Lahor na licu mi iznudi treptaj. Slika još stoji. Ne miče. Što more ne bi bilo zeleno, il' ja to zamišljam tako jer odrastoh na kontinentu gdje ta boja predskazuje procvat, ubija sivilo, zatomljuje tamu, negira postojanje koje vodi kraju. Mreška se ova vodena plava šuma koju vidim u drukčijoj boji. Nisam naučila razlikovat' one čudne poigravajuće vjetrove morske. Bonaca i maestral u nijansi gužvaju pučinu. Da je zelene boje, rekla bih da brezino lišće bonacaa, a grab maestrališe. A možda se meni sve tako čini jer zamišljam ta jednobojna prostranstva pogledom odozgo. Hah, pa levitacija je čudo jedno, makar da zamišljaš da to možeš. A možda je i moguće!!?? Ko zna..
Sanjivost magli horizont. Jesam li ja to vidjela dragi lik. Ma, nisam..to iz mog pamćenja izroni ilustracija oličenog vjetra sa jedne od stranica slikovnice za djecu.
Trzaj, valjda od iskonskog straha prekide omamljenost. Uh, pa ja ovo izgleda malo sanjam.
Prepadoh se ja pučine. Sad mi nekako izgleda prijeteći u svojoj svoj veličini i silini koju samo naslućujem.
Bože dragi, i ovaj godišnji nikad proć'..što svi kontinentalci, bar većina, bježi na slane bare, a svi slanobaraši žude za zelenilom i svježinom kontinenta!? Ejjj, što ti je čovjek čudan sklop, da mu je što nema svakodnevno, misli da će drukčiji obzor promijenit' šta..al' malo sutra..
Doduše, vrijedi promjene, makar da se vratiš u mislima, uporediš i shvatiš - pa, toliko ljepote ima tamo gdje sam, samo treba malkice držat' poluotvorene oči i dopustit' ljepoti da se sama pokaže...

[Edited by hurija on 02-03-2010 at 13:32 GMT]

Što su ljudski dani čudni, prepuni dešavanja koji ih taru, lome, dižu, jačaju, a da toga nisu ni svjesni. Počesto se upitam, onaj s druge strane čije usne puštaju glas i čije misli dobivaju oblik, razmišlja li o efektu svog tona i jačine riječi koliko god ona fina i tiha bila uhu. Pomisli li kad da sve ono što vidi onaj s druge strane može bit' bljesak ovog mora osjećaja što ga brižno čuvamo unutra? Baš je ljudsko obličje savršeno za ovu papazjaniju od unutrašnjeg mira i nemira i svega onog što ga čini ili ne čini. Dobro uvježban pokret će sakrit' sve, al' ima ono što ne može- oko, neka velika sila diriguje tim instrumentom koji otkriva. Zasuziće, trepnuće, potamniće ili zacakliti..
Gledam dragu osobu koja se skriva iza veselih riječi, smijeha i nastojanja da stvori sliku "baš mi je lijepo". Učestvujem u tom igrokazu, prilično vješto, ali ne mogu da se otrgnem utisku da traži priliku da nešto kaže ili pokaže ono iznutra.
Uhvatim zamišljen pogled na tren, lutajući, vidim da je sekunda dovoljna za neki bijeg. Rukom hvata naušnicu za koju rekoh da je prelijepa i da pristaje liku...I onda vidim trzaj usne koja je trebalo da liči na osmijeh. Suho- hvala- me potjera da pogledam ostatak tog duševnog ogledala. Nema suza, ali ima neka pritajena i zagušena tuga koja nema oblik, al' čini finu koprenu na tim prelijepim smeđim očima.
I onda ide ono "damsko" praćenje do toaleta. Na pitanje- pa, kako si? pada vratolomno taj tihi vodopad, slan od tuge.
Dalje ne govorim, šutim. Muk na obje strane.
Pustim da sama skupi rasute misli. Možda joj tako bude bolje, makar na tren.
Ženska tašna je bez dna, najčudnije u najčudnijim situacijama tu se može nać..Čudotvorno popravljamo razmrljanu šminku i vraćamo se na pozornicu. Ponovo je ona stara. Noć ide dalje....
Vraćajući se kući razmišljam..oko sebe ona ima drage ljude, ljude koji je vole na sebi svojstven način. Vide li oni nju kao nekoga ko nema lik, ali im čini dobro, ili je vide onako kako sami sebe posmatraju u ogledalu, tužne, radosne, uspješne, neuspješne, ponosne..
Mislim da ne, prevelika je tuga koju noćas gledah...

Kad mi neko spomene ljubav..ihh..puste priče..al' je istina da je to nešto neobjašnjivo. Pa, onda krene priča o prvoj ljubavi, pa poslije ide druga, pa treća..I sve se nešto vežu za pojam i osjećaj između dvije osobe, dva bića. A ljubav prema nečemu što je proizvod ljudskog osjećaja? Moglo bi se opet lijepo ugnijezdit' u ovu prijespomenutu. Zar te lijepe stvari nisu način da se drugom biću kaže i pokaže onaj vanvremenski i beskrajni osjećaj koji se zove onako kako se zove. Nešto mi se baš i ne sviđa ta riječ. Čak mi se čini da je izlizana od silne upotrebe i miješanja sa ostalim karakterima i da nema više tako lijepu boju niti ton.
I sve ja to tako lijepo razmišljam i vraćam se..U doba kad je to bilo nešto žestoko, razdiruće toliko da boli u prsima i hoće da pukne od siline. Ne znam i ne sjećam se je li to od ljepote ili je sve to pomiješano sa strašću, gnjevnom silinom mladih ljudi. Kako god, godinama se vaja i još uvijek nema svoj pravi lik. Sumnjam i da će imati. Samo jedna od nebrojenih slika, ali je i najsjajnija i najljepša i najbogatija i najraskošnija i svenaj, slika dva bića nastala od ničega i pretvorila se u sve. Naša djeca.
U toj galeriji koja nema ime, stoji slika ukrštenih pogleda koji su vrijedniji od hiljade, hiljade naučenih i svrsishodnih riječi. Slijedi slika skupljenih obrva i šutnje dok se iz nje sliva šum kolajućeg bijesa. I sve se tako redaju bez reda, a savršene u slijedu..jedna za drugom.
Povišen ton pitanja i smiren ton odgovora. Neslan ručak i smijeh do greške da se ručak i zasladi. Čuveno žensko pitanje- pa, gdje si do sad' i ružna šutnja dok se s druge strane ne začuje tišina..Glumljena strogoća na roditeljskom sastanku i vječita polemika- što mu nisi rekao/la..Zimogriznost kad se noge griju ispod koljena onog drugog..Bolest kad se drščuća ruka privine na obraz i zamišlja kako snaga prelazi na onog drugoga..
i tako godina za godinom..i ništa ne jenjava, al' prima druge oblike..smjenjuju se slike, a kažu ljudi da se zovu LJUBAV..

Izigravah neki proljetni i sunčan dan turističkog vodiča Skandinavcu po ovoj našoj dragoj Tuzli. Kažu mi, dijete je načitano i jako ga zanima ovaj šareni ćilim, otkan i protkan koncima različitih istorija i tradicija. Šta da mu pričam? Crnu ili bijelu istoriju? Il' da ga jednostavno provedem kroz ovaj košmar sivila i šarenila od grada Tuzle..
Srećom, započeo je pitanjem ko živi u "donjem" dijelu grada, prilično zapuštenom i sivom. Primjetio je da ljudi dugo stoje na ulici i razgovaraju, a nije mjesto za stajanje autobusa..Eh, riječ je o krečanskim kolonama. Govorim mu o ljudima koji su tu došli nekad daaaavno i crpili crne dragulje. Šta ih je dovelo, ne znam, a i da znam ne želim miješati socijalnu priču i crnu istoriju tih ljudi koji su prihvatili nešto tuđe i uskladili svoje sa bosanskim merhametlukom. Ta rudarska priča počinje sa ljudima iz Poljske..i tako redom..Pita me, zašto je "ona kuća pored džamije ima staklo na terasi". Vidiš, svaki dan prolazim pored nje, a ne sjećam se da sam pomislila ili sjetila se, u krajnjem, da je to "istorija". Govorim mu da je to tekija, ali i prva hastahana..treba Švedu objasnit' šta je hastahana..ccc..Priječi pogledom na katoličku crkvu, kaže da je "moderna" naspram okoline. Da, jeste, ali ista vuče temelje iz Trobegovog parka..Trobegov park? Zar može crkva biti u "naselju", kako ga on nazva, u takvom parku. Gledam ga i ne shvatam poentu pitanja. U stvari, neću da shvatim. I tako redom, od ulice do ulice, primjećuje znamenja za koje sam zaboravila da postoje. Tek kad neko spomene, sjetim se priče starih zašto je to tu i otkud. Pita me za Kapiju. Prvo sam pomislila da je za oko zapeo grb Tuzle. A, ne, traži objašnjenje "zašto i od čega je tu kapija". Ejj, započinje priča o staroj Tuzli, gdje su bile kapije, šta je i gdje je bio Kameni sud, otkud barutana tamo gdje je sad rasulo od cigli..završavam je čuvenom sevdalinkom "Donju Tuzlu opasala guja". A TA guja je bila..teku riječi za koje sam mislila da sam zaboravila. Podsjetio me je i na priču o Šarenoj džamiji i njenom rijetkom maurskom stilu, na priču o Cezaru i soli, drvenim cjevovodima za vodu, groblju časnih sestara u gornjem dijelu grada, Srpskoj varoši i blizini turbeta..
Obiđosmo ulice, od Kolona do Ušća. Vratimo se, u neznanju, na famozni i toliko hvaljeno-kuđeni Trg. Gleda u fontanu i šuti, čita i traži prevod uklesanih stihova i riječi u mermeru.
Šuti, a mene nervira što šuti. Ne pita više ništa. Toliko sam se raspričala i povadila iz pamćenja priča, da sam se počela sama sebi divit' da toliko pamtim.
Počinje da čalaka jezikom na svom maternjem sjorgmurefjerligetrljamrlja...Haj', sad to makar na engleskom reci, živ ti meni bio Skandinavac..Kaže mi, toliko lijepih priča je čuo, toliko je sad vidio što i nije i jest' lijepo..al' ono što ga je zateklo su ljudi. Prvi puta je tu (a mislim se, dijete, pa tek si stas'o!?), druži se sa ljudima porijeklom iz BiH, al' da smo izvorno ipak puno, puno topliji, ljudskiji, čovječniji i opušteniji nego što je mog'o i da zamisli.
Haj' ti sa mnom nešto da prezalogajiš. Hoće čovjek mesni obrok (mislim se, pa zar možeš jest' nešto da nema mesa, makar škramka!? da zamiriše!? al' haj', možda je neki povrtnjak i voćnjak po ubjeđenju). Vodim ga tamo gdje može šta izabrat' od takvih stvari, ne znam njegove gastro navike. Ahh, što me lijepo iznenadi!! Ražnjići, teleći..Sad on priča, nehumano, neljudski i sve to NE je kad se tele ubije za jelo.Tam' kod njega. Oni nafiluju tele, staro šest mjeseci, al' teško k'o naša krava i onda..slijedi šta slijedi. Šta ti je, bolan, gdje ćeš tele od toliko mjeseci, pa to još mal'ne doji..ccc..eee jeste humani. Nego, jedi ti ovu normalnu teletinu, mani mi sad "borbi za prava ljudi, mrava, trava, 'tica i ostalih"..Smaklja on poštenski svoju porciju. Neka. Trlja se po stomaku. Izgleda da mu godi ova "nezdrava hrana" i da je od ljepote zanemario i istoriju i tradiciju i spoj kultura.
Opet, neka..nek' ima šta pričat' kad ode kući.
Zar nisam dobro postupila!? Jesam. Pričala o svom gradu, nekad i sad, pokazala da izgledam k'o i svaka žena na dunjaluku, na kraju završila sa tradicionalnom hranom. Napravila pravi mozaik BiH življenja. A vidim da mu oku nisu izmakle ni Tuzlanke..Zamisli, izgledaju isto kao i druge djevojke tam' negdje u Evropi..
A sad, dijete, sretan put i pričaj šta si vidio (al' nisi zapamtio!?), kako u BiH pričaju na cesti bezveze, kako se narod smije olako i glasno, kako se dovikuju on i ona, on i on, ona i ona gdje i kad će se nać', kako jedemo meso bez osjećaja krivice da je to nekad bilo živo, kako ni jedan semafor nije radio itd..imaš o čemu pričat'.
Ja ostajem ovdje da živim ovaj grad i da ga još jače volim nego jučer..

Hurka

Hurka, svaka cast za ove zadnje misli!



[Edited by XMRVICAxTZ on 06-04-2010 at 01:20 GMT]

Lijepih li misli

@hurija
ako nećeš ti ja ću.....

Dugo bi bilo za pisati i pričati o ljubavnim jadima mladog Vertera, kojeg, evo, gledam danima. Ne jede se, šuti se, odgovara samo na pitanja, zatomljeni telefonski razgovori,..i sve to tako ide dok ne vidjeh crvenilo oko očiju i otečene kapke.
Žacnu me nešto. Pa, zar je došlo dotle da se mora plakat'??
Al', onda započinje rusvaj od riječi i haos u glavi od siline te ljubavne "tragedije". Da mi je ko prič'o da se kućni problem sveo na ono "maati, al' ja nju volim", ne bi mu vjerovala. Znači, to je razlog zašto se u stanu razliježu zvuci tugaljivih i ostavljenih pjesmica..a znam da do skora nerve su mi pilili tuf-taf solaže.
Šta da mu kažemo? Proći će?, ne vrijedi..Da pričamo onako?, ni to ne vrijedi..Mlad si, život pred tobom?, to bi već bila kritika..
Et', pa ti budi pametan..
Teško razgraničit' u svojoj glavi da učiš, razgraničavaš dobro i loše, vaspitavaš, odrastaš svakodnevno i da te odjednom može nešto ovako zateć', apsolutno nespremnog. Obično razmišljamo kako će ili se trudimo da sve ide glatko, dobro, škola, društvo, makni ih od pošasti koje nas okružuju..i ama baš ni jednom mišlju da zakačimo ljubavnu patnju naših "bebica" koje su sve, samo ne bebice. Već odavno. Na žalost. Kažem tako jer samo slutim težinu koju nosi, al' mu ne mogu pomoć' u nošenju tog tereta. Valjda je došao tren da svlada i tu vještinu koja mu treba da nastavi. Meni je bezazlena, al' je njemu gromada.
Ovako napisano bi sve ovo moglo izmamit' osmijeh na licu, nama, odraslim, al' treba to odrast' uporedo s njima.
Šta li je slijedeće? Uhhh..