Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze.
Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svatko kako umije.
Svatko nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta.
Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav.
Poneko je gore čovjek, a dolje riba.
Ali svatko je hitac prirode uperen ka čovjeku.
Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svatko, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi.
Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog''.


"ne smijem sebe nazvati čovjekom koji je dosao do saznanja.
Bio sam tragalac, i jos sam to, ali ne tragam vise po zvijezdama i po knjigama, pocinjem da osluskujem ona ucenja kojima šumor krv u meni.
moja povest nije ugodna, nije slatka i skladna kao izmisljene price, ima okus besmisla i pometnje, ludila i sna kao i zivot svih onih ljudi koji vise ne zele da se obmanjuju. "

Herman Hesse Demijan

Nema čovjeka bez religiozne potrebe, tj. bez potrebe za osnovnom orijentacijom i objektom odanosti, uz napomenu da ova tvrdnja još ništa ne govori o specifičnom kontekstu u kojem se ta religiozna potreba javlja. Čovjek može obožavati drveće, životinje, idole od kamena ili zlata, nevidljivog boga, svetog čovjeka ili dijaboličkog vođu, može obožavati svoje pretke, svoj narod, svoju klasu ili partiju, novac ili uspjeh.
Njegova ga vjera može usmjeravati prema razvijanju destruktivnosti ili ljubavi, dominacije ili bratske solidarnosti; može razvijati snagu njegovog uma ili je paralizirati. Čovjek svoj sustav može smatrati religioznim, različitim od onih svjetovnih, ili može smatrati da nije religiozan i svoju odanost naizgled
svjetovnim ciljevima, kao što su moć, novac ili uspjeh, interpretirati isključivo kao smisao za praktično i korisno. Nije pitanje da se vjeruje ili ne, nego, koja je to vrsta vjere, da li takva koja potpomaže čovjekov napredak, razvoj njegovih specifično ljudskih snaga, ili takva koja ih paralizira (Erch Fromm - Psihoanaliza i religija).

" ...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...
(Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna)"

„Kada nekoga sretnemo i zaljubimo se, imamo dojam da se cijeli svemir s time slaže.
Međutim, ako nešto krene loše, sve iščezava.
I čaplje, i glazba u daljini i okus njegovih usana.
Kako može tako brzo nestati sva ljepota koja se tu nalazila još prije nekoliko trenutaka?
Život je brz; za nekoliko časaka ljudi iz neba prelaze u pakao.“

Paulo Coelho - 11 minuta

Ljubav je skrivena i niko je nikad vidio nije.
Dokle će tobožnji ašik uludo da se hvali?
Svi u mašti svojoj umišljaju da su zaljubljeni,
a ljubav od mašte čista je i ne da - u bilo kakav kaluf
da se stavi.

Ahmed Gazali

Šta beše ovde na zemlji dosad najveći greh? Ne beše li reč onoga koji izreče: »Teško onima koji se ovde smeju!« Zar taj ne nađe osnova za smejanje na samoj zemlji? Onda je rđavo tražio. I dete bi moglo naći ovde osnova. U njega – nije bilo dosta ljubavi: inače bi imao ljubavi i za nas koji se smejemo! A on je nas mrzeo i rugao nam se, i proricao nam glasan plač i cvokotanje zubima. Zar se mora odmah psovati i proklinjati ono što se ne voli? To – meni izgleda rđav ukus. Ali on je tako činio, taj Bezuslovni. On dolazaše iz pučine. On sam imao je ljubavi, ali nedovoljno: inače se ne bi toliko ljutio što njega ne vole. Svaka velika ljubav neće ljubavi: – ona hoće više. Sklanjajte se sputa takvim bezuslovnim. To je jedna bolesna vrsta, vrsta pučine. Ona rđavo podnosi ovaj život, zao je pogled njihov na ovu zemlju. Sklanjajte se s puta svim takvim bezuslovnim! U njih su glomazne noge i zaparna srca – oni ne umeju igrati. Kako bi takvima bila zemlja laka!(Fridrih Niče - Tako je govorio Zaratustra).

"Kao što svatko može da vam kaže, nisam baš dobar čovjek.
Ne znam pravu riječ.
Oduvijek sam se divio lupežima, odmetnicima, kurvinim sinovima.
Ne volim glatko izbrijane dečke s kravatom i dobrim poslića.
Volim očajnike, ljude razbijenih zuba, razbijenog duha i razbijene sudbine.
Takvi me interesuju.
Puni su iznenađenja i eksplozija.
Volim i propale žene, pijane kurve što psuju, zarozanih čarapa i razmazane šminke.
Zanimaju me perverznjaci, a ne sveci.
Mogu se opustim s klošarima, jer sam i sam klošar .
Ne volim zakone, morale, religije, pravila. Ne volim da me oblikuje društvo ... "

Charles Bukovski

ovo nije napisao niko ,,poznat" ali dugo nisam procitala nesto ovako lijepo i istinito

Dok ova noc lagano tone u beskraj, nocas cu u sjecanje dodati malo ceznjive prasine, malo sjetne tuge, i pregrst beskrajnih plavicastih snova natopljenih kapljicama njeznog bola. Nedostaje mi. I to je sada trajno stanje. Ma koliko sam je vidao, bivao s njom, razgovarao, smijao se, cim bi prestao uuboriti njen glas, cim vise ne gledah njeno lijepo lice, nedostajala mi je. Sve moje je veceras sazeto u atomskoj snazi one prozirne suze ceznje i potrebe da smo jedno zauvijek, koja mi svjetluca u oku i stalno se cini da ce kliznuti niz obraz i pobjeci. A nece, znam da nece. Jer je ta suza nasa ljubav, nas svijet, nasi osjecaji, snovi, zelje i nasa ceznja i tuga i sjeta i nasi poljupci i nase tajne i svade, nase sjecanje... Nece, jer spoznajem da nasa Ljubav nije zaceta na zemlji,niti boravkom ovdje prestaje, niti u bilo kojem drugom svijetu na kojima nam je dusa u raznim oblicioma bitisila. Bilo smo u stvaranju jedna dusa, jedan san, jedna zelja.

Kada bi bar veceras bila kraj mene, ova noc bi me manje boljela. Ali, neka, kao sto sve prode i ova moja sjeta na ovoj usputnoj stanici koju zemljom zvasmo ce proci i mi bicemo opet zajedno. Ljudi kazu da se vremenom svi snovi raspadnu kao trosne lade i raspuknu kao balon od sapunice, da nestaju, jedan po jedan. I ako se to desi, valjda tada shvatis da to i nisu bili pravi snovi srcem sanjani, da je to bila samo iluzija sna, da nismo sanjali san, da je to bio samo dodir maglicaste zudnje. Ali ja sam nju sanjao stoljecima. I cekao je i trazio, i u svakom snu sam je vidio. I sada sanjam nas najljepsi san. I kako dani, mjeseci, godine odlaze, znam da nema te crne sile zla, ili ljudske zavisti i ljubomore, da nema nikoga i nicega zbog cega bi ja prestao da sanjam nas san, da je ljubim, da je zelim, da joj pisem, da je kao nekada kao i sada niz aleju svake subote u basti Doly bell iscekujem, da joj slusam glas, osmijeh, da joj ljubim suze, da joj milujem lice, mrsim kosu, da nestajem u njoj, da je izludujem svojim ponasanjem, da je slusam kako mi kazuje o snazi i ljepoti nase Ljubavi, dok joj njezno sapucem da je volim... Sjecam se kako sam joj pricao da se ne boji ljubavi i vatre u njoj, jer ne mogu nemiri nikada ono sto moze spokoj Ljubavi i ljepota njeznosti i briznosti voljenjem donijeti. I da ne pogada sreca nikada toliko koliko pogada tuga, i da svako sutra nije ni crnje ni bjelje, ni losije ni bolje nego što je bilo svako jucer. Uvijek je nekako, cas radosno, cas tuzno, cas sjetno, cas ugodno. I da uvijek se moze dalje i ljepse. I da se dalje se mora... I da cu i ja kada mi dode sudeni cas krenuti dalje, u susret svijetu u kojem me ocekuje, ljepsem svijetu vjecnom, neprolaznom…

I pricao sam joj da potpuno razumijem svaku njenu tisinu, svaki njenj oprez, svaki njen strah, svaku njenu ranu, svaku njenu bol, nesrecu i sve njene tuge. I da razumijem kada nekada bez vidljivog razloga cuti, jer svi mi imamo pravo na neke svoje tisine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke samo nama znane patnje, na neke samo svoje tihe i nijeme nemire. Pricao sam joj da u svima nama postoje stvari o kojima se cuti, o kojima se ne prica nikome, ali i neke o kojima se prica voljenoj i neke o kojima se prica samo prijateljima. I da sam cesto pomisljao zasto je nisam ranije sreo, da je nasa nesreca sto se nismo ranije na istoj stazi susreli. I veceras pomisljam kako bi nam bilo da smo kojim slucajem svijet ugledali na nekoj drugoj strani svemira, da bi nam tada sve bili drugacije, da ne bi kao veceras morao sam postelju sa svojom sjenkom dijeliti i sve bi mi ovozemaljske patnje bile daleke, a svi problemi nepoznati. Ali znam da na to ne mogu uticati, niti to promijeniti. Tako nam je dato, tako nam je sudeno, da se borimo i da uvijek jedno u drugom cuvamo nas cvijet Ljubavi. Ne mogu promijeniti neumitnost ali zato mogu uvijek iz sveg srca da se trudim, da pronadem one naizgled male i beznacajne sitnice koje boje nasu Ljubav uvijek ljepsim i njeznijim tonovima, i uz koje ce mi biti lakse, ljepse i radosnije da prozivim ovo vremena što mi je sudeno. Znam da mora tako...

Sjecam se da sam joj kazivao da smo svi iz Ljubavi stvoreni. I da je tako pocelo. Dat nam je ovaj zivot na dar, a potom milost da volimo. I da mozemo puno dobiti, ali ne moramo, i da mozemo sve izgubiti, ali ne moramo. I da je Ljubav koja nam je darovana, koju sanjamo i zivimo nas najveci dobitak. Da je sve prolazno. Samo Ljubav nije. I da sreca uvijek ima dvije strane – sjaj i tugu. I da jos nikada nisam nikoga sreo ko je enormno bogat i bezgranicno sretan. Ali da znam mnoge koji su tako siromasni, a imaju tako mnogo radosti. Da znam mnoge koji su siromasni, ali imaju Ljubav, vole se i imaju sa njom svo bogatstvo svijeta. Da Onaj koji nas je stvorio uvijek cini ravnotezu. I da Mu zahvalu cinim na njoj, darovanoj. Da najvece njeno i moje i svacije blago nije nigdje zakopano, niti sakriveno, niti u trezorima celicnim zakljucano. Da je ono je u nama i da niko ga ne moze uzeti. Zato sto je u srcima, a put do srca nije svakome prohodan. Samo Ljubavlju i iskrenim cistim voljenjem stize se do tog blaga. I kada veceras kazujem o njoj i sam se pomalo osjecam tuzan i sjetan, bolan na nacin da znam da srecu ne treba traziti, jer sam je nasao u njoj, u njenoj Ljubavi. I to me raznjezi.

Sjecam se da sam joj pricao da nikada da misli o nesrecama, patnjama, preprekama, stvarima koje peku i guse, koje krnje sigurnost u samu sebe i svoju snagu, da ne razmislja o nemirima i sjenkama proslosti ili ranama srca, jer one ne mogu nestati. Ali mogu zacijeliti i proci, mehlemom njeznosti i blagosti postati tek nevidljivi oziljci. I da razmisljajuci o njima na taj nacin ih hrani, pridavajuci im znacaj. I da je one tada jos vise obuzmu.. Da se tada sire , bujaju i bivaju gore nego sto su inace. I jos vece. I da jos vise tada peku. I zele da je odvedu na dno. I da ce uspjeti ako im dozvoli. Ako im se preda. Ako ih srcem i Ljubavlju ne odagna.

Pricao sam joj da svako ima nekoga koga voli. Ja sam imao nju, a ona mene... I da svako ima nekog koga nema i koga zali. I da mu je bez njega tesko i koga vise nista ne moze vratiti i bez koga se ponekad zivot ucini tezak, i siv i nemoguc. Uzaludan... I da se ni to ne da izmijeniti. I da mi moramo uvijek ici dalje i svaki dan zivjeti kao da je posljednji. I da trebamo prastati i voljeti. I da uvijek postoji neko ko ce je cekati na kraju Puta, na kraju dana, na pocetku dana, na kraju mjeseca, godine, zivota, na kraju svega. Uvijek i zauvijek. Da uvijek i zauvijek postoji neko ko je voli bas takvu kakva je bila, ko je bas takvu sniva i zeli, kome je draga, ko je voli i da uvijek i zauvijek postoji neko ko je zeli saslusati, ko samo ceka da nesto kaze. I da sam ja taj neko... I na pocetku i na kraju njenog puta. Spojeni ili odvojeni, sastavljeni ili rastavljeni. I kada ode i kada se vrati. I u snu i na javi... I da znam da me voli. I da ona zna da je volim. I iako veceras nije pored mene i iako me ceznja sjetom natapa, a ja ih u rijeci pretvaram, veceras cu joj tamo gdje obitava u snove doci i gledacu je kako sanja. I saputacu joj da ce joj se ciniti jednog dana da sve ovo sto nas danas boli, sto nismo zajedno rastavljeni vidljivim i nevidljivim svijetovima, da ce biti jednom tako daleko i nestvarno, da nece povjerovati da je tako bilo kada zagrljeni nakon sto djecicu u krevete ususkamo i san im odmoran dozovemo... Da nece vjerovati da je nekada nesnosno boljelo kada se sa lijepom sjetom osmijehom budemo prisjecali ovih nasih pisama i sadasnje ceznje koja nas pohodi. I saputacu joj da svi mi zivimo u hodnicima vremena i da ce ova moja sadasnja ceznja biti samo jedan hodnik nase Ljubavi u labirntu svijetova kojima nam je dusa bivala i kojima ce na dusa hoditi...Sapnucu joj da ce i ovo vrijeme iskusenja kao i sve proci i vatrica ce u kaminu pucketati a ona ce zaspati u mom narucju. Sapnucu joj da i dalje volim sve njen godine, njene ciste i razbarusene misli, njena pomijesana kao djecija suza cista osjecanja, njen smijeh, njene njezne rijeci, njenu briznost, i svako slovo njenog imena, i da volim svaku njenu proslost, svaki njen san, zelju i osjecaj. Sapnucu joj da volim i sve njene izgubljene snove i emocije, i pomalo stidljive ljubavne izjave, da volim zauvijek potrosene sve njene nemire, sve pokidane iluzije. I sapnucu joj da je pisuci ozivljavam i da zivim sve njeno voleci je takvu kakva jeste... kakva je stvorena, kakvu je znam, pamtim i kakvu je cuvam od zaborava...
sapati srca(sa-x)
  

Sjete srca svoga ne bih mijenjao za ljudske radosti, niti bih rad bio da se u grohot preobraze suze koje patnja toči iz dubina moga bića.
Želim da mi cijeli život suza i osmijeh ostane: suza mi srce pročišćava, tumači mi tajne života i njegove zagonetke;
osmijeh me zbližava sa meni srodnim i biva simbolom moga slavljenja božanstva.
Uz suzu sa svojim sjetnim srcem drugujem, a osmijehom izražavam radost što postojim.

Halil Džubran

"Sto sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je zivot pruzao i sve jasnije sam shvatio gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znaci nista, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osecamo, ono sto daje vrijednost ii ljepotu našem postojanju.
Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srećom, bilo je satkana od emocija.

Novac nije nista, moc nije nista.

Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni.
Ljepota nije nista, vidio sam lijepe muskarce i lijepe zene koji su bili nesrecni unatoč svojoj ljepoti.
Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav tko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venula muceni strahom od patnje.
Ali sreca je uvijek bila tamo gdje je neko umeo da voli i živio za svoja osecanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo.

Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, vec onome ko ume da voli i da joj se divi ... "