"Putovanje"

U neprijatelju trazi prijatelja,
odbaci mrznju, porugu i prezir.
Ne ljuti se na patnju - ona te odredjuje.
Kreni u susret vrlini ne misleci na svoje tijelo.
Osmijehni se proturjecnosti,
budi blag prema drugima kao sto si prema sebi...
Kad te smrt pozove ne zamjeri joj da je uranila,
znaj da se sve dogadja u pravom trenutku.
Podji u nepostojanje ne zaleci za ni za cim-
i u sljedecem zivotu bit ces mnogo bolji....

Iz knjige "Klara"-Miro Gavran

Pa kaze ..

Veceras ce mi goditi društvo satkano od nebeskih paucinastih snova. Prisjećanje i nizanje sitnih koraka. Opet je poželjela da oživi. Nešto u meni priziva pamćenje žene. Nešto u meni priziva da je iznjedrim, vratim, u svim svojim blagostima. Zatvorih oci i vidjeh izvor žara. Šapuce mi vatra srca svojim jezikom iza svih pocetaka i krajeva. Slika srca na cijem platnu veceras nada i cežnja kistom najljepših žudnji na stranicama želja slika jedno ljepše sutra. I nisam sam jer je samnom ono nesagledivo mnoštvo nečujnih i neumitno neprolaznih lijepih sjecanja što svjetlost nade da cu je nocas opet oživjeti primaju u visini povijenih trava prošlosti. Bonaca i vulkani, plime i oseke mošusna sivlena osjecanja utkana u glatke bezbrojne melodije tišine. Zaborav veceras nece doci. Nikada i nije. Jer uvijek ce u srcu biti magije ljubavi da postanem travka na stazi kojom ona hodi i odjek njenog koraka pružat ce mi plašt mehke svježine. Vrata srca iskovana od Ljubavi, Usuda, Snova i Nade i Vjere, koja cuvaju njeno gnijezdo u kojem je pohranila sebe, nece mu biti otvorena…

Njeni snovi veceras doticu vodu moje duše. Sva su imena ovdje. Svi pojmovi. Sve slike. Sve tuge i radosti. Svi poljupci u nemoci tišine, svi dodiri i zagrljaji željeni. Sve sjene cekanja i sva sunca nadanja. Sve strepnje, bojazni i nemiri. Tajna je samo u redanju redoslijeda. U kojem je onaj vjecni pokušaj duše da se dvoje u jedno spoji, misao na misao uputi, san na san, želja sa željom na nacin da cutnja i tišina, kazivanje i pisanje, blizina i daljina uvijek imaju okus poljupca. Bezbroj svakodnevno rođenih novih-starih, stanja, svih osjecaja od nje i njenog imena obasjanih, sanjanih snova u kojima je uvijek ona, svih želja koje pocinju i završavaju njenim likom i puštanja smjerovima srca za koje znam da ce i veceras biti nošeni haljinama vjetrova i vode, upravo tamo gdje je moja najveca želja i strepnja...tamo gdje je moja svrha i smisao bitisanja, kazivanja, pisanja, snivanja, življenja... I nižu se misli, zapisi, nastaju planine nijeme cežnje i doline nade.

U vremenplovu srca između nade i cežnje, vjere i snova zateknem sebe kako cesto ponudim nagodbu Usudu, da u Knjizi Sudbine ispiše nove redove na našim stranicama i u buduce događaje utka naše dahove želje i uzdahe žudnje. I tada me nevidljiva ruka ljudskih događaja odnose u beskraj njenih savršenih dodira, u svilene mokre košulje putenosti, u rukave nježnih milovanja pod najjacim plimama ljubavi. Iza sna. Iza misli i uporišta bića. Iza imena koja dadosmo stvarima. Iza naših imena. Iza koraka. Iza svih odlazaka i povrataka. Iza svih sjecanja i snatrenja. Iza svih želja na splavu naših amaneta u kojem zaplovismo spojenih srca i uronismo u beskrajno more ljubavi spojenih duša... Nikada se nisam zapitao da li je moguce da je nestao njen lik u ogledalu, njen miris u vjetru, njen glas u žuboru vode... Naucio sam se razdvajati i nečujno prelaziti svijetove, putovati mislima i doticati joj dušu ne kvareci njenu stvarnost. Živjeti za njenu srecu. Naučio sam je voljeti, a ne biti njena bol. Uvijek se budim sa jednom mišlju, snažnom, iskrenom i bezuvjetnom. O njoj. A nocu pišem zapis pisan ponocnim perom jecaja prošlosti s nasipima stvarnosti, šutnjama nade i neprolaznosti s dubokim virovima vjernosti svakom njenom dahu. Cutim je i nosim u sebi misao o daru Ljubavi zacetu novembarske noci u srcu ispod velikog mosta rijeke Usuda, kojim smiju jedino zaploviti duše što im je suđeno uminuti pred njima.

Znam da nikada necu uspjeti skupiti sve svoje osjecaje u jedan savršen zapis u kojem bi opisao, i stopio sve njene ljepote. Jer ne umijem ni u sunce dugo bez treptanja gledati, pa kako bih onda umio opisati njeno lice višeg i jaceg sjaja. Pa pišem s vremena na vrijeme da barem osjetim svo svoje nesavršenstvo i nesavršenstvo svih onih koji su moje srce pohodili na stazama prošlosti i koji se zaklinjaše da su rođeni da vole i da budu voljeni.Ponekad samo sjedim i vremenplovom srca prelistavam naš spomenar. I tada se vratim u vrijeme kada je vatra ljubavi bio jedina naša najveca Istina, a duše nam pred njom plesale s plamenovima žudnje i uzdizale se iznad svih znanih i neznanih granica. Vratim se u vrijeme kad se ništa nije moglo zamisliti bez ljubavi i bez nas. Kad su mirisne basce samo za nas najljepše latice otvarale, magicne aleje samo za nas mirisale, a kiše i vjetrovi zbog nas postojali. I upitam se da li nam je ljubav tada dušama šaputala sve tajne jutarnjeg rumenila, ružine ljepote, leptira i pčela. I ucila nas mudrosti voljena i kušnji razdvojenosti, dok smo pili sa njenih izvora strpljena. Vratim se našim stazama i koracam našim svijetovima prepunih njenih rijeci, mirisa, tragova...i osjetim nemoc pred spoznajom da ne umijem odaslati sve siline i struje koje cutim, snivam, s kojima završavam i pocinjem svako svoje sutra. I plešem s mislima, drugujem sa snovima, pripadam daljini, i svim njenim ljepotama u sebi, cudesnim bojama bojim naše svijetove. Svaki naš dan po jedan svijet. I nekad sam samo daleki stranac, nekada prijatelj, nekada šaptac duše, ili ljubavnik jutra, nekad naprosto samo srodno bice, cuvar mašte, ili samo njena tišina. Ponekad dopustim da me obgrli blagost zvijezda u svim svojim dubinama i bunarima prepunih vode njenih nježnosti, ponekada se branim od napada misli koji žele ljubav u hodu proticanja vremena preodijeniti u haljine zaborava. A dođu i veceri u kojima mi dušu tuga, sjeta i nemoc pohode i tada bivam utjeha neutješnim njenim vecerima i vitez koji hrabri sve njene nesigurnosti. Ponekad je teško sam se otključati iz odaja cežnje, čiji su ključevi izvana. Gotovo nemoguće. I otplovim njihovim rijekama. Dođu i lijepe noci u kojima snivam budan svaki njen dodir, u kojima osjetim neizmjerne miline i predajem se nebeskim usponima i dubinama njenih poljubaca. I postanem njena rijeka i vatra, mjesec i paucina sve dok me blago ne položi u krilo snova, gdje nam se duše sastanu i jedrima ljubavi obilazimo svijetove ugode sve do svitanja, kada se tijela predaju povojima jutra.

Lijepo je s njom tišinu slušati, i uvijek znati kuda cu zakoraciti, koga dozivati u koga se zaklinjati. I koracati uz njenu sjenu znajuci da ce u bezrojnim mjesecevim nocima, rijeke teci bez vilinskih duša jer se nije ogledala u njima. Bijelim plaštom pahulja novembar nas je zagrlio i magiju nam voljenja darovao, kada smo se našli ispod Rijeke Osjecaja. Duše su nam cule žubor ljubavi i prepustili smo srca i tijela silini prolaznosti i matici beskraja koja nas vuce ka velikom vodopadu Vjecnosti. Znali smo da se ništa na ovom svijetu nece uciniti samo zbog nas. Znali smo da ce nam cežnja biti drugo tijelo, u koji smo ušli prepuštajuci srca i sve svoje snove i želje ljubavnim cistilišnim vatrama. Na mjestu gdje se amaneti srca daju ostala je naša knjiga otvorena, nedopisana. Ostao je zapis u podnožjima zapisa. Veceras ce ostati i ovaj. Jer zaborav nikada nece otvoriti njene odaje niti ce je vjetrovi prošlosti odnijeti na obale prolaznosti. Jer je te januarske noci duša mi primila najljepši dar. Ogrnuo sam je kaputom a ona je zakoracila duboko u moj svijet, razmaknula sve moje zastore srca i velove duše, poželjela koracati za mnom stazama koje vode od ljudi, gledala me je i ljubila ocima, ispružila mi ruke i nijemo zagrlila svako naše sutra...I zakoracila je sigurnim korakom u moje najdublje snove, zaobišla je sve svjetovne prepreke i nevidljive stranputice, i zajedno smo se penjali na najviše stablo nježnosti i strascu doticali vjetar. Prepoznavali smo oblake koji kruže oko naših srca i kroz daljni život nam prenose šapate neizgovorenog, a življenog i sanjanog. Zakoracila je u moju dušu i ja sam je uzeo za ruku, i vjencao s drhtajem prepelica i blagom jekom srca kraj izvora Ljubavi.

Nocas s njom mogu ovu noc sjediti nad vodama sanjanog i slušati melodije zvijezda zarobljene u vatrama srca. Mogu joj šaputati rijecima istkanih od vreline dahova zatomljenim u svakoj mojoj pori, ili kosu joj mrsiti topliom dlanova sunca. Mogu s njom nestajati i dušom otploviti na daleka putovanja na mjesta gdje cemo živjeti treperave nepojmljive ugode i šaputati sa vjecnima. I sve veceri iza mene i sve preostale veceri u mom bitisanju, blistava i tajanstvena stajace duša moja, pred svojom sjenom i sjenama njenih sjena, udisace ljepotu i jedinstvenu miomirise latica njenog srca. Jer ja sam samo nebeska kaplja u neiscrpnoj kiši ljubavi koja suši sadašnjost pred beskrajima sanjanog, koja se odrice svega što ne dolazi od nje, kapljica u kiši ljubavi koja osluškuje svaku tajanstvenu misao ispod njenih obrva.
S njom mogu sve i ništa više ne moram znati, niti korake i smjerove mjeriti, sem sjajiti njenu bliskost koja ce trajati sve dok trajem i ja. Predajem ove rijeci šapatu drveca jer mi noc i sam život s njom postade opojan san...

"Ako postoji nesto sto umijem,onda umijem da volim.
Mozda to i nije nesto narocito,ali sam ponosna zbog toga.
Naucila sam to onako kako pas lutalica nauci da pliva kad ga strpaju
u vrecu od jute s ostatkom okota i bace u rijecnu maticu.
Jedina sam koja je,van svih ocekivanja,prezivjela.
S kricima davljenika u usima morala sam da naucim
da volim.
Nisam potonula.
Izasla sam ma obalu.
Volim.
Drugi ljudi nose svoju tugu u srcu.
Nevidljiva,ona ih iznutra nagriza.
Moj spas je bilo to sto svoju tugu nosim spolja,gdje niko ne moze da je ne primijeti..."

KAŽI I ZABORAVI

Ako me sretnes negdje
u gradovima stranim
po kojima se muvam
u posljednje vrijeme

Sretni me
kao da me sreces prvi put
nismo li se mi vec negdje vidjeli
kazi i ..zaboravi

Zaboravi, dane koje smo
nekada zajedno i noci zaboravi
gradove kojima smo mjenjali imena
i ucrtavali u karte samo nama
dostupne

Zaboravi da si ikada rekla
da me volis
i kako se nikada, nikada
necemo rastati

I kada ti kazem da zaboravis
kazem ti to zato sto te volim
kazem ti to bez gorcine ,

Cemu sjecanja
pogledaj kako tresnja u tvome vrtu
iznova cvjeta svakoga proljeca
nasmijesi se jutru koje dolazi
zagrli bjelinu novih dana i ... zaboravi

Rade Serbedzija

Pa kaze..


U vremenplovu srca između nade i cežnje, vjere i snova zateknem sebe kako cesto ponudim nagodbu Usudu, da u Knjizi Sudbine ispiše nove redove na našim stranicama i u buduce događaje utka naše dahove želje i uzdahe žudnje. I tada me nevidljiva ruka ljudskih događaja odnose u beskraj njenih savršenih dodira, u svilene mokre košulje putenosti, u rukave nježnih milovanja pod najjacim plimama ljubavi. Iza sna. Iza misli i uporišta bića. Iza imena koja dadosmo stvarima. Iza naših imena. Iza koraka. Iza svih odlazaka i povrataka. Iza svih sjecanja i snatrenja. Iza svih želja na splavu naših amaneta u kojem zaplovismo spojenih srca i uronismo u beskrajno more ljubavi spojenih duša... Nikada se nisam zapitao da li je moguce da je nestao njen lik u ogledalu, njen miris u vjetru, njen glas u žuboru vode... Naucio sam se razdvajati i nečujno prelaziti svijetove, putovati mislima i doticati joj dušu ne kvareci njenu stvarnost. Živjeti za njenu srecu. Naučio sam je voljeti, a ne biti njena bol. Uvijek se budim sa jednom mišlju, snažnom, iskrenom i bezuvjetnom. O njoj. A nocu pišem zapis pisan ponocnim perom jecaja prošlosti s nasipima stvarnosti, šutnjama nade i neprolaznosti s dubokim virovima vjernosti svakom njenom dahu. Cutim je i nosim u sebi misao o daru Ljubavi zacetu novembarske noci u srcu ispod velikog mosta rijeke Usuda, kojim smiju jedino zaploviti duše što im je suđeno uminuti pred njima.

Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,
a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju..
Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju...



Gabriel Garcia Marquez - Zaljubljen u ljubav

"Volim da budem sa tobom zato što se nikad ne dosadujem, cak i kada ne razgovaramo,
kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosadujem.
Nikad mi nije dosadno.
Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe , imam povjerenja u ono o cemu razmišljaš.
Razumiješ? Volim sve ono o cemu razmišljaš?
Razumiješ? Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim.
Ipak, znam tvoje mane.
Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu s mojim vrlinama.
Ne plašimo se istih stvari. Cak se i Oswald Avery koji nas proganjaju lijepo slažu međusobno!
Ti vrijediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ.
Sa mnom je obrnuto. Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu.
Ja sam kao Novo lice Harlema zmajevi na vjetru.
Ako me neko ne drži na uzicu ... hoooop, odletim ...
A cesto pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim ...
Zar nije nevjerojatno sresti nekoga i pomisliti: sa ovom osobom se osjecam dobro. "

(Ana Gavalda - "Volio sam je")

Ljubav je uvijek nova.
Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u zivotu
uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo.
Ljubav nas moze odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas negdje odvede.
Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja.
Ako je odbacimo, umrece od gladi,
gledajuci bremenite grane na stablu zivota,
bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove.
Treba ici za ljubavlju ma gdje ona bila,
cak i kad to znaci sate, dane, tjedna razocarenja i tuge.
Jer u casu kad krenemo ususret ljubavi, i ona krece u susret nama.
I spasi nas.

"Razmislila sam i oslobodila se nekih zabluda.
Volim te ali ti ne vjerujem, nemam u tebe povjerenja.
Pošto ovo među nama nije stvarnost, znači da je igra.
A pošto je igra, potrebna su pravila ...
Razmislila sam i smatram da je to najbolje rješenje: da radim isto što i ti, da živim za svoj račun i da te volim, ali izdaleka.
Ne želim da čekam tvoje telefonske pozive, ne želim sebe spriječiti da se zaljubim .... Ja sam drugačije gledala na stvari .
Ali, na kraju krajeva, zašto ne?
Želim pokušam.
Što, uostalom, imam da izgubim? Jednog muškarca kukavicu?
A što mogu dobiti?
Zadovoljstvo da ponekad spavam u tvom zagrljaju ...
Razmislila sam, želim da probam.na tebi je da odlučiš.
Uzmi ili ostavi ...

Ana Gavalda - "Volio sam je"

Slomljena Krila (Odlomak)


Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima,
zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire.

Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo?
Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti?
Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede?
Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila?
Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu?
Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem.
Progovore i kazi mi nesto ...
Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu?
Hoces li cuti lepršanje krila u noćnome miru?

Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?
Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima?
Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama?
reci mi, ljubavi.
Kao i sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi.
Kakav ces biti?

Kahlil Gibran