Eh, et'..danas je Prvi maj, praznik. Kažu da je državni. Da nije one istorije, da se malo pročačka zašto, ne bi se znalo što mi to ne radimo. Važno je samo dobro isplanirati šta i kol'ko da se pojede i popije. Al', valjda to tako treba, po inerciji. Kad ne radiš onda se prežderavaš i oblokavaš. Ako si sretnik da to sebi priuštiš. Ako nisi, onda ga obilježavaj pričom o istoriji, poukama radničkog pokreta i bijesom što se toliko ne radi na radnički dan.
_____________________________________________

sin: Daj mi dvajs' maraka, trebam kupit' za prvi maj nešto!!
mati: Nemam toliko, a gdje ćeš?
sin: Kako nemaš!?? Pa, moram "uletit'" toliko za slavlje..
mati: Pa, koliko će to vas biti,pa ti treba toliko?
sin: Desetoro (broji ženska i muška imena)..
mati: Može ti bit' i 10 KM, za vas dosta. Ponesi od kuće nešto..
sin: Maati, ne mogu ja dat' toliko, a ostali će "cvaju"!!
mati: "cvaja" ili ne, nemam i ne dam!! (mislim se, da ti mozgojedcu jedan znaš koliko je ta "cvaja" ne bi tako drčno rek'o - daj!!)
Šuti, sigurno razmišlja kako da me obrlati za svoju famoznu "cvaju". Dosjeti se, mangup, zna gdje sam slaba..
sin: Maati, onu zemlju treba rasplanirat' oko kuće. Ne može otac sam, idem ja sutra s njim. Svakako ništa nisam planir'o.
mati: Idi, al' ti dnevnica nije 20 KM! (u oku mi je zaprepašteni izraz lica mladog prvomajskog slavljenika)
____________________________________________
Eto, malo se radilo..Ma, nije malo, nego se gramljalo da su leđa otpala kopajući. U slast se pojelo sve što se spremilo. Ne smeta ni neslano, ni nezačinjeno, ni neudobno sjedenje na kvrgama od zemlje, ni prljave ruke jer se nema vremena za higijenu, ništa..hmmm..

Na kraju predprazničkog dana, vrijeme je bilo za naplatu svoje muke.
- Evo, za rad "cvaja", al' bi ti trebala odbit' na topli obrok! Danas sam nešto dobre volje, pa neću..
Gleda me. Obrisavši garave i pocrvenjele ruke od rada, bez riječi uzima pare i stavlja u džep pantalona, umazanih, blatnjavih i poderanih.
- Halo, poslodavko, naučio sam lekciju!!!, odgovara malo tišim glasom nego inače..
A poslodavka se bori sama sa sobom. Da ga zagrli od žalosti zbog umora, zbog premorenosti, zbog toga što ga u životu čeka još mnogo ovakvih težačkih dana, zbog bolnih ruku i nogu, zbog žuljeva koji krvare, zbog nenaviknutih dlanova na težački alat..
Al', neka, žal poslodavke je uvijek prisutan, radilo se il' ne radilo. Nauk za prvomajsko slavlje će, nadam se, ostat' u glavi. Nauk za bilo koje drugo slavlje. Zaradi radom, pa slavi do Sudnjeg dana.
_____________________________________________

Sretan Prvi maj, nekome praznik nerada, nekome praznik rada, a nekome praznik jada koji je vidljiviji nego neki drugi dan.




P.S. Hvala MelMel

Imam problem. Imam problem sama sa sobom jer ne mogu da razlučim šta je dobro uraditi, a da to ne bude na uštrb ničijeg shvatanja.
Vrijeme je maturskih zabava, kad mladost u svojoj silini zasja i iznjedri tek započeto zrenje. Lijepo ih je gledati, biti ponosan da su došli do jednog važnog životnog detalja. Detalja kojih će biti još i kojih nisu svjesni da ih čeka, onako veseli, razdragani, uvježbanih koraka na visokim potpeticama i pomoći oko vezivanja kravate.
Ali, to je veeelika matura. Ono što mene, donekle, zbunjuje je ista slika sa osmoškolcima koji na isti način proslavljaju, čak izgledaju. Dobro. Pomirit' se s tim da je to ipak nešto veliko i važno kad se odvajaš fizički od starih školskih drugova, a moraš prihvatiti druge likove,ponašanja i pravila.
Sve je to, priznajem, napuhano, ali..tako je i gotovo.
Sad, moj problem je Mala matura. Ista pravila igre, iste zbunjaže oko oblačenja, isti šabloni ponašanja kao i kod ovih koje spomenuh na početku. Velike maturante.
Ne mogu da se odmaknem od svog shvatanja da to treba da bude zabava, ne "party" (koliko god se trudili iskriviti naš lijepi, prebogati bosanski jezik) jer ima razlike. Tako ja to vidim. Uz moj fizički nedostatak dalekovidosti, mislim da paše i taj mentalni izraz- dalekovidost. Zašto? Jer mislim da su djevojčice i dječaci ipak to kako ih se zove, a da njihov osjećaj starine nikako ne potvrđuje izgled mladih primadona i mistera.
Možda griješim u tom što mislim, ali, priznaćete, da to više nisu šale niti se mogu više nazvati razbibrižnim dešavanjima.
Male princeze već imaju viziju kako to ide. Manikir, pedikir, frizeraj (nemojte misliti da izmišljam jer je to velika većina), odora slična ili skoro ista kao kod veeelikih maturanata, šminka (kažu da je za djecu, ali je ipak šminka!?), obuća sa potpeticama (ne kao kod Lady Gage, ali izgled vrlo sličan sa manjom štiklom)..i sve to tako.
Kažem ja, nešto ćemo smisliti, da je moderno, ali da nije kao za odrasle djevojke. Presječena sam pogledom poprijeko!! Ali, SVE djevojčice će imati (nastavlja nabrajati stvarčice za koje treba imati godina, al' i znanja za nositi)...Pa, vidjećemo, kažem, dok malo prošvrljamo prodavnicama. I švrljamo. Sve što sam pokazala, a što je neobično, ali prihvatljivo za godine i nošenje je bilo propraćeno komentarima- pa, ne mogu tooo..predugo, prekratko, nije providno, treba mi obuća za to, ne valja boja, pa nisam mala beba...
Bez komentara se vraćamo kući. Završeno švrljanje i prebiranje po odjeći. Ulazim u princezine odaje, otvaram vrata prenapučenog ormara, vadim lagane lanene pantalone i lahorljivu košulju.
Ovo ćeš obući sa baletankama koje si iščičila skoro, nema šminke, ja ću da ti napravim frizuru, nema onog laka za nokte koji izgleda k'o da te je neko izlem'o po prstima. Tačka.
Vodopad krenu iz dva plava oka, bez riječi. Dobro, bio je odgovor.
Et', sad. Šta da kažem i uradim? Zaista, kome treba ova cirkusanija od malomaturske zabave? Ko to izmisli, svaka mu čast? Ko napravi od toga starmali bal? Je l' taj neko nije svario te godine il' mu fali ideja za ono svakodnevno- "kao učiniti djetinjstvo djetinjstvom"?
A možda sam ja ta u kome je problem? Možda ne mogu da pratim tu brzinu rasta? Ipak se tu radi o rastu, nikako sazrijevanju, rekla bih. U razgovoru sa drugim koji imaju vršnjačke tantavice u svojoj kući, vidim, imaju isti problem. A šta da uradimo?
Pristati da to bude nešto neprirodno ili ignorantski prema tim nepisanim pravilima, obući djecu onako kako priliči važnom događaju, sa dosadnom (za njih) pričom da je to jako važno, ali da to ne treba biti top u njihovom školovanju.
Mora postojati neki kompromis. Možda neka haljinica za tu dob, al' da mala dama ne nađe zamjerku..
A možda i ne bude kompromisa...

Skoro se ja požalih na golubinji džumbus koji mi napraviše na balkonu. Dočekala sam da ta mala bića izađu iz ljuske. Gledala ih svaki dan kako pomalo rastu, pratila prve izlaske iz gnijezda praćena budnim okom golubice. Nerijetko mi je "tata" golub stavljao do znanja da ne treba da se približavam tom svetištu kad sam htjela vidjeti ptiće. Prvi zamasi krilima su bili smiješni. Ohrabrivani gurkanjem dva roditelja, pokušavali su s kraja na kraj podići krila. Teško to ide. Lagano su se vraćali u svoje gnijezdo, zastajkujući na vratima koja vode u moj dom. Ponekad bi i stali na vrata, prešli mali prag i posmatrali divovske dvonošce koji su im dopustili tu slobodu. Piskutavo se oglašavajući, poslušali su grličin glas da se vrate u svoj splet grančica. Jedno jutro uhvatih pogledom da pokušavaju skočiti na mali balkonski podest. Uspjeli su nakon bezbroj pokušaja. Već tad su imali obličje mladih golubova, sa složenim krilima i vitkim vratom. Činilo se da ta krila su bila taman sa rastom, ali ne dovoljno jaka za polet. Ali, tisnuše se dva mlada goluba sa visine, slijedio je rušilački pad, da bi se u trenu vinuli ponovo gore. Pratili smo ih očima dok nisu zamakli (da li u nebo ili smo ih pomiješali sa drugim kojih je bilo još u letu). Naravno da ih nismo mogli prepoznati jer su ti "sivaći" bili isti kao i drugi koje su sreli leteći.

Eh, vrijeme je da se ta cirkusanija sredi. Plan da se počisti poremetila je oluja i grmljavina. Mirno gledanje večernjeg tv programa odjednom je poremetilo gugutanje!!? Šta je to? Brzi skok do prozora. Sa balkonskog lima su nas posmatrala dva golubija oka. Bijela grlica je mirno stajala, čini mi se, ne trepnuvši na zvuk zavjese i otvaranja balkonskih vrata. Samo se oglasila gugutanjem i udobno se namjestila na kraju lima. Pa, dobro, dokle ću ja skupljati golubove, bila je moja glumljena reakcija. Krckavi i od srca smijeh mi je stigao kao odgovor. Mama, pusti je, vidiš da je neka specijalna. Haj', dobro...
Svakodnevne obaveze me spriječiše da ostvarim svoj naum oko čišćenja narednih dana.
I opet. Uhvatim teški sanduk sa altom..ahh, prhnuše dva siva krila prema meni!! Uplaših se toliko da mi je srce kucalo u grlu. Ne pobijedivši strah, ali sa čudnim osjećajem očekivanja, ugledah u istom gnijezdu dva bijela jajašceta!!!!! Nemam glasa. Nemam ni misli. Šta sad? Bosu nogu mi dotače perje. Uz nju su stajala dva goluba, gledajući me i uvrčući svoje glavice. Pomislila sam, da znaju pričati mojim jezikom, sigurno bi me počastili. A možda i ne bi?? Možda bi molili? Ili bi pokušavali da se bore sa dvonožnim divom u ljudskom obličju? Ma, šta ja tu..Tren ljutnje je zamijenila neka tuga.
Kako da srušim taj dom? Otkud mi pravo da ubijem to što je u ljusci? Imam li pravo da radim bilo šta što bi im poremetilo sve to, za njih sveto i golubinje?
Odustanem. Sjetih se one grlice u noćnim satima. Prođe me jeza. Sujevjerje il' šta god da je, učinilo je da odustanem. Dok i njih ne ispratim u prvom letu. Neće se oni meni ovdje domaćit'. I prljat. I šetkat' po balkonu. I učit' da lete na mom balkonu. I neću više gledat' njihove prve izlaske iz gnijezda. Tako mislim.
Što više tako mislim, sve više sam tužnija jer u tom malom sklopu vidim kako, zapravo, funkcioniše sve oko mene. Neko traži svoje mjesto na svijetu, nađe ga (ili bar tako misli), rodi, brine, brani, uči do prvog leta i svo vrijeme misli kako taj nađeni kutak je uvijek nečiji rušiteljski cilj.


Ma, čitava filozofija oko džumbusa, kažem vam. Neka ih, nešto mi žao. Kad uporedim to svoje "žao" sa cirkusanijom koju naprave, ipak je ono moje pobijedilo.

Volite li vi fudbal? Ja ne. Nešto mi sve usporeno, valjda zbog veličine "bojnog polja" po kojem dvadeset ljudi trče k'o muhe bez glave. Da se ne naljute fudbaloljupci, to je samo moje, tipično žensko viđenje te sportske igre. Ali....ako je ne volim, odnosno, ako me baš toliko ne zanima i da mi je dosadna, što trčim pred ovaj sveznajući telekomunikacijski uređaj da gledam ove pobješnjele i znojne trkulje po zelenoj, ravnoj livadi, čak zdušno i vrlo grleno navijam kad igraju naši. Ovo "naši" podrazumijevam igrače koji su u nekim europejskim klubovima, o reprezentaciji da ne pričam. Uobičajeni glasni komentar bi bio- ma, bjež', tantavice fudbalske, osim, naravno, kad su u pitanju gorenavedeni.
Nekad se razočaram toliko do ponašanja koje kolektivno osuđujemo kao društveno neprihvatljivo, a nekad se toliko obradujem da počinje ličiti na histeriju. A ona to ipak jeste, čini mi se.
Mogla bih ja sad pisati trakavicu o dešavanjima u i oko mog doma kad su ovakve stvari u pitanju, ali me drži neka pesnica u želucu pred večerašnji dvoboj. Na Bilinom polju. Rekviziti su tu. Čak do narukvica plavo-žute boje na kojoj je vezeno velikim slovima Bosna i Hercegovina. Da li je baš u pitanju fudbal i trkanije muškog čopora po livadi il' je to malo više od toga. Rekla bih da je u pitanju ovo drugo. Tako malo nam treba, jedna mala sitnica da iznjedri ponos Bosanaca i Hercegovaca. Jedna utakmičica, možda važna za neke tamo takmičarske tantavice, al' onih dva sata kad plavo-žuti trokut izbija iz grudi svih nas (ja se iskreno nadam da je tako), znači više negoli sva BiH kuhinja u kojoj se znojimo i očekujemo kad će šta da izgori od prejake vatre.
Ne znam kako vi, al' ja na himnu Bosne i Hercegovine reagujem što se ježim. Ne znam da l' se ježim od straha što znam da to traje onoliko koliko traje utakmica za neke il' se ježim što ta himna za ljude poput mene znači više od sportskog dvoboja i oznake moje zemlje. Znači mi više od cirkusa kojekakvih Saveza, saopštenja i bljuvotina koji se tiču dnevne politike. Znači mi onoliko koliko vidim da se moj dom pretvara u šarenilo plavo-žutih kapica, zastavica, nezaobilazni ogrtač od bijele zastave sa štitom koji se ljubomorno čuva za ove prilike..Znači mi toliko što su mi oči i duša puni kad vidim ogromnu zastavu koja se razvija na tribini i koja treperi tijelima i glasovima onih koji su je stavili iznad glava, al' i iznad srca. Veliko. Bar meni.
Želim se odmaknuti od komentara poslije ovakvih stvari kad svi postaju selektori, planeri igre i komentatori. Želim reći ono što osjećam o njima, a u čemu je suština moje jeze.
____________________________________________
Ima li to veze ili ne, al' nađoh neku paralelu između razgovora moja dva podmlatka i atmosfere zbog večerašnje utakmice.
Stariji educira mlađe- Real je kraljevski klub koji je..(nastavak istorije kluba), a Barca je "radnički" klub i..(opet istorija), zato navijam za Barcu!!
Je l' mi to u našem domu imamo nekog socijalistu, moralistu..nekog iz tog miljea koji sport posmatra sa tačke društvenih kretanja i dešavanja?! Mlađi podmladak potvrđuje njegove navode rečenicom - onda navijam za siromašne, je l'?! Tako je shvaćeno. Ja mudro šutim.
Zašto paralela? Pa, zato što je BiH jedna napaćena masa, zgusnuta u trokut, koja uporno pokušava da stane na noge al' je tuku stalno po glavi. Na žalost, troglavoj. Eto, zato paralela. Navijamo za siromašne, stučene, al' ponosne. Pa makar taj ponos trajao i ta dva sata.
_____________________________________________

Momci, dajte nam razlog da smo još ponosniji i pametniji od transparentaša po zadatku...

U potpisu, pritajeni Fanatikos

Gledajući zapjenjenu vodu i u njoj more glavica koje zaranjaju i izranjaju, pjevušim pjesmice za koje se iznenadih da još uvijek znam od riječi do riječi, čak i pauze. Glasno upitana štimaju li zvuci, odgovorih smijehom i glasnijim pjevanjem.
Eh, sad..Trudim se ja iz petnih žila ugraditi osjećaj da nešto il' valja il' ne valja, uporno objašnjavajući da kad onaj u pjesmi kaže "moje su nebo vezali žicom, po mome mozgu crtaju šeme..." ima nekog smisla, a da "sexi biznismen.." baš i nema. Stvarno se trudim(o). Možda nije dobar primjer, al' u svakom slučaju prvi izbor je bolji od drugog. Slagali se sa mnom ili ne, tako mislim i sretna sam zbog toga što nisam izokrenula u sebi mjerila kakva sam temeljno oformila nekad davno. Zapravo, modus vivendi isti, sa malim varijacijama koje su neizbježne u današnjam ludilu (koje, kažu, da tako treba i da je to sve superiška). Vraga superiška. Zar je "superiška" voajerski gledati Velikog Brata? Eto, meni nije. Superiška bi bio zajednički vikend između dvije porodice. Zar to nije blaža forma VB i učenje o ponašanju u svim situacijama? Ako je zamrlost mahale rezultat gledanja ovog psihosilovanja, ako je tema dječije rasprave ispred zgrade je li se stvarno desilo ONO ili nije, onda...
Imaju li smisla svađe na divlje napravljenom terenu ispred zgrade? Imaju. Izlete i psovke. Paaa, nije ugodno uhu, ali kako će znat' da maternji jezik sadrži i tako osebujno izražene osjećaje, nego na ovaj način. Znam da bi sad na ovo rekli mnogi- neee, psovka ne! i to tako kategorično da bi na kraju izustili ono, opet osebujno sa nedoličnim riječima.
Znam i to, da nekadašnje dječije "neću" je bilo nezamislivo, ali riječ koja bi oslikavala ono što malo-veliko biće osjeća. Sad je to malo ljepše rečeno, biranim riječima na kojima bi pozavidjeli mnogi, ali se, na žalost, završava groznim komentarima na račun morala, sexualne opredjeljenosti, posla kojim se ljudi bave...
Šta je od ovoga dvoga bolje? Ni jedno, ali se ipak u nijansi zadržavam na ovom prvom izboru. Pošten odgovor "neću" o kojem bi se dalo pričati. I razmisliti.
Svidjelo mi se što reče jednom prilikom Dino Mustafić, da nekadašnja revolucija koja bi podrazumijevala pozitivne promjene sada se zove Reforma!?, ali je izgubila značenje promjena na bolje. Baš pogodi. Mislim.
Reforma društva i svega što ga čini, baš je reforma.Ha..Toliko smo se izreformisali da moralno nije nešto čime bi se trebali pohvaliti. Uzusi ponašanja su nedolični. Ne postoji..ma mogla bih ovako do sutra.

Da se vratim početku priče, pjesmama koje imaju nekog smisla, neovisno o vrsti..Lijepe i ružne riječi jesu korištene, ali su imale smisao. Kao i sve što se živjelo.
_____________________________________________

I da ne zaboravim, a tiče se ovoga što napisah. Mala matura prošla. Male princeze su bile..princeze. Onakve kako su rekle da će biti. One to zaista jesu, po svom bitisanju, ali smo mi oni koji su napravili od tih malih anđela nešto neprirodno. Šljašteće i neprimjereno. Reforma, kažu..
Ja se nisam izreformisala niti sam dala reformi da uđe na moja vrata. Jedini luxsuz je bilo viklanje duge, medene kose, ukočene od laka da se održe krupne lokne.
Slušalo se..ono što se slušalo. I to je reforma.
Eto, pa vi sad slobodno recite- jaaaaooo kakva si, nereformisana, čak zaostala, neću se ljutiti jer to smatram svojom odlikom.
_____________________________________________

i još uvijek pjevušim- moje su nebo vezali žicom, po mome mozgu crtaju šeme, nađite neku kopiju svoju, ...itd...

Jos jedna nereformisana pletenica, baletanke i "ona stara" haljinica sa bijelim cvjeticima

Mama, idemo dalje...

Ostavih Tuzlu prohladnu, oblačnu, predkišovitu. Očekujem da će svaki tren iza oblaka pomoliti se sunčano lice. Valjda kalendarski. Pokoja kap me iznenadi. Završila svoj put na mojoj jaknici, rasprsnuta i hladna. Julske kiše u mom sjećanju su još uvijek tople, bosonoge, kratkotrajne i mirisne od ljeta. Danas to više nije tako.

Zavaljeni u sjedišta ostavljamo Tuzlu, Kanton..Pričamo priču bosansko-hercegovačkih putešestvija, gdje je i kad nešto bilo. Zagrebaše te priče bližu istoriju, al' uzdasi odraslih prekidaju težinu riječi. Ćutnja je ono što je govorilo više.

Dugi Ivanov tunel je slovo "I" u Bosni i Hercegovini, kažem ja. Niz Bradinu bi bila tačka na tom slovu. Smijeh sustiže naše uši. "Gledajte kako šumu zamjenjuje kamen, kako šumovita Bosna skladno živi sa kamenitom Hercegovinom", kažem. Posmatraju male glavice naslagane, nabacane i razbacane stijene i udubine u njima. Svaka od njih im je bila pećina, tajnovita i šta li sve ne u njihovim glavama.
Ide Hercegovina, teško, al' ide. Ostavih onakvu Tuzlu, a naiđoh na sparni, uzavreli, čak prijeteći kamen.
Ne može čovjek da se otme utisku da grč u stomaku nije grč zbog razloga što se vršlja po kamenjaru, nego što svaki pogled uhvati nešto što je asocijacija ili čak konkretan primjer ljutine, ljudske zlobe i nečovječnosti. Skupo plaćene misli vezane uz bližu istoriju. Htjela bih da od njih pobjegnem. Hoću da vidim lijepo. I pokušavam. Vinogradi, pa vinogradi, pa duhan, nanizan i polusuh, pa lopindža k'o šaka što mami da se usput otkine i ukrade za pojesti..Lijepo, svijetlo, suho, vrelo, sunce što prži, ljuti vjetar koji se igra s kamenom (tek da se zna ko je jači!, barem u trenu)..Da unesem malo smijeha, pokazah tablu na kojoj piše Obzir!? Čuj, Obzir! Neko te pita odakle si, iz Obzira! Gdje s' bio, u Obziru! Kako se zovu mještani iz Obzira? Eee, to bi već bilo trik pitanje kao i ono za žitelje Bihaća.
Pitam, je l' se vidi Dubrovnik..daaa, odozgo su oni..vidi tamo, tamo je..u onom manastiru su govorili da se ..daaaa, srušena do temelja i..pa, ljudi, gdje vi ovo mene vodite!?, je l' ovo neka kurjakovina!? Grč se pretvorio u bolni stomak. Pametne glavice primjećuju spomenike, uklesana i isklesana slova, čudna, nečitljiva, traže foto aparate da slikaju, da se sjećaju gdje su bili. Odobravam njihov razlog dok ne razaznah značenja napisanih glasova. Nisu to slova. Slova se pišu i brišu. Glasovi imaju eho, u ovom kamenu jače odzvanjaju, teža su i bolnija. I dugotrajna. Pamte stari. Pamte toliko da iza sebe ostavljaju šture rečenice, ali stamene kao i ovaj kamen. Možeš ga zaljevati, vjetrom šibati, valjati po kršu i klesati dok ne poprimi oblik koji hoćeš, al' mu kamenitu srž ne možeš mijenjati. Ne da se. Kao i čempresi oko malih kamenih, srušenih, zapaljenih kuća. Tu su. Zeleni. Još uvijek.
____________________________________________
Nanese hercegovački vjetar miris neki. Težak. Pomiješa se poluslani morski i ovaj kameni. Neodređeni tek onoliko gdje su pobjegle misli..
____________________________________________
Pogledom tražim zastavu. Vidim, glavice okrenute tamo gdje moje oko ne vidi. Male, ali snažne ručice idu na lijevu stranu, na prvi ton himne. Srce hoće da mi iskoči. Il' što gledam njih šta rade..il' zbog neke rane što nosim, nezaliječive..ne znam. Znam samo da mirnoću i svečanost te minute je skršilo naglo prekidanje nota. Smiješno do žalosti je bilo pogledati iznenađenje na tim malim ogledalima od lica.
Ha..šta reći dalje..ništa..samo biti žalostan, razočaran i beskrajno tužan što nemaš prave riječi da objasniš sve to malim anđelima. Šta je to "to"? "To" je ono što onaj iz Mostara sa jedne obale ne da bogom datu vodu onima sa druge strane, "to" je ono što je pisalo na zidu, u po čaršije, između platana, "to" je ono što je bilo na dnevniku i što ti je mati rekla da ne prepričavaš okolo, "to" je ono što su čika X minirali kuću deset godina nakon rata.."to" je ono što se ćuti, al' ne bi trebalo da se šuti...
_____________________________________________
Da mi je samo doć' do one tačke na "I", proletit' kroz Ivana, osjetit' vjetar i miris graba na odmorištima. Osjetit' lipu. Nek' je teška, al' je melem nakon kamena........




Nereformisana Starka

[Edited by hurija on 04-07-2011 at 18:36 GMT]

citat:

---

MelMel wrote:
Hurka, ti stvarno imas dar i stil. Trebas cesce ovdje pisati, za dobrobit svih nas. fakat je zadovoljstvo citati.

---

Znate li vi šta znači biti romantičan? Je l' to ono kad činiš lijepe i ponekad nesvakidašnje stvari svojoj drugoj polovini, a da toga nisi svjestan ili to čak činiš s namjerom da je usrećiš i dobiješ zauzvrat prelijep osjećaj pripadanja?
Zaboravimo u ovom normalno nenormalnom svijetu da nas okružuju drugi koje gledamo i da oni gledaju nas. Kao što doživljavamo mi njih, tako i oni doživljavaju nas. Možemo li sebi dozvoliti makar jednu jedinu sitnicu da se podsjetimo na nit koja spaja, kako god da se zove.
Kažem sitnicu, ne misleći na spektakularne filmske scene. Namjerno izostavljam smišljene scenarije koje sebi dozvoli dvoje ljudi. Ima u tome draži, ima svega što bi se moglo doživjeti i smiješnim i lijepim i čudnim, u krajnjem i kao patetičnim. U svakom slučaju, nešto što ljude čini ljudima.
Situacija koja mi je izmamila smijeh od srca, al' i misao da svaki ljudski osjećaj ima svoj put kako da se pokaže i dokaže, ide ovako...
Slušam kako se žali i jada na ljubav i sve ono što je čini. I slušam. Primjećujem dragi lik, kao i ovaj što ga slušam, kako se približava. Sav nekako natmuren, zgrčen. Ona ništa. Priča li, priča. Gurkam je laktom- hallo bona, eto ga, de zašuti..Aaa, ništa, bez pauze..Usporim korak ne bil' ukrala malo vremena da je prekinem prije susreta.
Zastade. Vidim da se trznulo oboje.
Sad stoje jedno naspram drugog. Gledaju se. Odglumim da ništa ne znam. Ma, niiiko me ne primjećuje. Drago mi zbog toga. Cvjetam iznutra. Razmišljam kako sitničarije mogu napraviti haos. Gledam i njega. Iza leđa drži nešto. Kaže joj- imam nešto za tebe, nešto što ti voliš. Ona odsječno - Šta!? U trenu zaželih da je jednom klempom po ušima puknem!
On okrenu ruku i pruža joj veliku, crvenu i sjajnu jabuku!!
Ja zatečena! Odmaknuta od njih bolje vidim lica. Jabuka! Znam da jabuka za tu jednu dobru dušu znači puno više nego par zalogaja i da za nju ona ima posebno značenje. Vidim kako se ona mijenja, od glave do pete, vidim joj osmijeh što ga uporno skriva, vidim joj oči u čijoj slici nema ništa osim njega. Nema je, nestala, istopila se..A on? Još malo, pa zagrljaj. Tu ga vode ruke.
Navijam u sebi - haaajde više, hoće l' to!!
Napokon pade zagrljaj. Ne znam ko kome prije, al' u trenu njih dvoje imaju samo svoj svijet.
Eto, ja se raznježih k'o..Da bih izbjegla sve što slijedi (jer njima ne treba više niko!) povikah- haaaajde, šta jordamiš k'o Suljagina Fata! Voz'te me kući, žurim, moram se razabrat' od ovol'ke voćne romantike!

Baš je dobra Makarska rivijera! Ne znam zašto hajka na turiste iz BiH! Zaboga, uvijek se piše o neandrtalcima koji dolaze iz ovog podneblja, ali se nekako zaobilazi u širokom luku priča o (ne)prihvatanju neandrtalaca iz Hrvatske, a koji dolaze sa kontinetalnog dijela. Mislite da su oni više dobrodošli od nas? Varate se! Zašto neki gedžo iz Čakovca ili seljak iz Podravine da prlja Adriatiku!? Ono se ljubomorno čuva za turiste iz "inozemstva".
Čakovljanin i Podravac će jesti jeftinija jela u restoranima, znaće razlikovati prerađevine u konzervama, uzeće voće na pijaci, odokativno ocijenivši jesu li plastenički domaći proizvodi ili plastične genetske kopije..Ali..zato ino-turisti doživljavaju katarzu njuškajući domaći paradajz i papriku, glasno komentarišući kako je Adriatika i sva blaga tog podneblja Bogom data, da bi nakon njušenja otišli u supermarket, kupili dvije papričice od kojih naprave sendvič sa dijetalnim hljebom. Potom, pravac plaža..Ehh, tu BiH turista caruje u svom odmaranju. Ne pita za cijenu, daj sladoled, nije jedan nego pet, daj dvije kile breskvi i smokvi, nek' djeca jedu, daj kanister vode (nema veze što ćemo kasnije u njemu napraviti dobrog mutavca, rashlađenog, za puta nazad!). Slasno jedući zrele smokve izazivaju uzdahe zagrebačkih ekonomistica-menadžerica, koje prethodno razgovaraše o menadžer-stresu kao bolesti i kunskim varijacijama na bUrzi! Kao i svaki drugi turista, naš BiH ne stavlja bošču ispred sebe na plaži, nego pristojno vadi sendvičičke i gricka. Dok se lagano gricka, oko glave leti smeće od čipsa i grickalica kojim zavarava glad grupa turista iz Holandije iliti NiSKOzemske. Ne konzumira pivo na hektolitre jer zna da će ga plažni zvjezdan baciti u bezdan, nego kulturno ode u hladovinu nekog kvazirestorančića na plaži gdje služe točeno, a i jeftinije je. Za to vrijeme, dva zarudjela Rusa donose kese karlovačkog i pristojno redaju u plićak da se rashlade. Ima ih toliko za jednu rafu u frižideru. Uopšte nije glasan, tek toliko da ga dijete koje pokušava otplivati dalje od obale, čuje. Gutajući glas, BiH turista je prisiljen slušati dernjavu Vanjuški, Miška i babuški dok pokušavaju naučiti pačurliju da plivaju, uz nezaobilazno- Plaaaavaaaajj, Miška, plaaaavajjj, i to sve na ruskom ili slovenačkom jeziku. Ne komentariše politiku niti svjetska dešavanja jer je došao na ODMOR! Kosorka je opet negdje stavila kamen temeljac, Gotovina je heroj, domovinski rat je bio herojski čin, sve je to zavjera itd..Večernje izlaske ograničava na šetnje uz obalu, ne razbacujući se na primamljive oglasne ploče, sa menijima koji najviše sadrže tipično roštiljske specijalitete. A priznaćete, u tome smo mi iz BiH nenadmašni, a sad se oni tu nešto..Uostalom, burek je burek, nema ga sa sirom, sa zeljem, sa..Morski specijaliteti su izuzetak. Majstori su majstori. Ali..opet, ali..ino turisti ne žele da rizikuju sramotu dok nezgrapno koriste viljušku i nož za ribu. Čudi ih specifičan oblik istih. Ah, ali ostavljaju velike pare dok halapljivo jedu ćevape od bućkuriš-mesa, premasnog pomfrita od užeglog ulja, malo blitve na lešo uz muzgavce (pri tome zaboravljajući da su naručili lignje!)..Ali, oni su ino turisti!
BiH turista, ako ništa, makar zna da se u malo boljem restoranu služe, te sipe virgo in tacta, očišćene od najlona i dovoljno isprane da ostanu bez gorčine..Eeee BiH turista puno zna o tome, makar pokušava da nauči, a to ne valja. Ne valja ni Podravac, ni Vukovarac jer kontrolisano troše. A i na plaži se ponašaju prilično normalno, bilo da su u porodičnom okruženju, u dvojcu ili solo. Ino turisti su vrlo glasni, trenutna većina miješa ruski i njemački, nikako da se opredijele kojim će jezikom pričati i na kojem će biti glasniji. Američka porodica, računajući i preračunavajući kune biva prije uslužena negoli par iz Slavonskog Broda. Na tečnom hrvatskom jeziku, prvopomenuta porodica naručuje hamburgere, dok par naručuje gozbu od nekih skupih morskih čudovišta. Opet, ali..oni su ino, nema veze što su manje potrošili. Mi BiH turisti gledamo sa strane, lagano pijuckajući svoje srednjejeftine koktele jer nam se dopalo šarenilo u čašama. Engleska porodica je slasno pojela svoju večeru, standardnu hotelsku, šnicla i krompir, i lagano odšetala na po jedan sladoledić...nema troškarenja. Ali, oni su ino..
Da ne bih trošila nerve na gluposti, ispijem svoj šareniš i šetnja. Na obali zatičem ribarski brod koji se u večernjim satima pretvara u "roštiljka". Gledam cjenovnik. Pristupačno, čak jeftino, a ukusno. Ne želim razmišljati o sanitarnim uslovima i sličnim svakodnevnim jadarijama. Ali..ne mogu doći na red večeras..ni sutra..ni prekosutra..od siiilnih ino turista.
Ukratko, BiH turisti i turisti iz kontinentalne Hrvatske smo završili tamo gdje se troši više para. Na njihovu žalost, možda nismo ino, ali..
Pade roštilj, iskombinovan kontinentalcima sa obje strane rijeke Save, sačinjen od mesa i ribe (posuhe i prepečene, ali nema veze, ide glatko uz orahovaču!), ali..Opet, ali, u neka doba uz sto se primakoše i ino turisti..
Eto..nek' je džaba..evo, jedite gladni ino turisti! A ti Makarska rivijero, dokle god ti je hrđa pojela onu veliku metalnu skalameriju na kojoj piše tvoje ime, očekuj BiH turiste, makar da se provozamo tom grdobom od Magistrale i usput pokupimo smeće koje ostavi CH, SK, NL, SRB, MNE i dr, da ne bi slučajno pomislili kako to rade SAMO BiH neandertalci!
Na pitanje jednog malog ino turiste zašto je more slano, moj odgovor je bio - sve ribe pišaju u njega!! Mali Čeh brzopotezno ispali- pišam i ja!!
Ali, on je ino, ja nisam, možda bi more bilo malo slanije..