Što meni zatitraju živci kad god se spomene i u bilo kom kontekstu ono naše skorosvakodnevno "eh, kako je bilo nekad". Bilo je, prošlo i šta sad!?
Uvijek dolaze neki novi ljudi, nove priče, nove riječi, stilovi, pa i želje smjenjuju jedna drugu kad neke dostigneš..valjda tako treba. Al' ono jetko u toj famoznoj rečenici "eh,.." je srž koju niko naglas neće ili ne želi ili čak ne zna objasniti.
Sve i se čini da to "nekad" za većinu ljudi predstavlja nešto nedorečeno što bi trebalo imati značenje nesnalaženja u novodošlim prilikama. Sad, prilike ili neprilike, dalo bi se pričati. Vodi li to "eh,.." nekoj unutrašnjoj ljutnji i žalu za stvarima koje su doživljene kao lijepe (iz ove perspektive), a koje su isto tako bile novine za neke druge ljude u ta vremena, koji su isto tako pričali "eh,..".
Doduše, i iz mojih usta izleti neki "eh,.." koji nije žal, nego jed..Rekla bih da ga izrodi svakidašnje nenamjerno svjedočenje ljudskim sudbinama koje su se zagubile u ovom vrtlogu starog i novog.
Sitnica iz mog života, a vjerujem i iz mnogih drugih, je ono "eh,.." naših roditelja - "kad sam ja ono..". I vječito je trajala borba mišljenja da je to nešto normalno, s moje strane, i sa njihove da je to sve malo prenapuhano, lažno, ništaobećavajuće..
Što sam tad mislila, mislim i sad..Zar ti nadobudni, bezperspektivni, lažni i ini nisu izrodili toliko pametnih stvari, lijepih misli, pronašli toliko dobrih načina da život bude životom..I zašto sad te i takve zavijati i povijati u staro "kako je bilo nekad"?
Zar to ne bi moglo funkcionisati (a sigurna sam da bi moglo) kad bi se pomirili i isprepletali nade, želje, ideje i energija "avangarde" sa mislima i iskustvom onih "eh,.."?!
Na kraju krajeva, za se to sve opet ne svodi na vječitu borbu i neizbježno smjenjivanje onih koji odlaze i onih koji dolaze?! Zar to nije neki prirodni slijed stvari ovog ljudskog mikrouniverzuma? I čemu onda trošiti dragocjeni dar, umijeće da misliš, na stvari koje su neizbježne i prolazne? Zar nije dovoljno biti svjestan da možeš pamtiti i prizvati u sjećanje kad god to poželiš ono što te raduje, svijetli i prosvjetljuje?

Et', malo mi zatitraše nervi, al' ih otpili po kratkom postupku..dan ispred mene, zašto ga potrošiti uludo..

Jedan za drugim se smjenjuju saniteti. Kažu da dovlače ljude iz Srebrenice. Znam da se nešto vrlo ružno dešava, ali šta, ostaje nedorečeno. Osluškujem povike od kojih čujem samo slogove. Očekivanje telefonskog poziva kojim me obavještavaju da su dovezli nekog mog je postalo svakodnevica. Izluđuje to. Ne mogu izdržati, pozvaću prva ja. Sa druge strane žice gromki glas dreknu - zovem te baš, spremi se, ideš na prihvat..Srebrenica je pala.....
Kovitlac straha mi parališe jezik. Nit' pitah gdje, ni kad, ni kuda...
LEZI, povika vozač, pokosiće nas s Visa...priljubim nos uz pod..paralisana od straha..kod kuće me čeka čedo, moja druga polovina je na nekoj bosanskoj čuki, kuda sad idem ja.........................................


Hoću li, mogu li, šta ću, kuda ću..neizrečena pitanja je prekinuo naređujući glas - znate šta treba da radite, vidite i sami, svi ste prošli sve..
Ulazimo u prizemlje nedovršene i granatiranjem već oštećene kuće koja je postala improvizovana ambulanta za ranjene. Luster se ljulja pod težinom nakačenih boca za infuziju. Ispod njega leži NEKO..ne zatvaramo oči, ali nema vremena za priču............................................

Jedni preko drugih, jedni do drugih, jauci, dozivanja, povici, vrisak iznjedren od ludila, krv, izmučeni od gladi, iscrpljeni, suhi, plačni, sretni što su pronašli i prošli put, nesretni od preživljenog....sav ljudski jad i tuga se razastrla na julsko zelenilo............................................

Dolaze, samo naviru, ne znam broj, al' mi se čini da ih je ogroman, neprebrojiv broj.................................................

Već je noć. I dalje je sve isto. Tračak radosti se razliježe livadom - drži se mali koridor, "uzeli" smo im PAT, tučemo da ostali prođu.... gadan onaj PAM na pincgaueru što se sklanja, puno ih je, tuku....................................................

Šta da se dalje priča, samo tišinom može čovjek objasniti svu tugu. Tugu koju osjećam i koja je tako vidljiva još uvijek pred mojim očima..............................................

Znaš onu livadu gdje si bila, kaže mi prijatelj, nema je, izrovana par sati nakon što si otišla.
Pogledom upitah- kako?
Preorali su ga četnici VBR-om...........................................................



Zapisane misli iz dnevnika...............................

Ne sjećam se tačno kad, al' znam da je to onako u narodu došlo samo od sebe da se prozivaju i nazivaju gospodom. Rekoše, nema više drugarica i drugova, nikad nismo ni bili, da su to nametnuti nazovislovi onih iz mračnih vremena.
Nešto se nikad nisam osjećala svačijom drugaricom, al' se i ovako zovućom gospođom nešto ne nalazim u istoj ravni sa nekim ljudima. Naredbodavno oslovljavanje mi se nešto kosi sa pojmom ljudskog i poštovanog odnosa naspram drugih.
Smiješno je do žalosti da se nekom obraćate sa tako vaaažnim prefiksom, a taj isti vam se obraća onako kako je čitav život navikao, bez, makar, persirajućeg predznaka. To je donekle i normalno, ali nije normalno da ta strašno važna, ispade titula, nema težinu koju bi morala da ima. Zar se gospodom ne postaje po rođenju, pri tome ne mislim po, avaj, mjestu rođenja, življenja, posla i zanimanja kojim se bave, imanja ili nemanja..Zar svaki novorođeni nije gospodin? Ehh, kad bi naš mentalitet mogao "sažvakati" ono svoje unutarnje gospodstvo i osjećaj vrijednosti za druge, bila bi to sasvim druga priča...

Glasna misao koju izrekoh ponukana je slijedećim....
- Hej, da ti kažem..(slijedi izrečena potreba dotične osobe)
- Žao mi je gospođo, ali ja Vam..(blabla)
- Ama, slušaj, planiran mi je vikejšn!!!!!!!!! za avgust, al' mi se desio mrdžnsi i sad mi to moraš dat'!!!!!!!!!!!
_- Gospođo, na žalost, mi to ne radimo, potrebno je da...(ljubazno objašnjenje na koji način će to da obavi)
- Jah, jah, al' ja u Ameriki to obavim začas...
.............................................

Et', ja njoj "gospođo", a ista meni na esperanto jeziku. Čudne te Amerike, čudni ljudi i u BiH, bez razlike. Još čudnije to "gospođo, gospodine", nikad ne znaš kad treba da upotrijebiš...

Eto, napokon je počela nova borba sa školskim obavezama. Nisu moje, ali su "moje". Treba se opet naviknuti na teško jutarnje razbuđivanje, odgonetanje i nagađanje kakvo će vrijeme danas biti (koje je inače vrlo šuhveli, a stručnjaci za meteo prilike bi rekli- promjenjivo), pitanja- jesi li spremila ono, ovo, šta ti još treba, jesi li...
I nije to tako strašna obaveza koliko me je zaškakljala rečenica ove male "mudrice" - et', neću moć' gledati jutarnje crtane filmiće !!!
Prebirem po mislima koje. Uhvatim se da tačno znam po redoslijedu kako idu, čak tačno vrijeme kad počinju. Što je, rekla bih najčudnije, kompletan raspored, tok događaja i likove u svima znam i ja. Kako? Pa, gledajući i iščekujući nove epizode zajedno sa spomenutom malom damom.
Klovn Bimba..haj', i to razumijem, uče se djeca oblicima, bojama..Bajkeri s Marsa..strašna borba dobra i zla, al' sinhronizacija baš odgovara djeci- vaša smrdljivosti, vaša vrhunska gadosti, ideš na Mars, smradu jedan, ili jednostavno psovka- ..ti miša...slijedi Fifa i njeno cvijetno društvo. Slušam njen vječito tupavi smijeh, al' makar nema žargonskog jezika. Aladin i njegovo društvo. Crtać tipičan za Diznija. Ali..Aladin spašava princezu Jasminu, div sav sretan komentariše sladunjavo- slijedi žvaljenjeee i slično..
Nindža kornjače - ho'š popušit' ovu moju čudotvornu spravu!!!!
Ah, da, da ne zaboravim, Winx djevojke. Tek je tu sav cirkus.
Sad biste vi rekli što to gledaš, pamtiš, neki bi rekli da se jednostavo gasi TV kad počnu..Moram, u protivnom postoji drugi izbor koji još manje ima edukativni karakter.
Srećom, postoje obaveze, svjesno nametnute od nas, strašnih roditelja ili jednostavno - škola u kojoj obaveze ne dozvoljavaju toliku predanost tim slatkorječivim crtanim filmovima.

p.s.Baš mi je žao što neću moći upratiti hoće li se Blum iz winxica cmoknut' sa Skajom


[Edited by hurija on 02-09-2010 at 09:29 GMT]

citat:

---

hurija wrote:


p.s.Baš mi je žao što neću moći upratiti hoće li se Blum iz winxica cmoknut' sa Skajom

---

Uvijek mi je bio interesantan tok neke sjedeljke, kako to sve započinje, otpočinje, zahuktava se..Poznaješ ljude s kojima sjediš, bar ti se tako čini, znaš otprilike šta možeš očekivati od većine. Sastaju se ljudi sličnih ili istih interesovanja, ljudi koji nalaze razlog za kratak bijeg od svega, ljudi kojima je stalo da nekome učine nešto lijepo. Sve veselo, čak euforično, počinje da mi liči na brzu traku na kojoj promiču kretnje drugih, onih koje gledaš. A u stvari, ne gledaš.
Ono što me raduje, tačnije oduševljava, je pitkost ovog sevdaha, bosanskog sevdaha kojeg trebaš znat' da slušaš i pričaš glasom koji nije svakodnevan.
Slušam nevješte glasove, ali i svoj, kako svaki na svoj način vuče Sajinu Đulzulejhu, kako snijeg prekriva voće, kako se ašik krade u večeri rane..
I svi žmire. Svi osjećaju opjevane priče. Mnogi ne razmišljaju o njima. Znaju li kako lake, teške, radosne, bolne, vrckave i žudne misli taj sevdah opjeva finim jezikom, riječima koje svako razumije al' znak u duplom aršinu. Pa, kako ko razumije. Valja znat' što s one strane Pive gajtan trava raste..valja znat' što se s bora vidi Dubrovnik, što dva Morića idu i što Ibrahim-beg vezan hodi...

Da mi je ko rek'o da mi sevdah neće bit' samo pjesma, nego pisanica i risanica bosanskohercegovačke tradicije, rekla bih mu- bjež'..Je l' to život i nauk kroz njega, je l' svojstvo koje uznaš i spoznaš vremenom, je l' nešto s čim se rodiš i samo čeka trenutak da iskoči i nađe svoje mjesto u tvojoj glavi, tako jasno al' i neopipljivo i neodređeno kao što je i svaka sevdah-riječ..

Ah, meraka u večeri rane...

Pratim sve. Super

Dobro ti ovo mislis mlada. Interesantno, veoma.

Ja ne znam je l' to u svakoj zemlji tako, al' u ovoj šarenoj i djevičanskoj BiH, za svaki dokument se našetaš. Narodski bi se reklo od vrata do vrata, al' ovdje jok..ovdje šetaš od zgrade do zgrade toliko da zaboraviš na kraju i razlog tog hoda. Smiješno do plača je što "pješačenjem do zdravlja" postaneš toliko zdrav da izgubiš i na težini, al' bogami, i na strpljenju.
Kažu, Zakon kaže..i tako se zakoni nagovore, al' niko ne zna ko ga sprovodi i na koji način, Eto, tako piše, al' ne piše gdje taj Zakon stanuje da znaš pokucati na pravu adresu...
Veli pravnički velija - znate, donešeni zakon derogira onaj iz..i nabraja on..Pitam na kraju, ne shvatajući zapravo šta hoće da mi kaže, je l' starije kokoš ili jaje!!!
U ovom slučaju bi to značilo- čiji je zakon jači- državni ili entitetski!!??
A možda sve to tako treba..Na kraju krajeva, to je nama naša borba dala..