunar Bolin tvrdi da je ova knjiga “jedan od najboljih opisa radničke klase današnjice”, “priča koja se ne može zaboraviti”

“Ovom knjigom slika o najvećem (Zlatanu) zauvijek je promenjena. Njegovo teško detinjstvo i odrastanje objašnjava nam mnogo o njegovom ponašanju danas. Možda će Zlatanova priča pomoći drugoj ugroženoj djeci. Da je sport bio Zlatanov spas, u to nema nikakve sumnje. On je uspeo zahvaljujući svom talentu, ali još i više svojoj volji da uvek bude bolji”, piše “Dagbladet”.

U Ibrahimovićevoj biografiji, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.


Bestseler: Biografija koja je prodata u preko pola miliona primeraka od novembra 2011.
Photo: StockNeka oproste prijatelji Šveđani, ali nije sigurno da oni razumiju onaj dio Zlatanove priče, patnju njegovog oca, čoveka rodom iz Bijeljine, Jugoslovena koji je otišao trbuhom za kruhom u Švedsku, tražeći u tuđini male radosti u piću i sevdalinci. “Sâm sam se o sebi brinuo u djetinjstvu, oko mene nije bilo nikoga, apsolutno nikoga. No, i tata je uradio nevjerovatne stvari, također. Ali, nije bio kao ostali očevi. Nije gledao moje utakmice niti me ohrabrivao sa školom. On je imao svoje cuganje, i svoj rat, i svoju jugoslavensku muziku”, kaže u jednom dijelu knjige, te opisuje kako mu je bilo kada ga je otac prvi put došao gledati na utakmici.

“Nisam mogao da vjerujem! Ovaj ovdje tip bio je pravi otac. Došao je da prati utakmicu, a ja sam bio totalno zabezeknut. O tome sam sanjao i počeo sam igrati s nekom potpuno bolesnom snagom: Sranje, tata je ovdje! To nije mudro. Gledaj ‘vamo, želio sam vikati! Provjeri! Tvoj sin je najokrutniji svjetski igrač. Mislim da je to jedan od mojih najvećih trenutaka. Vratio mi se. Ne baš da ga i ranije nisam imao. Ali ovako... Bilo je to nešto sasvim novo. Nakon igre bih mu pritrčao da ‘nako malo proćaskamo, kao da je sasvim prirodna stvar da mi je otac tu.”


Adolescent iz predgrađa: Zlatan Ibrahimović
Photo: StockBrita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju izdvajamo: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori, ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom, a sprema se i statua.

Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu To, da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac kog tad nije bilo.


Haj'mo momci, dobro je: Larsson, Ljungberg i Šefikov sin
Photo: Ruben SprichUpamtio je utakmicu u kojoj je uvideo svu razliku između balkanskog i švedskog mentaliteta.

“U MBI Malmö švedski očevi gledaju utakmicu i viču: Hajmo momci. Dobro je! U FBK Balkan očevi su viču: Jebaću ti mater u p****! Pomislio sam: Odlično, baš kao kod kuće. Ovdje mi je dobro!”

Do tančina će Zlatan razgolititi švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonič kamila.

Pravo lice, odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trener Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kad je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno je morao preko advokata morao da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za kornfleks i sendviče. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.


Više od igre: Ibrahimović slavi pobedu
Photo: StockIstini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisfakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti i u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka samo u dvije sedmice.

Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?

et Amidža ,šta se čeka ? dedera se ti malo razvaljani pa one svoje memoare ukoriči dok je vakta ...mislim dok možeš kucati

citat:

---

soraya wrote:
et Amidža ,šta se čeka ? dedera se ti malo razvaljani pa one svoje memoare ukoriči dok je vakta ...mislim dok možeš kucati

---

Crni oblak nad Evropom: Ekstremna desnica jača u svim zemljama, šta čeka Balkan?


Jačanje ekstremne desnice može se reflektirati na Balkanu, upozoravaju intelektualci iz regiona

Presudom norveškog suda od 24. augusta ove godine kojom je ekstremni desničar Anders Behring Breivik proglašen mentalno zdravim i osuđen na najmanje 21 godinu zatvora, čime je odbačen zahtjev tužiteljstva da ga se proglasi neuračunljivim, zasigurno nije označen početak kraja bujanja ekstremne desnice u Evropi, čiji je produkt ovaj "norveški vitez".

Naprotiv, kako smatra većina uglednih analitičara i intelektualaca sa Balkana, dolazi era njenog sve većeg utjecaja. Poneki su skloni reći i da se nadvija crni oblak nad Evropom, što bi se ozbiljno moglo reflektirati i na ionako trusno područje Balkana. Pogotovo jer manifestacije jačanja desnice su očite i na Balkanu.

Nakon presude Breiviku poput aveti nad Evropom visi pitanje da li je mladi čovjek pretvoren u hladnokrvnog ubicu na osnovu stalnih prijetnji "islamskom opasnošću" (apsurdno je da su i nakon Breivikovog napada pojedini mediji požurili pripisati taj napad islamistima), na pričama o sve masovnijim protestima protiv izgradnje džamija, zabranama nikaba, insistiranju na radikalnijoj politici prema imigrantima, koracima ka ukidanju Šengenskog sporazuma, politici progona Roma iz Francuske, na tezi da je "neuspješan proces multikultularnosti"...

Konzervativne i nacionalističke partije širom Evrope posljednjih godina bilježe porast glasača na izborima. Potvrdili su to i posljednji izbori u više zemlja Evropske unije. Evropski radikali djeluju diljem Starog kontinenta. Od Italije, preko Austrije i Mađarske do Skandinavije, i na jugu do Grčke. Desničarske partije protive se slobodama kretanja u Evropskoj uniji, traže strožije zakone za imigrante, posebno su osjetljivi na muslimane i često to pokazuju traženjem zabrane nošenja nikaba i podizanja munara!

Desničarska stranka Neovisni Grci osvojila je tako na posljednjim majskim izborima u Grčkoj 10,05 posto glasova. Kontroverzna ultranacionalistička grčka stranka "Zlatna zora", čiji simbol neodoljivo asocira na nacističku svastiku, a inspiriraju ih ratni zločinac Željko Ražnatovića Arkan i četnička ikonografija, osvojila je 6, 74 posto glasova i imat će 20 zastupnika u parlamentu svoje zemlje.

Pobjedom "radikalne desnice" u Evropi smatra se i rezultat lidera Nacionalne fronte Marine Le Pen, kćerke osnivača krajnje desne Nacionalne foronte Jean-Marie Le Pena.

Nacionalističke stranke su dobro prošle na posljednjim izborima u Švedskoj, Mađarskoj i Finskoj. Stranka napretka (FrP), čiji je član bio i Breivik, od 2005. godine je druga po veličini u Norveškoj. Iako nije u vladi, osvojila je skoro 23 posto glasova u toj zemlji. U Švicarskoj djeluje desničarska Švicarska narodna stranka (SVP/UDC), koja je osvojila 31 posto glasova i dio je vlasti. Austrijski slobodari, stranka preminulog Joerga Heidera, koju danas vodi ultradesničar Heniz Christian Strache, te ekstremno desni Savez BZO imaju osvojili su ukupno 30 posto glasova u Austriji. U holandskom parlamentu 24 poslanika ima stranka Ggerta Wildersa, koji je Časni Kur'an usporedio sa Hitlerovim „Mein Kampfom“ i otvoreno izražava mržnju prema muslimanima.

Desničarska Danska narodna stranka ima ministra finansija u danskoj vladi i 25 zastupnika, a zalažu se za oštriju politiku prema imigrantima. Ekstremno desničarska Demokratska stranka Švedske ima značajnu podršku u svojoj zemlji. U bugarskom parlamentu djeluje desničarska stranka ATAKA Volena Siderova, čije su pristalice u Sofiji prošle godine za vrijeme džuma-namaza zapalile ćilime i napale vjernike, pri čemu je više osoba povrijeđeno

Desničarske partije protive se slobodama kretanja u Evropskoj uniji, traže strožije zakone za imigrante, posebno su osjetljivi na muslimane i često to pokazuju traženjem zabrane nošenja nikaba i podizanja munara!

Tako su desničarski ekstremisti "Pro Deutschland" nedavno otvoreno protestirali ispred džamije Es-Sahabe u Berlinu. Vjernicima je krajnje ozbiljno sugerirano da ne dolaze u džamiju. Na mjestu gdje je postavljen kamen temeljac buduće bošnjačke džamije u Grazu bačeno je šest svinjskih glava! Između 60 i 70 posto građana Švicarske protestiralo je prije nekoliko godina protiv gradnje munara u toj zemlji?!

Poslanik u italijanskom parlamentu iz redova ultradesničarske Sjeverne lige Mario Borgecio lani je tvrdio da su „ideje norveškog masovnog ubice Andersa Brejvika veoma dobre, a u nekim slučajevima sjajne“. On se složio s Brejvikovim stavovima protiv islama i konkretnom optužbom da se „Evropa predala prije nego što se upustila u borbu protiv islamizacije“.

Mađarska oporbena stranka krajnje desnice Jobbik pozvala je prošlog mjeseca na nesnošljivost prema oblicima ponašanja što ih pripisuje Romima. Pozvali su sve pripadnike velike romske manjine koji se nisu prilagodili mađarskom društvu da napuste zemlju. Francuska je, na iznenađenje mnogih, nastavila protjerivati Rome, iako se to smatralo politikom koju je smislio bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. No, njegov nasljednik Francois Hollande samo ju je nastavio.

Istovremeno, u Srbiji je na Višem sudu u Beogradu traje postupak rehabilitaciji četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića, osuđenog, između ostalog, zbog zvjerstava koje su njegove snage počinile nad Bošnjacima u istočnoj Bosni i Sandžaku. Rehabilitacija nailazi na otvoreno podršku u vlastima Srbije, a Mihailović je, zajedno s Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, ikona desničara u Srbiji. U Hrvatskoj je u proljeće trebao biti organiziran najveći skup evropske ekstremne desnice. Odlukom vlasti je zabranjen, ali broj simpatizera desnice nije se smanjio.

Ultradesničari nisu pasivni. Naprotiv, imaju plan o osvajanju primata na panevropskoj i nacionalnoj političkoj sceni. Naime, pod dirigentskom palicom vođe austrijskih slobodara, ultradesničara Strachea, političkom Evropom, upravljali bi aktivisti stranaka ekstremno desničarskog opredjeljenja, okupljeni oko novoosnovanog „Slobodarskog pokreta Evrope“. Njima bi trebali pristupiti sve značajnije parlamentarne stranke koje u svojim statutima zastupaju „stavove o suverenosti nacionalnih država u okvirnoj evropskoj zajednici otadžbina“.

Pristanak su, u načelu, već dali italijanska Liga za sjever, francuski Nacionalni front Marine le Pen, belgijski Falms belang (Flamanska stvar), mađarski vladajući Fides...

Njemačka akademija umjetnosti još je u maju ove godine upozorila da se Evropom širi „zabrinjavajući rast desničarskog populizma“, te da "desničarski populizam sve jače prodire u središte samog društva".

Stvar je toliko ozbiljna da je reagirao i njemački predsjednik Joachim Gauck, koji je 26. avgusta osudio djelovanje desničara. Izjavio je da se ne treba bojati desničarskih ekstremista i da se s njima treba suočiti čitavo njemačko društvo i država.

“Demokratija treba uvijek da se odbrani od svih napada i nikada ne smije dozvoliti da padne pod kontorlu nekih nedemokratskih sila”, kazao je Gauck.

Profesor Vlatko Cvrtila s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da je jačanje ekstremne desnice u Evropi potaknula ekonomska kriza.

"Mislim da će nastavak krize sve više u prvi plan isticati netoleranciju. Europska unija, koliko god bila utemeljena na solidarnosti, pokazivala je veliku netoleranciju. To će doprinositi sve većoj popularnosti ekstremnoj desnici. Desničarske stranke u većoj mjeri insistiraju na populizmu. Populizam ima prolaz u uvjetima kada aktualne političke elite ne mogu pronaći rješenje za ekonomsku krizu. Možemo očekivati dodatno jačanje desnice i njihovu sve veću političku moć. Onda možemo očekivati i nasilje koje neka krila tih stranaka mogu vršiti prema drugima i drugačijima koji su prisutni u Evropi", kazao je za agenciju Anadolija (AA) profesor Cvrtila.

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonja Biserko tvrdi za agenciju Anadolija da bi se jačanje desnice u Evropi moglo negativno reflektirati na prostore Balkana.

"Mnogo se ovdje očekivalo od Evrope kao faktura koji je mogao da mobilizira region i zainteresira ga za euro-integracije. Kako to sporo ide, čini se da region gleda na druge strana. I u Srbiji, i u BiH i u Makedoniji. Nažalost, u međuvremenu, pokreti ekstremne desnice u Evropi sada imaju mnogo značajnije prisustvo. Neke stranke su u vlasti i značajne partije. To je trend koji zahtjeva reakciju i tumačenje. Desnica ide na zatvaranje. Univerzalne ideologije su propale i sad se sve svodi na etnički i nacionalni identitet. Ovo je rezultat nedostatka vizije u cijelom svijetu, pa i na Balkanu koji se ukopao u taj etnonacionalizam", izjavila je Biserko.

Profesor Fakulteta islamskih nauka (FIN) i direktor Centra za napredne studije (CNS) mr. Ahmet Alibašić tvrdi za AA da u pozadini jačanja desnice u Evropi posljednjih godina imamo socio-ekonomske, političke i kulturne razloge.

"Kulturni razlozi sežu duboko u prošlost. Nažalost, Poslanik Muhamed a. s. je najomraženija ličnost u evropskoj literaturi već stoljećima, uprkos naporima da se to promijeni. To su previše duboki korijeni da bi se to tako lahko prevazišlo. Također, postoje politički razlozi. Pojedini političari i političke skupine sasvim svjesno, u nedostatku boljih političkih opcija i programa, manipuliraju strahom od muslimana. Taj strah se naslanja na spomenute kulturno-historijske razloge. Postoje i ti društveno ekonomski razlozi. Oni su posebno izraženi u ovom trenutku sa krizom, povećanjem nezaposlenosti. U tim okolnostima mnogo je lakše manipulirati sa strahovima i stereotipima o muslimanima, Arapima, Turcima... To su razlozi uspona desnice u Evropi", smatra Alibašić.

Alibašić upozorava da je ovo vrlo ozbiljna situacija, te da "bosanski muslimani, imaju razloga da budu alarmirani i da druge alarmiraju".

"Kada su krajem 80-tih slične tendencije zabilježene na prostoru bivše Jugoslavije govoreno je da je u pitanju djelovanje pojedinaca, odnosno da je to marginalna pojava. A onda se pojavilo veliko zlo. Moraju se napraviti strategije prevencije. Kada većina prihvati te ideje, onda će biti kasno. Islamofobija je vrlo zabrinjavajuća pojava. Uskoro ćemo objaviti veliki zbornik tekstova gdje ćemo ukazati na uzroke i manifestacije islamofobije", zaključuje Alibašić.

I slavni slovenski filozof Slavoj Žižek, također, već neko vrijeme upozorava da je za "Evropu jedina prava opasnost ekstremna, seljačka desnica". Po njemu, Evropa ima budućnost samo ako je zasnovana na "antirasizmu i socijalnoj pravdi".

Profesor na katedri religija i međunarodni odnosi i direktor Centra za muslimansko-kršćansko razumijevanje pri Univerzitetu „Georgetown“ John L. Esposito je konkretniji. On je napisao da islamofobija, koju izražavaju evropski desničari, postaje društvena rak-rana. Smatra da ona mora biti priznata i jednako neprihvatljiva kao i antisemitizam.

"Zapadni političari i vjerski lideri, kreatori javnog mnijenja i mediji trebaju odlučno govoriti o opasnosti islamofobije podjednako napadno kao što govore o ostalim formama riječi i djela koji su ispunjeni mržnjom, počevši od rasne diskriminacije pa sve do antisemitizma", napisao je ugledni Esposito.

Rat koji je 1990-ih godina zahvatio Bosnu i Hercegovinu je natjerao hiljade ljudi da napuste svoje domove. Njih više od 80.000 je otišlo u Švedsku.

Mnogi su tada bili skeptični zbog tolikog priliva izbjeglica iz naše zemlje, ali danas, 20 godina nakon njihovog dolaska, pokazalo se da su Bosanci i Hercegovci najbolje integrisana grupa doseljenika u Švedskoj.

Mnoga istraživanja su pokazala da je čak 85 posto Bosanaca i Hercegovaca primljeno u stalni radni odnos nakon samo četiri ili pet godina provedenih u Švedskoj.

Jan Ekberg, ekonom i istraživač, kaže da postoji više razloga zbog čega su Bosanci i Hercegovci tako uspješni u integraciji u švedsko društvo.

“Najvažnije je to što oni dolaze iz evropske zemlje u kojoj je sistem školstva veoma sličan zapadnim zemljama”, kaže Ekberg.

U prilogu koji je prikazan na švedskoj televiziji TV4 je rečeno i to da od svih doseljeničkih grupa na univezitetima širom Švedske studira najveći broj upravo Bosanaca i Hercegovaca.

Švedska ove godine također očekuje veliki priliv izbjeglica, ali ovoga puta će najveći broj njih biti iz Sirije.

citat:

---

MelMel wrote:
Amidza ba, jesi li ti siguran u otu statistiku...... da su nasi ljudi ipak dobri i radni? Mislim, ja znam da jesu , ali pitam zbog onih nasih klasicnih prica koje se cesto cuju po nasim portalima - kako nasi ljudi samo sjede na guici i zive od socijale u inostranstvu.

---

citat:

---

MelMel wrote:

Tako je Amidza, svaka ti je zlatna.
Nas je covjek radan i vrijedan, bar ja ne znam ni jednog da tantavicari.

---

Branko Đurić Đuro: Bosanci u Sloveniji danas nisu samo 'fizikaneri'

Ne volim viceve u kojima glavne uloge imaju pripadnici različitih nacija, kazao je Đuro

Rođeni je Sarajlija, a već godinama živi u Ljubljani. Režiser, glumac, scenarista, muzičar, predavač ... Branko Đurić Đuro otkrio je u intervjuu za agenciju Anadolija kako su čuveni Nadrealisti pogodili sve što se desilo devedesetih godina prošlog vijeka, govorio je o tome da li New primitives i danas živi, čime je zaokupljen trenutno i zašto je odlučio ostati u Ljubljani.

Đuro trenutno piše scenario za film koji će snimati tokom ove godine. Radi i na novoj seriji "Čista desetka", koja se snima za slovensko tržište u produkciji POP TV.

"Čista desetka je nova serija koju trenutno radim. Radi se o majci, njenom 'dečku' i njenom sinu koji žive skupa u kući koju preurede tako da prime šest podstanara i od toga nekako žive. Podstanari nemaju para da plate kiriju i zato ih oni počnu tretirati kao zaposlene. Skupa postanu kao neka firma. To je parodija koja oslikava trenutno stanje i krizu u kojoj se nalazimo", pojasnio je Đurić i prisjetio se kako je u "svijet serija" ušao praktično i prije nego što se počeo ozbiljno baviti režijom i glumom.

"Top listu nadrealista", istakao je, snimao je i prije nego što je primljen na Akademiju scenskih umjetnosti. Autor je serije "Naša mala klinika" koju su gledali milioni ljudi u regiji. Na pitanje zašto je Bosanac i u toj seriji portir, a ne doktor, Đuro je kazao da je Šemso, kojeg igra Enis Bešlagić, najpozitivniji lik u seriji, te kako ne smatra stereotipom da Bosanac tumači ulogu portira.

"Mislim da je Šemso najpozitivniji lik u 'Našoj maloj klinici' često je uspješniji (i ako hoćete i pametniji) od svih drugih koji nisu Bosanci. Osobno ne djelim ljude, pa ni likove, na Bosance, Špance, Srbe, Šveđane, nego na (ako ih već moram nekako dijeliti) dobre i loše, a likove na zanimljive i nezanimljive. Trudim se da se družim sa dobrim ljudima i da pravim zanimljive likove, ostalo mi nije bitno", naglasio je Đuro. On je dodao da stereotipima "nasjedaju" manje obrazovani i neupućeni ljudi, te da ne voli viceve u kojima glavne uloge imaju pripadnici različitih nacija.

Sa starom ekipom iz serijala "Top lista nadrealista" veoma se rijetko viđa, s obzirom da svi žive u različitim državama. Ipak, za Anadoliju se prisjetio kako je Nadrealistima uspjelo da predvide sve što će se kasnije desiti u stvarnosti.

"Ma svi smo znali šta će se dogoditi, mi smo samo imali tu mogućnost da to snimimo. Tada smo rekli sebi - haj'mo snimati najluđe stvari koje bi se mogle dogoditi .... i evo!", istakao je Đuro.

Pokret "New primitives", čiji je Đuro bio jedan od aktivnijih članova, ismijavao je primitivizam osamdesetih godina, a većina je to tada prihvatila kao ozbiljnu stvar.

"Oni koji su bili primitivni nisu razumjeli, ali svi koji su trebali razumjeti, jesu. I danas bi bilo isto tako, samo bi, nadam se, bilo malo više ovih koji bi razumjeli", istakao je Đuro.

Osvrnuo se i na filmske festivale zemalja u regiji, istakavši da je u Puli posljednji put bio 1986. godine, na Kustendorfu nikad, a Motovun mu se veoma dopao kada je bio član žirija prije nekoliko godina. Na Sarajevskom filmskom festivalu bio je nekoliko puta.

"Ima raznih vrsta festivala na svijetu, od onih na kojima moraš imati crnu leptir mašnu pa do onih na kojima možeš doći u japankama", šaljivo je prokomentarisao Đuro ne želeći da povuče paralelu između festivala u regiji.

U prvih nekoliko godina poslije rata, bosanskohercegovačka kinematografija držala je primat u regiji, a sada je tu ulogu preuzela srbijanska filmska škola. U mnogim srbijanskim i hrvatskim filmovima dominiraju bosanskohercegovačke teme. Đurić je rekao kako nije kompetentan da govori o tome, s obzirom da premalo prati kinematografiju u regiji.

"Ne znam da li se bosanskohercegovačkim temama više bave režiseri iz regije i inostranstva. A i da jeste tako, nije mi to ništa čudno. Više filmova o divljem zapadu su snimili Italijani nego Amerikanci", rekao je Đuro kroz smijeh.

Na pitanje da li su Bosanci u Sloveniji danas "fizikaneri" kao nekad ili su se pomjerili na društvenoj ljestvici, Đuro je odgovorio: "Bosanci u Ljubljani, kao i svi drugi 'stranci', a bogami i domaći, svugdje u svijetu, koji vrijede i koji svojim radom to zasluže, igraju neku ulogu".

Zašto Ljubljana kao životno odredište, bilo je naredno pitanje za Đuru. "Ljubljana mi je baza i ovdje imam porodicu. Ipak, vjerujete da sam prošle godine, kad sve saberem, u Ljubljani proveo samo dva mjeseca. Mnogo putujem i opažam da se u posljednje vrijeme na sve više mjesta osjećam 'kao kod kuće'", naveo je Đurić svoje razloge zašto je odlučio ostati u Sloveniji.

Progovorio je i o svojo drugoj ljubavi - muzici.

"Bombaj štampa je na proljeće pozvana na neku mini turneju u Kanadu i Ameriku, nekih pet do šest koncerata za našu raju. Nadam se da ćemo imati i koji koncert na Ex-Yu prostorima", kazao je Đurić.

Upitan koja glumica ljepša, Angelina Jolie ili Monica Belluci, Đuro je odgovorio da Monicu ne zna, a na pitanje i da li su žene ljepše u Sarajevu ili Ljubljani, Đuro je u svom stilu odgovorio: "Ne znam za druge žene, ali moja je jednako dobra i u Ljubljani i kad smo u Sarajevu."

Bošnjaci u Turskoj: Bosanska tradicija u Hamdibegovom selu

Bošnjaci koji su selo naselili 1923. do danas su sačuvali svoje običaje, tradiciju i bosanski jezik

Bošnjaci koji su 1923. godine izbjegli iz tadašnje Jugoslavije i naselili se u Hamdibegovom selu, u mjestu Demirkoy, na zapadu Turske, i dalje čuvaju svoju tradiciju i običaje koje su donijeli. Na njihovim trpezama i dalje je burek jedno od najomiljenih jela.

Hamdibeg selo naseljavali su prvo Grci, tada se selo zvalo Trulya (Lijepa djevojka), potom su ga neselili Turci, koji su selu dali njegovo današnje ime.

Selo broji oko 115 domaćinstava, a Bošnjakinje i nakon mnogo decenija nisu zaboravile praviti burek i druga bosanska tradicionalna jela. Pored toga, stanovnici i danas muhabete na bosanskom jeziku koji su naučili od svojih djedova.

Predsjednik mjesne zajednice (muhtar) ovog sela Turhan Ustundag je u razgovoru sa novinarom agencije Anadolija istakao da se mještani sa ponosom bore za očuvanje svojih običaja i tradicije koju su im prenijeli njihovi preci.

Fikriye Sevdik i Hayriye Ustundag su novinaru agencije Anadolija objasnile način spravljanja bureka i dodale da su vrlo ponosne što i dalje na sijelima govore bosanskim jezikom i što svojoj djeci mogu pričati o domovini njihovih predaka.

(AA/Bportal.ba)