Prođe i ovo. Dan D. Bili su i ostali D dani, al' slabo nešto započeše sa velikim slovom. Komentara svakakvih, prepričavanja, ubjeđivanja, kalkulacija..Neko bi rek'o da su dani koji slijede rajski. Slaba nafaka. Opet slijede razbrojavanja, prebrojavanja, samo što nisu još prebrojali krvna zrnca, a i to će nekom pametnom i nadobudnom pasti na pamet, sve mi se čini. Šta god da odgovorim na pitanja koja su neizbježna, nekome neće odgovarat'. Zato se i ne trudim. Sve mislim, samo će mu se kazat' kad pogleda račune, dođe red da plati struju, vodu il' kad, nesrećom, zakači kanal sa političkom tematikom. Zato, dan D i nije neko veliko slovo, al' dan poslije tog dana jeste. Valja užinu djetetu spremit', kupit' svesku koja godi predavaču, o udžbeniku da ne pričam, razgodit' pranje veša kad je "jeftina", pa makar se ne spavalo do u gluha doba noći..i sve tako do slijedećeg dana D. Ako ga bude.



A baš je moderno mijenjati zamjenice kroz lica- moj, tvoj, naš, vaš, njihov..sad mi žao što sam naučila značenja istih, možda bi bolje živjela nego što živim. Il' možda nije? Možda me samo uhvatila bijes na te jezičke zamke i kedere na koje hvataju pismenjake.........

Skoro me pita vrli pitac od mog podmladka o posjecivanju teretane i dizanju tegova i tegica. Gledam ga, sta da mu kazem!? Pocnem ja demagoski da to bas i nije najbolji izbor, da postoje i drugi nacini "da se isprofilisu trbusnjaci" (kako se to moderno kaze)..aa, jok, momak zapeo tegovi, pa tegovi. Srecom, i ova priroda prirodno uskladi svoja pravila sa mislima u brisucem letu ovih nadobudnih i namjerobilderskih muskarcina. Haj' ti momcino, imam ja nekog posla da zavrsim, pa ti onda s mojom drugom polovinom to rastabiri sta ces i kako ces. A vec u svojoj zenskoj glavi sam skovala plan kako da rasturim te misicave namjere.
I prica ide ovako. Hvataj se tog trnokopa, treba ove panjeve izvalit', ode mi orah pod kucu. Jes' zavrsio?? Nisi?? Idi ocu gore pomozi onaj kanal, valja drenazu sredit'..ode pitac vrli bez pogovora..Haaalloo, hoces li doc' vise da mi pomognes ovo pograbit', eto ti one velike grablje..jah, bas te..ma, nisu male, samo ti grabi..heeej, de donesi od oca onaj bacac plamena od upaljaca, travu da zapalim..aman, dijete, hajde vise, jesi l'??
I sve to tako. Vidim ja da dah odavno brzo izlazi iz usta, vidim da silni znojevi obljevaju i slivaju se niz lice i ledja, vidim ja da bi se nesto i reklo, al' traje borba unutra - ne smije jer ce se pobrkat' bilderski planovi. Al' sutim mudro.
Jes' pograbio?? Ma, kako to grabis?? Jes' ti cuo za frontalni napad, muskarcino, ono kad u liniji ides, ne pravis usjek i proboj u spic?? Nisi?? Kako nisi? Vidi sad kako si uradio! Super, al' u panjevima..Odjednom ce grleno izvalit' -pa, zeno, vidis li da sam bez daha??
Ma, sinak, vidim, al' bildanje placas i profiliras samo trbuh il' noge il' ramena, i na kraju ispuses k'o dusica. A vidi ove teretane, svo ti tijelo aman profilirano, sav se napnes k'o targerka. Nego, haj' sad, hvataj se sikirice i tesi one grane, smetaju mi vidiku.....Em si se isprofilir'o, em si napravio nesto sto vidis i sto je dobro.

Hah, teretana i bakraci..ccc..

Svaka cast Hurija, volim citati tvoje "glasne misli".

Hurka

Ovih dana bi bio rođendan mom bratu po ubjeđenjima. Njega više nema, kažu da ga je granata presjekla na pola, kod Brčkog.
Odrastoh s njim. On nekako brže i sazri. Odskoči sa svojim razmišljanjima, pa nam je bio ne uzor, već neko koga se pitalo za mišljenje i savjet. Shvatao je tu "obavezu" vrlo ozbiljno, te ponukan nekim mojim postupcima znao je bez puno priče samo odmahnuti glavom i reć' - dijete, ohani malo, nemoj od insana pravit' hajvana!! I to je bilo dovoljno. Dalo se naslutit' da on nešto "vidi" dalje i nazire rezultat koji bi mi se (a i drugima) mogao razbit' o glavu.

Likom je odavao utisak bezveznjakovića, landrala, možda čak previše opuštenog mladog frajera, koji ćuti i kad ne treba..Uvijek sam ga izazivala time što mu kažem da me podsjeća na nekog lika iz Andrićevih divanhana, koji sjedi, čibuči savijenih koljena i tek ponekad prozbori onu čuvenu "jah.." kao potvrdu sopstvenih misli. Ali, on je zaista to tako radio, to sjedenje mu je bilo navika osim što je umjesto čibuka imao cigaretu koji je vrtio spretno između prstiju. Bez puno priče, gledao nas nekako sjetno i slušao šta već pričamo.

Nekad davno, u raspravi oko političkih previranja (zapravo, mi smo raspravljali, a on je razgovarao!), svojim nenapadnim glasom presječe svaku našu misao- ljudovi (njegovo omiljeno oslovljavanje kad je htio da nam da do znanja da treba da se sluša, ali vrlo pažljivo!), biće rata!!!!!
Ma, kakvog rata, jes' ti normalan!!!??
Braco vam kaže, biće, biće..
A ko će nas to napast'?, pitamo naivno do gluposti..
Neće niko, napašćemo sami sebe,pa ćemo počet' ko građani, a završit' k'o seljačka buna!!!??...
Ostadosmo nijemi. U nevjerici da može tako nešto da se desi, da on nešto tako može da prevali preko usta...
Šta je, A. MustafiČ Ivanovna (nadimak zbog moje ljubavi prema poeziji i Jesenjinu), šta me gledaš??
Ništa..vrijeme ti je da ideš po nenu, zakasnićete na džumu, bio je moj odgovor..

Prođoše godine od toga. Stojimo i gledamo za ljudima koji nam znače sve. Ja, moja mati, njegova mati, mati trećeg člana naše družbe..
Idu u odjeći, lagano proljetnoj..Ni oni ne znaju kuda, samo znaju da treba nosit' oružje..
Osvrnuše se, dovikuju kroz smijeh da "će sad snaha dok počupa pritke" i da ih kaHva čeka..

Tipično za njega, njih..

Vijest i nevjerica da se desilo TO i da tušanjskog merhametlije više nema, da su njegovi snovi i mudrosti popolovljene posavskim vjetrom..
Danas se za njega pale svijeće, neko prouči El Fatihu, neki kažu - slava mu..a on zaboravljen kao što je zaboravljena njegova mati od "građana" koji postadoše učesnici "seljačke bune", ali nezaboravljen od bespuća naših misli i osjećaja časti da neko takav (i slični, ako ne i isti) je bio, živio svoje, poštovao tuđe, i sve to zgurao u dušu, nemjerljivu aršinima ovozemaljskim.




Mom bratu Admiru

http://www.youtube.com/watch?v=fvpgeoLb3jY

neka je Admiru i svim drugim Admirima laka zemljica crna ,bosanska...

[Edited by soraya on 13-11-2010 at 17:24 GMT]

Sageti i zaokupljeni čupanjem travčica, ne primijetismo čuvenog Matu grobara da stoji pored nas.
Bože, al' je taj čovjek uvijek imao mjeru u priči i savjetima, naročito na "svom" terenu!!!
Ooooo, gospojaaa, dobriii daan!
Dobar dan, čika Mato, kako ste?, upitno ja njemu velim..
Ev', gledam kako to radite, a jesu l' ovo sva tvoja djeca? (bulumenta pačurlije je krenula sa mnom, nadajući se nekoj vragoliji koju im ja kao tetka vazda priuštim)..
Ma, nisu, ovo su mi posvojci, čika Mato.
Aaaa, ja mislio da su ti unučad!! Nego, snim'o sam film, onaj s tri'est sanduka, zaradio za tri sata 150 maraka (pri tome zadovoljno pomilova svoje lice od brčina do brade)!! I da ti kažem nJešta, ovdi morete stat' i vas dvoje kad dođe vrijeme, ne kažem da trebate 'mrijet', al' et', nikad ne znaš šta ti nosi noć!!!

Djeca zastadoše. Pametni devetogodišnjak ga prostrijeli pogledom, pa upita - Tetka, je l' ovo onaj što spava u grobnici i što dajdža kaže da je isti maratonac??

Šššš, izleti mi iz usta, šta to pričaš?

Nastavlja Mato svoju priču kako u grobu do ovog leži "matorac što je ženio mlatku, eh' eto mu sad". "Ova gospoja ovdi je rad'la s u mene sinom, al' vazda bila nešta hinjava". Produži koji korak dalje, pa nastavi, "vidiš, jaaa sam ovi spomenik napravio, nema mu smrti, more mu bit' dok leži ovdi il' dok njegovi ne stanu zajedno s njim"...

Priča Mato opušteno, k'o da smo došli na izlet. Što on više priča, djeca, a i ja, se sve glasnije smijemo njegovom monologu o mrtvima, sporadičnom razgovoru s istima koji su pokopani u grandioznim grobnicama.
Što on više viče, djeca sve glasnija u smijehu. Nemam ni snage, a ni namjeru da ih prekidam. Ovakvom liku koji sabira i hvata mušterije po groblju i ne možeš se ništa drugo nego smijat'.

Potjeram tu veselu družinu kući, u koloni jedno iza drugog, dive se grobnicama. Pa, ljudi moji, šta meni bi da ih vodim!? Valjda su već naučeni da je posjeta mezarju i groblju nešto što se podrazumijeva, nešto što nije moranje, al' za njih je "obaveza" u kojoj uvijek očekuju nešto neočekivano. Sad im je porciju smijeha priuštio čika Mato.
Tragikomična situacija se nije završila ni po povratku. Pričaju oni svojim roditeljima o njemu, smiju se do "zacehnivanja", ne mogu da prozbore riječ do kraja. Pričaju, "Mato se okren'o onoj ploči što ima zvekir k'o da će pokucat' i priča s njim hahahaha"!! Pazi, stvarno, puno detalja oni primijetiše i u svojoj veselosti i naivnosti ne shvataju Matine poslovne marifetluke.

Tetkaaa, kad ćemo opet ić'? Eee, nećete više s tetkom..sad nek vas drugi vode. Nek' i drugi slušaju Matu malo. A sad..u dvije ekipe razbroj s', jedni metle, drugi grablje i avlija da se čisti...

Et', zar ovo nije dokaz da bijelo nije uvijek bijelo, nit' je crno crno..zar nije siva situacija?

Ne znam kako vi, ali ja sebi dopuštam povremene "bježanije" iz svakodnevnice. Ako hoćete da to nazovem pravim imenom, reći ću i maštanje. Nisu to neke bijesne, na kraju krajeva, ni neizvodljive stvarčice, ali su dovoljne da malo oboje dane i unesu neki novi elan za nastavak dnevnice. Ponekad ih glasno i izgovorim, nadajući se da će slušač prepoznati da mi je potrebno malo vremena za sebe i odmora.
Ali...
U čitavoj metereološkoj zbrci koja se zbiva trenutno, govorim ja da bi bilo super da se cvrljam na nekoj obali Balija, palme, lahorljive zavjese oko baldahina i sve ono što sam vidjela na reklamnim fotografijama za taj raj na zemlji..A slušač mi prekida moju maštariju pričom kako nivo mora raste, odvaljivanju glečera i efektu staklene bašte..Doduše, teže izvodljiva, ali ipak izvodljiva maštarija..
U neka doba govorim što bi mi godilo jedno vrišteće skakanje, bez podrazumijevajućeg oblokavanja okoline i da to traje dok traje..
a slušač će na to - aaaa, pa vidiš li ti šta se dešava, pucnjave, lopovluk..
Opet nekad izustim, sjela bi u auto i krenula gdje me put vodi..s druge strane stiže odgovor - a pasoš, a vize, a pare, a skuplje gorivo..

Tja...

Nisam se dala zbuniti odgovorima onih koji su čuli, ali nisu slušali.
Samo mi je palo na pamet ono iz mog djetinjstva - "...vjeruješ li da u radiju žive mali ljudi? ne? onda marššš iz našeg sokaka kad ne znaš da maštaš!!!"

citat:

---

hurija wrote:
Ne znam kako vi, ali ja sebi dopuštam povremene "bježanije" iz svakodnevnice. Ako hoćete da to nazovem pravim imenom, reći ću i maštanje. Nisu to neke bijesne, na kraju krajeva, ni neizvodljive stvarčice, ali su dovoljne da malo oboje dane i unesu neki novi elan za nastavak dnevnice. Ponekad ih glasno i izgovorim, nadajući se da će slušač prepoznati da mi je potrebno malo vremena za sebe i odmora.
Ali...
U čitavoj metereološkoj zbrci koja se zbiva trenutno, govorim ja da bi bilo super da se cvrljam na nekoj obali Balija, palme, lahorljive zavjese oko baldahina i sve ono što sam vidjela na reklamnim fotografijama za taj raj na zemlji..A slušač mi prekida moju maštariju pričom kako nivo mora raste, odvaljivanju glečera i efektu staklene bašte..Doduše, teže izvodljiva, ali ipak izvodljiva maštarija..
U neka doba govorim što bi mi godilo jedno vrišteće skakanje, bez podrazumijevajućeg oblokavanja okoline i da to traje dok traje..
a slušač će na to - aaaa, pa vidiš li ti šta se dešava, pucnjave, lopovluk..
Opet nekad izustim, sjela bi u auto i krenula gdje me put vodi..s druge strane stiže odgovor - a pasoš, a vize, a pare, a skuplje gorivo..

Tja...

Nisam se dala zbuniti odgovorima onih koji su čuli, ali nisu slušali.
Samo mi je palo na pamet ono iz mog djetinjstva - "...vjeruješ li da u radiju žive mali ljudi? ne? onda marššš iz našeg sokaka kad ne znaš da maštaš!!!"

---

Prošli praznici, neki još traju, neki tek dolaze..i sve ih veže jedna nit što je zovu "okupljanje". Sretnici uživaju u društvu onih svojih koji su ih rodili, s kojima i bez puno priče govore mnogo. Oni malo manje sretni uživaju u društvu onih koje imaju. Ali ne posjeduju. To je ta ogromna praznina koju život ne može dopuniti koliko god se trudio.
A i čime da je dopuni kad je to vakuum naslaganih misli, doživljaja, svih mogućih varijacija ljudskih emocija od rođenja do trenutka nestajanja...
Imaju svi ovi praznici jedan lijep osjećaj dostojanstva. Jutrom započinju, kao i sve što postoji- rađanjem i trajanjem. Jedni su tihi ali razgovorljivi, jedni su blještavi od šarenih lampica i veseli od neobjašnjivog. Ali se završavaju kad glava naslonjena na jastuk utone u san. Kakav god on bio. Nama odraslima.
_____________________________

Probudi me šuškanje iz kćerkine sobe. Osluškujem misleći da se mala princeza samo malo bolje ušuškava pod jorgan. Kroz poluotvorene oči vidim sjenku kako se šulja do stola u mojoj sobi, lagano spušta neki zamotuljak gledajući me onako raščupana. Da me ne probudi. Šutim. Čekam da čupava i bauljajuća mala vila opet ode u svoje odaje. Ponovno šuškanje i tišina potom. Brzo se čuje ravnomjerno disanje.
Ustanem i uzimam zamotuljak, umotan u šareni papir sa naslikanim medvjedićima. Unutra me je očekivala čestitka i knjiga koju sama sebi kupih, ali se u međuvremenu izgubila iz vida nakon čitanja. Knjiga o ljubavi.
Čestitka naslovljena na "mamu" i koja započinje sa "Draga Mama". Nasmijah se na veliko slovo. Onda se sjetih da sam isto radila da bih dala do znanja koliko ta riječ puno znači. I žena kojoj sam pisala na isti način.
Raznježena, odlazim u roze sobu, gledam to sklupčano malo čudovište, iza čijih sklopljenih kapaka lutaju dva plava mora, sanjajući ko zna šta.
___________________________________________

Praznik se već praznuje, kao i svaki koji je prošao i koji će tek doći. Sve teče onako kako treba, sa smirujućim mojim tonom, sa sudarajućim tonovima podmladaka..valjda tako treba dok se ne pronađu i ne shvate da su na istom putu.
Učesnik sam u tom čitavom "cirkusu", ali me sjeta često posjeti. Poželim da "domaćini" budu oni kojih više nema i da sve ovo nije obaveza jer je to "nešto normalno". To "normalno" bi za moju dušu bilo da sam ja cirkusant, ali..
Nisam sretnik koji praznuje u domu odrastanja. Sretnik sam da je moj dom takav, ali me sjeta ipak prođe. Dostajanje i Nedostajanje u vrijeme Praznika...