Tema nije zamišljena da bi se o nečemu raspravljalo, ubjeđivalo, debatovalo sa ili bez argumenata, nego jednostavno izrazite svoje misli o svakodnevnim temama koje su vas dirnule, takle, dotakle i/ili koje vas nisu ostavile ravnodušnim.....

A sad, prvo ja....
Vijest o tužbi za ratne zločine protiv hiljade ljudi, a koja je predata u Bgdu. Prvo pomislih da je greška, onda više oslušnuh, zaista me uho još služi..Iznenađenje je zamijenila ljutnja, ljutnju bijes, a bijes svekolika nemoć da kao pojedinac išta učinim. To je ono što me pogodilo najviše. Nemoć. U glavi su mi se smjenjivale slike početka (i još uvijek se smjenjuju), strahovi za koje sam mislila da su dobro zakatančeni negdje duboko. Rekla bih da je to jedan veeeliki strah koji se može nazvati gubitničkim..Zovem ga tako jer imam šta izgubit', a to je pravda, želja i volja za boljim životom. Nešto pomislih, sva moja priča kojom dojim djecu da se ljudi dijele na dobre i loše mogla bi past' u vodu..Zašto? Pa, zato jer moja djeca znaju ko je na pravoj strani, a krivu će krivit' još više i ode to u nedogled. A ja to neću. Kako da ja objasnim "da svi nisu isti" kad je došlo vrijeme da SVI koji su časno branili ono što je sveto, dom i porodicu, sad imaju pasku "zločinaca"? Pa, tek počinju shvatati da smo administrativni zatvorenici koji se zlopate sa nepravdom i bezvlašćem..šta tek sad da kažem..
Kažem, još mi se vrti u glavi Početak kojeg bih htjela zbrisati. Tako ja mislim, kako li tek misle ljudi koji su dobrovoljno se pozdravili sa svojima, ne znajući hoće li se vratit' ili ne...

Pronađoh među starim, zabačenim, a izgleda svjesno ostavljenim stvarima, mali prslučić. Nosio ga je moj sin kad je imao 2-3 godine..zapravo, nosio ga je sve dotle dok nije mog'o ugurati ruke kroz rukaviće. I nije to toliko zbog prsluka, nego onog što je na njemu - rukom našiveni amblemi ABiH. Valjda kao i svaki roditelj što preživljava, prolete sličice onog šta su radili njihovi mezimci kao mali. Eto, ovaj prslučić je bio nešto sttrrrašno veliko kad se obuče, uzme se drvo iz šporeta i "leti" kroz kuću k'o ludo, uz obaveznu dernjavu- heeejaaaa, heeeja, heeej, a-ko se zlo do-go-di, ako me metak po-go-di...Ovo nisu namjerno postavljeni slogovi, već način pjevanja i "borbenost" koju samo djeca mogu imati u svojoj nevinosti i naivnosti.
Ovovremenski, živo se sjećam toga i njegovih "patriotskih" ludorija i gledam ga sad kad razgovara, smisleno postavlja pitanja na koja ni sama ne znam odgovor. Trudim se da uporedim ta "dva djeteta"..ne ide..prvo me je poslušalo kad podviknem- dosta!!!..drugo me samo pogleda i kaže- mati, stani malo..Ono što me istinski zateklo je njegov komentar kad izvukoh prsluk i uspomene (kakve god da su) iz budžaka prepunog jeda, jada ali i ponosa..Maati, ostavi to tam' gdje si našla, prestani me gledat' u tome i vrijeme je da prestaneš plakat' kad se to pjeva..A, što ti to meni govoriš, sine? To je moje i nemaš pravo da pričaš o tome tako, kažem ja..Onda se zapitam, je l' ja to sama sebi pomažem il' odmažem što to čuvam, i zašto čuvam, i kome čuvam??!!! Je li to jedino iz tog perioda što je opipljivo i gledljivo i jasno pred očima, a što oslikava jedno dragocjeno vrijeme za mog sina i mene kao roditelja..ali vrijeme kad sam mu svjesno lagala da je voće plastično, da čokolade su u bajkama, da će tajo napravit' lodre ljepše od sanki elanovih koje se dadoše za..Valjda i suze same krenu jer ničeg drugog nemam da me sjeti na dane kad se učilo puzat', hodat', pričat'...a možda suze krenu i zbog puno drugih stvari koje se bojim glasno izgovorit'..zaboljeće me još više...

Post II
@hurija izvini što upadam ovako...samo ti piši.

Post III...
I kod mene ... Hurko, furaj dalje...

Ima ona stara "kad se opanak popapuči.."..Nije meni opanak k'o opanak znamenje nekulture, primitivizma ili sličnog, nego obilježje nečeg što se zove tradicija, čuvanje izvornog, čestitog i neprikosnovenog. Eh, al' kad se tako nešto konkretno počne upinjat' u nastojanju da se pretvori u nešto što nije po svom elementarnom, eh..to je taj popapučeni opanak..
Čitam vijesti na naslovnoj i mali komentar autora o ski opremi i zimovanju. Podsjeti me to na skorašnji razgovor između X i mene. Na pitanje "gdje idem ove godine" odgovorih "na Ilinčicu, Korzo, Slana Banja i taaako..", dobih tako "omalovažavajući" pogled koji bi, prevedeno na srednjostaleški jezik značio - pih, kakva si ti gospođa!!?? Uzvratih i ja pogled, srednjostaleški, pa odgovorih slatkasto- nemam para, opremu, a bogami ni hrabrosti da stanem na te letve. Gospođa X mi poče objašnjavati da...i dalje ide njen edukativni monolog o skijanju dok je posmatram i pričam priču u sebi o njoj i njenim početnim koracima. Za nju su to bili divivski, naučiti se pozdravljati, razgovarati i o kuhanju ali i "na nivou" (što reče her Žika), oblačiti se bez ekstremnih ispada (spram prilike), šminkati se a da to ne bude prema slici Grand parade na PINKTV, izaći iz kolotečine razvijanja pita i potkuhavanja hljeba da to ostane kao nešto što se podrazumijeva, a ne nešto čega bi se žena trebala stidjeti...i još puuuno, puuuuno toga dok mi nije prekinula moje misli poviknuvši - ti mene ne slušaš..ma, slušam, draga X, nego razmišljam gdje bi mogla kupit' vunu za pape da ispletem i usput tako pokažem kćerki kako se to radi. Tajac. Šuti ona, šutim ja. Šutim ja jer znam da sam je takla gdje je boli, šuti ona jer zna onom svojom opanačkom mudrolijom da asfalt ne znači skup život, ekstravagantni izlasci niti putovanja koje mnogi sanjaju..zna da se rodiš s papučom na nozi ili ne, gdje god da se rodiš, u betonu il' u nedođiji. Neka zloća mi proradi u trbuhu, pa je upitah pohađa li još onaj kurs slikanja i rukotvorina , nadovezah na pitanje i priču o velikim imenima koji su ostali, pored svega, vjerni sebi i svome. Šuti. Nema šta da odgovori. Nije bila na tom času "prilagođavanja" na običan život, satkan od učenja na duge staze, pamćenja i življenja svog i usvajanja onog drukčijeg, uklapanja sebe i svojstva sa drugim..Čudan sklop je gospođa X, a takvih je oohhhoooo..
Ah, da, ja se držim i dalje onog starog- vreća brašna, ulje i šećer mora bit' u kući, dok se ona i dalje trsi da to nije najvažnija stvar..
Možda sam ja taj famozni opanak, ako jesam, ostaću...ako ništa, makar bez blata, čist, al' svoj..

Požuri, hajde, zakasniću, pada snijeg...nabrajam ja k'o i svako žensko. Drži me grč pred predstojećom obavezom, a krijem ga dobro, ili se bar trudim, upornim troncanjem koje ima značenje antistresa. Onda ušutim, sjetim se da bi u naletu nervoze mogla reć' i što ne mislim, a nije mi to potrebno. Makar ovaj dan. Oprezna vožnja što zbog vremena, što zbog savjesnih i nesavjesnih vozača i pješaka. Šutim i razgledam. Bjelilo je prekrilo sivilo i sve izgleda, što rekla moja kćer, bajkovito a nije bajka. Promiču zgrade, kuće, dvorišta..i naravno, polja i šume koje su mi nekad predstavljale pojam dobre zabave, igrarija i mozgorahatne dječije maštarije. Vratim se sjećanjem u neko vrijeme i uklapam ga u pogled dokle seže. Velike, šarene kuće bi bile dvorci u kojima su živjele nedostižne princeze u balskim haljinama. Trošnije kuće - eh, dječija mašta je tamo stavila čudovište kao stanara, koje nema lik ali ima neku moć da prati sve što ti radiš tamo gdje ti nije mjesto, a kamoli vrijeme. Šume izgledaju prorijeđeno, a nisu. Samo su skinule svoje odore. Svako drvo po jedna boja, jedan kroj, jedan osmijeh i pokret u beskrajnoj igri skidanja i oblačenja, tačno na vrijeme kad se smjenjuju dva doba - ljeto, zima. Ne postoje ostala dva u dječijoj glavi, u njima nema mašte i igre, u njima su obaveze i moranje. Odjednom ogroman prostor, izbrazdan, stepeničast..Primjećujem da u mojoj glavi se izbrisa riječ- brežuljkast. Više mi liči na valove između kojih sivkasta linija predstavlja bijelomorski bezdan. A nije, samo su se naslonili jedan na drugi u nastojanju da preteknu jedan drugog. Presjecaju ih ravni redovi voćnjaka, jednog, pa drugog i tako u nedogled. A gdje mi je ono počeo pogled? Odgovor krenu iz zjenice, zacrnjeni vrh u nedođiji tamo negdje, zagrnut bijelim plaštom. Ne znam kako se zove, ali nije ni važno. Važno je da ga ulovih i uslikah okom, da ostane trajan. Promiče, sve promiče. Ne htjedoh, al' samo iskoči ispred mene stara vodenica čiji točak obrastao mahovinom tjera niodakle voda. I tjera tako, tjera, ne staje. U okolini nikoga. Šta li melje? Vrijeme? Mislim da da..I mogla bih ovako do sutra da me ne prekide glas - spavaš li?!
Ne, ali kao da spavam. Zapravo, misao je bljesnula - zašto volim Bosnu? Zbog ovoga što naslikah u svojoj glavi kistom oka.....


p.s. a obaveza, paa..i nije bilo tako strašno...

mislim da bi ti knjigu mogla lijepu sastavit..svidja mi se tvoj stil pisanja

kono samo nastavi glasno misliti  

Zamisljam te na poslu

Hvala za jos jednu glasnu i prelijepu misao poeticnu kao Bosna

[Edited by zara on 07-02-2010 at 23:15 GMT]

Posvađam se neki dan sama sa sobom i odlučim- ee, ama baš ništa neću danas radit'..Povod je ona svakodnevna kućna rasprava- što niste sklonili ovo, otkud ono tamo, što niste stavili na mjesto..i glava samo da zaboli od svega toga. Slijedi demonstracija oblačenja kamaretine odjeće jer se prethodno krajičkom oka uhvatila slika snježne mećave. Tašnica na rame, čizmoke koje ne propuštaju i - pozdrav gradu, eto Hurke!!! U glavi je već sve zbrkano od planova, mogla sam obić' onu..ma, neću..mogla sam otić' da kupim, ma neću, mogla sam kupit' kakve trač novine i sjest' u kakvu galamu, ma neću..I tako ja korak iza koraka dođoh do ulice "moje mladosti". Dovele me, valjda, moje zbrkane misli i planovi. Vidim starog komšiju i otpoče priča..eh, jeste bili šejtani. Što X polomiste jabuke i opuhaste lijehe oivičene zumbulima. Pa, čika X, koja budala stavlja zumbule oko luka i mrkve. Ko mu je kriv što hoće lijepu bašču u mahali punoj vragolana. Slijedi smijeh i priča se nastavlja.
AAA, što je tvoja mati bila čestita žena...
I ja više ništa ne čujem. Zadnja riječ upisana u mozak je "maati". Njen trag pratim i ja. Odavno sam zaboravila glas kojim je samo jednom izgovarala zabrane, ali su riječi ostale utkane u moj životni put i odgoj moje djece. Pokušavam se sjetit' kakve situacije, smiješne (a bilo ih je puno, puno), ne mogu. Izlijeću samo djelići slike njenog pogleda, kretnje rukom u zamahu kad kaže- mani me se, dijete..Il' njena šutnja i dva smeđa oka kojim mi kaže sve. Sjetih se njene suze nakon što sam burno reagovala, tipično pubertetski, bez osjećaja za drugog i slijepo. Nisam suzu osjetila tad', ali jesam neizdrživim bolom kad nje više nije bilo. Zar je baš tako teško bit' maati? Nije mi se činilo tad' da jeste. Vjerujem da je posustajala, ali voljom za sve nas, ponovo dizala i nastavljala. I šta bi sad rekla da zna o ovoj demonstrativnoj šetnji? Ništa..Gledala bi me, onako kako je znala, saslušala do kraja i rekla - haj' kući, al' zapamti, sebi si najvažnija..ako padneš ti, ode sve helać...
Priča komšija, priča o sankanju koje smo priredili od X do Y nizbrdo, al' na krovu auta koje smo maznuli od autolimara...Zar je to mogla onako mirno slušat' kad se dig'o kućni savjet i Omladinska organizacija u naselju? Nije, al' jeste, na kraju rekavši- to je vama krivo što su djeca djeca, a vi ne možete!!!! Al' kod kuće je bila maratonska porodična sjednica, sa zaključcima koje su podrazumijevale od ukora do mjesec dana neizlaska napolje..plus, radna akcija oko svih zgrada (kopanje, sadnja cvijeća, pranje ulaza..)
Ehh, čika X, baš smo se napričali, pozdravite teta X i djecu kad se čujete s njima.
Okrenem se, i opet korak za korakom, idem svojoj kući. Šta li je to mene dovelo tamo? Potraga za savjetom kojeg ne mogu dobit' ni od koga? Pogurani splet mojih misli? Od koga?
Maati, maati....